REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 176/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. Š. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.; dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 10. prosinca 2018. broj K-10/2017-65, u sjednici održanoj 11. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci oslobođeni su optužbe optuženi K. Š. da bi počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/97., te optuženi S. K. da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97.

2. Na temelju članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.), odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s

I Kž 176/2019-5

prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi S. K. putem branitelja, odvjetnika B. Š., s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Žalba nije osnovana.

7. Upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je "izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, a razlozi o odlučnim činjenicama su u znatnoj mjeri proturječni te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza".

7.1. Iznoseći argumente za takav stav državni odvjetnik u žalbi paušalno, bez konkretiziranja dijelova obrazloženja pobijane presude, tvrdi da je ostalo nejasno je li prvostupanjski sud izostanak kaznene odgovornosti u pogledu optuženog S. K. crpio u zaključku da je inkriminirane radnje unošenja podataka u putne naloge i isplate putem tih putnih naloga počinio po nalogu pokojnog predsjednika L. d. Š. L. (dalje: L. d.) I. M., kao i je li okolnost smrti I. M. analogno tome značila i prestanak kaznene odgovornosti optuženog K. Š., kao osobe koja ga je poticala upravo na to kazneno djelo.

7.2. Iz tako iznesenih prigovora u žalbi proizlazi da državni odvjetnik citiranu postupovnu povredu, neovisno o u žalbi nabrojanim brojnim oblicima ostvarenja te postupovne povrede, isključivo nalazi u nejasnoći razloga o odlučnim činjenicama.

7.3. Međutim, u navedenom žalitelj nije u pravu.

7.4. Naime, u ovom kaznenom postupku se optuženi S. K. tereti zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti počinjenog na način da je koristeći svoja ovlaštenja blagajnika L. d., u namjeri da optuženom K. Š. pribavi protupravnu imovinsku korist, unatoč tome što mu je bilo poznato da optuženom K. Š. ne pripada naknada za obavljanje poslova stručnog djelatnika provođenja lovno-gospodarske osnove te da nije obilazio lovišta u opsegu u kojem je to iskazano, zajedno sa tadašnjim predsjednikom L. d. I. M., u obrasce putnih naloga koji su glasili na ime optuženog K. Š. unosio i svojim potpisom ovjeravao neistinite podatke na temelju kojih naloga je optuženom K. Š. isplaćivana naknada. Optuženi K. Š. se tereti zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti počinjenog na način da je zatražio da mu se poslovi koje će obavljati kao stručna osoba za provođenje lovno-gospodarske osnove u lovištima G., L. i V., a kojima gospodari L. d., plaćaju po 1.000,00 kuna mjesečno za svako od navedenih lovišta te da se to učini isplatama u vidu refundacije putnih troškova, na koji način mu je u razdoblju od 19. siječnja 2008. do

I Kž 176/2019-5

20. prosinca 2010. neosnovano isplaćeno 36.634,00 kuna, a za koji iznos je oštećeno L. d..

7.5. Obrazlažući razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja oslobađajuće presude, prvostupanjski sud navodi da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi kako nije dokazano da bi optuženi S. K. postupao u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi optuženom K. Š., a isto tako nije dokazano da bi optuženi K. Š. od optuženog S. K. uopće zatražio da mu se isplata učini u vidu refundacije putnih troškova niti da bi optuženom S. K. bilo poznato da optuženom K. Š. isplaćuje nešto na što ovaj nije imao pravo. Tako izneseni razlozi odlučnih činjenica u potpunosti su jasni, razumljivi i nedvosmisleni te ih, kao takve, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

7.6. Isto tako, u odnosu na u žalbi apostrofirani dio inkriminacije kojim se optuženog S. K. tereti da je unosio neistinite podatke u putne naloge, prvostupanjski sud vrlo jasno i nedvosmisleno obrazlaže da iz dokazne građe ne proizlazi niti da bi optuženi S. K., svojevoljno ili u dogovoru s optuženim K. Š., unosio podatke u putne naloge, već, naprotiv, da iz izvedenih dokaza proizlazi da je putne naloge ispunjavao s podacima koje mu je diktirao predsjednik društva, koji ih je i potpisivao, dajući mu na taj način nalog za isplatu po kojem je optuženi S. K. potom i postupao.

7.7. Kraj takvog stanja stvari, pritom imajući na umu da je protiv pokojnog I. M. u ovom kaznenom predmetu postupak obustavljen zbog činjenice smrti, slijedom čega nije bilo potrebe da se u obrazloženju pobijane presude iznose razlozi o (ne)dokazanosti kaznenog djela poticanja I. M. na zlouporabu položaja i ovlasti od strane optuženog K. Š., očito je da pobijanom presudom nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. na koju u žalbi neosnovano upire državni odvjetnik.

8. Također, ni ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), nije utvrđeno da bi bile ostvarene druge povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud površnom analizom dokazne građe izveo pogrešan zaključak o nepostojanju dokaza da bi optuženici počinili terećena kaznena djela. Stav je žalitelja da bi se kritičkom analizom i pravilnom ocjenom provedenih dokaza, posebice iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka, ali i pravilnijim sagledavanjem sudjelovanja optuženog S. K. u sačinjavanju putnih naloga, osobito kroz provođenje grafološkog vještačenja, došlo do drugačijih zaključaka u pogledu odlučnih činjenica.

10. Međutim, žalitelj niti u tom dijelu žalbe nije u pravu.

I Kž 176/2019-5

11. Naime, u ovom kaznenom predmetu nije sporno da je optuženi K. Š. od L. d. dobivao mjesečnu naknadu u iznosu od 3.000,00 kuna (po 1.000,00 kuna za svako lovište), koja sredstva su odobrena na Skupštini društva, a o čemu je odlučivao i Izvršni odbor, ali isto tako i Nadzorni odbor L. d., kroz kontrolu financijskih izvješća. Svi članovi L. d. znali su da je optuženi K. Š. zadužen za poslove lovno-gospodarske osnove, znali su za iznos koji mu se isplaćuje kao i za način na koji mu se taj iznos isplaćuje, pri čemu su neki članovi smatrali da se time optuženiku isplaćivao putni trošak, dok su neki smatrali da mu se uz putni trošak isplaćivala i naknada za obavljeni posao.

12. Navedena utvrđenja proizlaze iz suglasnih iskaza tijekom dokaznog postupka ispitanih članova L. d. koji su, kako unutar, tako i izvan inkriminiranog razdoblja, imali određena svojstva u tom društvu (Nj. H. - tajnik, N. J. - tajnik i član Izvršnog odbora, M. K. – član Izvršnog odbora i lovočuvar, J. L. – osnivač i lovočuvar, T. K. – predsjednik, B. S. – član Izvršnog odbora, L. U. – član Izvršnog odbora, M. Ž. – član izvršnog odbora, M. Ž. – blagajnik, V. M., N. A. – predsjednik Nadzornog odbora, M. D. i T. M. – član Izvršnog odbora), kao i iz sadržaja Ugovora o vršenju poslova stručnog djelatnika za provedbu lovno-gospodarskih osnova sklopljenog nekoliko godina prije inkriminiranog razdoblja, od 1. lipnja 2003., između optuženog K. Š. i L. d., zastupanog po tadašnjem predsjedniku S. Š. (dalje: Ugovor od 1. lipnja 2003.), a kojim je dogovoreno da će se putni trošak obilazaka lovišta u svrhu izrade potrebnih elaborata i ostalih aktivnosti vezanih uz rad evidentirati putnim nalozima i obračunavati po važećim zakonskim propisima.

13. Upravo su navedene nesporne okolnosti s pravom prvostupanjskom sudu poslužile kao polazišne točke prilikom donošenja ocjene o dokazanosti ili nedokazanosti predmetnih kaznenih djela.

14. Naime, navedenim je dokazima, neovisno o žalbenim navodima kojima državni odvjetnik, prigovarajući ocjeni personalnih dokaza, upire na "kolektivno prešućivanje i odobravanje nepravilnosti" te zainteresiranost za ishod ovog kaznenog postupka, u cijelosti potvrđena obrana optuženog K. Š. i optuženog S. K. da je isplata spomenutog iznosa na isti način, dakle, putem putnih naloga, započela već nekoliko godina prije inkriminiranog razdoblja te da je u istom obliku nastavljena i nakon promjene blagajnika te predsjednika L. d..

15. Pored navedenog, potkrijepljena je i obrana obojice optuženika u dijelu u kojem u odnosu na dio inkriminacije o unošenju neistinitih podataka u putne naloge tvrde da je upravo predsjednik L. d. blagajnicima usmeno govorio podatke o putnim troškovima koji bi potom te podatke osobno unosili u putni nalog te zatim po istom, nakon potpisa predsjednika L. d., postupali. Naime, svjedoci N. J. i T. K. su u svojim iskazima suglasno potvrdili da je predsjednik L. d. javljao blagajniku podatke za putne naloge te ih potpisivao, dok su svjedoci M. K. i B. S. također suglasno iskazali da su i oni kod isplaćivanja putnih troškova za obilazak lovišta obavještavali predsjednika L. d., nakon čega bi predsjednik blagajniku nalagao odnosno na taj način odobravao isplatu. Kod takvih rezultata dokazne građe, iz kojih jasno proizlazi da je predsjednik L. d. određivao koji će se podaci unositi u putne naloge, u cijelosti su neosnovani i žalbeni prigovori državnog odvjetnika da je radi potpunog utvrđenja

I Kž 176/2019-5

činjeničnog stanja u dokaznom postupku trebalo provesti grafološko vještačenje s ciljem utvrđenja skriptora putnih naloga.

16. U nastojanju da dovede u sumnju pravilnost zaključivanja prvostupanjskog suda, državni odvjetnik u žalbi ističe da se u Ugovoru od 1. lipnja 2003. ne spominje iznos od 1.000,00 kuna za svako lovište, već samo pravo na naknadu putnih troškova. Međutim, iako je točno da tim Ugovorom nije definiran fiksni iznos mjesečne naknade putnih troškova, to, samo po sebi, ne ukazuje da je optuženi K. Š. na početku inkriminiranog razdoblja (siječanj 2008.) zatražio da mu se poslovi plaćaju u mjesečnom iznosu od po 1.000,00 kuna za svako lovište, kako se to optužbom tvrdi. U tom smislu nije bez značaja niti iskaz svjedoka N. A. iz kojeg proizlazi kako je isti bio prisutan na Skupštini društva kada je odlučeno da će se optuženom K. Š. isplaćivati mjesečna naknada od 3.000,00 kuna za sva tri lovišta, istaknuvši da je iznos bio već ranije definiran i dogovoren jer je došao kao prijedlog na Skupštinu u sklopu donesenog financijskog plana.

17. Pravilnost zaključivanja prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju niti u žalbi apostrofiranim sadržajem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka iz kojeg proizlazi da su optuženom K. Š. isplate vršene putem fiktivnih putnih naloga i to za dane kada se nalazio na drugim mjestima, a ne na onima na kojima je po podacima iz naloga trebao biti. Naime, navedeno, s obzirom na fiksno dogovoren mjesečni iznos naknade, ne dokazuje da je optuženi K. Š. putem tih naloga primao veću naknadu nego što mu je pripadala, odnosno nepripadnu imovinsku korist, kako se to nastoji prikazati u žalbi, već da su se ponekad u putnim nalozima "naštimavali" podaci kako bi se, u konačnici, došlo do mjesečnog iznosa koji je već prethodno bio dogovoren i odobren, a o čemu je iskazivao i svjedok T. M..

18. Slijedom svega navedenog, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud savjesnom analizom i ocjenom dokazne građe osnovano utvrdio da izvedeni dokazi ne daju dovoljno osnova za pouzdan i siguran zaključak da su optuženici, na način i pod okolnostima kako im se to optužnim aktom stavlja na teret, počinili inkriminirana kaznena djela.

19. Kod takvog je zaključivanja prvostupanjski sud pravilno imao na umu i činjenicu da iz zapisnika o obavljenom poreznom nadzoru kod poreznog obveznika L. d. Š." L., proizlazi da se Ugovorom od 1. lipnja 2003., kao prividnim pravnim poslom, kojim su definirani troškovi naknade korištenja privatnog automobila u službene svrhe, prikriva u stvari stvarni posao odnosno, u suštini, naknada za obavljeni rad. A upravo razlog prikrivanja stvarnog pravnog posla, po ocjeni drugostupanjskog suda, bio je u tome što je naknada po osnovu korištenja privatnog automobila u službene svrhe, u smislu članka 10. stavka 11. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj 177/04., 73/08., i 80/10.), bila neoporeziva, dok je naknada za obavljeni rad, koji ima obilježje drugog dohotka primatelja, bio oporezivi primitak u smislu članka 32. tog istog Zakona.

19.1. Prema tome, plaćanjem poslova koje je obavljao optuženi K. Š., vezano za provođenje lovno-gospodarske osnove putem putnih naloga, u biti je prikrivena naknada za stvarni rad, a sve s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza, čime je

I Kž 176/2019-5

dovedena u pitanje i visina štete koja je inkriminiranim postupanjem za L. d. nastala, a kako to s pravom u pobijanoj presudi uočava i prvostupanjski sud.

20. Stoga, ovaj drugostupanjski sud nalazi da prigovorima istaknutima u žalbi državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a time niti zaključak prvostupanjskoga suda da nema dokaza da bi optuženi S. K. počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti niti da bi optuženi K. Š. počinio kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti.

21. Slijedom svega navedenog, a budući da niti ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-22., nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 11. siječnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo, v.r.