Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-596/2020-4
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeće, Ivana Stipčića, suca izvjestitelja i člana vijeća i Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B., OIB: … , iz
O., kojeg zastupa punomoćnica S. B.,
odvjetnica u O., protiv tuženika b a n k e d.d., OIB: …, iz Z., zastupan po punomoćniku B.
I. odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 76 P-304/20-36 od 30. lipnja 2020., 10. siječnja 2023.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika b a n k e d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 76 P- 304/20-36 od 30. lipnja 2020. pod točkama I. i II. izreke.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika b a n k e d.d. za nadoknadom troškova parničnog postupka u povodu žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka u cijelosti glasi:
" I. Nalaže se tuženiku banci d.d. Z., OIB … , da plati tužitelju D. B., O., OIB … iznos od 17.505,87 kn sa zateznim kamatama tekućim:
- na iznos od 266,62 kn od 30.11.2007.g. do isplate; - na iznos od 265,19 kn od 31.12.2007.g. do isplate; - na iznos od 269,92 kn od 31.01.2008.g. do isplate; - na iznos od 272,53 kn od 29.02.2008.g. do isplate; - na iznos od 276,97 kn od 31.03.2008.g. do isplate: - na iznos od 270,06 kn od 30.04.2008.g. do isplate; - na iznos od 532,73 kn od 31.05.2008.g. do isplate;
- na iznos od 539,21 kn od 30.06.2008.g. do isplate;
- na iznos od 529,41 kn od 31.07.2008.g. do isplate;
- na iznos od 529,76 kn od 31.08.2008.g. do isplate;
- na iznos od 535,38 kn od 30.09.2008.g. do isplate;
- na iznos od 578,81 kn od 31.10.2008.g. do isplate;
- na iznos od 549,49 kn od 30.11.2008.g. do isplate;
- na iznos od 586,44 kn od 31.12.2008.g. do isplate;
- na iznos od 591,99 kn od 31.01.2009.g. do isplate;
- na iznos od 594,41 kn od 28.02.2009.g. do isplate;
- na iznos od 587,12 kn od 31.03.2009.g. do isplate;
- na iznos od 588,33 kn od 30.04.2009.g. do isplate;
- na iznos od 577,29 kn od 31.05.2009.g. do isplate;
- na iznos od 569,12 kn od 30.06.2009.g. do isplate;
- na iznos od 571,10 kn od 31.07.2009.g. do isplate;
- na iznos od 575,11 kn od 31.08.2009.g. do isplate;
- na iznos od 574,55 kn od 30.09.2009.g. do isplate;
- na iznos od 570,11 kn od 31.10.2009.g. do isplate;
- na iznos od 577,88 kn od 30.11.2009.g. do isplate;
- na iznos od 584,02 kn od 31.12.2009.g. do isplate;
- na iznos od 592,91 kn od 31.01.2010.g. do isplate;
- na iznos od 590,63 kn od 28.02.2010.g. do isplate;
- na iznos od 602,69 kn od 31.03.2010.g. do isplate;
- na iznos od 600,10 kn od 30.04.2010.g. do isplate;
- na iznos od 604,39 kn od 31.05.2010.g. do isplate;
- na iznos od 643,55 kn od 30.06.2010.g. do isplate;
- na iznos od 635,12 kn od 31.07.2010.g. do isplate;
- na iznos od 54,40 kn od 31.08.2010.g. do isplate; -
na iznos od 53,59 kn od 30.09.2010.g. do isplate; -
na iznos od 52,40 kn od 31.10.2010.g. do isplate; -
na iznos od 54,78 kn od 30.11.2010.g. do isplate; -
na iznos od 57,76 kn od 31.12.2010.g. do isplate;
sve po stopi koja se do 31.07.2015.g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku banci d.d. Z., OIB … da plati tužitelju D. B., O., OIB … iznos od 637,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od
04.08.2015. po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tužitelju D. B. da tuženiku bancia d.d. Z., plati parnični trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.225,00 kn u roku od 15 dana."
2. Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu pod točkama I. i II. izreke pobija tuženik "zbog svih zakonom dopuštenih razloga", uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju naknaditi njegove troškove postupka, uključujući i trošak žalbe.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Prvostupanjska odluka je u žalbom pobijanom dijelu ispitana u smislu odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) te je utvrđeno da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je pogrešno primijenio materijalno prava, a također presuda u pobijanom dijelu nije opterećena niti bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na što neosnovano ukazuje tuženik, jer pobijana presuda sadrži dovoljno jasne i neproturječne razloge s obzirom na predmet spora i okolnosti slučaja te nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
6. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu o kojem je odlučeno prvostupanjskom presudom u žalbom tuženika pobijanom dijelu te je ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pri čemu je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a presuda je sastavljena u potpunosti sukladno odredbi članka 338. ZPP.
7. Predmet zahtjeva o kojem je odlučeno pobijanom presudom je isplata iznosa koji su preplaćeni po Ugovoru o kreditu broj … od 28. ožujka 2007. sklopljenim između stranaka, a zbog njegova stava o ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu iz kojih proizlazi da je ugovorena kamata promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora te isplata iznosa plaćenog tuženiku za izdavanje knjigovodstvene kartice i potvrde o promjeni kamatne stope.
8. Tuženik osnovano osporava pravilnost stava prvostupanjskog suda da tužitelj zahtjevom iz podneska od 28. siječnja 2020. nije preinačio tužbu, jer je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužitelj navedenim zahtjevom preinačio tužbu (jer je zahtijevao viši iznos glavnice od ranije zahtijevanog) pa je o toj preinaci tužbe, kojoj se tuženik protivio, prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 190. ZPP trebao odlučiti rješenjem tijekom postupka primjenom odredbe članka 192. stavka 2. ZPP, a prema odredbi članka 190. stavka 8. ZPP protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba što znači da se to rješenje može pobijati samo žalbom protiv presude, kao njen sastavni dio (članak 378. stavak 2. ZPP). U konkretnom slučaju zbog pogrešnog pravnog stava prvostupanjski sud nije o dispoziciji tužitelja odlučio kao o preinaci, ali je tu dispoziciju faktično uvažio i odlučio o tako preinačenoj tužbi.
9. Neovisno o navedenim procesnim nepravilnostima, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjska presuda nije nezakonita te nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 190. stavka 2. u svezi članka 354. stavka 1. ZPP koji žalitelj sadržajem navoda ističe u žalbi.
10. Naime, odredbom članka 39. Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 70/19., dalje: ZID ZPP 19) koja se prema njegovoj prijelaznoj odredbi u članku 117. stavku 2. primjenjuje na sve postupke u tijeku, je izmijenjena odredba članka 190. stavka 2. ZPP na način da tužitelj može, iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U ovom slučaju tužitelj je preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, tako što je nakon provedenog financijskog vještačenja povisio iznos tužbenog zahtjeva sukladno nalazu vještaka. Pravilna je odluka suda prvoga stupnja kojom je faktično dopustio preinačenje imajući u vidu da je tuženik osporavao i iznos tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i da je stoga bilo potrebno provesti dokaz financijskim vještačenjem jer ni tužitelj niti sud nemaju stručnog znanja za utvrđenje iznosa tražbine, a taj se dokaz prema pravilima parničnog postupka provodi tek nakon zaključenja prethodnog postupka. U takvoj situaciji zabrana preinačenja tužbe značila bi ograničenje prava tužitelja na pristup sudu, tim više što on u pogledu povišenog iznosa tužbenog zahtjeva nema pravo pokrenuti ikakav drugi postupak zbog zabrane dvostruke litispendencije budući je riječ o istom zahtjevu. Pri tome valja i navesti da sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
11. Prvostupanjski sud je po provedenom postupku utvrdio da je dio ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetan jer je pravomoćnom odlukom u kolektivnom sporu, koja obvezuje parnični sud, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Utvrđujući nadalje na temelju provedenog financijskog vještačenja da razlika preplaćene redovne kamate preko početno ugovorene kamatne stope u utuženom razdoblju iznosi 17.505,87 kn, za što smatra da je tuženik primio više nego što je trebao na temelju nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu, za taj iznos je prihvatio tužbeni zahtjev, sa zateznim kamatama tekućima od dana stjecanja svakog preplaćenog mjesečnog iznosa jer je tuženika očito ocijenio nepoštenim. Ujedno je neosnovanim ocijenio tuženikov prigovor zastare jer smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu prekinut tijek zastare te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka pa zastarni rok od 5 godina nije protekao do podnošenja tužbe 11. rujna 2015.
12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. bio je na snazi novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07.), koji je u članku 96. stavak 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok, prema članku 99. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 4. izreke, između ostalog, utvrđeno je da je i banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a
koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme
zaključenja ugovora banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih
usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time b a n k a postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007.godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio je presudom poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u navedenom dijelu navedenu prvostupanjsku presudu, a potom je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. reviziju tuženika i drugih banaka odbio kao neosnovanu, a Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. odbio ustavnu tužbu tuženika i drugih banaka protiv navedenih odluka.
14. U članku 2. Ugovora o kreditu stoji da redovna kamatna stopa iznosi 4,95% godišnje, ali i da je ona promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora. Kada se ima u vidu prethodno citirani sadržaj dijela točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, nedvojbeno proizlazi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu redovna kamata izražena na jednak način, što znači da je i predmetna odredba o promjenjivoj kamati nepoštena, a kao takva i ništetna.
15. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako, odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. – dalje: ZZP/07) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
16. U ranije spomenutom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je presuđeno da je tuženik u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i zbog toga ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je ista određena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kredita o tome nije pojedinačno pregovarao i ugovorima utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a čime je tuženik postupio suprotno mjerodavnim Zakonima o zaštiti potrošača.
17. U smislu svega navedenog, a s obzirom na sadržaj odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, naprijed navedena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje sudove u ovom parničnom postupku. Pri tome je potrebno, u odnosu na žalbene navode da su u postupku kolektivne zaštite sudovi na općenitoj i apstraktnoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže na štetu potrošača, istaknuti da je sporna ugovorna odredba (isto kao i ostale ugovorne odredbe koje su obuhvaćene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača) nepoštena zbog toga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pri tome se test poštenosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnosio na sadržaj, a ne na primjenu ugovorne odredbe, te je u navedenom postupku (a za tamo donesenu odluku je sud u ovom postupku vezan) bilo potrebno utvrditi uzrokuje li ta odredba sama za sebe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od trenutka zaključenja ugovora znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom smislu obrazlaže Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, nastavno zaključujući da su banke, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a isti sud, osim toga, ističe da, ako su ugovorne odredbe nepoštene, one su nepoštene i zato ništetne od samog početka, bez obzira kako ih banke koriste. U smislu svega navedenog valja zaključiti da ništetnost sporne odredbe Ugovora o kreditu postoji jer sama ta odredba zbog ranije obrazloženih razloga protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i to od samog početka pri čemu se u konkretnom slučaju, suprotno shvaćanju tuženika, ne radi o zabrani manjeg značaja.
18. Svrha odredbi članka 118. ZZP/14 odnosno članka 138.a ZZP/07 jest da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača – da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli konkretno ostvariti u pojedinačnim postupcima, a kada bi svaki pojedini potrošač u takvim postupcima morao iznova dokazivati iste činjenice koje govore o ništetnosti (kod toga se naglašava da je predmetna ugovorna odredba istovjetna onima na koje se odnosi citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu), bez prave svrhe bila bi presuda kojom je rezultirao postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
19. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema članku 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.-dalje: ZOO) je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (članak 1111. ZOO). U konkretnom slučaju ništetna je ugovorna odredba, odnosno njezin dio, zbog čega je stav ovoga suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj (u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe) obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača.
20. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom smislu navodi: „Nema potrebe naglašavati da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već da se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže“. U odluci poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. isti sud govori o potrebi vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući
se
na
presudu Francisco Gutiérrez Naranjo i
Ana
Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ. Također treba navesti i da je odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu sve navedeno, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika kojima osporava pobijanu presudu s aspekta je li sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, razumljiva i lako uočljiva.
21. U presudi Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo je da odredbe članaka 502.a, 502.b i 502.c ZPP te odredbe Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP, a s obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača), koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju Vrhovnog suda nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga, obzirom na naprijed navedeno, žalbeni navodi da nisu izvedeni dokazi na okolnost nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu osnovani.
22. Na temelju provedenog financijskog vještačenja, koje je provedeno na pravno odlučne činjenice, utvrđeno je da razlika između visine kamata izračunatih za predmetno razdoblje po početnoj kamatnoj stopi (nije sporno da su stranke ovog postupka, ranije kao ugovorne strane, na dan sklapanja Ugovora o kreditu ugovorile stopu redovne kamate od 4,95% godišnje, koja je jasna, lako uočljiva i potpuno razumljiva pa nije nepoštena niti ništetna) i kamata plaćenih u istom razdoblju, koje su izračunate po jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, iznosi 17.505,87 kn, koja razlika predstavlja iznos više plaćenih ugovornih kamata uslijed jednostranog povećanja kamatne stope. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, tužitelj je utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom (i to bez obzira što nije tražio deklaraciju toga presudom) stekao subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos s pripadajućim zateznim kamatama u smislu odredbe članka 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj, kada vraća stečeno bez osnove, mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Upravo je tuženik nepošteni stjecatelj, kako ga je to očito ocijenio i prvostupanjski sud, i to s pravom, jer su na njegovoj strani utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredbi.
23. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare tražbine. Naime, imajući u vidu svrhu postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i potrebu da potrošači ostvare djelotvornu pravnu zaštitu, a pritom i rok zastare tražbine stečenog bez osnove te trajanje postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokretanjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018, navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“. Imajući u vidu sve navedeno, zastara predmetne tražbine nije nastupila jer je tužba u ovom predmetu podnesena 11. rujna 2015., dakle unutar zastarnog roka od pet godina počevši od pravomoćnosti odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 13. lipnja 2014.
24. U odnosu na žalbene navode da je tužitelj podneskom od 28. siječnja 2020. preinačio tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva pa da je u odnosu na iznos za kojeg je zahtjev povišen nastupila zastara valja reći da su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je navedenim podneskom tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog financijskog vještačenja, jer ga nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužitelj već u tužbi utužio razliku preplaćenih kamata, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom nešto veći od onoga u tužbi, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari niti za taj povišeni iznos. Dakle, da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako je tužitelj još u tužbi navodio i postavio, ne bi bilo ni potrebno provoditi financijsko vještačenje pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može ići na štetu tužitelja u konkretnom slučaju kada se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pozvao još u tužbi, slijedom čega prigovor zastare (za tako preinačeni dio) nije osnovan. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 EEZ dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Sąd Rejonowy dla Warszawy - Śródmieścia w Warszawie od 8. rujna 2022.).
25. Prvostupanjski sud je i pravilno primijenio materijalno pravo navedeno u pobijanoj presudi kada je tuženiku naložio platiti tužitelju iznos od 637,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a kojeg je tužitelj platio tuženiku za izdavanje knjigovodstvene kartice i potvrde o promjeni kamatne stope, jer se u konkretnom slučaju radi o podacima koje tuženik posjeduje i koje je dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa između stranaka bez naplate naknade za to, a što sve tuženik niti ne osporava određenim i obrazloženim žalbenim navodima.
26. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i po osnovi i po visini troškova priznatih tužitelju i donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava, a koju tuženik niti ne osporava određenim i obrazloženim žalbenim razlozima, nego kao posljedicu svog stava o nezakonitosti odluke o glavnoj stvari.
27. Slijedom svega navedenog ovaj sud je primjenom članka 368. stavka 1. ZPP odlučio kao pod točkom I izreke ove presude.
28. Tuženik sa žalbom nije uspio pa mu ne pripada pravo na nadoknadu troškova postupka u povodu žalbe radi čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude (članak 154. stavak 1. ZPP i članak 166. stavak 1. ZPP).
29. Prvostupanjska presuda nije ispitivana pod točkom III. izreke jer u tome dijelu nije pobijana žalbom.
U Sisku 10. siječnja 2023.
Predsjednica vijeća
Martina Budinski
Modronja,v.r.
