Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-1276/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. N., odvjetnik u Z., protiv I. tužene Općine P., II. tuženog Š. Č., pok. M., iz P., III. tuženog M. Č.1 , pok. J., iz P., IV. tužene M.-J. S., I., iz B. n. M., V. tuženog J. Č.1 , pok. I., iz P., VI. tuženog M. Č.2 , pok. I., iz P., VI. tužene M. Č. , pok. I., iz P., VIII. tuženog M. Č. , pok. L., iz P.,

IX. tužene I. Č.1 , pok. L., iz P., X. tužene I. Č. , udovice M., iz P., XI. tužene M. Č. , udovice L., iz P., XII. Tuženog V. Č.1 , pok. A., iz P., XIII. tužene I. Č. , pok. A., iz P.,

XIV. tužene J. Č.2 , pok. A., iz P., XV. tužene C. Č., pok. A., iz P., XVI. tužene Š. L., žene I., rođene Č., iz P., XVII. tužene B. Č., udove I., iz P., XVIII. tuženog Š. V., pok. A., iz P., XIX. tuženog V. Č.2 , pok. I., koji tuženici od II. do XIX. su svi sada nepoznatog boravišta, koje sve zastupa privremena zastupnica J. S., odvjetnica u B. n. M., i XX. tuženog N. K. iz V., OIB: …, sada nepoznatog boravišta, kojeg zastupa privremena zastupnica J. S., odvjetnica u B. na M., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika S. K. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica K. Š., odvjetnica u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-3161/2015 od 8. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja M. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-3161/2015 od 8. siječnja 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev umješača S. K. za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Utvrđuje se da je tužitelj M. K., OIB: …, stekao valjani osnov za upis prava vlasništva na nekretnini koja se nalazi u k.o. V. i koja je u Geodetskom snimku s uklopom u katastarski plan sačinjenom u Z. dana 18. lipnja 2017. god. od strane vještaka dipl. ing. geod. V. B. označena

- likom i točkama A-B-C-D-E-F-A površine 1146 m2, a sastoji se od čest. zem. 316, za cijelo, površine 173 m2, čest. zgr. 41/2, za cijelo, površine 400 m2, dijela čest. zgr. 41/1 površine 192 m2 i dijela čest. zem. 317/1 površine 381 m2, sve položene u k.o. V. te

- likom i točkama D-E-F-G-H-I-D površine 575 m2, a sastoji se od čest. zem. 315/3, za cijelo, površine 253 m2, dijela čest. zgr. 41/1 površine 156 m2 te dijela čest. zem. 317/1 površine 166 m2, sve položene u k.o. V.,

a koji Geodetski snimak s uklopom u katastarski plan sačinjen u Z. dana 18. lipnja 2017. god., od strane vještaka dipl. ing. geod. V. B. je sastavni dio presude, što su tuženici kao zk. vlasnici dužni priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude, a nakon njezine pravomoćnosti upiše kao vlasnik na predmetnoj nekretnini, za cijelo, a nakon provedene parcelacije, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika, za cijelo, u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi umješaču na strani tuženika trošak ovog postupka u iznosu od 6.250,00 kuna, u roku od 15 dana.".

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna, te troška sudske pristojbe za žalbu u točno nenaznačenom iznosu.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja, umješač na strani tuženika ističe da je žalba tužitelja neosnovana, a prvostupanjska odluka zakonita i pravilna. Predlaže žalbu odbiti i potvrditi pobijanu presudu. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kuna.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja proveo je savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te je na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu (čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, na koju povredu sadržajno tužitelj također ukazuje u žalbi.

7. Nadalje, prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Tek ako na temelju izvedenih dokaza sud ne može sa sigurnošću utvrditi neke sporne činjenice, opravdana je primjena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je postupio u skladu s navedenim odredbama, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. i 221.a ZPP-a, na koju povredu tužitelj također ukazuje u žalbi.

8. Naime, obrazloženje prvostupanjske presude sadrži analizu i ocjenu provedenih dokaza, kako pojedinih, tako i svih zajedno, kao i obrazloženje zaključka da tužitelj nije dokazao da su njegovi stričevi Lj. ( Lj.) i D. ( D.) prodali tužiteljevom ocu M. dijelove nekretnina koji su im pripali u međusobnoj diobi. Pritom je sud prvog stupnja naveo iz kojih razloga pojedine dokaze smatra uvjerljivim i vjerodostojnim, odnosno koje dokaze i iz kojih razloga nalazi neistinitim i neuvjerljivim.

9. Prvostupanjski sud je proveo opsežan dokazni postupak na temelju kojeg je, po ocjeni ovoga suda, valjano ocijenio sve provedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka i tužitelja, pri čemu je dao valjane razloge zbog čega je neke od njih prihvatio kao vjerodostojne, dok drugima nije poklonio vjeru. U žalbenim navodima tužitelja koji se odnose na prigovore načinu na koji je prvostupanjski sud cijenio dokaze (iskaze pojedinih svjedoka i tužitelja), ni ovaj sud ne nalazi protivnosti ili bilo kakvih suprotnosti zapisnicima koji te iskaze sadrže.

10. Dakle, u provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravo.

11. U odnosu na žalbene prigovore kojima tužitelj izražava „nezadovoljstvo“ objavom presude na ročištu o kojem nije bio obaviješten, valja reći da je isto bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, tim više što je odredbom čl. 335. st. 6. ZPP- a propisano da će se ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište.

12. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja koji je podneskom od 11. kolovoza 2017., uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje dipl. ing. geod. V. B., za utvrđenjem da je stekao valjanu osnovu za upis prava vlasništvana na nekretnini položenoj u k.o. V., sukladno Geodetskom snimku sačinjenom 18. lipnja 2017. po stalnoj sudskoj vještakinji dipl. ing. geod. V. B., opisanoj u izreci pobijane presude (-likom i točkama A-B-C-D-E-F-A površine 1146 m2, a sastoji se od čest. zem. 316, za cijelo, površine 173 m2, čest. zgr. 41/2, za cijelo, površine 400 m2, dijela čest. zgr. 41/1 površine 192 m2 i dijela čest. zem. 317/1 površine 381 m2, sve položene u k.o. V. te -likom i točkama D-E-F-G-H-I-D površine 575 m2, a sastoji se od čest. zem. 315/3, za cijelo, površine 253 m2, dijela čest. zgr. 41/1 površine 156 m2 te dijela čest. zem. 317/1 površine 166 m2), s time da postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je valjanu osnovu za upis prava vlasništva stekao temeljem ugovora o darovanju od svog oca, da predmetna nekretnina u naravi predstavljale starinu obitelji K., točnije djeda I. K. (stara obiteljska kuća s dvorištem i imanjem sa štalom), iza čije smrti je ista pripala njegovim sinovima i to S., Lj., D. te tužiteljevom ocu M., koji je od svog brata D. 1972. kupio kompletno imanje u V. (koji je ovaj naslijedio od svoga oca I.), nakon čega je drugi dio 1992. kupio od brata Lj. (koji je ovaj naslijedio od svoga oca I.), tako da je brata Lj. jednim dijelom isplatio u gotovom novcu, a da mu je za preostali dio dao automobil, a da je treći brat S. svoj dio „sredio“ tako da je formirao nove nekretnine koje je zatim prodao.

13. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da nije sporno da su braća (M., Lj.-Lj., D.-D. i S.-S.), podijelili nekretnine koje su ostale iza njihovog pokojnog oca I., pa i predmetne nekretnine te da sinu T. (sada pokojnom), nije pripao dio na predmetnim nekretninama, već da je istome pripala stara kuća (koja nije predmet spora),

- da nije sporno niti to da je tužiteljev otac M. koristio dio koji je njemu pripao po smrti pokojnog oca I.,

- da je presudom zbog izostanka i na temelju priznanja Općinskog suda u Biogradu na moru poslovni broj P-89/03 od 11. listopada 2004. (list 41 spisa), utvrđeno da je S. K., stric tužitelja, nasljedstvom i diobom od svoga oca I. K., a I. dosjelošću, stekao za cijelo čest. zem. 315/2 te 317/3, sve k.o. V., u kojem postupku je Općina P. priznala S. K. tužbeni zahtjev,

- da je presudom istoga suda, Stalna služba u Benkovcu, poslovni broj P-1495/14 od 20. rujna 2016. (list 124-128 spisa), utvrđeno da je S. K., ovdje umješač na strani tuženika, stekao valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva za cijelo i to dio č.zem. 317/1 (u površini od 93 m2, označene točkama A-B-C-D-E), dio č.zem. 41/1 (u površini od 108 m2, označene točkama D-E-F-G-H-I-J-K), dio č.zem. 315/3 (u površini od 280 m2, označene točkama C-L-G-H-I-J-K-D), dio č.zem. 1387/4 (u površini od 91 m2, označene točkama F-G-L-M-N) i dio č.zem. 38/5 (u površini od 16 m2, označene točkama M-N-O),

- da iz spisa istoga suda pod poslovnim brojem P-175/14 (koji prileži u priklopu predmetnog spisa), proizlazi da je pravomoćnom presudom i presudom zbog ogluhe poslovni broj P-175/14 od 2. ožujka 2016., utvrđeno da je N. K. pok. B., ovdje XX. tuženik, stekao pravo vlasništva na nekretninama katastarske oznake čest. zgr. 42/1, 41/2 i čest. zem. 316, sve k.o. V.,

- da iz kupoprodajnog ugovora od 9. veljače 1979. (list 42 spisa), proizlazi da je sačinjen između M. K., kao kupca i D. K., kao prodavatelja, predmet kojeg ugovora je prodaja „kompletnog imanja koje je D. K. dopalo diobom i to: njegov dio bare, 3.5 red vinograda, zemlju po nazivu Š. i njegov dio ograde“, dok je kupoprodajna cijena ugovorena u iznosu od 10.450.000 (deset miliona četiristopedeset tisuća tadašnjih starih dinara), s time da navedeni ugovor nije ovjeren od bilo kojeg ovlaštenog tijela, niti postoji dokaz da je D. K. isti doista i potpisao,

- da nije sporno da je S. K., umješač na strani tuženika, koji je sin Lj. K., ishodio odgovarajuće isprave u svrhu ozakonjenja nezakonito izgrađene stambene zgrade na dijelu nekretnine koja je u podjeli pripala njegovom ocu Lj. K. (rješenje o izvedenom stanju od 11. veljače 2015. s lista 92-94 spisa) te rješenje o utvrđivanju građevne čestice od 29. rujna 2017. (list 135-136 spisa), na koje je Općina P. podnijela žalbu koju je kasnije povukla, s time da je žalbu podnio i tužitelj (nadležnom ministarstvu), kao zainteresirana treća osoba, o kojoj žalbi još nije odlučeno.

14. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da temeljem izvedenih dokaza koje je tužitelj predložio izvesti na okolnost osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelj nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno odredbama čl. 114. st. 1. i čl. 115. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 dalje: ZV), slijedom čega isti odbija, cijeneći da tužitelj temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a, u svezi s odredbom čl. 221 a. ZPP-a, nije dokazao činjenicu da je stekao valjanu pravnu osnovu za upis svoga prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, odnosno da su njegovi stričevi Lj. ( Lj.) i D. ( D.), prodali njegovom ocu M. dijelove nekretnina koji su im pripali u međusobnoj diobi.

15. U žalbenom stupnju postupka i nadalje je sporno je li tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za upis svoga prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

16. Tužitelj u žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te zaključak prvostupanjskog suda o tome da provedenim dokazima nije utvrđena osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva pozivom na odredbu čl. 219. st. 1. i čl. 221 a. ZPPa, ponavljajući tvrdnje iznesene u tužbi i tijekom prvostupanjskog postupka, da se radi o nekretnini na kojoj se nalazi obiteljska kuća tužitelja s pripadajućom okućnicom (koja je oštećena za vrijeme Domovinskog rata), koja nekretnina obuhvaća dijelove nekoliko katastarskih čestica, sve u prijašnjem vlasništvu pokojnog djeda tužitelja, I. K., nakon čije smrti su njegova četiri sina izvršila podjelu naslijeđene zemlju, od kojih je Lj. svoj dio prepustio tužitelju (dok u tužbi tvrdi da ga je prodao njegovom ocu M. K.), a D. svoj dio prodao ocu tužitelja.

17. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

18. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. To stoga što je sud prvog stupnja zaključak o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja donio na način da je sve provedene dokaze, pa tako i iskaze saslušanih svjedoka (koje su predložile obje stranke) i iskaz tužitelja, prvotno ocijenio zasebno, a potom dovodeći tako provedene dokaze u međusobnu korelaciju, prosuđujući ih u konačnome po slobodnom uvjerenju. Stoga, nisu osnovani žalbeni prigovori tužitelja da je sud prvog stupnja provedene dokaze i iskaze svjedoka i stranaka, cijenio nekritički.

19. U konkretnom slučaju, kako je to već prethodno i navedeno, tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je valjanu osnovu za upis prava vlasništva stekao temeljem Ugovora o darovanju od svog oca M. K.

20. Imajući u vidu činjenice na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev (u odnosu na koje činjenice je sud vezan i na koje činjenice primjenjuje pravo), da je tužitelj stekao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na nekretnini koja je predmetom spora temeljem Ugovora o darovanju od svoga oca, pri tome imajući u vidu i postavljeni tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da se izrijekom utvrdi da je stekao valjanu osnovu za upis prava vlasništvana na nekretnini koja je predmetom spora, jasno slijedi da je u konkretnom slučaju tužitelj (na kojem je po čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokazivanja činjenica koje su stvarna osnova njegove tužbe), u ovom postupku trebao dokazati postojanje tog valjanog pravnog osnova na temelju kojeg vlasništvo sporne nekretnine može prijeći s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, imajući pri tome u vidu i to da se na temelju pravnog posla ne može steći vlasništvo preko granica otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju (osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu), sve to u skladu s odredbom čl. 114. st. 1. i 2. ZV-a.

21. Da bi tužitelj uspio s tako postavljenim tužbenim zahtjevo, tužitelj je uz to što je trebao dokazati postojanje valjanog pravnog osnova (u konkretnom slučaju Ugovora o darovanju sklopljenog sa svojim ocem za kojeg tvrdi da mu je kao vlasnik darovao predmetnu nekretninu), prije svega trebao dokazati vlasništvo prednika u odnosu na nekretninu koja je predmetom ovoga spora (u konkretnom slučaju vlaništvo svoga oca), jer se na temelju pravnog posla vlasništvo nekretnine (u ovom slučaju valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na nekretnini), može steći samo ako je onaj koji nekretninu otuđuje i njezin vlasnik. Izuzetak postoji samo kod stjecatelja koji je stjecao s povjerenjem u zemljišne knjige, što ovdje nije slučaj (jer vlasništvo sporne nekretnine nije bilo upisano na oca tužitelja).

22. U konkretnom slučaju radi se o nekretnini koja fizički obuhvaća nekoliko katastarskih čestica, odnosno njihovih dijelova (cijele čest. zem. 316 u površini od 173 m2, cijele čest. zgr. 41/2 u površine 400 m2, cijele čest. zgr. 41/1 u površini od 348 m2, cijele čest. zem. 315/3 u površini od 253 m2 i dijela čest. zem. 317/1 u površini od 547 m2, sve položene u k.o. V.), u odnosu na koje se tuženici vode upisani kao suvlasnici u odgovarajućim suvlasničkim omjerima ( zk. ul. br. 172 k.o. V. i zk. ul. br. 349 k.o. V., lista 6-11 spisa), s time da je u posjedovnom listu broj 735 za čestice 316 (kod ceste), 317/1 (kod ceste), 41/1 (među vode) i 41/2 (među vode), kao posjednica upisana I. tužena Općina P. (list 12-13 spisa), a u posjedovnom listu broj 140, za česticu 315/3 (kod ceste), da je kao posjednik upisan D. L. (list 14 spisa).

23. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao svoje činjenične tvrdnje iz tužbe (da je otac tužitelja od svoga brata D. još 1972. kupio njegov dio nekretnine koji mu je pripao u diobi nakon očeve smrti, a da je od drugog brata Lj., njegov dio kupio 1992.), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom o teretu dokazivanja (koje obvezuje sud da uzme za nedokazanom onu tvrdnju koju stranka nije dokazala), pravilno ocijenio neosnovanim postavljeni tužbeni zahtjev.

24. Naime, iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka neupitnim slijedi da predmet spora predstavlja djedovinu obitelji K. koja je iza smrti I. K., djeda tužitelja, pripala njegovim sinovima i to sinu S. (koji je svoj dio izdvojio i formirao nekretninu koju je kasnije prodao, koja nekretnina nije predmetom ovoga spora), te sinovima Lj., D. i M., ocu tužitelja, koji su se međusobno podijelili tako da je svakom od njih pripao točno određeni dio tako naslijeđene nekretnine.

25. Iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka neupitnim slijedi i to da je tužitelj sa svojim ocem 21. travnja 2015. (list 43-44 spisa) sklopio Ugovor o darovanju nekretnina (na kojem su ovjereni njihovi potpisi), kojim ugovorom mu otac, kao vlasnik nekretnina daruje nekretnine upisane u Posjedovni list broj 932 (koje nisu predmetom ovoga spora) i nekretnine upisane u Posjedovni list broj 735 (koje su predmetom ovoga spora), s time da je predmetom ovoga spora i nekretnina upisana u Posjedovni list broj 140, čest. zem. 315/3, koje nije predmetom Ugovora o darovanju.

26. Međutim, iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka, i po stavu ovoga suda, ne proizlazi dokazanim da je prije sklapanja predmetnog Ugovora o darovanju, otac tužitelja bio vlasnik sporne nekretnine u cijeloj njezinoj površini, odnosno da je otac tužitelja od svoje braće (D. i Lj.), kupio njihove dijelove nekretnina koji su im pripali u diobi nakon očeve smrti, s time da isto tako ne proizlazi dokazanim niti to da je predmet Ugovora o darovanju bila cijela predmetna nekretnina (jer istim nije obuhvaćena katastarska čestica na koju se odnosi Posjedovni list broj 140, čest. zem. 315/3).

27. Pravilno prvostupanjski sud, i po stavu ovoga suda, zaključuje da Kupoprodajni ugovor koji je tužitelj dostavio u svrhu dokazivanja činjenice da je stric D. (D.), prodao njegovom ocu M. dio nekretnine koja mu je pripala u diobi s preostalom braćom, nije pouzdan dokaz kupoprodaje, imajući u vidu da se radi o Ugovoru na kojem je naznačen datum 9. veljače 1979., dok je sam tužitelj u tužbi naveo da se radi o Ugovoru iz 1972., pored navedenog imajući u vidu i to da potpis prodavatelja na Ugovoru nije ovjeren, a da je svjedok D. K., stric tužitelja koji je saslušan u ovom postupku, osporio svoj potpis na ugovoru, kao i sudjelovanje u njegovom sklapanju te poznavanje svjedoka koji su na Ugovoru navedeni, uz tvrdnju da je bratu M. dopustio korištenje njegovog dijela nekretnine dok se on ne vrati iz inozemstva, koji iskaz je potvrdila i svjedokinja S. K., njegova supruga, pa je u okolnostima konkretnog slučaja upravo na tužitelju bio teret dokazivanja činjenice sklapanja Ugovora o kupoprodaji i njegove realizacije, naročito s obzirom na to da su na Ugovoru navedeni i svjedoci čije saslušanje tužitelj nije predlagao, u kojim okolnostima (gdje svjedok D. K. osporava svoj potpis na Ugovoru i tvrdi da je bratu M. dopustio korištenje njegovog dijela nekretnine dok se on ne vrati iz inozemstva), se tvrdnje tužitelja da se radi o realiziranom kupoprodajnom ugovoru, također ukazuju nedokazanima, pa i pored iskaza svjedoka S. K., strica tužitelja, koji je potvrdio da je otac tužitelja koristio zemlju D. K. (koji u ovom postupku nije umješač na strani tuženika, kako to pogrešno u žalbi navodi tužitelj) i iskaza svjedoka D. L., na koje iskaze se tužitelj poziva u žalbi, s time da svedok D. L. u svom iskazu niti ne govori o kupoprodaji, već o tome „da su mu M. i M., a i D. rekli kako se D. četiri do pet godina prije Domovinskog rata pogodio s M. i M. da oni D. rade na kući u Z., a da je D. na ime toga „ustupio ovaj teren“ M., M. ili obojici“. Iskazima svjedoka D. i D. K., bratića tužitelja po stricu T., također pouzdano nije bilo moguće utvrditi sklapanje i realizacija navedenog Kupoprodajnog ugovora, kako to, suprotno žalbenim navodima, pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Kada se pri tome uzme u obzir i iskaz svjedoka M. K., oca tužitelja, koji također u svom iskazu nije spominjao kupoprodajni ugovor, već je navodio da mu je brat D. „svoj dio dao na ime toga što mu je on kao zidar napravio kuću u Z.“, tada tvrdnja o postojanju kupoprodajnog ugovora, ostaje ničim pouzdanim potvrđena, a o kojoj kupoprodaji nemaju određena saznanja niti preostala I. djeca, svjedok S. K. i svjedokinja M. K. B. (kako to proizlazi iz njihovih iskaza), koji su u najbližoj vezi s predmetom spora, dok je svjedok M. K., sin pokojnog T. K. (koji je također sin I. K.), osporio iskaze svoje braće D. i D. K. 28. Na prednji zaključak nije od utjecaja niti pozivanje tužitelja na skicu izmjere sačinjene za potrebe postupka koji se vodio pred istim sudom pod brojem P-1495/14 (list 139 spisa), za koju žalbenim navodima ističe da se u istoj vidi označeni dio M. K. i dio S. K., a da nigdje nije označen dio D. K. To stoga što se radi o situaciji iz svibnja 2017. koju je izradio ovlašteni inženjer geodezije I. B. za potrebe postupka ishođenja Rješenja o utvrđivanju građevne čestice po zahtjevu S. K., ovdje umješača (kako to proizlazi iz Rješenja o utvrđivanju građevne čestice od 29. rujna 2017., s lista 135 spisa), čime navedena skica ne može biti mjerodavna u ovom postupku, jer se ne zna kako i na temelju kojih podataka je ista sačinjena.

29. Žalbeni prigovori kojima tužitelj upire na nedosljedno postupanje I. tužene Općine P. u odnosu prema svim nasljednicima iza pokojnog I. K., komparirajući njezino postupanje vezano za tužbeni zahtjev S. K., strica tužitelja, u postupku broj P-89/03, gdje je donesena pravomoćna presuda i u odnosu na Općinu P., upirući pri tome i na nekorektno ponašanje prema tužitelju kojemu u ovom postupku Općina P. ne priznaje pravo vlasništva na kući koja je evidentirana na uviđaju, dok mu istovremeno izdaje rješenje o plaćanju poreza na kuću za odmor i obvezuje ga plaćati komunalnu naknadu, bez utjecaja su na ocjenu pravilnosti i zakonitosti pobijane odluke, pri čemu je za naglasiti da je tužitelj u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev usmjerio ne samo na dio nekretnine koji je nakon diobe pripao njgovu ocu M., a na kojoj se neupitno nalazi srušena kuća (vlasništvo koje mu nitko ne spori), već je isti zahtjev usmjerio i na dio nekretnina koje su nakon diobe pripale njegovim stričevima, za koje nekretnine u ovom postupku nije dokazao da ih je od svoje braće kupio njegov otac i potom mu iste darovao.

30. Istovjetno kao i u odnosu na dokazivanje kupoprodaje između oca tužitelja i svjedoka D. K., pravilno prvostupanjski sud, i u odnosu na dokazivanje kupoprodaje između oca tužitelja i strica Lj. K., zaključuje da tužitelj nije dokazao da je Lj. K. prodao tužiteljevom ocu M. dio nekretnine koja je njemu pripala u diobi, pri čemu je za navedeni zaključak dao jasne i za ovaj sud prihvatljive razloge, pravilno u okolnostima konkretnog slučaja otklonivši dokaznu snagu iskaza svjedoka D. i D. K., te N. K., to naročito kada se uzme u obzir iskaz svjedoka M. K., oca tužitelja, koji je iskazao da se upravo tužitelj dogavarao s Lj. K. o isplati njegove zemlje, za kojeg tužitelja navodi i da je isplatio Lj. K., što u svom iskazu potvrđuje i sam tužitelj, koji navodi da je „Lj. njemu prodao svoj dio zemlje“. Stoga se u takvim okolnostima, na temelju takvih iskaza, nikako ne može zaključiti o prodaji dijela nekretnine koja je pripala u diobi Lj. K., tužiteljevom ocu M., posljedično čemu nisu od utjecaja niti žalbeni navodi kojima se upire na dokazivanje tvrdnje o isplati kupoprodajne cijene predajom Lj. K. automobila marke VW Warburg te djelomičnom isplatom u novcu, s time da niti o navedenoj kupoprodaji (istovjetno kao i o kupoprodaji s D. K.), nemaju određena saznanja niti preostala Ilijina djeca, svjedok S. K. i svjedokinja M. K. B. (kako to proizlazi iz njihovih iskaza), koji su u najbližoj vezi s predmetom spora, dok je svjedok M. K., sin pokojnog T. K. (koji je također sin I. K.), osporio iskaze svoje braće D. i D. K.

31. Dakle, kako tužitelj nije dokazao da je njegov otac od svoje braće (D. i Lj.), kupio njihove dijelove nekretnina koji su im pripali u diobi nakon očeve smrti, time nije dokazao da je njegov otac u cijelosti bio vlasnik predmetne nekretnine te da mu je stoga istom bio ovlašten raspolagati u punom njezinom obimu koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom, kojem tužbenom zahtjevu, u konkretnom slučaju, ne može biti parcijalno udovoljeno (samo u odnosu na nesporni dio koji je pripao ocu tužitelja nakon podjele), imajući u vidu da se radi o fizički točno određenom dijelu koji se sastoji od više čestica, a da nesporni dio (koji je pripao ocu tužitelja nakon podjele), nije zasebno identificiran Geodetskom snimkom sačinjenom u ovome postupku 18. lipnja 2017. po stalnoj sudskoj vještakinji dipl. ing. geod. V. B., s time da isto tako ne proizlazi dokazanim niti to da je predmet samog Ugovora o darovanju bila cijela predmetna nekretnina (jer istim nije obuhvaćena katastarska čestica na koju se odnosi Posjedovni list broj 140, čest. zem. 315/3).

32. Polazeći od svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

33. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka pod točkom II. izreke pobijane presude, koji trošak je sud prvog stupnja pravilno obračunao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: OT), primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP-a, slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

34. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

35. Tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

36. Kako odgovor na žabu nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP-a), umješaču nije dosuđen trošak nastao podnošenjem odgovora na, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom III. ove presude.

37. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 10. siječnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.