Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-2170/2022-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mirjani Rubić, u pravnoj stvari tužitelja J. I., O., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenik M. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika: Ureda, Z. OIB:…, kojeg zastupa opunomoćenik M. L., odvjetnik iz O. društva L. & partneri d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-50/17-55 od 19. svibnja 2022., dana 11. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-50/17-55 od 19. svibnja 2022.

- potvrđuje

a) u dijelu kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 5.525,00 kn[1] /733,29 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2016. do isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- preinačuje

b) preko iznosa od 5.525,00 kuna/733,29 EUR do iznosa od 8.525,00 kuna i to u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju 3.000,00 kn/398,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. rujna 2016. do isplate po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i u tom dijelu se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. c) preinačuje u odluci o parničnom trošku i rješava:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.692,00 kuna/888,18 EUR sa zakonskim zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. svibnja 2022. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju štetu u ukupnom iznosu 8.525,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2016. do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 13.418,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2022. do isplate, sve po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku osam dana.“.

2.Protiv citirane presude blagovremeno žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga, i to zbog: - pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, - pogrešne primjene materijalnog prava, - pogrešne primjene procesnog prava. Tuženik ističe da je počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe kako je sud ignorirao prigovor zastare jer je tužbom od 5. siječnja. 2017. tužitelj tražio iznos od 6.500,00 kn, da bi podneskom od 6. studenog 2017. povukao tužbu za iznos od 975,00 kn, a podneskom od 7. svibnja 2021. povisio tužbeni zahtjev i tražio iznos od 8.525,00 kn, pri čemu se podneskom od 28. kolovoza 2021. tuženik protivio povišenju tužbenog zahtjeva tužitelja i istaknuo jasno i obrazloženo prigovor zastare na taj povišeni dio, o čemu sud u pobijanoj presudi nije dao razloge. Nadalje, drži kako je netočno utvrđeno činjenično stanje budući sud u pobijanoj presudi navodi na više mjesta kako je tuženik nesporno platio iznos 6.000,00 kn dana 19. rujna 2016., ali iz dostavljene uplatnice koja se nalazi u spisu je razvidno da je prije utuženja plaćen iznos od 6.704,59 kn. Zbog navedenog se pobijana presuda također ne može ispitati, te se ova činjenica koju sud utvrđuje razlikuje od dokaza koji se nalaze u spisu. Iz navedenog je jasno da sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je stoga na tako nepravilno i nepotpuno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Po tuženiku je nepravilna i odluka o troškovima postupka jer je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju platiti tuženiku troškove. Tuženik smatra i da su predmetni troškovi određeni u puno većem iznosu od propisanog ZPP-om i Tarifom o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Slijedom iznijetog tuženik je predložio drugostupanjskom sudu ukinuti predmetnu presudu, te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, obzirom da se predmetna presuda ne može ispitati.

2.1.Na žalbu je odgovorio tužitelj u bitnom predlažući je odbiti kao neosnovanu.

3.Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4.Predmet spora je tražbina naknade neimovinske (zbog povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje) i imovinske (tuđe njege i pomoći) štete koju je tužitelj kao vozač osobnog vozila pretrpio u štetnom događaju (prometnoj nesreći) od 31. svibnja 2016.

5.U konkretnom slučaju, a obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), radi čega se presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava prema članku 467. stavak. 1. ZPP-a.

6.U provedenom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:

- kako se dana 31. svibnja 2016. u Č., na raskrižju ulica T. M. i I. M., dogodila prometna nesreća u kojoj je došlo do sraza osobnih automobila FIAT, reg. ozn., kojim je upravljao tužitelj, te automobila OPEL, inozemne reg. ozn. MS ... (SLO) kojim je upravljala A. K. iz R., s osobnim vozilom OPEL, inozemne reg. ozn. MS ... (SLO),

- kako je prema kombiniranom prometno-sudskomedicinskom vještačenju obavljenom po vještacima dipl. ing G. H. i dr D. M., spec. sudske medicine, tužitelj svojim osobnim vozilom Fiat u trenutku prometne nesreće kretao se cestom s prednošću prolaska te skretao lijevo brzinom od 30 km/sat (na mjestu gdje je najveća dopuštena brzina 50 km/sat), kada se sudario s vozilom marke Opel, kojim je upravljala A. K., koje se kretalo brzinom od 48 km/sat, promjena brzine Fiata je iznosila: ∆V < 26,4 km/sat, zadnjim dijelom se zanio u smjeru kazaljke na satu, a središte mase je rotirao s 1,35 rad/s, odnosno srednjih 77,3 stupnja u jednoj sekundi,

- kako je uslijed sudara kretanje tijela vozača automobila Fiat, ovdje tužitelja, bilo inercijsko, u smjeru lijevog kretanja da bi se trenutačno zaustavilo, a daljnjom rotacijom Fiata, tijelo vozača je inercijski krenulo prema desno i sjedalu suvozača, da je tužitelj ozlijeđen kao vozač na čiju desnu bočnu stranu je naletjelo drugo vozilo što je prema dinamici odigravanja nesreće i uz utvrđenu promjenu brzine moglo dovesti do trzajnog gibanja tijela i ozljede koju čini istegnuće vrata(trzajna ozljeda),

- kako je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka dr. Ž. R., spec. kirurga, tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio ozljedu: istegnuće mišića vratne kralješnice utvrđenu pregledom dva dana nakon šetnog događaja u Ž. B. Č. po neurologu i kirurgu kada je učinjen Rtg vratne kralježnice, koji je isključio prijelom, a liječen je metodama fizikalne terapije pod kontrolom fizijatra, time da je liječenje završeno, odnosno stanje se stabiliziralo nakon učinjenog EMNG-a ruku -16. rujna 2016.,

- kako je zbog zadobivenih ozljeda tužitelj trpio fizičke boli jakog intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 3 dana te boli slabijeg intenziteta 30 dana,

- kako je tužitelj trpio tzv. primarni strah (tj. strah koji se javlja u samoj situaciji neposredne životne ugroženosti i istovremenog ozljeđivanja) jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, sekundarni strah (tj. strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda i mogućih posljedica i mogućih komplikacija) jačeg intenziteta u trajanju od kumulativno 2 dana, srednjeg intenziteta u vremenu od kumulativno 5 dana, manjeg intenziteta u trajanju od kumulativno 20 dana.

- kako je zbog zadobivene ozljede-istegnuća mišića vratne kralježnice, kod tužitelja došlo do smanjenja životnih aktivnosti trajno od 2%, koje se očituje u ograničenoj pokretljivosti vratnog segmenta kralježnice te boli u vratu pri duljem radu u nefiziološkom položaju glave,

- kako je tužitelju bila potrebita tuđa nestručna pomoć u trajanju sumarno 14 dana po 2 sata dnevno, te još 7 dana po 1 sat dnevno za uobičajene kućanske poslove, pomoć pri odlasku na tržnicu, trgovinu i slično, odnosno ukupno 35 sata tuđe nestručne pomoći,

- kako je tužitelju s naslova neimovinske štete tuženik u mirnom postupku isplatio 6.000,00 kuna.

7.Polazeći od izloženih utvrđenja, prvostupanjski je sud zaključio kako je za nastup štetnog događaja isključivo odgovorna A. K., koja je kao vozačica osobnog automobila reg. oznake (SLO) oduzela prednost prolaska vozilu tužitelja, koje se kretalo cestom s prednošću prolaska, uslijed čega je došlo do sudara vozila, radi čega je primjenom odredbe iz čl. 34. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje ZOOP) tuženika smatrao odgovornim za naknadu imovinske i neimovinske štete tužitelju nastale uslijed ozljede (istegnuće vrata-trzajna ozljeda), za koju je našao da je uzročno posljedično u svezi s nastankom štetnog događaja.

7.1.Također je prvostupanjski sud slijedom izloženih utvrđenja a utemeljenjem na čl. 19. st. 2. 1046., 1100 st. 1. 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, ZOO-a), u svezi sa čl. 34. ZOOP zaključio kako je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u mjeri koja opravdava dosuđenje pravične novčane naknade te je, utvrđujući istu u visini od 14.000,00 kuna, od iste oduzevši nesporno isplaćeni iznos od 6.000,00 kuna, tužitelju dosudio preostali iznos neimovinske štete od 8.000,00 kuna s kamatom od zahtjeva-od 19. rujna 2016., dok je s naslova imovinske štete- tuđe njege i pomoći koja je tužitelju bila potrebna 35 sati, a obračunavajući je po cijeni satnice od 15,00 kuna, tužitelju dosudio iznos od 525,00 kuna (čl. 1095. ZOO- a) također s kamatom od podnošenja zahtjeva tuženiku-od 19. rujna 2016.

8.I po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud, temeljem utvrđenog činjeničnog stanja glede nastupa nezgode, nastanka ozljede te intenziteta i trajanja pojedinih kvalifikatornih okolnosti nastale neimovinske štete, primjerenom novčanom naknadom smatrao iznos od 14.000,00 kn, koji je odgovarajuća satisfakcija utvrđenim pretrpljenim bolovima, strahu te karakteru i stupnju smanjenih životnih aktivnosti. Također je i imovinska šteta pravilno utvrđena imajući u vidu trajanje od 35 sati i cijenu satnice od 15,00 kn koju i ovaj sud smatra primjerenom za nemedicinsku pomoć, koji zaključak žalba s osnovom ne dovodi u pitanje. Također je pravilno ocijenjeno da kamata teče od podnošenja odštetnog zahtjeva 19. rujna 2016. sukladno odredbi iz čl. 29. i 1103. ZOO.

9.Međutim, tijekom postupka tužitelj je disponirao zahtjevom tako što je tužbenim podneskom od 5. siječnja 2017. potraživao ukupno 6.500,00 kuna (od čega zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje 5.500,00 kuna te tuđe njege i pomoći 1.000,00 kuna), kojeg je nakon provedenog vještačenja po dr. Rašiću smanjio podneskom od 6. studenog 2017. tražeći ukupan iznos od 5.525,00 kuna (od čega 5.000,00 kuna zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i 525,00 kuna s naslova tuđe njege i pomoći). Konačno, podneskom od 7. svibnja 2021. nakon zaprimanja kombiniranog sudskomedicinskog i prometnog nalaza i mišljenja te zbog izmjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-1331-VI/02 i 137/02 (povećanjem postojećih za 50 %) preinačio je tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete tražeći 8.000,00 kuna, dakle ukupno s tog osnova te tuđe njege i pomoći 8.852,00 kuna, a tuženik je podneskom od 20. kolovoza 2021., ne protiveći se preinaci, istaknuo prigovor zastare za povišeni dio zahtjeva, koju preinaku je sud s osnovom dopustio time što je po istom nastavio raspravljati.

9.1.Naime, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog uz postojeći, pa povećanje zahtjeva za neimovinsku štetu, bilo da se povećanje sastoji u zahtijevanju većeg iznosa s tih osnova za isto razdoblje ili se zahtijeva isplata za drugo razdoblje predstavlja preinaku tužbe, a ne tek usklađivanje tužbenog zahtjeva (čl. 191.st.1. ZPP-a).

9.2.Prema odredbi iz čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Po ocjeni ovog suda dopustit će se tužitelju da, nakon što primi nalaz i mišljenje vještaka, preinači tužbu na način da povisi svoj tužbeni zahtjev radi usklađenja istog s nalazom i mišljenjem vještaka. Ovaj drugostupanjski sud smatra da zakon treba tumačiti smisleno kao cjelinu, a ne parcijalno pojedine članke kao da drugih odredbi nema. Svrha odredbe članka 190. st.1. ZPP-a, usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprječavanje procesnih zloupotreba, a dodavanje stavka 2. istog članka ima za cilj sprječavanje zloupotrebe prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u usklađivanju biti kasnije onemogućen.

9.3.U protivnom onemogućavanje povećanja zahtjeva radi usklađivanja, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne

) i čl. 29. Ustava RH novine“ MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17

(„Narodne novine“, broj 56/90,135/97,8/98, 113/00, 124/00,28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14,) o čemu je stav već izrazila sudska praksa (Županijski sud u Slavonskom Brodu dana 24. 02.2022. u Gž-91/2022 i Županijski sud u Varaždinu Stalna služba u Koprivnici dana 8. prosinca 2022. u Gž-1384/2022).

9.4.Također i promjena Orijentacijskih kriterija VSRH za određivanje neimovinske štete od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. po ocjeni ovog suda predstavlja opravdani razlog za preinaku iz čl. 190. st. 2. ZPP-a, o čemu se također već izjasnila sudska praksa (Županijski sud u Varaždinu; Stalna služba u Koprivnici od 7. lipnja 2021. Gž- 1588/20).

10.Tijekom postupka, kako se osnovano ističe u žalbi, tuženik je u podnesku od 20. kolovoza 2021. (list 143) istaknuo prigovor zastare ukazujući da se štetni događaj dogodio 31. svibnja 2016.

10.1. O istaknutom prigovoru prvostupanjski sud se nije izjasnio tako da u tom dijelu odluka nema razloga, čime je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

10.2.Međutim, navedenu manjkavost presude bilo je moguće otkloniti u ovom drugostupanjskom postupku temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP-a u svezi sa st. 3. istog članka i zakona, što je i učinio ovaj drugostupanjski sud na temelju činjenica koje proizlaze iz dokaza u spisu predmeta.

10.3.U slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe, a koji stav je izrazio Vrhovni sud RH u svojoj odluci od 24. siječnja 2017. broj Revr-1460/2013. Također i u svojoj odluci od 24. veljače 2015. broj Rev-x- 848/2014 Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je pravni stav da se pitanje zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno što prihvaća i ovaj sud, slijedom čega je za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe, tako da takav stav predstavlja stabilnu i ustaljenu sudsku praksu vezanu uz zastaru tražbine povišenog tužbenog zahtjeva po osnovu neimovinske štete.

10.4.Kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da je liječenje tužitelja završeno 16. rujna 2016., tužitelj je tada najkasnije doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila pa prema odredbi članka 230. stavak 1. ZOO-a od tada tužitelju teče rok zastare tražbine naknade neimovinske štete.

10.5.Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev preinačio 7. svibnja 2021. na način da je tužbeni zahtjev po osnovu neimovinske štete povisio za 3.000,00 kn/398,17 EUR, pa proizlazi da je taj dio zahtjeva za neimovinsku štetu tužitelj podnio nakon isteka

Stoga ovaj sud drugog

zastarnog roka od 3 godine iz članka 230. stavak 1. ZOO-a.

stupnja u tom dijelu prihvaća žalbene navode tuženika kao točne i osnovane te je u navedenom dijelu prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti (čl. 373.a. st. 1. t. 2. u svezi st. 3. ZPP-a).

11.Tuženik u žalbi prigovara nespornom utvrđenju suda prvog stupnja da je tužitelju u mirnom postupku isplaćeno 6.000,00 kn na ime neimovinske štete, koliko je oduzeto od utvrđenog iznosa neimovinske štete, budući iz odgovora na tužbu (list 19 spisa) proizlazi kako je tuženik prigovorio navodeći da je tužitelju već isplaćeno 6.704,59 kn iz tog osnova, koji prigovor i u žalbi ponavlja.

11.1.Na tuženikov prigovor, u podnesku od 19. lipnja 2017., tužitelj je odgovorio kako je u mirnom postupku tuženik isplatio 6.000,00 kuna na ime neimovinske štete i 704,59 kuna na ime imovinske štete za troškove liječenja i prijevoza.

11.2.Proizlazi da je stvarno isplaćeno 6.704,59 kuna, ali stranke nisu suglasne je li to iz osnova neimovinske štete, kako navodi tuženik ili je isplaćeno 6.000,00 kuna neimovinske štete a 704,59 kuna na ime imovinske štete za troškove liječenja i prijevoza, kako to tvrdi tužitelj, a iz rezultata postupka se to ne može zaključivati niti je na tu okolnost bilo koja stranka ponudila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti na ime koje štete je izvršena isplata, pošto isplatnica koju spominje tuženik kao prilog spisa, u istome nije sadržana.

11.3.Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava (čl. 221. a ZPP-a).

11.4.Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava (čl. 221. a ZPP-a).

11.5.Po ocjeni ovog suda, budući je tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdio da mu je isplaćena neimovinska šteta od 6.000,00 kuna, a 704,59 kuna je isplaćeno na ime imovinske štete s naslova troškova liječenja i prijevoza, što tuženik spori tvrdnjom da je cijeli iznos od 6.704,59 kuna isplaćen kao neimovinska šteta, uzeti je kao nedokazanu tuženikovu tvrdnju, budući se poziva na isplatu čiji iznos bi išao njemu u korist, a ne nudeći na tu okolnost dokaza, radi čega je sud prvog stupnja u skladu s pravilom o teretu dokazivanja, s osnovom smatrao da je isplaćen iznos neimovinske štete od 6.000,00 kn i za taj iznos umanjio utvrđeni iznos neimovinske štete.

12.Dosuđenoj imovinskoj šteti tuženik nema konkretnih prigovora, niti ih sud nalazi ispitujući odluku u okviru ovlaštenja iz čl. 467. st. 1. ZPP-a.

12.1.Nadalje, pošto je zahtjev iz ovog osnova (tuđa pomoć i njega) u iznosu od 1.000,00 kuna bio postavljen u tužbi 5. siječnja 2017. te u podnesku od 6. studenog 2017. ograničen na 525,00 kn, koji iznos se tijekom postupka nije mijenjao, u odnosu na ovaj vid štete nije nastupila zastara potraživanja po čl. 230. st.1. ZOO-a niti su nađene povrede postupka.

13.Radi svega izloženog djelomičnim uvažavanjem žalbe je pobijanu presudu valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev iz osnova neimovinske štete za iznos od 3.000,00 kuna/398,17 EUR za koji dio je nastupila zastara, a u preostalom dijelu za iznos od 5.525,00 kuna/733,29 EUR žalbu kao neosnovanu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu (čl.368. st.1. i čl. 373.a. st. 1. t. 2. u svezi st. 3. ZPP-a).

14.Obzirom je žalba tuženika djelomično uvažena, valjalo je donijeti novu odluku o trošku postupka (čl. 166. st.2. ZPP-a).

14.1.Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je prilikom odmjeravanja troška sud cijenio uspjeh stranaka u pogledu osnova i visine zahtjeva te je od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u postupku oduzeo postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u postupku.

14.2.Naime, tužitelj je u postupku uspio za 82 %, a tuženik za 18 %, slijedom čega je valjalo tuženika obvezati da plati trošak od 64 %, pri čemu je sud imao u vidu vrijednost predmeta spora, priloženi troškovnik sa zahtjevom za naknadu troškova kojim je sud vezan, Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika- Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 dalje: OT) slijedom čega je tužitelju odmjeren trošak za slijedeće radnje: trošak sastava odštetnog zahtjeva (Tbr. 28. OT) i tužbe (Tbr. 7./1. OT) te podneska od 19. lipnja 2017. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1.) po 750 kuna, zastupanja na ročištima 17. srpnja 2017., 8. svibnja 2018., 11. ožujka 2019. i 6. travnja 2022. (Tbr. 9./1. OT) po 750 kuna, za sastav podneska od 6. studenog 2017. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka (Tbr. 8.toč. 1) 750 kuna, za sastav podneska od 7. svibnja 2021. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka (Tbr. 8.toč. 1.) 750 kuna, što je ukupno 6.750,00 kuna čemu je s naslova PDV-a (Tbr 42. OT) valjalo dodati iznos od 1.687,50 kuna te pristojbu presude u iznosu od 300,00 kuna, što je ukupno 8.737,50 kuna.

14.3.Od ovog troška tužitelju bi pripadalo 64 % odnosno 5.592,00 kuna, čemu je dodati trošak predujma vještačenja u punom iznosu od 1.100,00 kn, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva pa bi tužiteljev trošak iznosio 6.692,00 kuna/888,18 EUR.

14.4.Ostale radnje tužitelju nisu odmjerene jer nisu bile potrebne za vođenje parnice, budući se odnose se na podneske kojima tužitelj požuruje rad u predmetu, dostavlja uplatnice za troškove vještačenja, podatke o tome gdje se nalazi njegov zdravstveni karton i slično, a glede pristojbe tužbe je reći kako tužitelj nije dokazao da ju je platio a ista je u zastari.

14.5.Slijedom iznijetog sukladno odredbama čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a riješeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu11. siječnja 2023.

Sutkinja:

Mirjana Rubić, v. r.