REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 927/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. O. iz N., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. & N. iz Z., protiv tuženika I. B. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik J. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-1089/2016-2 od 15. studenoga 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru br. P-2234/15 od 24. svibnja 2016., u sjednici održanoj 10. siječnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Z. b. d.d. na dan plaćanja sa zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2015. do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. 1.). Naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 8.750,00 kn (toč. 2.).
2. Presudom suda drugog stupnja žalba prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Z. b. d.d. na dan plaćanja zajedno sa zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 24. svibnja 2015. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope zatezne kamate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena. Ujedno je tuženik obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 10.407,50 kn.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda, kao i da se naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi cjelokupne troškove postupka.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija tuženika nije osnovana.
6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, budući je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373.a ZPP.
7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da su tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj zaključili Kupoprodajni predugovor 13. rujna 2011.,
- da ukupno ugovorena kupoprodajna cijena za stan u k.o. C., č. z. 1002/14, č.z.205/zgr iznosila 77.935,00 eura,
- da je tužitelj tuženiku isplatio kaparu u iznosu od 4.000,00 eura, time da je kapara ugovorena kao odustatnina,
- da je čl. 6. Kupoprodajnog predugovora ugovorena da je ukupna kupoprodajna cijena nepromjenjiva i konačna, te da u slučaju odustanka prodavatelj od pravnog posla da je tada isti dužan kupcu isplatiti kaparu u dvostrukom iznosu, a u slučaju odustanka kupca iz objektivnih razloga koji su poznati prodavatelju, da se tada prodavatelj obvezuje vratiti u cijelosti primljenu kaparu,
- da nije došlo do sklapanja Kupoprodajnog ugovora,
- da tuženik nije vratio tužitelju iznos od 4.000,00 eura,
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije potpisivanja Ugovora tuženiku iznio problem da je tužitelju I. V. dužan iznos od 300.000,00 kn, te da isti ne može platiti cijenu stana ako mu I. V. ne vrati novac,
- da je tuženik vratio tužitelju isplaćeni iznos kupoprodajne cijene u iznosu od 130.000,00 kn, a koji iznos je isplaćen osnovom fiktivnog ugovora o zajmu koji je potpisan između parničnih stranaka,
- da je tuženiku bilo poznat uvjet da tužitelj može platiti kupoprodajnu cijenu stana samo ako tužitelju I. V. vrati novac.
9. Obzirom na takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud nije prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj kao kupac gubi pravo tražiti povrat dane kapare. Kod toga drugostupanjski sud ukazuje na odredbe čl. 303. i 307. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema tim odredbama propisana je mogućnost da jedna strana odustane od ugovora, no samo ako su takve odredbe ugovorene ili to proizlazi iz sadržaja samog ugovora i ponašanja stranaka. Ako je kapara ugovorena kao odustatnina u smislu odredbe čl. 307. ZOO onda pravo na odustanak od ugovora pripada objema strankama bez obzira na krivnju za neizvršenje ugovora.
10. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je propustio ocijeniti iskaz svjedoka V. V. i I. V., ali i iskaz supruge tuženika i dopisa tuženika upućenog tužitelju. Iz navedenih iskaza jasno proizlazi da je tuženiku bio poznat uvjet pod kojim tužitelj može kupiti predmetni stan, odnosno ispuniti svoju ugovornu obvezu, ako mu I. V. vrati dugovanje. Stoga drugostupanjski sud smatra da je prava volja stranaka u smislu čl. 6. toč. 2. Kupoprodajnog predugovora bila da stranke u slučaju ako tužitelj odustane od ugovora da tada tuženik njemu mora vratiti danu kaparu.
11. Navedeno shvaćanje pravilnim prihvaća i ovaj sud, budući da isto proizlazi iz činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima.
12. U reviziji tuženik ističe da tužitelj nikada nije niti imao namjeru kupiti od tuženika predmetnu nekretninu, već da je od tužitelja imao namjeru naplaćivati nedopuštenu kamatu. Pri tome tuženik tvrdi da mu je tužitelj podmetnuo ugovor o pozajmici u iznosu od 130.000,00 kn. Takve tvrdnje u reviziji predstavljaju osporavanje činjeničnog stanja, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može podnijeti.
13. Tuženik u reviziji nadalje ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, pri čemu pobliže ne ukazuje o kojoj se to bitnoj povredi radi. Stoga takav revizijski razlog ovaj sud cijeni paušalno iznesenim.
14. Neosnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da li strana koja je skrivila neizvršenje ugovora ima uopće pravo na povrat kapare. I u tom dijelu revizija polazi od činjeničnog stanja koje nije utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova, a to je da je tužitelj od samog početka znao za uvjet koji se neće moći ostvariti, te da je tužitelj tuženika svjesno držao u zabludi da namjerava realizirati kupoprodaju, iako to zapravo nije htio.
15. Iz utvrđenja drugostupanjskog suda jasno proizlazi da je tuženik bio upoznat pod kojim uvjetima tužitelj može izvršiti plaćanje ugovorene cijene, te su stranke u skladu s time i ugovorile kaparu kao odustatninu. Kako je tužitelj odustao od kupnje sporne nekretnine, te kako je ugovoreno da će u slučaju postojanja objektivne okolnosti za neizvršenje ugovora, a u konkretnom slučaju je to nevraćanje duga tužitelju od strane I. V., prodavatelj – tuženik vratiti tužitelju kao kupcu plaćenu kaparu, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa niti taj revizijski razlog nije osnovan.
16. Odluke na koje se poziva tuženik u reviziji odnose se na drugačiju činjeničnu situaciju, pa slijedom toga niti shvaćanja zauzeta u tim odlukama nisu primjenjiva na ovaj konkretni predmet.
17. Slijedom navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 10. siječnja 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
