Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama-Buie
Buje, Istarska 1
Repubblica di Croazia
Tribunale Comunale di Pisino
Sezione distaccata di Buje-Buie
Buie, Via dell’ Istria 1
Poslovni broj P-751/2021-41
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji Margareti Vivoda u pravnoj stvari tužiteljice: J. B., OIB , iz Opatije,
Viktora Cara Emina 5, zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. J. i M. M., odvjetnicima iz B., protiv tuženika: 1.
Republika Hrvatska, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu i 2. L. R. pok. G., B., zastupanog po privremenom zastupniku B. Z., odvjetniku iz P., radi utvrđenja prava
vlasništva, nakon održane i zaključene glavne rasprave 2. prosinca 2022. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zakonskog zastupnika 1. tuženika, 11. siječnja 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je J. B., O., V. C. E. 5, OIB
vlasnik nekretnina k.č.br. 196/1 i 196/2 obje upisane u z.k.ul. 355 za k.o. B. gdje kao vlasnik dolazi upisna 1.tužena Republika Hrvatska u cijelosti, a koje pravo vlasništva je stekla dosjelošću, te je 1.-tužena dužna trpjeti da se po pravomoćnosti ove presude tužiteljica upiše kao vlasnik navedenih nekretnina, u cijelosti.
II. Utvrđuje se da je J. B. O., V. C. E. 5, OIB
vlasnik nekretnine k.č.br. 103/ZGR upisne u z.k.ul. 39 za k.o. B. u vlasništvu 2.-tuženika R. L. P.. G., B., nepoznatog
mjesta boravka, a koje pravo vlasništva je stekla dosjelošću, te je 2,-tuženi dužn trpjeti da se po pravomoćnosti ove presude tužiteljica upiše kao vlasnik navedenih nekretnina, u cijelosti.
III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka, u iznosu od 846,60 EUR/ 6.378,71 kuna[1] zajedno sa zakonskom
Poslovni broj P-751/2021-41 - 2
-
zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica tvrdi da u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, zemljišno- knjižni odjel u Buzetu kao vlasnici nekretnina za k.o. Brgudac upisani su na k.č.br. 196/1 i 196/2 obje upisani u z.k.ul. 355 za k.o. Brgudac 1. tužena Republika Hrvatska, u cijelosti, na kč br. 103/ZGR upisana u z.k.ul. 39 za k.o. Brgudac 2.-tuženik L.
R.. Iste nekretnine su već preko 100 godina u vlasništvu obitelji tužiteljice.
Nekretnine k.č.br k.č.br. 196/1 i 196/2 zajedno sa nekretninom u vlasništvu obitelji tužiteljice označenom kao k.č.br. 196/3 čine jednu cjelinu. Na k.č.br. 196/3 se nalazi obiteljska kuća koja ima preko 100 godina i dio dvorišta „korta“. Na nju se nastavlja objekt – spremište koje se nalazi na k.č.br. 196/2. Tu je obitelj tužiteljice ranije imala „siranu“ – prostoriju u kojoj su radili sir. Kasnije nakon 60-tih godina prošlog stoljeća taj dio nekretnine se koristi kao spremište. Danas tamo drže drva i alate. Iako su obje nekretnine sagrađene prije 1968. godine iste nisu ucrtane u kopiji plana. K.č.br. 196/1 u naravi je livada. K.č.br. 103/ZGR. je nekada u naravi bila štala dok je jednim manjim dijelom dvorište. U štali je stric tužiteljice držao ovce sve do 80.-tih godina prošlog stoljeća odnosno do kada je imao ovce. Nakon toga se upotrebljavala vrlo rijetko te se kasnije zbog neodržavanja počela urušavati pa je danas ruševina pa se danas samo kosi okolno zemljište. Sve te nekretnine je ranije koristio djed tužiteljice Ivan Ivančić Johanov. Kada je otac tužiteljice M. I. odlučio zbog zaposlenja i „lakšeg“ života odseliti u Opatiju u selu su ostali i dalje živjeti djed tužiteljice i njezin stric J. I..
Tužiteljica je stalno dolazila u Brgudac te je i nakon smrti navedenih stalno održavala kuću i plaćala sve režije te koristila navedeno spremište i livadu.
1.-tužena Republika Hrvatska je pravo vlasništva navedenih nekretnina stekla u više navrata i to: 1961. godine temeljem Rješenja - sukladno Zakonu o nacionalizaciji dio suvlasnice S. M., kasnije 1962. temeljem darovnog ugovora suvlasnički
udio S. T. L. te 1971. kada je temeljem Izjave stekla suvlasničke udjele B. A.. Uz RH kao suvlasnici su bili upisani još i K. M. i
T. L. te je između istih vođen postupak diobe. Temeljem Rješenja o razvrgnuću donesenog u navedenom postupku RH je 1991. godine izvršila upis prava vlasništva u cijelosti.
Tužiteljica i njezini pravni prednici su se kroz cijelo vrijeme nalazili u poštenom posjedu navedenih nekretnina, te su držali da su isključivi vlasnici istih. Tužiteljica je tek nedavno provjerom zemljišno-knjižnog stanja (kada je sinu bio potreban vlasnički izvadak zbog ishodovanja kreditnih sredstava radi adaptacije) utvrdila da ona u zemljišnim knjigama ne dolazi upisana kao vlasnik navedenih nekretnina, već da na istima kao vlasnik dolazi upisana Republika Hrvatska, te L. R.. Sve navedene nekretnine upisane su kod nadležnog ureda za katastar u posjedovnom listu 73 te su kao posjednici upisani pok. A. I. O. teta ostaviteljice i M. I. pok. otac tužiteljice. A. I. je po njezinoj smrti naslijedio brat M. I., a M.
I. je po njegovoj smrti naslijedila tužiteljica, koja je naslijedila sve nekretnine u
Brgudcu. Budući da se tužiteljica, sama te preko svojih pravnih prednika, kroz cijelo vrijeme nalazi u neprekinutom poštenom samostalnom, istinitom i poštenom posjedu navedenih nekretnina već više od 100 godina te da joj nitko nije osporavao pravo
Poslovni broj P-751/2021-41 - 3
-
vlasništva istih, to je temeljem instituta dosjelosti stekla pravo vlasništva na nekretninama u cijelosti. Tužiteljica se obratila 1.-tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora no ista je zaprimila odgovor da rješenje „konkretnog slučaja nije moguće u mirnom postupku.“. U istom navode kako se dostavljeni izvadak (iz ručno vođene zemljišne knjige) ne odnosi na predmetne nekretnine što nije točno budući da su iste upisane u z.k. tijelu 10. Tužitelj ističe da svi upisani vlasnici nisu u srodstvu sa obitelji tužitelja niti su osobe koje su prenijele pravo vlasništva na RH njihovi prednici i srodnici. Slijedom iznijetog tužiteljica predlaže da sud provede dokazni postupak te potom donese presudu sadržaja kao u izreci.
2. Kako je tuženi L. R. nepoznata boravišta to mu je temeljem odredbe čl. 84. st. 1. i 2. t. 5. Zakona o parničnom postupku NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08, 57/11, 148/11,25/13, 70/19, (dalje ZPP) postavljen privremeni zastupnik u osobi odvjetnika Bojana Zustovića iz Pazina. Objavljen je oglas u Narodnim novinama Republike Hrvatske i obaviješten Centar za socijalnu skrb Pazin.
Privremeni zastupnik tuženika opreza radi protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, ali se ne protivi izvođenju predloženih dokaza.
3. Tužena Republika Hrvatska se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da tužiteljica u tužbi navodi da je posjednik predmetnih nekretnina što osobno što putem svojih prednika više od 100 godina. Tužena ističe kako iz priloženih dokaza ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu ZVDSP), kao niti iz prethodno važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim (u daljnjem tekstu ZOVO), a niti onih predviđenih u OGZ-u, za stjecanje prava vlasništva tužiteljice dosjelošću na predmetnim nekretninama. Budući da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na institutu dosjelosti u postupku je potrebno utvrditi tko je bio upisan na nekretnini prije upisa tužene Republike Hrvatske obzirom da je odredbom čl. 388. st.4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991.
godine bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme proteklo prije toga datuma, pa se u konkretnom slučaju u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ne bi moglo računati i vrijeme proteklo prije 08. listopada 1991. Predmetne nekretnine prenesene su u društveno vlasništvo temeljem valjane pravne osnove i to 1961. dio suvlasnice S. M., 1962. dio suvlasnice S. T. L. te 1971.
suvlasnički udjeli B. A. (temeljem jednostranih izjava i ugovora o darovanju). Republika Hrvatska je pretvorbom pravo vlasništva predmetnih nekretnina, i to u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice između K. M., T. L.
i društvenog vlasništva, stekla u cijelosti. B. da tužiteljica ističe da je ista putem svojih prednika, djeda I. I. J., njezinog strica Josipa Ivančića u
posjedu predmetnih nekretnina više od 100 godina odnosno prije 06. travnja 1941. godine, ista treba dokazati da je putem svojih pravnih prednika bila u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 30 godina, do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim propisima OGZ-a.
Tužena drži da tužiteljica u tužbi nije predložila provođenje dokaza kojima bi dokazala da se ista, odnosno njezini pravni prednici, nalaze u poštenom posjedu predmetnih nekretnina u onome roku kako to predviđa pravno pravilo OGZ-a, te da do 06. travnja 1941. godine, tužiteljica, odnosno njezini pravni prednici nisu mogli steći pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću. Pravo vlasništva dosjelošću tužitelj ne može steći niti nakon 8. listopada 1991. do danas jer za to nisu ispunjeni uvjeti za
Poslovni broj P-751/2021-41 - 4
-
stjecanje nekretnina dosjelošću predviđeni u Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, odnosno u Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tužiteljica nije priložila niti predložila dokaze na okolnost pravnog sljedništva odnosno da je Ivan Ivančić Johanov pravni prednik iste a niti dokaze temeljem kojih bi dokazala da je ispunila uvjete predviđene OGZ-om, za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću do dana 06. travnja 1941. godine, odnosno da je ispunila uvjete predviđene
Zakonom o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima i Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću nakon 08. listopada 1991. godine, slijedom čega je navedeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Tužiteljica nije predložila provođenje dokaza temeljem kojih bi dokazala da je ispunila uvjete predviđene OGZ-om, za stjecanje prava vlasništva nekretnina dosjelošću do dana 06. travnja 1941. godine, odnosno da nije ispunila uvjete predviđene Zakonom o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima i Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću nakon 08. listopada 1991. godine, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.
4. Radi utvrđenja pravnorelevantnih činjenica u dokaznom postupku izvedeni su dokazi uvidom u izvadak iz zemljišne knjige, posjedovni list, povijesni zk izvadak, pročitano je rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-56/14 od 10. travnja 2014. godine, rješenje o nasljeđivanju posl. br. O-438/13 od 20. siječnja 2014. godine, povijesni izvadak iz zemljišne knjige, pročitano je rješenje RI-37/83-2 od 27. ožujka 1986., Izjava o odricanju od vlasništva u korist društvenog vlasništva, od 22. 12.1971., proveden je uviđaj na licu mjesta uz mjernično vještačenje, saslušani su svjedoci A. V.,
M. B., M. I., te tužiteljica, pregledan je ortofoto snimak i skica
premjeravanja, fotografije.
5. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno je da su nekretnine koje su predmet tužbe, i to k.č.br. 103/zgr upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo R. L., pok. Grge, a nekretnine k.č.br. 196/1 i 196/2 vlasništvo Republike Hrvatske, sve k.o. Brgudac.
6. Uvidom u prijepis posjedovnog lista utvrđeno je da su utužene nekretnine upisane na ime posjednika I. M. i I. A., svaki u ½ dijela.
7. Iz rješenja o nasljeđivanju, posl. br. O-438/13 od 20. siječnja 2014. godine utvrđeno je da je pokojnu A. I., pokojnog I. naslijedio njezin brat M.
I., (otac tužiteljice).
Iz rješenja o nasljeđivanju O-56/14 od 10 travnja 2014. godine utvrđeno je da je pokojnog I. M., sina pok. I. naslijedila tužiteljica, kćer, u odnosu na nekretnine u k.o. Brgudac.
8. Iz izjave o odricanju od vlasništva od 22.12.1971. godine utvrđeno je da se B. A., rođena T. odrekla vlasništva u korist društvenog vlasništva
na nekretninama, između ostalih i nekretnina k.č.br. 196/1 i 196/2, k.o. Brgudac, na kojima je bila upisana kao suvlasnica u 3/8 dijela.
9. Iz rješenja poslovni broj R1-37/83-11 od 04. kolovoza 1989. utvrđeno je da su u postupku diobe nekretnine k.č.br. 196/1 i 196/2 pripale u samovlasništvo Općini Buzet.
Poslovni broj P-751/2021-41 - 5
-
Prema zk izvatku u tom predmetu utvrđeno je da su nekretnine k.č.br. 196/1 i 196/2 u zk tijelu 10, u zk.ul. br. 6 k.o. Brgudac bile upisane kao suvlasništvo K. M.,
pok. I. u 2/4 dijela i društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine Buzet u 2/4
dijela, zk izvadak od 28. ožujka 1983. Kako je navedeno, za predmetne nekretnine izjavu o odricanju od vlasništva u korist društvenog vlasništva u suvlasničkom dijelu od 3/8 dijela dala je dana 22. prosinca 1971. B. A., rođena T.. Ostale suvlasničke udjele do 1/2 dijela Republika Hrvatska je stekla temeljem upisanog društvenog vlasništva sukladno Zakonu o nacionalizaciji, i to dijelove suvlasnice S. M. 1961., na temelju rješenja od 11. srpnja 1951. i temeljem darovnog ugovora od 19. veljače 1962. (Z-69/62) suvlasnički udio S. T. L., a
što među strankama tužiteljicom i tuženom Republikom Hrvatskom nije sporno. Dakle, slijedom iznijetog, kako je navedeno, u vrijeme postupka diobe R1-37/83 društveno vlasništvo sa pravom korištenja Općine Buzet bilo je upisano u 2/4 dijela, a vlasništvo Klobas Marije u 2/4 dijela da bi u tom postupku diobe predmetne nekretnine postale u cijelosti društveno vlasništvo sa pravom korištenja Općine Buzet, a potom vlasništvo Republike Hrvatske.
Nadalje, uvidom u navedeni predmet R1-37/83, izvadak iz katastarskog operata od 11.4.1983. utvrđeno je da je kao posjednik na k.č.br. 196/1 i 196/2 k.o. Brgudac bila upisana I. J., r T., udova I. „J.“, Brgudac 60. To je upravo
predmetna kuća u Brgucu sa adresom Brgudac 60, (identificirano i po mjerničnom vještaku), a Jelica (Jelena) je baka tužiteljice, a djed tužiteljice bio je Ivan (Johanov).
Čitanjem zapisnika sa lica mjesta u postupku diobe utvrđeno je da k.č.br. 196/1 i 196/2 k.o. Brgudac nisu niti obiđene, niti identificirane po mjerničnom vještaku.
10. Povijesni prikaz promjena vlasništva/društvenog vlasništva na predmetnim nekretninama vidljiv je i iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige. Ovdje sud ističe da je povijesni zk izvadak naknadno u e-spis ponovno učitan - skeniran u PDF-u (str. 138- 151 spisa), a radi lakšeg snalaženja jer je kopija priložena u spis bila nesporno teško čitljiva, na listu 27-36 spisa.
11. Mjernični vještak Guzijan Nebojša identificirao je nekretnine iz tužbe te je obilaskom lica mjesta te uspoređivanjem stanja u naravi s katastarskim planom k.o. Brgudac identificirao k.č.br. 196/1 k.o. Brgudac, a koja u naravi predstavlja ograđeno dvorište uz stambenu kuću i gospodarski objekt koji se nalazi djelom na k.č.br. 196/1, k.č.br. 196/2 i k.č.br. 196/3 te sve skupa čini jednu zaokruženu cjelinu. Na sjevernom i južnom djelu k.č.br. 196/1 vidljiv je kameni suhozid kao granica parcela, a također na zapadnoj strani gdje se nalazi pristup u dvorište sa javne površine. Na k.č.br. 196/2 nalazi se veći dio gospodarskog objekta i dio stambene zgrade koji ima br. 60., (onaj kućni broj naveden i u katastarskom operatu iz 1983.). Gospodarski objekt i stambena kuća nisu evidentirani u katastarskim planovima, a neposrednim opažanjem vidljivo je da se radi o kući starije gradnje.
12. Obilaskom k.č.br. 103/ZGR te uspoređujući stanje u naravi s katastarskim planom za k.č.br. Brgudac vještak je identificirao k.č.br. 103/ZGR, a koja u naravi predstavlja ruševinu i dvorište u naselju Brgudac koje je omeđeno suhozidom, a vidljiv je ulazak u objekt koji se nalazi sa sjeverne strane.
13. Svjedok A. V., rođ. 24.7.1943. u Brgudcu, iskazala je da je iz Brgudca otišla kad je imala 18 godina. Poznavala je roditelje tužiteljice, njezine baku i djeda. Tužiteljica je sa svojim roditeljima i obitelji živjela u predmetnoj kući koju je sud obišao.
Poslovni broj P-751/2021-41 - 6
-
U toj kući živjeli su baka i djed tužiteljice, njezini roditelji, tužiteljica, brat Josip, brat Milan i sestra A.. Kuća je izgledala otprilike kao danas, jedino onaj manji dio s lijeve strane kad se gleda prema kući možda nije bio tako uređen jer su u tom prostoru radili sir, ovčji sir. Ovce su držali na nekretninama uz k.č.br 103 zgr. Dok je svjedokinja živjela u Brgudcu obitelj tužiteljice je radila sir. U Brgudac je dolazila otprilike jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca. Dvorište ispred kuće koristili su oni koji su tamo živjeli, baka, djed, roditelji, djeca. To je oduvijek jedna cjelina, a tamo je bio i jedan prašćak gdje su se držale svinje. Nitko drugi se nije smatrao vlasnikom tih nekretnina osim obitelji tužiteljice. Ova druga nekretnina (k.č.br. 103/ZGR) je bila štala i tu štalu je koristio djed tužiteljice za držanje ovaca i sijena. Nitko drugi se tamo nije javljao kao vlasnik. Za A. B. rođ. T. nije čula. Z. A. B. koja je bila
rođena T. nije čula. Nitko drugi nije nikada pridavao prava na ove nekretnine osim tužiteljice i njezine obitelji. To je tako od kad ona pamti. Koliko ona zna, obitelj S. nije imala nikakvih prava na nekretnine k.č.br. 196/1 i 196/2., ona je rođena
S.. Ove nekretnine k.č.br. 196/1, 196/2 i 196/3 u selu su se nazivale „Johanova korta“ zato jer su se J. zvali djed i pradjed od Jadranke „Johanova korta“ je bila najveća korta u Brgudcu i ona obuhvaća taj dio ispred kuća i tamo gdje je vrt i tamo gdje je voćnjak. Kad se gleda prema kući sa lijeve strane je vrt, a s desne strane je voćnjak. Voćnjak se nalazi ispred malog objekta, ono što je nekad bila sirana. Cijela korta je uvijek bila omeđena suhozidom. K. M. ima kuću na kraju sela.
14. M. B., rođen je 1950. godine u Brgudcu, gdje je živio do svoje 15.
godine. Predmete nekretnine uvijek su zvali „Poli Johani“. Taj posjed bio je ograđen kao i danas suhozidom. Kada se dolazi sa gornje strane prvo je bila kuća, dolje kuhinja i konoba, gore sobe. U produžetku je bio skadanj, a možda i danas piše exsirana ako su vrata stara jer je baba J. radila sir. Sjeća se tog sira, a pogotovo skute. Od kada je počeo pamtit, od 5. godine to je bilo od Johana. Oni su bili susjedi s gornje strane. Nitko se nikada nije protivio da bi to bilo od te obitelji. Nekretnina (103/ZGR) je uvijek bila štala u kojoj su J. držali ovce. Danas ove nekretnine koristi J., P.
sin od J., nekad teta A. sestra J. tate, koja je živjela u Opatiji, a
u mirovini je živjela u Brgudcu u predmetnoj kući. Stric od J., J. (invalid) je isto živio u kući od J. do smrti, on nije bio nikada oženjen. Korta je uvijek izgledala kao i danas jedino je popravljen krov od skadnja (sirana) jer je propuštao. Iako je svjedok živio u Buzetu, svakodnevno je dolazio u Brgudac, otkad je u mirovini živi u Brgucu. Nitko drugi predmetne nekretnine nije koristio osim tužiteljice i njezine obitelji.
15. M. I. rođen 1961., brat tužiteljice je iskazao da su predmetom tužbe nekretnine koje je obitelj nazivala korta, da su tu živjeli njegovi baka i djed i roditelji dok nisu otišli u Opatiju. On je tada imao 3 godine, ali je vrlo često uvijek dolazio u Brgudac. Nekretnine koje su predmetom postupka je kuća u kojoj su stanovali roditelji i djed i baka. Radi se o nekretninama koje zovu korta, to je u naravi kuća, jedan skadanj gdje je nekad bila sirana, baka i djed su imali tamo siranu. Ta sirana je postojala negdje do 1980. godine. Otac je rođen u Brgudcu, u toj kući koja je predmetom spora,1932. Ne zna kada je rođen djed, ali je rođen u Brgudcu. Nitko nikada nije osporavao vlasništvo predmetnih nekretnina. Ne zna tko su B. A. i K. M.. Kuća koja je
predmetom postupka nikada nije bila napuštena. Štalicu uz cestu koristili su za potrebe ispaše ovaca. J. I. je bio brat njegova oca, nije imao djece, živio je sa njegovom bakom. Očeva sestra A. također nije imala djece. Kortu i kuću (k.č.br. 196/1 i 196/2) držali su kao jednu cjelinu. Cijela korta je ograđena suhozidom. U
Poslovni broj P-751/2021-41 - 7
-
spremište se ne može pristupiti ni na koji drugi način osim preko korte. Nono i nona po tati su se zvali I. i J., tata i mama bili su I. i M.. Kada su mu pokazane fotografije na listovima 118-120 spisa naveo je da je na listu 118 pokazana kuća, korta i preko zida njiva (nekad bila), slika 2 pokazuje siranu, a slika 3 unutrašnjost kuće, slika 4 siranu, slika 5 prikazuje ulaz u kortu. Sve nekretnine u Brgudcu iza roditelja on je dao sestri.
16. Tužiteljica J. B. je iskazala da je rođena u predmetnoj kući gdje je živjela do svoje 14 godine sa svojim roditeljima, bratom i sestrom, djedom i bakom i stricom J.. Nastavila je dolaziti u Brgudac sa obitelji barem jednom mjesečno. Baka i stric su ostali sami. Siranu su imali baka i stric, a prije i djed koji je umro. Ta sirana je postojala sigurno od 50-ih godina prošlog stoljeća. Ne zna od koga su baka i djed kupili ovu kuću i skadanj, ali zna da su tamo od prije II. svjetskog rata. Baka je rođena 1899. u Brgudcu, ne u ovoj kući koja je predmet spora. Djed je rođen 1900., ne u ovoj kući. Oni su se oženili negdje 1920. Oni su tu kuću (k.č.br. 196/1 i 196/2) kupili, ne zna od koga niti kako. I korta i skadanj su uvijek bili njihovi. U korti na početku je bio svinjac, u vrtu se sadilo povrće. Nikada to nitko nije to osporavao. Nikada nitko od tuženika nije dolazio i prigovarao što to koriste. Nitko nikada nije došao vidjeti što se radi sa ovom zemljom. Ogradu je napravio stric negdje 70-ih godina prošlog stoljeća. Nema nikakav pismeni trag. Baka i djeda su živjeli u jednoj drugoj kući kada su se oženili i ovu kuću s kortom su po njoj kupili nakon II. svj. rata. Ona je sve nekretnine naslijedila od svoje tete A. i od oca koji su umrli u roku od 3 mjeseca i onda je počela sređivati i vidjela da puno toga nije prepisano. Kuća i korta oduvijek izgledaju isto. Suhozid je također oduvijek postojao. Nitko drugi nije koristio predmetne nekretnine. U štali uz cestu su držali ovce za proizvodnju sira. Imali su 120-130 ovaca. Kada više nije bilo ovaca tu štalu su koristili za držanje drva i okolo se čistilo. Mirna Klobas nema veze s predmetnim nekretninama, ona ima nekretnine na drugom kraju sela. Ivanka Brajković ima kuću odmah do njihove. Čula je za R. L., zna da je on živio u
Brgudcu. Nije znala da je predmetna nekretnina upisana na njega. Nikada se on nije ponašao kao vlasnik. Ponovno je navela da su nono i nona kupili kuću u Brgudcu i da su kupili nakon rata ali ne zna od koga. Oni su kupili sve, i skadanj i kuću i kortu.
17. Izvedenim dokazima u postupku, analizirajući svaki dokaz posebno i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da su utužene nekretnine dugi niz godina u vlasništvu obitelji tužiteljice, njezinih predaka i da niti tužiteljica, niti njezini roditelji, njezini baka i djed, a niti brat i sestra njezina pokojna oca, nisu imali nikakvog razloga posumnjati da nekretnine koje su predmetom tužbe nisu njihovo vlasništvo.
18. U odnosu na k.č.br. 103/zgr k.o. Brgudac utvrđeno je da se radi o danas ruševnoj štali koja je bila smještena uz cestu, a činila je zajedno sa okolnim nekretninama k.č.br. 138, 139/1, 139/2 i 140 jednu cjelinu, omeđenu suhozidom, a koje nekretnine je obitelj tužiteljice koristila za ispašu ovaca jer obitelj tužiteljice, baka i djed su imali siranu koja je očito bila i poznata u selu Brgudac.
19. Za R. L. ne znaju gdje je, čuli su da je živio u Brgudcu, međutim nikada se nije pojavljivao u selu, niti je osporavao pravo vlasništva tužiteljici niti njezinim prednicima na predmetnoj nekretnini koja je, nesporno je utvrđeno, u dugogodišnjem posjedu obitelji tužiteljice.
Poslovni broj P-751/2021-41 - 8
-
20. I brat tužiteljice, M. I., je jasno iskazao o navedenoj nekretnini, a također je iskazao i da je on sve utužene nekretnine prepustio svojoj sestri. Stoga, u odnosu na ovu nekretninu nema sumnje da ona ne bi bila vlasništvo danas tužiteljice zato jer se radi o poštenom posjedu, samostalnom. Prošlo je dovoljno vremena da bi se ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Ta nekretnina, koja je korištena kao štala za potrebe ovaca, i čini cjelinu sa nekretninama gdje su ovce pasle je u posjedu obitelji tužiteljice od najkasnije kraja 2. svjetskog rata, 1945. godine.
21. Ostaju nekretnine k.č.br. 196/1 i 196/2 k.o. Brgudac na kojima je danas upisana Republika Hrvatska u cijelosti. Obilaskom tih nekretnina i identifikacijom po mjerničnom vještaku utvrđeno je da te nekretnine zajedno sa k.č.br. 196/3 k.o. Brgudac predstavljaju jednu zaokruženu cjelinu, omeđenu suhozidom, sa ulazom kroz zatvorenu kapiju, a što je sve zorno prikazano i na fotografijama (str. 118 – 120 spisa).
22. Utvrđeno je da k.č.br. 196/1 predstavlja livadu, k.č.br. 196/3 je stambena kuća, a na koju se nadovezuje i stambeno gospodarski objekt na k.č.br. 196/1 i 196/2 k.o. Brgudac, te da se i dio kuće nalazi na k.č.br. 196/2 k.o. Brgudac.
23. Slika 2 na stranici 118 predstavlja nekadašnju siranu, na k.č.br. 196/1 i 196/2 k.o. Brgudac, a slike na stranici 119 predstavljaju prizemni dio stambene kuće koji se nalazi na dijelu k.č.br. 196/1, 196/2 i 196/3 k.o. Brgudac.
24. Nije sporno da je k.č.br. 196/3 vlasništvo tužiteljice i da ona u naravi čini kuću, i ispred dvorište, a da je k.č.br. 196/2 spojena na navedenu k.č.br. 196/3.
25. Saslušanjem svjedoka i same tužiteljice utvrđeno je da su predmetne nekretnine oduvijek u vlasništvu obitelji tužiteljice. Kada sud govori o pojmu "oduvijek" misli na vrijeme od kraja II. svjetskog rata kada su djed i baka tužiteljice, a što je utvrđeno iz njezina iskaza, kupili te nekretnine i od tada su oni živjeli u predmetnim nekretninama i imali tamo i siranu.
26. Tužiteljica je jasno iskazala da ona nema nikakav pisani trag o tome na koji način su njezini djed i baka kupili te nekretnine i od koga, ali je istinito iskazivala da su oni to kupili nakon što su stupili u brak, a iz njezina iskaza je utvrđeno da je njezin pokojni djed (Johanov) rođen 1900., njezina pokojna baka (Jelica-Jelena) rođena 1899., da su se po njezinim saznanjima oženili 20. – ih godina prošlog stoljeća.
27. Da je na tim nekretninama postojala i sirana utvrđeno je i iz iskaza ostalih svjedoka, i to A. V. rođene 1943., koja je rođena u Brgudcu i dok je tamo živjela znala je da preci tužiteljice rade sir, na isti način iskazivao je i M. B.. Ovi svjedoci su nesrodni sa tužiteljicom i nemaju nikakvog razloga biti eventualno pristrani u svojim iskazima. Također, i brat tužiteljice iskazivao je na isti način.
28. Izvedenim dokazima utvrđeno je da su baka i djed tužiteljice, imali siranu i prije nego što su nekretnine postale društveno vlasništvo, pravo korištenja Općine Buzet i to, govoreći o 1961. godini (rješenje o nacionalizaciji), 1962. godina (darovni ugovor), 1971. godina (izjava o odricanju) i potom na kraju rješenje o diobi. Istina je da je rješenje o nacionalizaciji u odnosu na dio nekretnina imalo samo deklaratorni karakter, međutim sud ocjenjuje da su utužene nekretnine k.č.br. 196/1, 196/2 već bile u vlasništvu bake i djeda tužiteljice. Sukladno pravnim pravilima OGZ-a za kupoprodajni
Poslovni broj P-751/2021-41 - 9
-
ugovor nije bila potrebna pisana forma, ako je taj ugovor u cijelosti bio izvršen, a utvrđeno je da su pokojni baka i djed u posjedu predmetnih nekretnina od kraja 2. svjetskog rata, pa sud zaključuje da su oni za te nekretnine i isplatili kupoprodajnu cijenu, da su u nesmetanom posjedu tih nekretnina preko 70 godina i tamo su živjeli, radili, bili općepoznati u selu, imali siranu. Nikada se nitko nije usprotivio njihovu posjedu, a pogotovo niti nitko od Republike Hrvatske, ili ranije Općine Buzet.
29. Odredbom čl. 388. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 dalje: ZVDSP) propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanje na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.
30. U ovom slučaju za razrješenje odnosa između stranaka ima se primijeniti mjerodavno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka tih odnosa, dakle pravna pravila OGZ koja se primjenjuju na temelju čl. 4. Zakona o nevažnosti propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list FNRJ", broj 86/1946). Prema pravnom pravilu iz paragrafa 1460. OGZ (i sudskoj praksi) za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevao se zakonit, pošten i istinit posjed, s time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 30 godina („izvanredna“ dosjelost) nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja. Stjecanje vlasništva dosjelošću bilo je propisano i u odredbama čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91) te je i sada propisano u čl. 159. ZVDSP-a. Dakle, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je bitan pošten (savjestan) posjed. Poštenje posjeda se pretpostavlja. Vrijeme posjedovanja je nesporno proteklo.
31. Tužiteljica i prednici nalazili su se u neprekidnom i nesmetanom posjedu od kraja 2. svjetskog rata do podnošenja tužbe, pa i danas. Tužena se nikada nije ponašala kao vlasnik utuženih nekretnina ili pak kao njihov dobar gospodarstvenik koji bi o tim nekretninama brinuo i eventualno isključio iz posjeda onog tko nije njihov stvarni vlasnik. Upravo se obitelj tužiteljice ponašala kao vlasnik i dobar gospodarstvenik koja je živjela i privređivala na utuženim nekretninama. Kako je navedeno i u posjedovnom listu još 1983. godine na k.č.br. 196/1 i 196/2 k.o. Brgudac bila je upisana kao posjednik baka tužiteljice, Jelica.
32. Sud se poziva i na Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. u kojoj je navedeno:
„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona." U konkretnom slučaju ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Također, čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.
Poslovni broj P-751/2021-41 -
10 -
33. Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8.
listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
34. Ustavni sud je 17. studenoga 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U- I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).
35. Ovdje sud ističe i shvaćanja zauzeta u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je: „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“
36. U presudi Trgo protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.
37. U presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta.
38. Sud se poziva i na stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2776/2016-2 od 29. siječnja 2019.).
39. Odredba čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima NN 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka Ustavnog suda, 22/00 – Odluka Ustavnog suda, 73/00, 114/01,
79/06, 141/06 i 152/08 (dalje ZV) propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom stvari.
Samostalni posjednik kojemu je posjed barem pošten stječe u vlasništvo nekretninu protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. U smislu odredbe čl.
18. st. 5. ZV-a posjed se smatra poštenim osim ako se dokaže suprotno. Poštenje posjeda ničime nije dovedeno u pitanje to su u potpunosti ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 159. ZV-a. Odredba čl. 160. ZV-a propisuje da (1) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjega dana vremena potrebnoga za dosjelost. (2) U
Poslovni broj P-751/2021-41 -
11 -
vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. (4) Kad se poštenom posjedniku čiji posjed nije zakonit i istinit uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao zakonito, pošteno i istinito, pravo vlasništva steći će istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću.(5) Kad se zakonitom, poštenom i istinitom posjedniku uračunava vrijeme kroz koje je njegov prednik stvar posjedovao pošteno, ali ne zakonito ili istinito, vlasništvo će steći dosjelošću istekom još onoliko vremena koliko je potrebno da pošteni posjednik stekne stvar dosjelošću, osim ako stvar već nije stekao time što je njegov zakoniti, pošteni i istiniti posjed trajao onoliko vremena koliko je potrebno da je zakoniti, pošteni i istiniti posjednik stekne dosjelošću. Utvrđeno je da je tužiteljica sama i putem svojih prednika svakako posjedovala nekretnine preko 20 godina, pa i preko 40 godina. Dakle, iako je tužena upisana kao vlasnica, ona nije stvarni vlasnik jer je tužiteljica u nesmetanom i poštenom posjedu tih nekretnina. Ona nije imala nikakvog razloga posumnjati da joj ne pripada pravo na posjed, a njezin posjed i posjed prednika bio je samostalan i nesmetan. Pretpostavke za dosjelost kod tužiteljice odnosno njezinih pravnih prednika ispunjeni su još za vrijeme važenja OGZ-a, i prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, a i ti propisi zahtijevali su poštenje posjeda i protek određenog roka, što je u ovom konkretnom slučaju bezrezervno ispunjeno. Tužena nikada nije ostvarivala na utuženim nekretninama, kao ni ranije Općina Buzet ikakva vlasnička prava, bar to u postupku ničim nije dokazano. Radilo se o očito nesređenome zemljišnoknjižnome stanju, koje je u ovom postupku usklađeno na stvarnim, zbiljskim stanjem i tužiteljica podnosi ovu tužbu, kako bi to stanje i uredila, godinama nakon što su njezini peci kupili utužene nekretnine.
40. Odredba Članka 130. ZV-a propisuje da (1) Tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Tužiteljica stoga osnovano podnosi tužbu.
41. Slijedom iznijetog i obrazloženog, na temelju navedenih odredbi zakona, kako su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u smislu odr. čl. 325. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u izreci.
42. Tužiteljica potražuje trošak sastava tužbe 132,72 eura, zastupanje na tri ročišta, 18.3.2022., 27.5.2022., 2.12.2022., svako 132,72,00 eura, trošak uviđaja i vještačenja, 262,63 eura, sudsku pristojbu na tužbu i presudu 53,09 eura. Tužiteljici pripada trošak u skladu s odr. čl. 154. Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, dalje ZPP, a trošak je postavljen u skladu s VPS i Tarifom o nagradama i naknadama za rad odvjetnika Tbr 7. i 9.
43. Tuženoj Republici Hrvatskoj ne pripada trošak jer nije uspjela u postupku.
Buje-Buie, 11. siječnja 2023.
Sutkinja
Margareta Vivoda,
v.r.
Poslovni broj P-751/2021-41 -
12 -
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Pun. tužiteljice, uz Rješenje o pristojbi za presudu,
2. Zakonskom zastupniku 1. tuženika,
3. Privremenom zastupniku 2. tuženika.
Po pravomoćnosti:
Porezna uprava - Ispostava Buzet.
