Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž-1980/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz S., Republika S., OIB …, zastupanog po punomoćniku B. H., odvjetniku u V.1 , protiv I. tuženice B. R. iz V.2 , S., OIB …, kao nasljednice iza pok. M. R. iz V. , OIB … i II. tuženice V. S. iz V. , OIB …, obje tuženice zastupane po punomoćnici A. Č., odvjetnici u R., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi I. i II. tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-662/2019-35 od 29. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 10. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba I. i II. tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-662/2019-35 od 29. siječnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom 1.1. i točkom 1.2. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom 2. izreke u dijelu u kojem je I. i II. tuženiku naloženo da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 19.740,00 kn/2.619,95 EUR[1] sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-662/2019-35 od 29. siječnja 2021.u pobijanom dijelu pod točkom 2. izreke u dijelu u kojem je I. i II. tuženiku naloženo da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka preko iznosa od 19.740,00 kn/2.619,95 EUR do iznosa od 21.927,50 kn/2.910,28 EUR (za iznos od 2.187,50 kn/290,33 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate i u dijelu u kojem je I. i II. tuženiku naloženo da tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 21.927,50 kn/2.910,28 EUR nadoknade solidarno, te se u tom dijelu sudi :

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka za daljnji iznos od 2.187,50 kn/290,33 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, kao i zahtjev tužitelja da mu I. i II. tuženik troškove parničnog postupka u iznosu od 21.927,50 kn/2.910,28 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, nadoknade solidarno.

III. Odbija se zahtjev I. i II. tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn/165,90 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja određeno je da je u mjeri potrebnoj za namirenje dospjele novčane tražbine tužitelja u iznosu od 25.689,94 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. prosinca 2020. do isplate i novčane tražbine tužitelja u iznosu od 16.696,64 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. prosinca 2020. do isplate gubi pravni učinak u odnosu na tužitelja ugovor o darovanju nekretnine zaključen između I. tuženika M. R. i II. tuženice V. S. zaključen i ovjeren 28. prosinca 2015. kod javnog bilježnika R. M. broj: OV-4325/15-Vi, temeljem kojeg ugovora o darovanju nekretnina je II. tuženica stekla pravo vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci, zemljišno knjižni odjel Rijeka, upisane u zk. ul. 1196 k.o. M., na k.č.br. 4005/1, u naravi kuća, 3 gospodarske zgrade i dvorište, ukupne površine 346 m[2] , u 1/1 dijela (točka 1.1. izreke). Također, određeno je da su I. tuženik i II. tuženica dužni trpjeti namirenje dospjele novčane tražbine tužitelja iz točke 1. presude prodajom nekretnine navedene u točki 1. izreke presude, a koja nekretnina se nalazi u vlasništvu II. tuženice (točka 1.2. izreke).

Tuženicima je naloženo i da solidarno tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 21.927,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka 2. izreke), dok je tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata na iznos od 25.689,94 kn za razdoblje od 18. studeni 2020 do 7. prosinca 2020, zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 16.696,64 kn za razdoblje od 18. studeni 2020 do 7. prosinca 2020., kao i zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova postupka u preostalom dijelu, odbijen kao neosnovan (točka 3.izreke).

2. Protiv točke 1. i 2. izreke presude žalbu su podnijeli tadašnji I. tuženik M. R. i II. tuženica V. S. iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), te predlažu presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tijekom žalbenog postupka dana 15. kolovoza 2021. preminuo je dotadašnji I. tuženik M. R. nakon čega je rješenjem suda prvog stupnja posl. broj P-662/2019 od 19. studenog 2021. utvrđen prekid postupka. Rješenjem suda prvog stupnja posl. broj P-662/2019 od 3. svibnja 2022 određen je nastavak prekinutog postupka sa B. R. kao I. tuženicom i nasljednicom dotadašnjeg I. tuženika M. R.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima I. i II. tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističu tuženici.

6. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem Općinskog suda u Rijeci posl. broj R1- 1/2013 od 13. veljače 2013. priznata pravomoćna presuda Osnovnog suda u Srijemskoj Mitrovici posl. broj 13 P-3740/12 od 1. veljače 2012., kojom je I. tuženik M. R. u obvezi isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos 414.342,00 dinara uz zakonsku zateznu kamatu na taj iznos počevši od 9. lipnja 2010. do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 52.422,00 dinara,

- da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem Općinskog suda u Rijeci br. R1-2/2013 od 18. ožujka 2013. priznata i pravomoćna presuda Općinskog suda u Srijemskoj Mitrovici posl. broj P-345/09 od 31. kolovoza 2009., kojom je I. tuženik M. R. u obvezi isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka iznos 116.050,00 dinara uz zateznu kamatu na taj iznos počevši od 9. studeni 2009. do isplate,

- da je Ugovorom o darovanju nekretnina od 28. prosinca 2015. II. tuženica V. S. kao daroprimatelj od I. tuženika M. R. kao darodavatelja stekla u vlasništvo nekretninu kčbr. 4005/1 kuća, 3 gospodarske zgrade i dvorište, upisanu u zk. ul. br. 1196 k.o. M.,

- da je tužba radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji podnijeta 28. srpnja 2016., te da je ista pravovremeno podnijeta u roku određenom čl. 71. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO)

- da je I. tuženik M. R. u vrijeme zaključenja ugovora bio insolventan,

- da novčana tražbina tužitelja prema I. tuženiku M. R. iznosi 25.689,94 kn i 16.696,64 kn sve sa zateznim kamatama tekućim od 7. prosinca 2020. do isplate.

8. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženici svojim žalbenim navodima osporavaju činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznose vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističu tuženici.

9. Tuženici tako žalbenim navodima osporavaju utvrđenje suda prvog stupnja o insolventnosti I. tuženika ukazujući pritom i da se tražbina tužitelja naplaćuje u postupku izravne naplate, te da I. tuženik još ima drugu imovinu u V. U konkretnom slučaju, u postupku je utvrđeno da su tužiteljeve tražbine utvrđene presudama Osnovnog suda u Srijemskoj Mitrovici koje su donijete još 2009. i 2012. godine. Također, utvrđeno je da tužitelj osim mirovine čijom pljenidbom se djelomično namiruje tražbina tužitelja i nekretnine koju je darovao II. tuženici ne posjeduje neku drugu imovinu kojom bi mogao podmiriti dug kojeg ima prema tužitelju. Činjenicu da je vlasnik imovine i u V., koja osim iskaza I. tuženika ne proizlazi iz nekog drugog dokaza (primjerice, iz izvatka iz zemljišnih knjiga ili barem kakve druge slične isprave) I. tuženik nije dokazao tako da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je I. tuženik darovanjem II. tuženici jedine nekretnine za koju je utvrđeno da je bio vlasnik umanjio vrijednost vlastite imovine na način da nema dovoljno sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine u smislu odredbe čl. 66. st. 2. ZOO. U odnosu na okolnost da se tražbina tužitelja naplaćuje u postupku izravne naplate pljenidbom mirovine, navedena okolnost ne znači da I. tuženik nije insolventan, već ukazuje upravo na suprotno tj. da I. tuženik osim mirovine i nekretnine koju je darovao II. tuženici nema neke druge imovine iz koje i tužitelj mogao namiriti svoju tražbinu. Slijedom iznijetog, žalbeni navodi tuženika kojima osporavaju utvrđenje suda prvog stupnja o insolventnosti I. tuženika nisu osnovani.

10. I. tuženik u žalbi ističe i da ima dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine i ističe da od srpnja 2016. određeni iznos uplaćuje tužitelju. Međutim, I. tuženik gubi iz vida da je tražbina tužitelja pravomoćnim presudama utvrđena još 2012. i 2009. godine, te da svaki vjerovnika, pa tako i tužitelj, ima pravo svoju tražbinu naplatiti u razumnom roku, te nije dužan omogućavati dužniku da dug otplaćuje obročno. Upravo suprotno, dužnik je nakon dospjelosti tražbine dužan podmiriti dug kojeg ima prema vjerovniku, koja u ovom slučaju utvrđena i ovršnim ispravama. Stoga, a kako je ranije navedeno, okolnost što se tražbina tužitelja prisilno naplaćuje u postupku izravne naplate pljenidbom I. tuženikove mirovine ne znači da I. tuženik nije insolventan, te da nije ispunjena ta pretpostavka za pobijanjem dužnikovih pravnih radnji.

11. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenjem tužbe. Naime, tužitelj u konkretnom slučaju, zahtijeva pružanje pravne zaštite koja je djelomično konstitutivne (u odnosu na pobijanje dužnikove radnje) a djelomično kondemnatorne pravne prirode (u odnosu na trpljenje namirenja tražbine). U takvom slučaju postojanje pravnog interesa se u načelu, osim u iznimnim slučajevima (primjerice kao što je postojanje druge ovršne isprave) presumira i isti tužitelj nije dužan dokazivati. Osim toga, nejasno je zašto tužitelj u situaciji kada je utvrđeno da I. tuženik osim mirovne nema druge imovine, te da je jedinu nekretninu koju je imao darovao II. tuženici, ne bi imao pravnog interesa pobijati to isto darovanje kako bi stekao ovršnu ispravu temeljem koje će svoju tražbinu (koja nije podmirena niti nakon gotovo deset godina od kada je utvrđena pravomoćnim presudama) moći namiriti u ovršnom postupku.

12. Neosnovano tuženici u žalbi ističu i da I tuženik spornim darovanjem nije nanio štetu tužitelju kao vjerovniku, te da je darovanje učinjeno radi sanacije predmetne nekretnine. Naime, u konkretnom slučaju I. tuženik je svojoj kćeri ugovorom o darovanju darovao jedinu svoju nekretninu i to u situaciji kada je nesporno tražbina tužitelja bila utvrđena pravomoćnim presudama Osnovnog suda u Srijemskoj Mitrovici . U takvom slučaju, sukladno čl. 67. st. 2. ZOO smatra se da je I. tuženiku kao dužniku bilo poznato da takvim raspolaganjem nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku, dok se za pobijanje dužnikovih radnji, sukladno čl. 67. st. 3. ZOO, ne traži da je to II. tuženici bilo poznato ili je moglo biti poznato. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su ispunjene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji iz čl. 67. ZOO. Osim toga, potrebno je i navesti i da iz iskaza i I. tuženika i II. tuženice proizlazi da im je bilo poznato dugovanje koje I tuženik ima prema tužitelju tako da im je sasvim sigurno bilo i moralo biti poznato da sklapanjem ugovora o darovanju predmet je kojeg je jedina vrijednija imovina iz koje bi tužitelj mogao namiriti svoju tražbinu nanose štetu tužitelju koji zbog spornog darovanja nije imao mogućnost pokretanja ovršnog postupka na nekretnini I tuženika, već je nakon darovanja morao pokretati postupak kako bi stekao mogućnost namiriti svoju tražbinu koja nije namirena još od 2012. godine.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika koji se odnose na visinu tražbine čije namirenje je II. tuženica dužna trpjeti potrebno je navesti da je sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještakinje K. P. točnije njegove dopune od 18. studenog 2020. Na predmetnu dopunu nalaza stranke nisu imale primjedbi, a niti su predlagale usmeno saslušanje vještakinje, tako da je sud prvog stupnja pravilno pobijanu odluku temeljio na predmetnoj dopuni.

14. Nisu osnovani i žalbeni navodi kojima ističu da je povrijeđeno njihovo pravo na dom. Naime, u odnosu na povredu prava na dom sud prvog stupnja je proveo test razmjernosti u okviru kojeg je utvrdio da se pravo tužitelja koje se temelji na pobijanju dužnikovih pravnih radnji radi namirenja tražbine utemeljeno na zakonu, da je isto usmjereno prema legitimnom cilju (namirenju njegove tražbine) i da je isto nužno u demokratskom društvu. Stoga neovisno o tome što je tužba tužitelja usmjerena na namirenju tražbine na nekretnini koja predstavlja dom tuženika, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, posebice da je tražbina tužitelja utvrđena ovršnom ispravom, da je ista nenamirena već dugi niz godina i da je predmetni postupak uzrokovan upravo radnjom (darovanjem nekretnine) I. tuženika prema II. tuženici, ocjena je i ovog suda da pravo tužitelja na namirenje tražbine ima prednost u odnosu na pravo na dom tuženika, te da tužiteljeva tužba predstavlja razumnu i razmjernu mjeru usmjerenu na namirenje njegove tražbine.

15. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističu da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu prednika I. tuženice (ranije I. tuženika) M. R. i sada I. tuženice B. R. Naime, vlasništvo nekretnine sud prvog stupnja je utvrdio na temelju izvatka iz zemljišne knjige a iz kojeg nesporno proizlazi da je vlasnica nekretnine II. tuženica koja je vlasništvo nad istom stekla darovanjem izvršenim od strane svog oca odnosno ranijeg tuženika M. R. Stoga je upravo ona pasivno legitimirana da kao vlasnica nekretnine trpi namirenje tužiteljeve tražbine. Postojanje eventualnog prava suvlasništva sada I. tuženice B. R. u postupku nije niti dokazano tako da predmetni žalbeni navodi tuženika ne mogu utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

16. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 66. i čl. 67 ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za pobijanjem dužnikovih pravnih radnji prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističu I. i II. tuženik.

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, u odnosu na glavnu stvar žalbu I. i II. tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom 1.1. i 1.2. izreke.

18. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, djelomično je isto pogrešno primijenio odlučujući o troškovima parničnog postupka.

19. Naime, tužitelju je za trošak sastava prijedloga za zabilježbu tužbe radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji valjalo dosuditi iznos od 250,00 kn, sukladno Tbr. 19.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT), a ne iznos od 1.000,00 kn kako je to pogrešno dosudio sud prvog stupnja. Također, tužitelju je valjalo dosuditi troškove zastupanja na osam, a ne na devet ročišta kako je to pogrešno učinio prvostupanjski sud. Na kraju, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo iz čl. 161. st. 3. ZPP kada je naložio tuženicima da troškove parničnog postupka snose solidarno. Naime, obveza I. i II. tuženika nije solidarna, pa nema osnove da troškove postupka snose solidarno kako je to pogrešno odredio prvostupanjski sud. 20. Tužitelju je dakle, sukladno odredbama OT, Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 - dalje: TSP) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 53/19, 92/21 – dalje: UTSP), valjalo dosuditi trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7.1. OT), trošak sastava prijedloga za zabilježbu tužbe radi pobijanja dužnikovih prvih radnji u iznosu od 250,00 kn (Tbr. 19.1. OT), trošak zastupanja na ročištima održanim dana 5. svibnja 2017., 5. lipnja 2017., 23. siječnja 2018., 19. veljače 2018., 13. rujna 2019., 12. studenog 2019., 22. listopada 2020. i 20. siječnja 2021. u iznosu od po 1.000,00 kn (Tbr. 9.1. OT) za svako ročište, trošak sastava podneska od 7. prosinca 2020. i 2. rujna 2020. u iznosu od po 1.000,00 kn (Tbr. 8.1. OT) za svaki podnesak, trošak sastava žalbe protiv presude u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr. 10.1. OT), trošak poreza na dodanu vrijednost od 25 % koji je obračunat na troškove zastupanja od 12.500,00 kn, a iznosi 3.125,00 kn, trošak izvođenja dokaza vještačenjem u iznosu od 2.000,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 705,00 kn (Tbr. 1.1. TSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.410,00 kn (Tbr. 2.1. UTSP), što ukupno iznosi 19.740,00 kn.

21. Dakle, odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka pravilna je u dijelu u kojem je I. i II. tuženiku temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP naloženo da tužitelju nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 19.740,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu I. i II. tuženika kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

22. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u pobijanom dijelu pod točkom 2. izreke u dijelu u kojem je I. i II. tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 19.740,00 kn do iznosa od 21.927,50 kn (za iznos od 2.187,50 kn), kao i u dijelu u kojem je naloženo I. i II. tuženiku da troškove parničnog postupka snose solidarno, te u tom dijelu odlučiti kako je pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

23. I. i II. tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer su tuženici sa žalbom uspjeli samo djelomično u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka čime su uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

24. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn. 25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.