REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2786/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. M., OIB …, iz Republike S., S., koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva V. i p. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1606/2018-2 od 22. studenoga 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3051/2014-41 od 27. veljače 2018., u sjednici održanoj 11. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 142.246,99 € (1.071.760,00 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i nadoknaditi tuženici parnični trošak. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženici trošak u iznosu od 15.280,70 € (115.132,50 kuna).

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) podnosi tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se drugostupanjska presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija nije osnovana.

6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. Neutemeljeno revidentica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zato što, suprotno revizijskim navodima, izreke pobijane presude ne proturječi razlozima presude niti su razlozi presude proturječni sami sebi. Drugostupanjski je sud, doduše, sasvim paušalno naveo da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, iako sadržaj drugostupanjske presude na to ne ukazuje jer se uopće ne navodi u čemu bi se sastojala ta povreda, a prvostupanjska je presuda potvrđena pozivom na odredbu članka 397. ZPP koja više nije na snazi jer je brisana člankom 235. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 117/03). Međutim, sadržaj razloga drugostupanjske presude ukazuje da je sud drugog stupnja potvrdio prvostupanjsku presudu iz ponešto drugačijih materijalnopravnih razloga jer je drugostupanjska presuda donesena na temelju istih činjenica koje je utvrdio i sud prvog stupnja uz izostanak korištenja ovlaštenja iz članka 373.a stavaka 1. i 3. ZPP u vezi s utvrđivanjem činjenica koje sud prvog stupnja nije utvrdio.

8. Jednako tako, revidentica neutemeljeno ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavkom 1. ZPP počinjenu pred sudom drugog stupnja zato što je sud drugog stupnja cijenio one žalbene navode koji su bili od odlučnog značenje što je upravo i smisao spomenute zakonske odredbe.

9. Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za naknadu štete u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se sastoji od tri stana u Z., koji su konfiscirani njezinu pokojnom ocu L. A. kao posljedica neopravdane osude, kao i naknada imovinske štete u vidu izmakle zarade koju bi pokojni prednik tužiteljice ostvarivao po redovnom tijeku stvari da nije bilo neosnovane osude temeljem ukinutih presuda Vojnog suda Vojne oblasti Vojvodine za S., redni broj 527/1945 od 31. svibnja 1945. i Višeg Vojnog suda J. armije broj II. broj 1163/1945 od 12. lipnja 1945. kojom je spomenuti prednik tužiteljice proglašen krivim zbog počinjenja krivičnih djela iz članka 13. i 14. Uredbe o vojnim sudovima na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od deset godina uz gubitak političkih i pojedinih građanskih prava.

10. U provedenom postupku nisu bile sporne sljedeće pravno odlučne činjenice:

- da je presudom Vojnog suda Vojne oblasti Vojvodine za S., redni broj 527/1945 od 31. svibnja 1945. koja je djelomično preinačena presudom Višeg Vojnog suda J. armije broj II. broj 1163/1945 od 12. lipnja 1945. prednik tužiteljice, njezin pokojni otac L. A., proglašen krivim zbog počinjenja krivičnih djela iz članka 13. i 14. Uredbe o Vojnim sudovima na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od deset godina uz gubitak političkih i pojedinih građanskih prava, i to gubitka aktivnog i pasivnog izbornog prava, prava zauzimanja izbornih funkcija u društvenim organizacijama, prava zauzimanja državne i bilo koje javne službe ili zvanja, prava na penziju i pomoć iz socijalnog osiguranja i konfiskaciju kuće u Z.,

- da su presudom Županijskog suda u Zagrebu broj KV-I-297/10 od 12. travnja 2012. koja je postala pravomoćna 15. svibnja 2012. poništene naprijed citirane presude vojnih sudova bivše Jugoslavije,

- da se tužiteljica prije podnošenja tužbe obratila Ministarstvu p. sa zahtjevom za mirno rješenje spora, te da je njen zahtjev odbijen, nakon čega je ustala tužbom u ovom postupku,

- da je u upravnom postupku vođenom pred Uredom za imovinsko - pravne poslove i imovinu G. Z., Područni pododsjek, rješenjem od 20. rujna 1997. zahtjev tužiteljice za povrat oduzete imovine pravomoćno odbačen zbog nastupa zastare jer je podnesen izvan roka utvrđenog člankom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 - dalje Zakon o naknadi),

- da je tužiteljica postala hrvatska državljanka 9. lipnja 2006.

11. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužiteljica propustila ostvariti pravo koje joj je bilo osigurano temeljem Zakona o naknadi kao propisa donesenog upravo radi obeštećenja osoba kojima je imovina oduzeta na način na koji se to dogodilo predniku tužiteljice.

12. Sud je drugog stupnja odbio kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu iz ponešto drugačijih razloga. Naime, drugostupanjski sud smatra da je pitanje revizije protiv odluka sudova bivše SFRJ regulirano kroz posebnu glavu, to glavu XXX. Zakona o kaznenom postupku, kako onog donesenog 1997. ("Narodne novine" broj 110/97, 58/99, 112/99, 143/02, 178/04 - dalje: ZKP/97, 115/08, 76/09, 80/11, 121/11, 142/12 i 56/13 - dalje: ZKP/97), tako i onog donesenog 2008. ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 142/12 i 56/13 - dalje: ZKP/08). Tako drugostupanjski sud ocjenjuje da je do stupanja na snagu ZKP/08 podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka bilo ograničeno rokom u kojem se može podnijeti (članak 490. stavak 4. ZKP/97), dok je pravo na naknadu štete kao posljedica poništene odluke bilo regulirano posebnom odredbom, i to odredbom članka 497. unutar glave Zakona koja regulira ovu materiju (XXXII). S druge je strane, odredbom članka 570. ZKP/08 izmijenjenog i dopunjenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 76/09) iz glave XXXI. isključena odredba o roku za podnošenje revizije, kao i odredba o naknadi štete iz čega nomotehničkom analizom drugostupanjski sud zaključuje da zakonodavac više ne predviđa mogućnost naknade štete zbog posljedica poništene osude donesene u sudovima bivše SFRJ. Pritom sud drugog stupnja ocjenjuje da je Zakonom o naknadi osigurano pravo na obeštećenje, među ostalim, i osobama, čija je imovina konfiscirana i oduzeta slijedom presuda što ih je izrekla vojna ili civilna vlast od 15. svibnja 1945. do 25. lipnja 1991. za politička kaznena djela. S tim je u vezi ocijenjeno nerelevantnim pozivanje tužiteljice na odredbu članka 14. ZKP/08 jer taj zakonski članak ne regulira poništene presude koje su donesene zbog političkih kaznenih djela bivših sudova SFRJ, već na druga kaznena djela. Dakle, naknada štete sukladno odredbi članka 497. ZKP/97, mogla se ostvariti prema članku 64. Zakona o naknadi pri tijelu nadležnom za odlučivanje o pravu na naknadu, a to je Županijski ured za imovinske pravne poslove prema mjestu gdje se nalazi imovina koja je predmet naknade, pa je ocijenjeno da sud nije ovlašten određivati naknadu štete primjenom Zakona o naknadi u sudskom postupku.

13. Neutemeljeno revidentica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva jer je odbijanje tužbenog zahtjeva rezultat pravilne primjene propisa koji u okolnostima konkretnog slučaja predstavljaju materijalno pravo mjerodavno za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a to su ZKP/97, Zakon o izmjenama i dopunama ZKP/97 ("Narodne novine" broj 112/99 - dalje: ZID ZKP/99) i Zakon o naknadi.

14. Odredbom je članka 490. ZKP/97 u stavku 1. propisano da osobe koje su sudovi bivše Jugoslavije osudili za vrijeme komunističke vladavine za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela ili druga kaznena djela ako je do osuđujuće odluke došlo zlouporabom političke moći mogu revizijom zatražiti poništenje osuđujuće odluke ili njoj drugoga odgovarajućega pravnog akta, dok je stavkom 3. istog članka propisano ako je osoba iz stavka 1. ovoga članka umrla, reviziju mogu izjaviti njezini nasljednici po zakonskom redu. Nadalje je odredbom članka 494. stavka 1. ZKP/97 propisano da o reviziji vijeće odlučuje presudom ili rješenjem, a stavkom 4. istog članka određeno je ako utvrdi da je revizija osnovana, vijeće će presudom poništiti u cijelosti ili djelomice pobijanu odluku u izreci o kaznenoj odgovornosti. Ujedno je odredbom članka 497. ZKP/97 bilo propisano da o pravu na naknadu štete, povratu konfiscirane ili oduzete imovine i drugim posljedicama poništene osude sud odlučuje na temelju odredaba posebnoga zakona.

15. Međutim, odredbom su članka 22. ZID ZKP/99 u članku 497. ZKP/97 riječi ″osude sud″ zamijenjene riječima „odluke nadležno tijelo″.

16. Pored toga, odredbom je članka 4. stavka 1. Zakona o naknadi propisano da će se osobama kojima je imovina oduzeta na temelju sudske presude za kazneno djelo, u kojoj je izrečena kazna konfiskacije imovine ili zaštitna mjera konfiskacije imovine uz kaznu, konfiscirana imovina dati u vlasništvo ili dati naknada prema odredbama ovoga Zakona, ako je riječ o presudama sudova bivše Jugoslavije od 15. svibnja 1945. do 25. lipnja 1991. za politička kaznena djela, politički motivirana kaznena djela, ili druga kaznena djela, ako je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava ili političke moći, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će se pod zlouporabom prava ili političke moći smatrati slučajevi u kojima je došlo do osude koja u svojoj izreci ili u postupku koji joj je prethodio krši međunarodno priznata načela pravne države i demokratskog društva ili proturječi javnom poretku Republike Hrvatske. Stavkom 3. istog članka određeno je da se odluka iz stavka 1. ovog članka donosi po pribavljenom mišljenju Državnog odvjetnika Republike Hrvatske. U dvojbenim slučajevima, tražitelj vraćanja imovine, uputit će se da prije donošenja odluke o njegovu zahtjevu, sukladno zakonu, pokrene postupak za poništenje kaznene presude.

17. Budući da su u okolnostima konkretnog slučaja presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kv-I-297/10 od 12. travnja 2012. poništene presude vojnih sudova bivše Jugoslavije donesene u kaznenom postupku protiv prednika tužiteljice, i to samo u izreci o kaznenoj odgovornosti - u kojemu se dijelu pravilnom primjenom citirane odredbe članka 494. stavka 4. ZKP jedino i mogla poništiti, pravilno je zaključiti da samim poništenjem kaznene presude u izreci o kaznenoj odgovornosti tužiteljica nije stekla pravnu osnovu i za utuženo potraživanje naknade. Osim toga, kazneni sud nije niti imao ovlasti odlučiti o dijelu presuda vojnih sudova bivše države koji se odnosi na odluku o konfiskaciji imovine prednika tužiteljice, pa time niti o posljedicama poništene kaznene presude u izreci o kaznenoj odgovornosti prednika tužiteljice.

18. Kod toga valja posebno naglasiti da je prije stupanja na snagu ZID ZKP/99 prema odredbi članka 497. ZKP/97, o pitanju prava na naknadu štete, povratu konfiscirane ili oduzete imovine i drugim posljedicama poništene osude (iz odluke o kaznenoj odgovornosti), odlučivao sud, ali kako su odredbom članka 22. ZID ZKP/99 u članku 497. ZKP riječi ″osude sud″ zamijenjene riječima ″odluke nadležno tijelo″, za ocjenu postojanja obveze tuženice glede predmetnog zahtjeva tužiteljice, mjerodavna je odredba članka 22. ZID ZKP/99 prema kojoj o posljedicama poništene odluke odlučuje nadležno tijelo, i to na temelju odredaba posebnoga zakona.

19. Budući da je taj zakon donesen, a riječ je o Zakonu o naknadi, i kako taj Zakon daje ovlaštenje nasljednicima osobe kojoj je imovina oduzeta na temelju sudske presude za kazneno djelo u kojoj je presudi izrečena kazna konfiskacije imovine (riječ je o presudi suda bivše Jugoslavije donesene nakon 15. svibnja 1945. zlouporabom političke moći), naknada određuje u postupku koji se provodi (prema članku 68. Zakona o naknadi) po odredbama Zakona o općem upravnom postupku (″Narodne novine″ broj 53/91 i 103/96), i to prema odredbi članka 69. Zakona o naknadi po nadležnoj službi ureda državne uprave, to su sudovi pravilno ocijenili da tužiteljici niti ne pripada pravo da utuženu naknadu ostvaruju u parničnom postupku.

19. Štoviše, na takvo shvaćanje upućuje i istaknuta odredba članka 4. stavka 3. Zakona o naknadi, kojom je određena mogućnost da se i pozivom na taj Zakon pokrene postupak za poništenje kaznene presude u kojoj je (kao u konkretnom slučaju) odlučeno i o konfiskaciji imovine, ali je i pored toga ostavljeno da se o posljedicama tako poništene presude odlučuje po odredbama Zakona o općem upravnom postupku, i to po nadležnoj službi ureda državne uprave. Ovakvo je pravno shvaćanje izraženo i u presudi ovog suda broj Rev 58/2010-3 od 30. studenoga 2011.

20. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, na temelju je odredbe članka 393. ZPP, revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana radi čega je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 11. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.