P-2772/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB …, iz S., M. H. 21, kojeg

zastupa punomoćnica D. J., odvjetnica u S., protiv tužene R.

H., OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u,

radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. listopada 2022. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zakonske zastupnice tužene V. G., na ročištu radi objave dana 10. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Dužna je tužena R. H., u roku od 15 dana i pod prijetnjom

ovrhe, na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 22.052,04 eur/166.151,07 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a koja kamata

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. listopada 2015. - na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. studenog 2015.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. prosinca 2015. -

na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. siječnja 2016.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. veljače 2016. -

na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. ožujka 2016. - na

iznos od 2.490,19 kn teče od 16. travnja 2016. - na iznos

od 2.490,19 kn teče od 16. svibnja 2016. - na iznos od

2.490,19 kn teče od 16. lipnja 2016.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. srpnja 2016.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. kolovoza 2016.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. rujna 2016.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. listopada 2016.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. studenog 2016.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. prosinca 2016.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. siječnja 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. veljače 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. ožujka 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. travnja 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. svibnja 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. lipnja 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. srpnja 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. kolovoza 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. rujna 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. listopada 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. studenog 2017.

- na iznos od 2.490,19 kn teče od 16. prosinca 2017.

- na iznos od 2.467,74 kn teče od 16. siječnja 2018.

- na iznos od 2.467,74 kn teče od 16. veljače 2018.

- na iznos od 2.467,74 kn teče od 16. ožujka 2018.

- na iznos od 2.467,74 kn teče od 16. travnja 2018.

- na iznos od 2.467,74 kn teče od 16. svibnja 2018.

- na iznos od 2.467,74 kn teče od 16. lipnja 2018.

- na iznos od 2.467,74 kn teče od 16. srpnja 2018.

- na iznos od 2.467,74 kn teče od 16. kolovoza 2018.

- na iznos od 2.467,74 kn teče od 16. rujna 2018.

-

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. listopada 2018.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. studenog 2018.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. prosinca 2018.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. siječnja 2019.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. veljače 2019.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. ožujka 2019.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. travnja 2019.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. svibnja 2019.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. lipnja 2019.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. srpnja 2019.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. kolovoza 2019.

- na iznos od 2.207,15 kn teče od 16. rujna 2019.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. listopada 2019.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. studenog 2019.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. prosinca 2019.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. siječnja 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. veljače 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. ožujka 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. travnja 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. svibnja 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. lipnja 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. srpnja 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. kolovoza 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. rujna 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. listopada 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. studenog 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. prosinca 2020.

- na iznos od 1.633,85 kn teče od 16. siječnja 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. veljače 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. ožujka 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. travanja 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. svibnja 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. lipnja 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. srpnja 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. kolovoza 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. rujna 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. listopada 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. studenog 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. prosinca 2021.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. siječnja 2022.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. veljače 2022.

- na iznos od 1.719,92 kn teče od 16. ožujka 2022. do isplate",

dok se u više zatraženom iznosu glavnice od 17.233,99 eur/129.849,52 kn, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4179,89 eur/31.493,40 kn.

Obrazloženje

1. Dana 5. rujna 2018. tužitelj je ustao protiv tužene tužbom zavedenom pod poslovnim brojem P-4132/2018 radi isplate novčanog iznosa od 162.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 16. srpnja 2015. i dospijeća svake mjesečne tražbine u iznosu od 4.500,00 kn do 16. lipnja 2018., a sve temeljem naknade imovinske štete. Navodi kako je vlasnik trosobnog stana sa nusprostorijama ukupne površine 80,43 m2 položenog na mezaninu zapadnog krila zgrade u S.,

D. 2, u kojem kao zaštićeni najmoprimac živi I. I.-K. sa

sinovima kao članovima obiteljskog domaćinstva najmoprimca, a sve temeljem ugovora o korištenju stana od 17. travnja 1985. te ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 23. travnja 1998. i 20. ožujka 2018. i kako na ime predmetnog najma prima zaštićenu mjesečnu najamninu u iznosu od 217,16 kn od kojeg iznosa na ime troškova održavanja zajedničkih dijelova zgrade plaća pričuvu u mjesečnom iznosu od 123,86 kn, tako da od predmetnog najma ostvaruje dobit u visini od 93,30 kn. Dodaje kako u skladu s odredbama Zakona o najmu stanova nije imao nikakvog utjecaja na sklapanje ugovora o najmu, niti na njegov sadržaj pa tako ni na visinu najamnine koja je dvadeset puta manja od tržišne za predmetni stan položen u elitnom gradskom predjelu B. i koja bi iznosila najmanje 4.500,00 kn mjesečno. Kako je R. H. donošenjem Zakona o najmu stanova

povrijedila vlasnička prava zajamčena odredbama iz čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, smatra kako je kao vlasnik punih dvadeset godina trpio prekomjeran i nesrazmjeran individualni teret radi općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca, a istovjetan stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava (dalje ESLJP) prilikom odlučivanja u sporovima S. protiv

R. H. (presuda od 10. srpnja 2014.) i M., A., B. i dr. protiv R. H. (presude od 15. studenog 2016.). S tim u vezi, tužitelj zahtijeva naknadu imovinske štete koju potražuje u gore označenom iznosu s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća pojedine mjesečne tražbine za razdoblje 16. srpnja 2015.-16. lipnja 2018.

2. U svom odgovoru od 25. ožujka 2019. tužena se usprotivila tužbi osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva uz isticanje prigovora zastare potraživanja.

3. Podneskom od 21. srpnja 2020. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev radi isplate naknade štete u vidu gubitka zarade od tržišne najamnine umanjene za zaštićenu najamninu koju je u vremenu od 1. lipnja 2015. do 31.kolovoza 2018. primao u iznosu od 217,16 kn, od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2019. u iznosu od 477,75 kn te od 1. rujna 2019. do danas u iznosu od 1.051,05 kn. Dakle, zahtjeva isplatu ukupnog iznosa od 243.020,51 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja na dospjele mjesečne tražbine teče od 16. srpnja 2015. do 16. srpnja 2020., stoga je u ovoj pravnoj stvari valjalo odlučivati po tom zahtjevu, a sud nije imao razloga odlučivati o preinaci. Naime, tužena se u svom podnesku od 26. kolovoza 2020., a ni nakon toga do zaključenja raspravljanja, nije protivila preinaci tužbe, već se upustila u raspravljanje o glavnoj stvari, stoga se u smislu odredbe iz čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) ima smatrati kako je pristala na preinaku.

4. U tijeku postupka izvedeni su isključivo dokazi koje su stranke priložile ili predložile do zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu održanom 23. svibnja 2019., a nisu uzeti u obzir dokazi koji su priloženi nakon toga, ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti. Dakle, izvedeni su dokazi pregledom vlasničkog lista od 7. svibnja 2018., rješenja broj Z-9063/05 od 19. rujna 2006., ugovora o korištenju stana od 17. travnja 1985., ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 23. travnja 1998. i 20. ožujka 2018., izračuna mjesečne zaštićene najamnine G. S., Službe za gospodarenje gradskom imovinom za razdoblje od 5. rujna 2012. nadalje, kartice pričuve vlasnika stana kod S.

d.o.o. od 25. travnja 2018., presude ESLJP od 7. srpnja 2015., analize presude

S. protiv R. H. U. zastupnika RH pred ESLJP, dopisa Ureda zastupnika RH pred ESLJP od 22. listopada 2014., analize presude M.,

A., B. i dr. protiv R. H. U. zastupnika RH pred ESLJP,

dopisa Ureda zastupnika RH pred ESLJP od 17. studenog 2016., internetskih oglasa od 14. svibnja 2018., obavijesti Porezne uprave, Ispostave S. od 18. lipnja i 7.

studenog 2019., obavijesti G. S., Odsjeka za gospodarenje imovinom od 12.

prosinca 2019., očevidom održanim na licu mjesta 5. ožujka 2020. uz sudjelovanje sudske vještakinje za graditeljstvo J. M. i pregledom njezinog nalaza

od 12. svibnja 2020. s prilozima.

5. Presudom br. P-4132/2018 od 28. rujna 2020. prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se tuženoj nalaže isplatiti tužitelju iznos od 230.463,77 kn sa zateznom kamatom koja teče od 16. listopada 2015. do 16. srpnja 2020. i to od dospijeća svake mjesečne tražbine, dok je u više zatraženom iznosu od 12.556,74 kn tužbeni zahtjev odbijen, a tuženoj naloženo naknaditi parnični trošak u iznosu od 26.940,00 kn.

6. Rješenjem br. 40 Gž-781/2021-2 od 17. lipnja 2021. Županijski sud u Z. ukinuo je označenu presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o trošku, a predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje nakon čega je spis zaveden pod novim poslovnim brojem P-2772/2021.

7. Pored prethodno nabrojanih dokaza, sud je u daljnjem tijeku postupka pregledao očitovanje sudske vještakinje za graditeljstvo J. M. na

primjedbe tužene od 15. prosinca 2021., dopunu njezinog vještva od 25. travnja 2022. i očitovanje na primjedbe tužene od 16. srpnja 2022. te pregledom obavijesti Ministarstva financija, Porezne uprave od 9. ožujka 2021. i Odluka G. S. o izmjeni Odluke o prirezu na porez na dohodak od 12. listopada 2001. i 11. rujna 2017.

8. Podneskom od 15. ožujka 2022. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 296.000,59 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od

16. srpnja 2015. do 16. ožujka 2022. u odnosu na svaku dospjelu mjesečnu tražbinu.

9. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

10. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

11. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi je li u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja te pitanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva.

12. Pregledom vlasničkog lista od 7. svibnja 2018. razvidno je kako je tužitelj Dinko Martić upisani vlasnik za cijelo predmetnog trosobnog stana s nusprostorijama položenog na mezaninu zapadnog krila zgrade, uz napomenu kako u tijeku postupka i nije bila sporna njegova aktivna legitimacija.

13. Pregledom ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom razvidno je kako I. I.-K. ima status zaštićenog najmoprimca u odnosu na ovdje

sporni stan u S., D. 2, uz obvezu plaćanja zaštićene najamnine u visini od 123,06 kn mjesečno do utvrđivanja nove zaštićene najamnine za slijedeće razdoblje.

14. Pregledom izračuna G. S., Službe za gospodarenje gradskom

imovinom na dan 3. travnja 2018., razvidno je kako mjesečna zaštićena najamnina za predmetni stan u S., D. 2, površine 80,43 m2 iznosi 217,16 kn, a u pitanju je izračun za vrijeme od 5. rujna 2012. pa nadalje.

15. Pregledom obavijesti Porezne uprave, Ispostave S. od 18. lipnja i 7.

studenog 2019., razvidno je kako ova Ispostava ne raspolaže podatcima o prosječnoj cijeni najamnine za stan položen u istoj zgradi u S. D. 2, niti podatcima te najamnine za ovdje ranije utuženo razdoblje 2015.-2018., već dostavlja podatke o stanovima položenim u susjednim ulicama, različitih površina.

16. Pregledom obavijesti Porezne uprave Ministarstva financija od 9. ožujka 2021. razvidan je način obračuna poreza na dohodak od imovine, a ujedno i izračun novčanog iznosa koji pripada vlasnicima stanova na ime razlike između tržišne najamnine i neophodnih rashoda, tako da se od iznosa mjesečne tržišne najamnine odbiju izdatci, potom porez i prirez te na kraju iznos zaštićene najamnine.

17. Pregledom Odluka G. S. o izmjeni Odluke o prirezu na porez na dohodak od 12. listopada 2001. i 11. rujna 2017. razvidno je kako se od siječnja 2002. do 30. listopada 2017. plaćao prirez porezu na dohodak po stopi od 10%, a od

1. studenog 2017. po stopi od 15%.

18. Uzimajući u obzir istaknuti prigovor tužene o zastari potraživanja, prije svega valja navesti kako u skladu s odredbom iz čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije propisano što drugo. Predmetna tražbina tužitelja odnosi se na naknadu imovinske štete po gubitku zarade od najamnine koja dospijeva u mjesečnim obrocima, stoga je u ovom slučaju valjalo primijeniti odredbu iz čl. 230. st.1. ZOO po kojem tražbina zastarijeva za tri godine. Što se tiče zatezne kamate,

valja navesti kako ona na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze, kako to propisuje odredba iz čl. 29. st. 1. ZOO, a obveza naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete, kako to propisuje odredba iz čl. 1086. ZOO, tako da se ovdje dan početka zastare poklapa s danom dolaska u zakašnjenje. U skladu s iznesenim, a cijeneći kako je predmetna tužba zaprimljena 5. rujna 2018., zastarjele su tražbine tužitelja kojima se zahtijeva isplata mjesečnih iznosa od 3.778,77 kn, a koje se odnose na potraživanja za lipanj,

srpanj i kolovoz 2015. S tim u vezi, ovaj prigovor tužene dijelom je osnovan, stoga je tužbeni zahtjev valjalo odbiti za dio glavnog potraživanja koje se odnosi na označeno vremensko razdoblje.

19. Odredbom iz čl. 1089. st. 1. ZOO propisano je kako oštećenik ima pravo na naknadu obične štete i naknadu izmakle koristi, a visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad Zakon određuje što drugo, kako to propisuje odredba iz st. 2. Po odredbi iz st. 3. prilikom ocjene visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

20. Na temelju gore nabrojenih dokaza, nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj, kao isključivi vlasnik spornog stana, aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, a što se tiče pasivne legitimacije tužene, valja navesti kako je upravo R. Hrvatska donošenjem Zakona o najmu stanova (NN broj 91/06, 48/98, 66/98 i 22/06), kojim su regulirani odnosi između najmodavca i zaštićenog najmoprimca tako da je točno utvrđeno pod kojim uvjetima osoba može steći status zaštićenog najmoprimca kao i mjerila po kojima se određuje zaštićena najamnina, ograničila pravo vlasništva kao jedno od temeljnih, Ustavom zagarantiranih ljudskih prava, budući je na taj način vlasnicima stanova povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zbog nemogućnosti naplate adekvatne najamnine za korištenje njihovih stanova koji su u sustavu zaštićenog najma. Zbog toga se tužitelj opravdano poziva na ranije označene presude ESLJP, jer je doista nadležnost suda za ljudska prava odlučivati o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se odnose na povredu građanskih ili političkih prava sadržanih u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6,99,14/02,13/03,9/05,1/06 i 2/10). U trenutku kada ESLJP utvrđuje da je neka država povrijedila jedno ili više prava i jamstava, tada su njegove odluke obvezujuće za svaku državu i u skladu s tim države su dužne postupati po njima i mijenjati svoja zakonodavstva kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. Upravo u presudi Statileo protiv RH, ESLJP utvrdio je povredu čl.1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te istaknuo da rješenje kojim bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje vlasničkih prava ne smije istovremeno dovesti do narušavanja prava koja pripadaju stanarima.

Dakle, na Republici Hrvatskoj je poduzimanje zakonodavnih, ali i drugih općih mjera kojima će na primjeren način postići ravnotežu interesa vlasnika s jedne strane i interesa zaštićenih najmoprimaca s druge strane, međutim na tu okolnost tužena nije poduzimala adekvatne mjere. Izostankom odgovarajuće zakonske regulative kojom bi se na primjeren način postigla ravnoteža između interesa vlasnika stanova i interesa zaštićenih najmoprimaca, a što bi svakako bilo u interesu cjelokupne zajednice, Republika Hrvatska i dalje sudjeluje u toj neravnoteži, a ovakvo propuštanje ima za posljedicu štetu isključivo na strani vlasnika nekretnina, a ta se šteta očituje u izmakloj koristi, odnosno u propuštanju stjecanja imovinske dobiti koju bi se moglo osnovano očekivati na strani vlasnika. U konkretnom slučaju radi se o stjecanju mjesečnih iznosa najamnine koju bi tužitelj ostvarivao za predmetni stan prema slobodno formiranoj tržišnoj cijeni, pri čemu valja dodati kako tužitelj ne može niti se od njega može očekivati doživotno trpljenje za njega ovako neprihvatljive pozicije, jer u sadašnjim okolnostima ima vlasništvo kojim ne može raspolagati i kontinuirano trpi imovinsku štetu, a za nju je upravo temeljem iznijetog odgovornost na strani tužene.

21. Slijedom iznijetog, predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, stoga je tužitelj dokazao njezinu osnovanost, odnosno odgovornost tužene za naknadu štete.

22. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, pored već nabrojanih dokaza, sud je proveo i očevid održan na licu mjesta 5. ožujka 2020. uz sudjelovanje sudske vještakinje za graditeljstvo J. M., a tužitelj je pokazao predmetni stan

položen na polukatu zgrade orijentacije sjever-jug i zapad do kojeg se pristupa kamenim stubištem, a u kojem se zatiču hodnik, kuhinja, ostava, četiri spavaće sobe, kupaonica i zahod sve u zapuštenom i starom stanju. Ovom prilikom zatečeni su i stanari, odnosno zaštićeni najmoprimac I. I.-K. i član njezinog obiteljskog domaćinstva D. I.-K..

23. Sudska vještakinja u svom je nalazu od 12. svibnja 2020. navela kako je prilikom utvrđenja cijene mjesečne najamnine uzela u obzir stan u standardno uređenom i održavanom stanju, a ne neprikladnom, u kakvom je zatečen predmetni i s tim u vezi navela kako je za potrebe vještačenja prikupila cijene najma stanova na istom području (B.), ali i na predjelima L. i Ž., vodeći računa o sličnoj atraktivnosti nekretnine. S tim u vezi, nalazi kako prosječna cijena iznosi 54,74 kn/m2, a uvažavajući površinu predmetne nekretnine od 80,43 m2, smatra kako je tržišna najamnina stana 583,14 EUR mjesečno, odnosno kako se radi o iznosu od 4.402,74 kn. Ovome dodaje kako je prilikom izračuna cijenila i visine dugoročnih najamnina za stanove na predjelu B. i kako se u tim slučajevima radi o mjesečnim najamninama u iznosu od 5,71 EUR/m2 do 8,33 EUR/m2, odnosno kako prosječna cijena iznosi 7,50 EUR/m2, odnosno 56,68 kn/m2, stoga bi, uvažavajući površinu predmetnog stana od 80,43 m2, najamnina bila i viša od gore iskazane.

24. U dopuni vještva od 25. travnja 2022. sudska vještakinja utvrđuje kako je predmetna stambena zgrada locirana u gradskom kotaru B. i dodaje kako je povezanost dobra, parkiranje vozila moguće u blizini objekta te kako se u ovoj četvrti nalaze svi potrebni sadržaji poput škole, vrtića, gradske tržnice, knjižnice, trgovina, a i plaže koje su dostupne pješke. Nadalje navodi kako se do predmetnog stana položenog na zapadnoj strani prizemlja zgrade pristupa kamenim stubištem, a sastoji se od hodnika, kupaonice, zahoda, četiri sobe, kuhinje i ostave, ukupne površine 80,43 m2. Nalazi kako je stan loše održavan i kako bi za stanje potrebno za iznajmljivanje bilo neophodno obaviti zanatske radove bojanja zidova i stropova, vrata i prozora, brušenja i lakiranja parketa te postavljanja vodokotlića, što predstavlja troška u iznosu od 42.198,75 kn. U svom očitovanju na primjedbe tužene od 16. srpnja 2022. vještakinja ustraje i mišljenju kako cijena mjesečnog najma stana iznosi 4.402,74 kn, a kako prosječni troškovi redovitog održavanja ove nekretnine iznose 15% tržišne najamnine, odnosno 660,41 kn mjesečno. Nakon dostavljenog očitovanja 16. srpnja 2022. stranke nisu iskazale primjedbe, stoga sud nalaz vještakinje, uključujući njegovu dopunu i očitovanja, prihvaća kao stručan i objektivan te vjerodostojan dokaz.

25. Slijedom iznijetog, a uzimajući u obzir prethodno utvrđene činjenice, nedvojbeno je kako je tužitelj u utuženom razdoblju mogao ostvarivati mjesečnu najamninu za sporni stan površine 80,43 m2 u iznosu od 4.402,74 kn. Označeni iznos valjalo je umanjiti za troškove redovitog održavanja koje vještakinja cijeni u iznosu od 660,41 kn mjesečno, što daje razliku od 3.742,33 kn i radi se o osnovici koju je valjalo umanjiti za porez i prirez. Prema odredbi iz čl. 62. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16, 106/18, 121/19 i 32/20), porez na dohodak od imovine ostvarene od najamnine i zakupnine plača se po stopi od 10%, a do 31. prosinca 2020. porezna stopa iznosila je 12%. Prema Odlukama Grada Splita o izmjeni Odluke o prirezu na porez na dohodak od 12. listopada 2001. i 11. rujna 2017. razvidno je kako se od siječnja 2002. do 30. listopada 2017. plaćao prirez porezu na dohodak po stopi od 10%, a od 1. studenog 2017. po stopi od 15%. Dakle, na osnovicu (tržišnu mjesečnu najamninu) u iznosu od 3.742,33 kn do 1. studenog 2017. plaćao se porez (12%) i prirez (10%) u iznosu od 493,98 kn, što daje razliku od 3.248,35 kn. Od 1. studenog 2017. do 1. siječnja 2021. plaćao se porez (12%) i prirez (15%) u iznosu od 516,44 kn, stoga je po odbitku tog iznosa od 3.742,33 kn ostala razlika u iznosu od 3.225,90 kn, dok se od 1. siječnja 2021. porez (10%) i prirez (15%) plaća u iznosu od 430,36 kn, tako da odbitkom tog iznosa od 3.742,33 kn ostala razlika u iznosu od 3.311,97 kn. Utvrđene iznose preostalo je umanjiti za mjesečnu zaštićenu najamninu koju je tužitelj ostvarivao u utuženom razdoblju te za iznos od 42.198,75 kn, koji je po sudskoj vještakinji za graditeljstvo bio potreban za radove koji su bili neophodni kako bi predmetni stan bio primjeren za iznajmljivanje i ostvarivanje gore označene mjesečne najamnine. Što se tiče zaštićene mjesečne najamnine, tužitelj u svom podnesku od 21. srpnja 2020. navodi kako je po toj osnovi od 1. lipnja 2015. do 31. kolovoza 2018. primao iznose od 217,16 kn, od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2019. iznose od 477,75 kn, dok od 1. rujna 2019. prima iznose od 1.051,05 kn. Tužena nije posebno prigovorila ovim tvrdnjama protivne stranke, a označeni iznosi za nju su svakako povoljniji od onih koji bi tužitelju pripadali prema odredbi iz čl. 28.a st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova (NN br. 68/18) po kojoj se zaštićena najamnina koju plaća najmoprimac stana ili zaštićeni podstanar, za stan koji nije u vlasništvu jedinice lokalne ili područne samouprave, odnosno Republike Hrvatske, povećava svakih dvanaest mjeseci,

počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023. Naime, iznos za koji se povećava najamnina na dan 1. rujna tekuće godine je fiksan i iznosi 1,20 puta zaštićene najamnine koju je najmoprimac ili zaštićeni podstanar plaćao 31. kolovoza 2018. Ovome valja dodati kako je spisu priložen isključivo izračun mjesečne zaštićene najamnine Službe za gospodarenje gradskom imovinom Grada Splita od 3. travnja 2018., prema kojem je najamnina za predmetni stan u Splitu, Duvanjska 2 iznosila 217,16 kn, u skladu s izračunom od 5. rujna 2012., stoga navode tužitelja o iznosima primljene zaštićene najamnine sud prihvaća kao vjerodostojne i relevantne za odlučivanje. U odnosu na trošak potreban za radove na adaptaciji stana u iznosu od 42.198,75 kn, označeni trošak podijeljen je na 78 mjeseci i to u razdoblju za koje tužitelju pripada pravo na isplatu razlike (rujan 2015. – veljača 2022.), što daje mjesečne iznose od 541,00 kn.

26. U skladu s iznesenim, za razdoblje rujan 2015. – studeni 2017. gore utvrđenu osnovicu u iznosu od 3.248,35 kn valjalo je umanjiti za zaštićenu najamninu u iznosu od 217,16 kn i 541,00 kn troška adaptacije, što daje iznose od 2.490,19 kn. Za razdoblje prosinac 2017. – kolovoz 2018. gore utvrđenu osnovicu u iznosu od 3.225,90 kn valjalo je umanjiti za zaštićenu najamninu u iznosu od 217,16 kn i 541,00 kn troška adaptacije, što daje iznose od 2.467,74 kn. Za razdoblje rujan 2018. – kolovoz 2019. gore utvrđenu osnovicu u iznosu od 3.225,90 kn valjalo je umanjiti za zaštićenu najamninu u iznosu od 477,75 kn i 541,00 kn troška adaptacije, što daje iznose od 2.207,15 kn. Za razdoblje rujan 2019. – prosinac 2020. gore utvrđenu osnovicu u iznosu od 3.225,90 kn valjalo je umanjiti za zaštićenu najamninu u iznosu od 1.051,05 kn i 541,00 kn troška adaptacije, što daje iznose od 1.633,85 kn, dok je za razdoblje siječanj 2021. – veljača 2022. gore utvrđenu osnovicu u iznosu od 3.311,97 kn valjalo umanjiti za zaštićenu najamninu u iznosu od 1.051,05 kn i 541,00 kn troška adaptacije, što daje iznose od 1.719,92 kn. Na ovaj način utvrđeno je kako je tužitelj u utuženom razdoblju mogao ostvariti ukupno 166.151,07 kn/22.052,04 eur, kao razliku mjesečne tržišne najamnine i svih potrebnih odbitaka, stoga je u tom dijelu njegovo glavno potraživanje prihvaćeno, dok je tužbeni zahtjev postavljen radi isplate iznos od 296.000,59 kn odbijen kao neosnovan za više zatraženi iznos od 129.849,52 kn/17.233,99 eur. Na utvrđene mjesečne iznose tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu koja teče od dospijeća svake pojedine tražbine na način i u skladu s odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

27. S obzirom na djelomičan uspjeh parničnih stranaka, odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP. Tužiteljev uspjeh cijeni se u visini od 78% (100% osnovanost tužbe, a 56% osnovanost visine tužbenog zahtjeva), a tužene u visini od 22%, što daje razliku od 56%. Kod donošenja odluke o pojedinim troškovima tužitelja, valjalo je uzeti u obzir kako je vrijednost predmeta spora od zaprimanja tužbe 5. rujna 2018. iznosila 162.000,00 kn, a nakon njegovog podneska 11. rujna 2019. iznosila je 165.151,51 kn. Od podneska 21. srpnja 2020. iznosila je 243.020,51 kn., dok od konačnog postavljanja tužbenog zahtjeva podneskom od 15. ožujka 2022. iznosi 296.000,59 kn. Tužitelju je priznat trošak sastava zahtjeva za mirnim rješenjem spora od 13. srpnja 2018., tužbe od 5. rujna 2018., podnesaka od 24. travnja 2019. i 21. srpnja 2020. te zastupanja na ročištima održanim 23. svibnja 2019., 5. ožujka 2020. i 15. rujna 2020. u iznosu od 2.500,00 kn za svaku označenu radnju, a sve u skladu s

Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje OT). Također mu je valjalo priznati trošak zastupanja na ročištima održanim 3. rujna, 3. listopada i 4. prosinca 2019. te 2. studenog 2021. i 10. ožujka 2022. u iznosu od 1.250,00 kn za svako (Tbr. 9. toč. 2. i Tbr. 50. OT), dok se u odnosu na više zatraženi iznos zahtjev ne drži osnovanim, jer se tim prilikama samo raspravljalo o procesnim pitanjima. Također mu je priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 19. listopada 2022. u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 9. toč. 1. OT) i zastupanja na ročištu 8. lipnja 2022. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 9. toč. 2. OT), a za ovu radnju više zatraženi trošak nije priznat iz razloga koji su istovjetni ranije navedenim. Dakle, priznat mu je trošak zastupanja u iznosu od 31.250,00 kn, koji je valjalo uvećati za trošak sudske pristojbe u iznosu od 5.280,00 kn (1.970,00 kn tužbe i 3.310,00 kn presude), a njihov zbroj od 36.530,00 kn trebalo je umanjiti za uspjeh tužene od 22%, što daje iznos od 28.493,40 kn, kojem je pridodan trošak očevida i vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn.

28. Na temelju iznesenog, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 31.493,40 kn/4179,89 eur, kako je i odlučeno u točki II izreke presude. Sve iznose novčane obveze tužene valjalo je dvojno iskazati u kunama i eurima temeljem odredbi iz čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22) i odluci o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna.

Split, 10. siječnja 2023.

SUDAC

Branko Malenica

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužitelja

- zz tužene