REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 211/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HC iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Rino Barbić, odvjetnik u Jelsi, protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinskog državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1337/2018-2 od 12. srpnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4398/17 od 9. travnja 2018., u sjednici održanoj 11. siječnja 2023.

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužiteljice te se ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1337/2018-2 od 12. srpnja 2018. i predmet se vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, presudom poslovni broj P- 4398/17 od 9. travnja 2018. sudio je:

''1.Ovlaštena je tužiteljica na temelju ove presude zatražiti i ishoditi upis svoga prava vlasništva nad fizičkim dijelom nekretnine upisane u zul. 687 k. o. [katastarska općina] kao č. zem. [katastarska čestica], koji fizički dio ima površinu 536 m2, a prikazan je "šrafirano" zelenim linijama i slovima A-B-C-D-E-F-G-H-A na dopuni vještva izrađenog od vještaka Matković Mirka od dana 11. 05. 2010. (list br. 39. spisa), koja dopuna vještva čini sastavni dio ove presude, što je tuženica dužna trpjeti.

2.Dužna je tužena naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 13.316,76 kuna, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.''

2. Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-1337/2018-2 od 12. srpnja 2018. preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev naveden u toč. 1. ovog obrazloženja.

3. Tako je suđeno u sporu radi davanja ovlaštenja tužiteljici ishoditi upis prava vlasništva na nekretnini opisanoj u presudi, što je tuženica dužna trpjeti. Tužiteljica je temeljila tužbu na tvrdnji da je stekla pravo vlasništva dosjelošću posjedovanjem nekretnine putem svojih pravnih prednika i osobno.

4. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj 70/19, dalje; ZID ZPP/19) i čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj 80/22, dalje; ZID ZPP/22), radi postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja naznačenih u reviziji. Podredno je podnijela i redovnu reviziju iz čl. 382.st. 1. toč. 3. ZPP tvrdeći da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a. ZPP, a ne čl. 373. toč. 3. ZPP, kako je pogrešno navedeno u obrazloženju drugostupanjske presude. Predložila je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Viječe revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo njezinu dopuštenost imajući na umu da u ovom sporu protiv drugostupanjske presude nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u sporu ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 1.000,00 kuna), dakle nije ispunjen vrijednosni kriterij za dopuštenje redovne revizije po čl. 382. st. 1. ZPP, a nije riječ o presudi donesenoj u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, niti prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.

8. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi navedeni samo primjerice. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

9. Revizija je u ovom slučaju dopuštena samo u odnosu na drugo materijalnopravno pitanje.

10. Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, davanja ovlaštenja tužiteljici za upis prava vlasništva na nekretnini opisanoj u presudi, što je tuženica dužna trpjeti. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer je to prethodno pitanje od kojeg ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. S tim u vezi se naznačena pravna pitanja odnose na pravilnu primjenu pravnih pravila iz Općeg građanskog zakonika (koje se odredbe primjenjuju kao pravno pravilo i to na temelju odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. – ''Narodne novine'', broj: 73/91) i odredbe 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06 i 146/08, 38/09, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP).

11. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- iz zemljišnoknjižnog uloška [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], proizlazi kako je u taj uložak upisana predmetna čest. zem. [katastarska čestica] u površini 1.705.500 m2, koja je upisana kao općenarodna imovina,

- na predmetnoj čest. zem. nema evidentiranih agrarnih prijava na ime prednika tužiteljice,

- očevidom na mjestu spora utvrđeno je da se predmet spora pruža od postojeće kuće tužiteljice tj. od njenog ogradnog zida pa prema istoku, time da bi donju granicu posjeda prema moru predstavljao pravac koji ide od ulaza u ograđeno dvorište i stepenište tužiteljice prema jednoj srušenoj kućici koja ne ulazi u predmet spora, od te srušene kućice pa prema cesti koja prolazi sa sjeverne strane i da predstavlja pristupni put,

- među predstavlja suhozid koji je djelomično vidljiv u ostatcima, dok je gornja granica posjeda definirana postojećim makadamom – cestom, a zapadna granica ide do iskopa koji ne ulazi u predmet spora, a u predmet spora ulazi i dio pristupnih stepenica do kuće tužiteljice,

- sporni dio zemljišta predstavlja neobradivo zemljište obraslo makijom i niskim raslinjem,

- iz nalaza vještaka mjernika ČC i geodetskog vještačenja Geodetskog zavoda d.d. Split proizlazi kako posjed tužiteljice nije u nespornom pojasu pomorskog dobra,

- u posjedovnom listu broj 121 k. o. [katastarska općina] kao posjednik č. zem. [katastarska čestica] u površini od 1000 m2 upisan ĆC pok. Ivana, dok iz posjedovnog lista br. 127 k. o. [katastarska općina] proizlazi da bi kao posjednik č. zem. [katastarska čestica] u pov. od 2600 m2 bio upisan ZC. ABC,

- iz preslike ugovora o kupoprodaji nekretnina "Stari Grad, 17. 08. 2004. godine" zaključen između NC iz [adresa] kao prodavatelja i HC (tužiteljice u ovom postupku) iz Zagreba kao kupca, proizlazi kako su predmet kupoprodaje parcela zemlje na č. zem. [katastarska čestica] u uvali Srhov Dolac, a koje točne granice su određene u originalnom ugovoru iz 28. 01. 1979. godine (prilog) u površini od 500 m2,

- iz ugovora od 27. listopada 1990. proizlazi da su na teren izašli vlasnici posjeda NC i SC H radi utvrđivanja međusobne granice zemljišta na č. zem. [katastarska čestica], koji je ugovor potpisan i od strane svjedoka Č

ZC, DC i ŠC,

- iz ugovora o kupoprodaji "[adresa], 28. 1. 1979." proizlazi kako je sačinjen između prodavatelja braće ZC, ĆC i AC iz [adresa] i kupca LC, te svjedoka Ć i SC, a iz sadržaja toga ugovora se da zaključiti kako se zemljište koje je predmet kupoprodaje nalazi u uvali, i to "od mora do granice koja je napravljena u prisutnosti braće (prodavatelja i kupca te GC te prema sjeveru do mejaša Mandinog), a koju prodavatelji za ugovorenu kupoprodajnu cijenu predaju i prodaju u vlasništvo kupcima,

- iz sadržaja tog ugovora da zaključiti kako isti čini prilog ugovoru o kupoprodaji nekretnina iz 2004. i datiran je s 28. 1. 1979.,

- prednici tužiteljice braća ĆC i ZC su bili u posjedu predmetne nekretnine od kada postoje podaci o njenom posjedovanju, a podaci datiraju od 1952. kada su prednici tužiteljice evidentirani kao posjednici u katastarskom operatu.

12. Imajući na umu navedena utvrđenja prvostupanjskom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev s obrazloženjem da su prednici tužiteljice braća ĆC i ABC bili u posjedu predmetne nekretnine, i to najkasnije od 1952. kada su evidentirani kao posjednici u katastarskom operatu, pa kako su isti kupoprodajnim ugovorom otuđili utuženi dio nekretnine TC čiji je slijednik NC koji je naknadim ugovorom iz 2004. taj isti fizički dio utužene nekretnine prodao tužiteljice, to su već pravni prednici tužiteljice stekli pravo vlasništva na utuženom fizičkom dijelu nekretnine. Slijedom toga je tužiteljica još putem instituta redovne dosjelosti stekla pravo vlasništva na spornom dijelu predmetne nekretnine, čime su, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva prema odredbi članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U obrazloženju je navedeno kako tužiteljica nije dokazala da je sama i putem svojih prednika stekla vlasništvo spornog dijela predmetne nekretnine dosjelošću do 6. travnja 1941., jer rezultati provedenih dokaza ne daju uporišta da su ga do tada posjedovali.

13. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP i odbio tužbeni zahtjev jer je našao kako iz činjeničnih utvrđena prvostupanjskog suda ne slijedi zaključak da bi tužitelji stekli pravo vlasništva dosjelošću.

13.1. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da su pravni prednici tužiteljice stekli pravo vlasništva na utuženom fizičkom dijelu nekretnine, a slijedom toga da je tužiteljica putem instituta redovne dosjelosti stekla pravo vlasništva na spornom dijelu predmetne nekretnine, čime da su ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 159. ZVDSP, odnosno da je stekla vlasništvo spornog dijela predmetne nekretnine dosjelošću time što je u posjedu kroz razdoblje od 1952. pa je istekao rok od 40 godina 1992., a koji je predviđen odredbom članka 159. stavka 4. ZVDSP.

13.2. Presuda se temelji na shvaćanju prema kojemu bi tužiteljica po navedenoj odredbi mogla steći vlasništvo na spornom dijelu predmetne nekretnine po proteku roka dosjelosti od 40 godina, računajući od 8. listopada 1991. (tako i Vrhovni sud RH u Gzz-139/04 od 22. srpnja 2009.), a koji rok nesumnjivo nije protekao.

13.3. Rok dosijedanja se po shvaćanju drugostupanjskog suda ne računa od 6. travnja 1941. već od 8. listopada 1991.. Pri tome je po shvaćanju drugostupanjskog suda pogrešno pozivanje na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo (Zahtjev broj: 35298/04), Jakeljić (Zahtjev broj:22768/12) i Radomilja i dr. (Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske jer u tim predmetima nije riječ o istovjetnoj činjeničnoj i pravoj situaciji kao i u predmetnoj pravnoj stvari. U ovom slučaju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice pored ostalih okolnosti odlučno je pitanje vremena podnošenja tužbe, u čemu se konkretni spor razlikuje od predmeta Trgo protiv Republike Hrvatske u kojem je tužitelj podnio tužbu u vrijeme važenja ranije odredbe članka 388.stavka 4. ZV-a, jer je tužitelj u tom predmetu još 1997. podnio tužbu protiv Općine Podgora i Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću. Za razliku od ovog postupka u kojemu je tužba podnesena 28. ožujka 2006., u navedenom usporednom slučaju tužitelj se u vrijeme podnošenja tužbe mogao razumno osloniti na tada važeće zakonodavno rješenje koje je kasnije ukinuto kao neustavno.

14. Tužiteljica je revizijom osporila pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje presude drugostupanjskog suda te je naznačila više pravnih pitanja.

15. Prema ocjeni ovog suda revizija je dopuštena samo u odnosu na drugo materijalnopravno pitanje, jer su u odnosu na njega su kumulativno ispunjene sve pretpostavke dopuštenosti po čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

16. Pitanje glasi:

''Može li se u sporu između fizičke osobe kao tužitelja i države kao tuženika, gdje se tužitelj poziva na stjecanje prava vlasništva na nekretnini na temelju dosjelosti, tužitelj pozivati i na vrijeme posjedovanja te nekretnine prije 8. listopada 1991.?''

16.1. U reviziji je navedeno da je pitanje važno zato što o tom pitanju postoji praksa Europskog suda za ljudska prava u predmetima Radomilja protiv RH broj 37685/10 od 17. svibnja 2010., Trgo protiv RH broj 35298 od 11. listopada 2004. i Jakeljić protiv RH broj 22768/12 od 17. ožujka 2012., a pobijana presuda nije sukladna navedenoj praksi. Također je ukazala i na različitu praksu drugostupanjskih sudova. Primjerice u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1476/16 od 15. prosinca 2016.

17. U odnosu na naznačeno pitanje Vrhovni sud RH je već zauzeo pravno shvaćanje u više odluka, primjerice:

1) u rješenju poslovni broj Rev-x 974/2017-2 od 7. svibnja 2019.:

''Iako u obrazloženju presude sud nije naveo propise koji su vrijedili prije 8. listopada 1991., iz presude je jasno da je suđeno u skladu sa zakonodavstvom bivše SFRJ, a posebno s odredbom čl. 29. i 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji su branili stjecanje vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. U ovom slučaju valja poći od toga da je člankom 3. Zakona o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 od 8. listopada 1991.) stavljen izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

Dana 17. studenog 1999., Ustavni sud je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I- 1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999.,"Narodne novine"broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10, a na koje odluke se pozvao i revident u svojoj reviziji.

U tim presudama je zauzeto pravno shvaćanje: "U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.".

Stoga je ovaj sud glede pitanja"Treba li u rok dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. u slučaju kada i prije toga dana tada traje zakonit, pošten i istinit posjed u korist prednika tužitelja i tužitelja?"zauzeo pravno shvaćanje:

"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba." 2) u rješenju poslovni broj Rev-1695/2017-2 od 15. rujna 2020.:

''Naime prema pravnom shvaćanju ovoga suda kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona (tako u Rev-2021/2014 od 17. prosinca 2019., Rev x-974/2017 od 7. svibnja 2019. i dr.).''

18. Pobijana drugostupanjska presuda se temelji na pravnom shvaćanju koje nije u skladu s navedenim shvaćanjem revizijskog suda.

19. Drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije ispitao sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću pa je valjalo po čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju te ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

20. Ostala naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

21. Postupovnopravna pitanja broj 1-3 se odnose na navodno počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a temelje se na tvrdnjama prema kojima presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, zato što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te zato što nije obrazloženo kako su ocijenjeni pojedini dokazi. Ove tvrdnje nisu dovoljno konkretizirane u pogledu odlučnih činjenica koje je sud navodno propustio navesti i dokaza koje je propustio ocijeniti ili ih je ocijenio suprotno odredbama ZPP o izvođenju dokaza.

22. Postupovnopravno pitanje broj 4, odnosi se na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP i čl. 373. a. ZPP, i polazi od pogrešne tvrdnje da je drugostupanjski sud donio presudu po odredbi čl. 373.a. ZPP i da je sam utvrđivao odlučne činjenice i utvrdio ih drugačije od prvostupanjskog suda, što ne odgovara stanju spisa.

23. Prvo materijalnopravno pitanje nije važno za rješenje spora, jer se odnosi na stjecanje prava vlasništva na nekretninama na temelju pravnog posla predajom nekretnine u posjed i bez zemljišnoknjižnog upisa, u primjeni bivšeg Općeg građanskog zakonika. U ovom slučaju se tužba temelji na činjeničnim tvrdnjama o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama kao općenarodna imovina, a ne na temelju pravnog posla.

24. Treće materijalno pravno pitanje je izgubilo važnost time što je revizija prihvaćena povodom drugog materijalnopravnog pitanja, pa su na taj način ukidanjem pobijane presude zaštićena legitimna očekivanja tužitelja da će spor biti riješen u skladu s važećom sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava.

Zagreb, 11. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil