Poslovni broj: Usž-4529/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Blanša Turić, članova vijeća, te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice A. K. iz R., zastupane po opunomoćeniku S. J., odvjetniku u odvjetničkom društvu V. & Partneri d.d., R., protiv tuženika Višeg službeničkog suda, Z., radi teške povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 UsI-699/2022-8 od 2. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2023.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 UsI-699/2022-8 od 2. studenog 2022.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Rješenjem Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 2 UsI-699/2022-8 od 2. studenog 2022. obustavljen je upravni spor koji je vođen kod tog suda, a koji je pokrenula tužiteljica svojom tužbom od 20. lipnja 2022.
2. Protiv osporenog rješenja tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba upravno-sudskog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica navodi kako je nakon zaprimanja osporenog rješenja o obustavi postupka prvostupanjskom sudu podnijela prijedlog za povrat u prijašnje stanje uz kojeg je dakako poduzela i propuštenu procesnu radnju, koji je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan. Ističe kako je točno da je prvostupanjski sud ročišnim rješenjem od 19. listopada 2022. tužiteljici naložio da se u sudskom roku od osam dana izjasni predlaže li izvođenje dokaza sudsko-medicinskim vještačenjem, kao i da tužiteljica u navedenom roku nije postupila po navedenom sudskom nalogu, odnosno rješenju. Navodi kako je činjenica da je do njenog propuštanja roka za poduzimanje navedene procesne radnje došlo zbog opravdanih razloga manifestiranih u činjenici da punomoćnici tužiteljice u tom kratkom sudskom roku nisu uspjeli stupiti u kontakt sa strankom, radi konzultacije o izvođenju navedenog dokaza, a navedene su konzultacije smatrali nužnim i neophodnim, imajući u vidu ne mali, odnosno visok novčani iznos, kojeg je trebalo predujmiti za vještačenje, jer je po srijedi bio iznos od 4.000,00 kuna. Nakon što su punomoćnici tužiteljice uspjeli kontaktirati tužiteljicu i nakon konzultacija s njom su podnijeli navedeni prijedlog i uz njega poduzeli propuštenu radnju, na način da su prvostupanjskom sudu predložili izvođenje navedenog dokaza i predmetnom prijedlogu priklopili dokaz o uplaćenom predujmu za vještačenje u navedenom novčanom iznosu. Osporeno rješenje smatra pravno neosnovanim i posljedično inegzistentnim zbog roka od osam dana, kojeg je prvostupanjski sud tužiteljici dao na raspolaganje da poduzme procesnu radnju odnosno izjasni se o izvođenju dokaza provedbom sudsko-medicinskog vještačenja, što je rok instruktivnog, a ne prekluzivnog karaktera, pa je prvostupanjski sud poglavito imajući u vidu razloge propuštanja s kojima ga je tužiteljica upoznala, odnosno o njima ga informirala u podnijetom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, prilikom donošenja odluka o daljnjem tijeku postupka, trebao prezentirati, odnosno manifestirati mnogo više pravne fleksibilnosti i mnogo više pravne krutosti, odnosno pretjeranog, pa čak bi se mogli reći i ekscesivnog, odnosno rigidnog pravnog formalizma.
Poziva se na judikaturu Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, prema kojoj sudovi u primjeni pravnih propisa uvijek moraju imati na umu ratio legis određene odredbe, odnosno normativna pravila koja primjenjuju u nekoj konkretnoj pravnoj situaciji. Navodi kako je ratio legis, odnosno mens legislatoris kod odredbe članka 41/2 i 3 Zakona o upravnim sporovima isključivo u procesnom discipliniranju stranka upravnog spora s ciljem ubrzanja upravno-sudskog postupka u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Smatra kako upravni sudovi u primjeni navedene odredbe moraju postupati s mnogo više fleksibilnosti, jer navedeno sudsko procesno ovlaštenje ne može biti i nije iznad ustavnih i konvencijskih prava stranaka, in concreto ne može imati pravni primat pred tužiteljičinim ustavnim i konvencijskim pravom na pravično, odnosno pošteno suđenje normiranih i zajamčenih odredbom članka 29./1 Ustava Republike Hrvatske i odredbe članka 6. točka 1. Konvencije o zaštiti ljudskim prava i temeljnih sloboda, i to u njegovom segmentu koji se odnosi na pravo na pristup sudu. Smatra kako navedena procesna odluka koja pravno rezultira završetkom postupka u kontekstu navedenog ustavnog i konvencijskog prava, predstavlja ne razmjernu pravnu sankciju, odnosno nerazmjeran teret koji tužiteljica mora podnijeti zbog toga što u kratkom sudskom roku nije postupila po danom sudskom nalogu.
Ističe stajališta Ustavnog suda koji je u svojoj dosadašnjoj praksi višekratno iznio stajališta da pretjerani (ekscesivni) formalizam u odlučivanju i suđenju postoji onda kada su pravna stajališta proizvod "mehaničke primjene pozitivnog prava", bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Akcentira pojedina stajališta iz prakse Ustavnog suda, u kojima se Ustavni sud kritički osvrće na nefleksibilno i mehaničko tumačenje pravnih normi kada je riječ o pretjeranom formalizmu protivnom Ustavu. Isto tako ističe kako pretjerani pravni formalizam kao povredu prava na pristup sudu ukazuje u svojim odlukama i ESLJP navodeći kako do takve povrede dolazi kada postupovna pravila zbog pretjeranog pravnog formalizma prestanu služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava, te počnu predstavljati prepreku za odlučivanje o osnovnosti zahtjeva. Smatra kako se pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije može ostvariti samo primjerenom ravnotežom između doslovne primjene procesnih pravila i njihovog teleološkog tumačenja.
Stoga predlaže da naslovni žalbeni sud donese rješenje kojim ukida dispozitiv prvostupanjskog rješenja o obustavit predmetnog upravnog spora i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovljeni postupak, uz istodobno obvezivanje tuženika na naknadu tužiteljičinih troškova žalbenog postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je raspravnim rješenjem prvostupanjskog suda od 19. listopada 2022. tužiteljica pozvana da se izjasni predlaže li izvođenje dokaza provedbom sudsko-medicinskog vještačenja, pri čemu je upozorena da će se, ako u ostavljenom roku ne postupi po naloženom, tj. ako ne dostavi nikakvo izjašnjenje njezina tužba smatrati povućenom, te da će prvostupanjski sud upravni spor obustaviti (točka IV. izreke rješenja), sukladno članku 41. stavku 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
5. Kako u ostavljenom roku od osam dana, a niti do dana donošenja osporenog rješenja, sud nije zaprimio izjašnjenje tužiteljice osporenim rješenjem je odlučio da se upravni spor obustavlja.
6. Naime, prema citiranoj odredbi članka 41. stavka 2. ZUS-a, ako tužitelj u roku koji mu je za to određen ne postupi po zahtjevu suda, pri čemu je poučen o pravnim posljedicama propuštanja, tužba se smatra povućenom.
Odredbom stavka 3. istog članka Zakona propisano je da se u slučaju povlačenja tužbe spor obustavlja.
7. Imajući na umu sve naprijed navedenog, prema ocjeni ovoga Suda tužiteljica u žalbi neosnovano prigovara ograničenju ostavljenog roka, pretjeranom formalizmu, nefleksibilnosti i mehaničkom načinu primjene i tumačenju prava u konkretnom slučaju, gdje se radi o primjeni norme usmjerene na postizanje stranačke discipline.
8. Stoga, upravno suprotno upiranju tužiteljice, koja u žalbi smatra kako navedenu pravnu normu članka 41. ZUS-a treba primijeniti i tumačiti ekstenzivno i fleksibilno u duhu konvencijske prakse, prema ocjeni ovoga Suda zbog karaktera spomenute norme, koja je prije svega usmjerena na postizanje stranačke discipline, prvostupanjski sud ju je bio dužan tumačiti stricto sensu, jer bi u suprotnom bila dovedena u pitanje njena svrha.
9. Analizirajući podatke spisa predmeta, ovaj Sud ne može zaključiti da je tužiteljici rješenjem od 19. listopada 2022. nametnut nerazmjeran ili nerazuman teret, a tužiteljica prema podacima spisa predmeta nije niti prigovorila navedenom rješenju, niti je tražila produženje roka.
10. Stoga, ovaj Sud nalazi da žalbenim razlozima tužiteljica nije s uspjehom osporila zakonitost pobijanog rješenja, pa je na temelju odredbe članka 67. stavka 3. u vezi s člankom 74. stavkom 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci, te je žalba tužiteljice odbijena i potvrđeno prvostupanjsko rješenje (točka I. izreke).
11. Odluka o troškovima nastalim u povodu pravnog lijeka, donesena je na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, te je shodno tome zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao pod točkom II. izreke ovog rješenja. U Zagrebu 11. siječnja 2023.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan, v.r.
