Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-782/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku I. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 10623/19-27 od 4. ožujka 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2023.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
Žalba tuženice djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 10623/19-27 od 4. ožujka 2022.:
-potvrđuje u točkama I i III izreke,
-preinačuje u točki II izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka na način da se rješava:
Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.244,28 EUR/ 9.375,00 kn (tisuću dvjesto četrdeset četiri eura i dvadeset osam centi/devet tisuća tristo sedamdeset pet kuna) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se od 04. ožujka 2022. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
„I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju D. K. iz Z., OIB: …, iznos 33.510,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
na iznos 1.000,00kn od 16.06.2016.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.07.2016.;
na iznos 1.000,00kn od 16.08.2016.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.09.2016.;
na iznos 1.000,00kn od 16.10.2016;
na iznos 1.000,00 kn od 16.11.2016;.
na iznos 1.000,00kn od 16.12.2016.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.01.2017.;
na iznos 1.000,00kn od 16.02.2017.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.03.2017.;
na iznos 1.000,00kn od 16.04.2017.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.05.2017.;
na iznos 1.000,00kn od 16.06.2017.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.07.2017.;
na iznos 1.000,00kn od 16.08.2017.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.09.2017.;
na iznos 1.000,00kn od 16.10.2017.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.11.2017.;
na iznos 1.000,00kn od 16.12.2017.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.01.2018.;
na iznos 1.000,00kn od 16.02.2018.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.03.2018.;
na iznos 1.000,00kn od 16.04.2018.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.05.2018.;
na iznos 1.000,00kn od 16.06.2018.;
na iznos 1.000,00 kn od 16.07.2018.;
na iznos 1.000,00kn od 16.08.2018.;
na iznos 930,00 kn od 16.09.2018.;
na iznos 930,00kn od 16.10.2018.;
na iznos 930,00 kn od 16.11.2018.;
na iznos 930,00kn od 16.12.2018.;
na iznos 930,00 kn od 16.01.2019.;
na iznos 930,00kn od 16.02.2019.;
na iznos 930,00 kn od 16.03.2019
sve do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana. II Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju D. K. iz Z., OIB: … parnični trošak ovog postupka u iznosu od 11.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04.03.2022. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška ovog postupka."
2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica 10. ožujka 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da presudu ukine i vrati na ponovno suđenje.
3. Tužitelj je 14. ožujka 2022. podnio odgovor na žalbu u kojem se očitovao da se žalbeni razlozi tuženice ukazuju kao neosnovani.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Tužitelj tužbom traži da mu tuženica isplati razliku između tržišne cijene najamnine i iznosa zaštićene najamnine stana u Z., za razdoblje od lipnja 2016. do ožujka 2019. U prvostupanjskom postupku sud je utvrdio da je tužitelj izvanknjižni vlasnik nekretnine – stana u Z., u prizemlju, površine 29 m2. Pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-669/07 od 29. svibnja 2013. zamijenjen je Ugovor o najmu stana između tužitelja kao najmodavca i E. N. kao zaštićenog najmoprimca. Navedenom presudom E. N. je obvezana plaćati zaštićenu najamninu u iznosu od 68,56 kn do 15-og u mjesecu za tekući mjesec. Nadalje je utvrđeno da je Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo (dalje: GSKG) izradilo izračune zaštićene najamnine za predmetni stan kojim je za razdoblje od lipnja 2016. do 31. kolovoza 2018. utvrđena visina zaštićene najamnine u iznosu od 78,30 kn, a od 1. rujna 2018. do ožujka 2019. u iznosu od 172,26 kn. Između stranaka je bio nesporan izračun razlike između tržišne cijene najamnine prema podacima ureda i zaštićene najamnine prema podacima iz dopisa GSKG, koji izračun je izradio tužitelj u podnesku od 4. ožujka 2020. te ga ispravio na ročištu 13. svibnja 2020. Dopisom od 8. siječnja 2021. sud je zatražio od ministarstva da dostavi podatak o tome koliki iznos poreza bi tužitelj bio dužan platiti da je primao tržišnu cijenu najamnine za predmetni stan te je utvrđeno da bi ukupna obveza poreza i prireza od lipnja 2016. do ožujka 2019. iznosila 2.537,69 kn. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da razlika između tržišne cijene najamnine za tužiteljev stan umanjene za iznos poreza i prireza koje bi tužitelj plaćao da iznajmljuje stan na tržištu i zaštićene najamnine koju je primao u utuženom razdoblju od lipnja 2016. do ožujka 2019. iznosi ukupno 42.346,27 kn.
5.1. Po ocjeni prvostupanjskog suda tužbeni zahtjev treba prosuđivati kroz mjerodavne odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1 uz tu Konvenciju koji u članku 1. propisuje da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva i da se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Obveza stambenog zbrinjavanja E. N. na teret tužitelja, po ocjeni prvostupanjskog suda, nametnuta je tužitelju pravomoćnom i ovršnom presudom toga suda broj Ps-669/07 od 29. svibnja 2013. Analizirajući interes tuženice da stambeno zbrine E. N. prvostupanjski sud je ocijenio da isti ne može imati značenje javnog interesa zbog kojeg bi, u skladu s načelima međunarodnog prava, bilo opravdano na relativno dugo vremensko razdoblje potpuno ili djelomično onemogućiti tužitelju uživanje svog vlasništva, imajući u vidu sve druge mehanizme i imovinu kojom tuženica raspolaže i pomoću kojih može ostvariti isti cilj. Budući da je tuženica u utuženom razdoblju od lipnja 2016. do ožujka 2019. upotrebljavala nekretninu tužitelja u svoju korist (da stambeno zbrine E. N.), ocijenjeno je da je na strani tuženice došlo do stjecanja bez osnove, a na teret tužitelja u vidu izmakle koristi, sve u smislu članka 1111. stavak 1. i 2. i članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO). Zbog toga je prvostupanjski sud, pozivajući se na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u presudi Statileo protiv Republike Hrvatske broj 12027/10 od 10. srpnja 2014., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-195/2006 od 19. lipnja 2008., te na ustavna načela iz članka 50. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.) usvojio tužbeni zahtjev u utuženom iznosu od 33.510,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, budući da se radi o nižem iznosu od onog koji je utvrđen kao iznos razlike najamnine (42.346,27 kn).
6. U žalbi protiv presude tuženica je u bitnom osporila visinu zahtjeva navodeći da tužitelj nema pravo na dosudu razlike do tržišnog iznosa najma te da takav zaključak ne proizlazi iz presude Statileo protiv Republike Hrvatske u kojoj je jasno izražen stav da država ima puno i neosporeno pravo ograničiti pravo vlasništva, ali to mora činiti u razumnoj mjeri kojom se postiže pravična ravnoteža između interesa vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca. To da nadalje znači da država ima pravo posegnuti za mjerom kontrole najamnina ako je to učinjeno u javnom interesu, a što je ovdje slučaj, jer je institut zaštićene najamnine propisan kao instrument pomoći socijalno ugroženim osobama. Vlasnici stanova da bi imali pravo tražiti naknadu štete, ali samo do onog iznosa do kojeg je razumno ograničiti njihovo vlasništvo u korist zaštićenih najmoprimaca.
7. Žalbeni navodi tuženice po ocjeni ovoga suda nisu osnovani. Naime, u postupanju tuženice u odnosu na reguliranje statusa zaštićenih najmoprimaca u stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti, jer takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenog prava vlasništva. Sustav zaštićenog najma koji je uveden Zakonom o najmu stanova, a kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to, protivno navodima žalbe, proizlazi iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014. Po ocjeni ovoga suda tuženica je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. Takav stav je, u pogledu prava vlasnika stana na isplatu razlike između iznosa zaštićene i tržišne najamnine zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2364/2016. Zbog toga je ovaj sud na temelju članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.-Odluka USRH, 70/19., 80/22. i 114/22) odbio žalbu tuženice protiv odluke o glavnom zahtjevu (točka I izreke) kao neosnovanu i presudu u tom dijelu potvrdio, a isto tako i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška (točka III izreke) jer tuženica je izgubila spor u cijelosti pa nema pravo na naknadu toga troška.
8. Tuženica je osporila odluku o troškovima tužitelja samo u okviru odluke o glavnom zahtjevu pa je ovaj sud tu odluku ispitao po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 1. ZPP-a te je zaključio da je prvostupanjski sud, dosuđujući tužitelju pet podnesaka po Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 126/22.; dalje: Tarifa), djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo jer po tom Tbr. stranci može priznati sveukupno 4 podneska. Osim toga, podnesci od 2. siječnja 2020. i 9. rujna 2021. po svom sadržaju nisu podnesci iz Tbr. 8/1 Tarife, već iz Tbr. 8/3 Tarife. To nadalje znači da tužitelj ima pravo na trošak tih podnesaka u iznosu od 250,00 kn za svaki podnesak, tako da taj trošak s PDV-om 25% iznosi ukupno 625,00 kn, umjesto dosuđenih 2.500,00 kn (s uključenim PDV-om). Zbog toga je ovaj sud u tom dijelu djelomično prihvatio žalbu tuženice te je na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a preinačio odluku o troškovima tužitelja (točka II izreke presude) na način da je iznos troška od 11.250,00 kn, a koji trošak je u preostalom dijelu pravilno utvrđen, umanjio za iznos od 1.875,00 kn te je dosudio tužitelju trošak u iznosu od 9.375,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO.
9. Tuženica je djelomično uspjela sa žalbom, ali u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi pa joj troškovi žalbenog postupka nisu dosuđeni (članak 154. stavak 5. ZPP-a).
Koprivnica, 10. siječnja 2023.
Predsjednik vijeća
Miloš Lojen v. r.
