Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-521/2020-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz K., OIB: ..., kojeg zastupa odvjetnik B. P. iz K., protiv tužene A. P. P. P. N. iz Z., OIB: ..., koju zastupa odvjetnica Ž. P. iz Z., radi izvršenja radnje i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini pod poslovnim brojem P-533/19 od 23. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

1. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini pod poslovnim brojem P-533/19 od 23. prosinca 2019. u točki 1. izreke i točki 3. izreke za iznos parničnog troška od 1.306,19 eur[1] /9.841,50 kn.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Kutini pod poslovnim brojem P-533/19 od 23. prosinca 2019. u točki 2. izreke i dijelu točke 3. izreke za iznos parničnog troška od 1.265,31 eur[1] /9.533,50 kn i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtjeva od tuženika isplata iznosa od 848,50 EUR/6.393,03 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev radi naknade dijela parničnog troška u iznosu od 1.265,31 eur[1] /9.533,50 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom usvojen tužbeni zahtjev u cijelosti i to tako što je u točki 1. izreke naloženo tuženiku smanjenje kupoprodajne cijene stana za iznos od 23.192,00 kn tako da preostali iznos ugovorene cijene prema točki 3. Ugovora o prodaji sada iznosi 14.314,85 eur. U točki je 2. izreke usvojen tuženi zahtjev radi isplate iznosa od 6.393,03 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u točki 3. odlučeno o parničnom trošku tužitelja i dosuđen iznos od 19.375,13 kn.

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije a podredno ukine i vrati na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja kao kupca stana prema Ugovoru o kupoprodaji od 25. listopada 2007. po osnovi materijalnih nedostataka na stvari odnosno na tom stanu u smislu odredbe čl. 410. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO). Zahtjev temelji na tvrdnji da mu je tuženik kao prodavatelj stana istoga predao u manjoj korisnoj površini od ugovorene i to za 4,5 m2 pa po toj osnovi smatra da mu pripada pravo na sniženje cijene od 23.192,00 kn. Drugi materijalni nedostatak tužiteljeva stana prema njegovim je tvrdnjama nepravilno i nestručno izveden sustav oborinskih voda pa kako je tužitelj otklonio taj nedostatak u točki 2. izreke potražuje isplatu iznosa od 6.393,03 kn.

5. U ovoj fazi postupka više nije sporno da su stranke ugovorile kupoprodaju stana prema Ugovoru o kupoprodaji od 25. listopada 2007. u površini od 77,26 m2, da je taj stan predan tužitelju u posjed 26. listopada 2007. što je zapisnički konstatirano, da stan ima manju korisnu površinu od ugovorene što je utvrđeno nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka građevinske struke i to za 4,5 m2. Naime, umjesto ugovorene površine od 77,26 m2 stan je izgrađen i predan u površini od 72,76 m2 dok je zapravo do razlike u površini došlo pogrešnom primjenom obračunskog koeficijenta netto korisne površine. Ugovorom o kupoprodaji tuženik se kao prodavatelj obvezao izgraditi stan sa lođom međutim umjesto lođe izgrađena je polunatkrivena terasa čija je vrijednost korisne površine znatno niža od vrijednosti korisne površine lođe. Nije sporno da ugovorena cijena stana iznosi 57.082,78 eur a po m2 738,84 eur, da je tužitelj platio prvi obrok cijene od 8.555,44 eur, zatim i drugi obrok od 31.086,30 eur te da je ostalo za isplatiti iznos cijene od 17.441,04 eur i to u 143 obroka počevši do 10. prosinca 2026. Dakle zadnje navedeni iznos kupoprodajne cijene još nije dospio na naplatu pa time nije niti isplaćen.

6. S obzirom na navedeno tužitelj je postavio zahtjev kao i u točki 1. izreke kojeg je sud prvog stupnja i usvojio pozivajući se na odredbu čl. 1111. st. 1. ZOO-a te odredbe čl. 400., 401., 410. i 422. ZOO-a nalazeći da su ispunjene pretpostavke i održani rokovi po osnovi prava kupca zbog materijalnih nedostataka na stvari.

7. Tuženik u žalbi prije svega ističe postojanje apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a smatrajući da je presuda u pogledu pravne kvalifikacije odnosa nerazumljiva jer se sud poziva na dva različita pravna instituta i u svezi s tim i razlozi o odlučnim činjenicama nisu jasni pa takvu presudu nije moguće ispitati. Istu bitnu povredu nalazi i u samom sadržaju tužbenog zahtjeva kojeg je sud prvog stupnja usvojio točkom 1. izreke presude jer da iz takvog zahtjeva ostaje nejasno radi li se o zahtjevu na činjenje i je li takav zahtjev pogodan za ovrhu.

8. Prije svega valja odgovoriti tuženiku kako je usvojen zahtjev po osnovi materijalnih nedostataka radi manje površine stana postavljen u smislu odredbe čl. 422. st. 2. ZOO-a osnovom kojeg kupac koji nije u cijelosti isplatio cijenu ima pravo zahtijevati njezino sniženje. Dakle ne radi se o situaciji da bi kupoprodajna cijena bila isplaćena u cijelosti kada bi tužitelju pripadalo pravo na zahtjev radi isplate. Žalbeni prigovor o nepodobnosti takvog zahtjeva za ovrhu ne može se prihvatiti budući je ovrha radi ostvarenja tražbine na radnju (činjenje) predviđena u Ovršnom zakonu („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08, 139/10, 150/11, 154/11, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje OZ) u njegovoj glavi 22. pa u pravnoj situaciji kada sam Zakon dopušta sudu intervenciju u ugovorne odnose stranaka (temeljem čl. 422. st. 2. ZOO-a) onda je sud prvog stupnja pravilno usvojio predmetni konstutivni zahtjev radi smanjenja kupoprodajne cijene. Osim što apsolutno bitna povreda nije ostvarena u odnosu na izreku pobijane presude, nije ostvarena niti u odnosu na razloge o odlučnim činjenicama neovisno o tome što se sud poziva na dva pravna instituta budući iz cjeline obrazloženja proizlazi da utvrđuje i ocjenjuje činjenice u svezi pravnog instituta o osnovi prava kupca zbog materijalnih nedostataka na stvari. Stoga je presudu koja ne trpi bitne povrede na koje se tuženik poziva, a niti jedne druge na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti moguće ispitati.

9. Dakle, za rezimirati je kako nije sporno da je tuženik isporučio stan s nedostatkom i da prema odredbi čl. 410. ZOO tužitelju kao kupcu pripada pravo zahtijevati sniženje cijene. U ovoj žalbenoj fazi ostalo je sporno da li je tužitelj postupio u okviru rokova i na vrijeme obavijestio prodavatelja o nedostacima stvari jer tek pod tom pretpostavkom ima pravo na sniženje cijene. Sud je prvog stupnja dao pozitivan odgovor jer je iz isprava u spisu utvrdio kako je predstavnik suvlasnika po ovlaštenju tužitelja uputio izvođaču radova prigovor 23. siječnja 2008. u kojem se između ostalih pozvao i na nedostatak manjka površine. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje sud je zaključio da se radi o skrivenom nedostatku na stvari u smislu čl. 404. ZOO-a pa nakon utvrđenja o pravovremeno upućenoj obavijesti prodavatelju u rokovima propisanim odredbom čl. 404. st. 1. i 2. ZOO-a usvojio je tužbeni zahtjev.

10. Tuženik u žalbi s pravom tvrdi kako obavijest izvođaču radova o nedostacima ne bi mogla proizvoditi pravne učinke jer se ne radi o prodavatelju stana. Međutim, u konkretnoj situaciji iz više provedenih dokaza proizlazi kako je tužitelj održao rokove iz citirane odredbe čl. 404. ZOO-a jer je obavijest o nedostatku upućivao u nizu navrata tuženiku a i samom izvođaču radova G. G. i to iz razloga kako proizlazi iz iskaza tužitelja jer ga je sam tuženik usmjeravao na takvo postupanje. Prije svega iz obavijesti upućene 23. siječnja 2008. proizlazi kako se tužitelj pozivao na nedostatak manjka površine, zatim iz email prepiske koja je upućena iz nadležnog Ministarstva u kabinet direktora tuženika tijekom prosinca 2009. proizlazi kako tužitelj učestalo prigovara i ističe svoje nezadovoljstvo zbog nedostataka u stanu pa je Ministarstvo naložilo žurno pokretanje sudskog postupka. U tom kontekstu tuženik je i pokrenuo dva postupka osiguranja dokaza i to jedan pod posl.br. R1-195/09 u odnosu na manjak površine predmetnog stana a u kojem je također utvrđeno postojanje manje površine kao i u vještačenju provedenom u ovom parničnom postupku. Drugi postupak osiguranja dokaza provodio se pod posl.br. R1- 201/09 vezano uz prigovor nedostataka na sustavu odvodnje oborinskih voda. Sve ove isprave uz iskaz tužitelja govore u prilog pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda da bi tužitelj obavijestio tuženika kao prodavatelja o skrivenom nedostatku i da mu prema odredbi čl. 410. ZOO-a pripada pravo na sniženje cijene zbog manjka površine od 4,50 m2. Sve kada bi i tuženik bio u pravu da bi tužitelj propustio u rokovima propisanim čl. 404. ZOO-a obavijestiti ga o skrivenom nedostatku treba reći da to ne dovodi do gubitka prava tužitelja budući se prema odredbi čl. 407. ZOO-a radi o nedostatku koji nije mogao ostati nepoznat tuženiku kao prodavatelju i investitoru gradnje stanova u okviru poticajno stambene izgradnje.

11. Iz svih tih razloga žalba je tuženika u odnosu na zahtjev radi sniženja cijene odbijena i presuda suda prvog stupnja kao pravilna i zakonita potvrđena u njezinoj točki 1. izreke sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

12. U odnosu na zahtjev po osnovi nedostataka na sustavu odvodnje oborinskih voda po kojoj osnovi tužitelj potražuje iznos od 6.393,03 kn sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je istog usvojio. Tužitelj taj zahtjev temelji na tvrdnji kako zbog nekvalitetno izvedenog sustava odvodnje dolazi do curenja u stanu treće osobe, točnije u stanu koji se položajno nalazi ispod tužiteljeva stana. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka sud utvrđuje kako je vertikala za odvodnju oborinskih voda postavljena u uglu balkona tužitelja što prema mišljenju vještaka ne predstavlja najpovoljnije rješenje jer se uobičajeno vertikala za odvodnju oborinskih voda postavlja izvan tlocrtnih gabarita stanova. Iz nalaza proizlazi kako je tako izveden sustav uzrokom curenja i vlaženja stana u stanu treće osobe dok bez razbijanja balkona tužitelja na dijelu gdje se nalazi vertikala nije moguće ustvrditi točan uzrok vlaženja (primjerice radi li se o nekvalitetno izvedenoj hidroizolaciji vodovodnih grla, dotrajalosti materijala i sl.).

13. Tužitelj je izjavio da je 5. svibnja 2017. sanirao nedostatak na oborinskom sustavu i potražuje iznos od 6.393,03 kn ali ne na temelju računa o sanaciji za koju tvrdi da je poduzeo već na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka koji je izračunao visinu troškova sanacije u tom iznosu. Sud je prvog stupnja temeljem svih prednje citiranih odredbi usvojio i taj dio zahtjeva tužitelja kojem tuženik s pravom prigovara prvenstveno pozivajući se na nedokazanost tvrdnje o izvedenoj sanaciji.

14. Prije svega je za reći kako sustav odvodnje oborinskih voda ne predstavlja sastavni dio stana tužitelja već se radi o zajedničkom dijelu zgrade koji se nalazi u suvlasništvu svih vlasnika stanova (posebnih dijelova) u toj zgradi. Već iz tih razloga tužitelj nije aktivno legitimiran bez da je na to ovlašten od ostalih suvlasnika u zgradi a što nije dokazao, tražiti isplatu iznosa po osnovi otklanjanja nedostatka na zajedničkom dijelu i to na svoj osobni račun (to bi eventualno mogao da je tražio isplatu na račun zajedničke pričuve). Drugo, tužitelj niti ne tvrdi da zbog nestručno izvedene oborinske odvodnje dolazi do vlaženja i curenja u njegovom stanu već u stanu drugog suvlasnika pa iz tih razloga opet nije aktivno legitimiran zahtijevati isplatu po osnovi otklanjanja nedostataka. Prema tome kako sanacija oborinskog sustava ulazi u troškove upravljanja nekretninom pod upravom svih suvlasnika u smislu odredbi čl. 85. i 89. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) i kako se ti troškovi snose s računa zajedničke pričuve u smislu odredbe čl. 90. ZV-a na koji način tužbeni zahtjev nije postavljen pravilnom je primjenom materijalnog prava istog valjalo odbiti. Točno je da bi za sanaciju sustava odvodnje oborinskih voda bilo potrebno razbijati dio terase tužitelja međutim po tom osnovu tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu štete a takav zahtjev nije postavljen. Podredno, kada bi se i radilo (a ne radi se) o nedostatku posebnog dijela u vlasništvu tužitelja isti nije dokazao da bi u smislu odredbe čl. 411. pozvao tuženika na otklanjanje nedostataka i da bi to tuženik odbio, niti je dokazao da bi izveo sanaciju sustava oborinske odvodnje što je bio dužan učiniti da bi mogao zahtijevati isplatu takvog troška. Slijedom navedenog valjalo je u ovom dijelu žalbu tuženika usvojiti i točku 2. izreke prvostupanjske presude preinačiti temeljem odredbe čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a.

15. Po preinaci prvostupanjske presude tužitelj je uspio sa 73% jer mu je usvojen dio tužbenog zahtjeva, dok je tuženik uspio sa 27% jer je dio tužiteljeva zahtjeva odbijen. Imajući u vidu odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a konačan uspjeh tužitelja iznosi 46%. Kako tuženik u žalbi ne prigovara pravilnosti obračuna parničnog troška za slučaj cjelovitog uspjeha tužitelja u sporu u visini od 19.375,00 kn od tog je iznosa tužitelju valjalo priznati 46% što u odnosu na prvostupanjski postupak iznosi 10.262,50 kn. Međutim, kako je tuženik zatražio i trošak žalbenog postupka na ime sastava žalbe a u istom je uspio sa 27% što u razmjernom dijelu iznosi 421,00 kn od troškova prvostupanjskog postupka oduzet je i taj iznos i tužitelju dosuđen konačan iznos od 9.841,50 kn. Iz tih je razloga trošak djelomično potvrđen a djelomično preinačen kao u izreci ove odluke temeljem odredbe čl. 380. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a.

U Rijeci, 11. siječanj 2023.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.