Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2014/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., OIB: ..., iz J., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u V., protiv tuženika O. B. H. d.d. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku u O., radi utvrđenja i ispate, odlučujući o žalbama tuženika i tužitelja, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, pod poslovnim brojem 16 P-584/19-40 od 4. studenog 2022., u sjednici vijeća, održanoj 11. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika O. B. H. d.d. kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u dijelu kojim je dijelom toče III. izreke presude naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 12.937,50 kn / 1.717,10 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, pod poslovnim brojem 16 P-584/19-40 od 4. studenog 2022.

II. Djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja M. K. i u pobijanom dijelu kojim je dijelom točke III. izreke presude tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška, preinačuje se prvostupanjska presuda, na način da ista u tom dijelu glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi daljnje parnične troškove (pored pravomoćno dosuđenih troškova u iznosu od 12.937,50 kn / 1.717,10 EUR-a kao u dijelu točke III. izreke prvostupanjske presude) u iznosu od 612,50 kuna / 82,95 EUR- a, dok se za preostale troškove u iznosu od 3,125,00 kuna / 414,75 EUR-a zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.“

III. Trošak sastava odgovora na žalbu tuženika, tužitelju se ne priznaje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 5.660,44 kuna / 751,43 EUR-a zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 14.476,62 kuna / 1.921,41 EUR-a zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a točkom III. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 12.937,50 kn / 1.717,10 EUR-a, dok je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.737,50 kuna.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u dijelu kojim je dijelom točke III. izreke presude naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žali se i tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je dijelom točke III. izreke presude tužitelj odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška (rješenje), zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. u svezi s odredbom članka 381. sve ZPP-a, predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj je predložio da se sita žalba odbije kao neosnovana.

5. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

8. Predmet ovog postupka je kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih iznosa iz osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje odredbe da su sadržane u Ugovoru o kreditu broj 99848/05, kojeg da su 27. prosinca 2005. u Vinkovcima zaključili tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika H. S. B. d.d., kao kreditor.

9. Po provedenom dokaznom postupku, a na osnovu činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio je na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužitelj, kao korisnik kredita i H. S. B. d.d., S., pravni slijednik tuženika, kao kreditor, da su 27. prosinca 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 064801 (99848/05), temeljem kojega ugovora tužitelju da je odobren kredit u iznosu od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, a korisnik kredita da se obvezao kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima na rok od 84 mjeseca i to od 83 jednaka anuiteta u iznosu od 257,87 CHF, te jedan mjesečni anuitet u iznosu od 260,35 CHF, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a da je člankom 4. ugovorena redovna kamata od 6,99 % godišnje i to na način da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koji kredit od strane korisnika kredita da je u cijelosti otplaćen;

- u postupku koji da se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, dana 4. srpnja 2013. da je donesena pravomoćna presuda, kojom presudom da utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle, u utuženom razdoblju, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te ista presuda u tom dijelu da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republika Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule, ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a istu presudu da je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu pod poslovnim brojem Rev-2221/18; - odredbom članka 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) da je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. navedenog članka da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok odredbom stavka 4. istoga članka da je propisano, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03;

- odredbom članka 87. stavcima 1. i 2. ZZP/03 da je propisano, da je nepoštena ugovorna odredba ništavna, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez te ništavne odredbe;

- u odnosu na odredbu članka 4. Ugovora o kreditu, kojom da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatama kreditora, da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača, dakle, da se radi o odredbama o kojima da se nije pojedinačno pregovaralo, a tako formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope, prednik tuženika da je mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, što isti da je učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega da je tužitelj, kao korisnik kredita, stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač, u odnosu na banku;

- da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu, da je vidljivo iz samog priloženog Ugovora o kreditu, iz kojeg da proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor, u kojem da se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok iz samog Ugovora o kreditu da je nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 4. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu, pa da je ista odredbe članka 4. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega ista da je i ništetna, sukladno odredbi članka 87. stavku 1. ZZP/03;

- identično materijalno pravo da je potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu;

- prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, tužitelju da je bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to da nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući da je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16 i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017. jasno navedeno, da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja da odgovara članku 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice, te odredbe za njegove financijske obveze;

- u postupku koji da se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem da je i pod poslovnim brojem P-141/12 od 4. srpnja 2013. donesena presuda, nesporno da je utvrđeno, da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti prednik tuženika, odnosno da je i prednik tuženika, kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju, isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili da im se umanjivao isti rizik, odnosno, u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega da su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, pa obzirom na navedeno, da je nesporno da su ništetne odredbe i to dijela članka 10. Ugovora o kreditu, u dijelu gdje da se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća;

- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15) da obvezuje ostale sudove u postupku koji da potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi članka 502. c ZPP-a, kojim da je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom da je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja;

- iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. da proizlazi, da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer, a obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, da bi bilo potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača;

- obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi članka 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) tužitelju da pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

- iz Nalaza i mišljenja vještaka Mate Ivanovića, tužitelj da je tijekom trajanja kredita, zbog rasta tečaja CHF, kada je tečaj bio viši u odnosu na početno ugovoreni, platio više i to u iznosu od 14.476,42 kune, a zbog promjene kamatne stope, kada kamata da je bila viša u odnosu na početno ugovorenu, tužitelj da je platio više i to u iznosu od 5.660,44 kune;

- u odnosu na tužiteljevo potraživanje, tuženikov prigovor zastare da nije osnovan. 10. Na temelju ovako valjano utvrđenog činjeničnog stanja, da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, koje da se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, sud prvog stupnja je, a pozivom na odredbe članaka 323. stavka 1. i 1111. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21– dalje: ZOO/05), prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 5.660,44 kune na ime preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i za iznos od 14.476,62 kune na ime preplaćenog iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, priznajući tužitelju na pretplaćene mjesečne iznose zakonske zatezne kamate, u skladu s odredbom članka 29. stavaka 2. ZOO/05 i to od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. stavkom 1. ZOO/05, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

11. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, kada je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka, smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja - ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Pravilno je sud prvog stupnja, zaključio da su ništetene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF) i redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke.

14. Žalitelju je i za navesti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi o potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor tužitelj sklopio s prednikom tuženika prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane prednika tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovorenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

16. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15 i 14/19), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, odredba kojeg članka se primjenjuje u konkretnom slučaju, koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

18. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata, kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 7. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

19. Žalitelju je i za navesti, da je nesporno da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke (bez obzira nazvanoj odlukom ili metodologijom donesenom na temelju odluke), mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

20. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

21. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

22. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. ZOO/05, koja odredba propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

23. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

24. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

25. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

26. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element Ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu Ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano), bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

27. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja, što i sud prvog stupnja u svojoj odluci obrazlaže.

28. S obzirom na nespornu činjenicu, da u ugovorima u kojima je koristio predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

29. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju, kao potrošaču, nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

30. Direktiva 93/13 EEZ, propisuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

31. Žalitelju je i za navesti, da prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

32. Nadalje, prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

33. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

34. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga P., Z., je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isti bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO/05. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj ista počinje ponovno počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. Navedeno stajalište kao takvo jasno proizlazi, te biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na preplaćene kamate počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( članak 245. stavak 1. ZOO-a).

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelju počeo teći 14. lipnja 2018.

36. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 5. lipnja 2019. (tužba – listovi 1 i 2 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 15. lipnja 2018., kao datuma od kojih je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

37. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pretplatio iznos od 5.660,44 kuna, te je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pretplatio iznos od 14.476,62 kuna, a u odnosu na koje vještvo je i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja ispravno zaključio da tuženik svojim primjedbama nije dokazao pogrešan pristup vještaka, njegovu nestručnost ili neobjektivnost prilikom izrade vještva, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti da ga je doveo u sumnju, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznose koji su pobliže opisani točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude, te suviše, tuženiku je i za navesti, da, suprotno njegovim žalbenim navodima, tužitelju nisu trebali biti umanjeni predmetni preplaćeni iznosi za iznose koje je uplatio manje zbog smanjenja tečaja valute CHF, jer plaćanjem anuiteta u manjim iznosima, uslijed smanjenja tečaja valute CHF, nikakav dio imovine prednika tuženika nije niti prešao u imovinu tužitelja.

38. Žalitelju je i za navesti, da pretpostavke radi povrata stečenog bez osnove sukladno odredbi članka 1111. ZOO/05 je povećanje imovine na jednoj strani, odnosno umanjenje imovine na drugoj strani, uzročnost između umanjenja i povećanja imovine na drugoj strani, te nepostojanje pravne osnove.

39. Naime, u postupku kolektivne zaštite je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i prednik tuženika, suprotno načelu savjesnosti i poštenja koristile već navedene ništetne odredbe, čime je narušena pravična ravnoteža ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u okolnostima kada je tečaj CHF u jednom vremenskom periodu otplate kredita bio niži u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora, time nije došlo do narušavanja pravične ravnoteže ugovornih strana na štetu prednika tuženika, obzirom da se radilo o financijskoj instituciji kojoj su sve okolnosti u vezi mogućnosti naglih promjena tečaja CHF bile poznate tako da eventualni gubitak zarade od plasiranog kredita predstavlja poslovni rizik.

41. S druge pak strane, plaćanjem manjih mjesečnih anuiteta na strani tužitelja nije došlo do povećanja imovine, slijedom čega nema niti pretpostavki za primjenu odredbe članka 1111. ZOO/05, u pogledu umanjenja pretplaćenog iznosa tužitelja temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, za iznose koje je tužitelj platio manje radi manjeg tečaja od početno ugovorenog tečaja u CHF, kako je to ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje presude.

42. Nadalje, žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene iznose glavnica priznao zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose koje teku od dana izvršenog plaćanja svakog anuiteta, jer je prednik tuženika u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

43. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

44. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, u dijelu kojim je dijelom točke III. izreke presude naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 12.937,50 kn / 1.717,10 EUR-a, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

45. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu po žalbi tuženika nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom odlukom u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i kojim je dijelom točke III. izreke presude naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 12.937,50 kn / 1.717,10 EUR-a, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

46. Međutim, djelomično osnovano tužitelj pobija prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je dijelom točke III. izreke presude tužitelj odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška za iznos od 612,50 kuna / 82,95 EUR-a, dok se žalba tužitelja u preostalom dijelu za iznos od 3,125,00 kuna / 414,75 EUR-a ukazuje neosnivana.

47. To stoga, što je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadom troškova pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 612,50 kuna / 82,95 EUR-a.

48. Naime, trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje predstavlja trošak koji je potreban za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, te je takav trošak tuženik dužan nadoknaditi tužitelju.

49. Nadalje, ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je odbio zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova za sastave podnesaka od 9. kolovoza 2021., 25. studenog 2021., 16. veljače 2022. i 6. travnja 2022, jer i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda isti podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog parničnog postupka, slijedom čega se niti troškovi za te podneske ne ukazuju opravdanim.

50. Slijedom navedenog, prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je dijelom točke III. izreke tužitelj odbijen sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.737,50 kuna valjalo preinačiti, odlučujući kao u točki II. izreke (članak 380. točka 3. ZPP-a).

51. Tužitelju nisu priznati troškovi žalbenog postupka, jer je isti svojom žalbom uspio samo u sporednom potraživanju (troškovima postupka).

52. Odluka o ostalim troškovima žalbenog postupka (trošak sastava tužitelja odgovora na žalbu tuženika) temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a i to iz razloga jer isti po ocjeni ovog suda nisu bili potrebni za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari (točka III. izreke).

53. Slijedom navedenog, presuđeno je i riješeno kao u izreci.

Split, 11. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac, v. r.