Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1263/2021-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Ivanke Maričić-Orešković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. iz K., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Š. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12140/2019-22 od 4. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12140/2019-22 od 4. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj .... od ..... sklopljenog između tužiteljice i tuženika koja glasi:

"7. NAČIN OTPLATE

Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita."

2. U točki II. izreke nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.025,53 eur (30.3030,38 kn) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, u tijeku i na iznose pobliže navedene u ovoj točci, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 975,51 eur (7.350,00 kn) sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19,80/22 – dalje: ZPP).

4. Predlaže da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu parničnog troška tuženiku, podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Na žalbu nije odgovoreno.

6. Žalba nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe o valutnoj klauzuli sadržaja navedenog u točki I. izreke pobijane presude te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 4.025,53 eur (30.330,38 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama.

8. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom ...... sklopila Ugovor o kreditu broj .... (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojom je odobren kredit u iznosu od 23.924,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, dok je plaćanje anuiteta u čl. 7. tog Ugovora o kreditu ugovoreno u kunskoj protuvrijednosti korištenjem kreditorovog srednjeg tečaja važećeg za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno na dan ispunjenja obveze.

9. Sporno je da li je predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do kojih je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF. Također je sporno da li je nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom da je tuženik istakao prigovor zastare.

10. Kod odlučivanja o osnovanosti deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, sud prvog stupnja je odlučio o pravnoj valjanosti valutne klauzule predmetnog Ugovora o kreditu cijeneći sadržaj odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) te Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) o nepoštenim ugovornim odredbama, rukovodeći se načelima obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 112/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO) te cijeneći odredbu o stjecanju bez osnova iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, uvažavajući ujedno prema odredbi članka 502.c ZPP-a obvezujući učinak presude donesene u postupku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 provedenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv više tuženika, među kojima je bila i ovdje tužena banka.

11. U tom pravcu sud prvog stupnja utvrđuje da su u konkretnom slučaju odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, nepoštene a time i ništetne jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo pa već sama ta činjenica uzrok je određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

12. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita tužiteljica manje platila iznos od 4.025,53 eur (30.330,38 kn) to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio.

13. Kao neosnovan sud je otklonio po tuženiku istaknuti prigovor zastare uz obrazloženje da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustavljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost odredbe predmetnog ugovora o kreditu u konkretnom slučaju ustanovljena tek predmetnom presudom, to opći zastarni rok od pet godina koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem čl. 225. ZOO- a nije još ni počeo teći.

14. Stoga sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu u visini od 4.025,53 eur (30.330,38 kn) sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. ZOO-a s tijekom sukladno čl. 1015. ZOO-a.

15. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) te nalaže tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 975,51 eur (7.350,00 kn).

16. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

17. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu postupovnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a vezano za nalaz i mišljenje vještaka financijske struke s obzirom da je tuženik isticao da je tužiteljica plaćala manje anuitete za razdoblje od 30. lipnja 2007. do 31. kolovoza 2008., a što vještak nije izračunao već je utvrdio da pretplate tužiteljice nije bilo pa je u takvoj situaciji pravilno sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a cijeneći pritom svakako i činjenicu da je tuženik u bitnome smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nisu točni u pristupu i rezultatu, a koje primjedbe se odnose na pravna pitanja o kojima vještak ionako nije ovlašten davati relevantno mišljenje.

18. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

19. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena R. A. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

20. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe članka 502.c ZPP-a koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, a niti sada u žalbi, nije iznosio činjenice niti pružio i jednog dokaza da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja istoga bila dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi. Naime, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik tijekom postupka predložio saslušanje svjedoka, međutim, nije naveo točna imena svjedoka koje bi se trebalo saslušati i na koje okolnosti, a isto tako nije predlagao saslušanje tužiteljice pa u takvim okolnostima nije primjenjiva odluka Ustavnog suda broj U-III/5458/21 od 30. lipnja 2002., već odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-5457/21 od 30. lipnja 2022.

22. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

23. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

24. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice uz navode da uvidom u promet po kreditu nije moguće utvrditi da se otplate pojedinih anuiteta kredita mogu povezivati s istom s obzirom da ne postoji naznaka uplatitelja predstavljaju nove činjenice koje je tuženik iznio tek u žalbi, a što nije dopušteno sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a.

25. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

26. U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ponavlja u žalbi, valja istaći da je pravilno sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan jer se radi o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO-a.

27. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

28. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja predmetne tužbe 14. listopada 2019., tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

29. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio i materijalno pravo iz odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a i relevantnih odredbi Tarife kada je naložio tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 975,51 eur (7.350,00 kn).

30. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 11. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić