Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: 13 P-527/2019- 50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Jasni Bratek kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice K. K., OIB…, iz R., zastupane po odvjetnici S. Đ., odvjetnici iz N.G., protiv tuženika O. B. H. d.d. S., OIB …, zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi isplate, 28. studenoga 2022., nakon dokončane javne glavne rasprave u nazočnosti tužiteljice, njezine punomoćnice i punomoćnika tuženika te objave odluke 9. siječnja 2023., istoga dana

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku O. B. H. d.d. S., OIB…da tužiteljici K. K. iz R., OIB… isplati novčani iznos od 5.275,50 Eura[1] / 39.748,22 Kuna (pet tisuća dvije stotine sedamdeset pet eura pedeset centi/ trideset devet tisuća sedam stotina četrdeset osam kuna dvadeset dvije lipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 14% godišnje teče od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011.do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to kako slijedi:

- na iznos od iznos od 50,50 €[1] / 380,18 kn od 10.02.2011. do isplate

- na iznos od 54,30 €[1] / 408,76 kn od 10.03.2011. do isplate

- na iznos od 58,70 €[1] / 441,97 kn od 11.04.2011. do isplate

- na iznos od 59,40 €[1] / 447,57 kn od 10.05.2011. do isplate

- na iznos od 63,20 €[1] / 476,00 kn od 10.06.2011. do isplate

- na iznos od 105,70 €[1] / 796,27 kn od 11.07.2011. do isplate

- na iznos od 170,30 €[1] / 1.283,27 kn od 10.08.2011. do isplate

- na iznos od 119,20 €[1] / 897,81 kn od 12.09.2011. do isplate

- na iznos od 111,50 €[1] / 840,30 kn od 10.10.2011. do isplate

- na iznos od 113,40 €[1] / 854,47 kn od 10.11.2011. do isplate

- na iznos od 112,70 €[1] / 849,23 kn od 12.12.2011. do isplate

- na iznos od 119,40 €[1] / 899,40 kn od 10.01.2012. do isplate

- na iznos od 124,00 €[1] / 934,46 kn od 10.02.2012. do isplate

- na iznos od 125,50 €[1] / 945,28 kn od 12.03.2012. do isplate

- na iznos od 122,10 €[1] / 919,78 kn od 10.04.2012. do isplate

- na iznos od 123,90 €[1] / 933,39 kn od 10.05.2012. do isplate

- na iznos od 125,70 €[1] / 947,41 kn od 11.06.2012. do isplate

- na iznos od 123,00 €[1] / 926,39 kn od 10.07.2012. do isplate

- na iznos od 122,70 €[1] / 924,42 kn od 10.08.2012. do isplate

- na iznos od 98,40 €[1] / 741,57 kn od 10.09.2012. do isplate

- na iznos od 58,90 €[1] /443,55 kn od 10.10.2012. do isplate

- na iznos od 60,30 €[1] / 454,03 kn od 12.11.2012. do isplate

- na iznos od 61,40 €[1] / 462,53 kn od 10.12.2012. do isplate

- na iznos od 61,00 €[1] / 459,83 kn od 10.01.2013. do isplate

- na iznos od 57,00 €[1] / 429,18 kn od 11.02.2013. do isplate

- na iznos od 61,40 €[1] / 426,58 kn od 11.03.2013. do isplate

- na iznos od 60,40 €[1] / 454,68 kn od 10.04.2013. do isplate

- na iznos od 57,90 €[1] / 436,33 od 10.05.2013. do isplate

- na iznos od 53,70 €[1] / 404,70 kn od 10.06.2013. do isplate

- na iznos od 53,10 €[1] / 399,86 kn od 10.07.2013. do isplate

- na iznos od 54,70 €[1] / 411,90 kn od 12.08.2013. do isplate

- na iznos od 56,70 €[1] / 426,81 kn od 10.09.2013. do isplate

- na iznos od 60,50 €[1] / 455,78 kn od 10.10.2013. do isplate

- na iznos od 59,10 €[1] / 445,46 kn od 11.11.2013. do isplate

- na iznos od 63,50 €[1] / 478,75 kn od 10.12.2013. do isplate

- na iznos od 70,60 €[1] / 532,02 kn od 10.01.2014. do isplate

- na iznos od 106,20 €[1] / 800,03 kn od 10.02.2014. do isplate

- na iznos od 103,10 €[1] / 776,41 kn od 10.03.2014. do isplate

- na iznos od 107,10 €[1] / 807,22 kn od 10.04.2014. do isplate

- na iznos od 102,80 €[1] / 774,48 kn od 12.05.2014. do isplate

- na iznos od 103,70 €[1] / 781,51 kn od 10.06.2014. do isplate

- na iznos od 104,30 €[1] / 786,07 kn od 10.07.2014. do isplate

- na iznos od 108,00 €[1] / 813,53 kn od 11.08.2014. do isplate

- na iznos od 109,00 €[1] / 821,34 kn od 10.09.2014. do isplate

- na iznos od 107,40 €[1] / 809,54 od 10.10.2014. do isplate

- na iznos od 111,00 €[1] / 836,19 kn od 10.11.2014. do isplate

- na iznos od 110,00 €[1] / 828,51 kn od 10.12.2014. do isplate

- na iznos od 112,20 €[1] / 845,10 kn od 12.01.2015. do isplate

- na iznos od 106,00 €[1] / 798,44 kn od 10.02.2015. do isplate

- na iznos od 101,40 €[1] / 763,82 kn od 10.03.2015. do isplate

- na iznos od 105,50 €[1] / 795,12 kn od 10.04.2015. do isplate

- na iznos od 103,90 €[1] / 782,73 kn od 11.05.2015. do isplate

- na iznos od 105,10 €[1] / 792,00 kn od 10.06.2015. do isplate

- na iznos od 103,60 €[1] / 779,53 kn od 10.07.2015. do isplate

- na iznos od 104,70 €[1] / 788,83 kn od 10.08.2015. do isplate

- na iznos od 104,50 €[1] / 787,13 kn od 10.09.2015. do isplate

- na iznos od 102,90 €[1] / 774,87 kn od 12.10.2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku O.B.H. d.d. S., OIB… da tužiteljici K. K. iz R., OIB… na ime troškova ovoga parničnog postupka isplati iznos od 2.098,01 €[1] /15.807,50 Kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućom od dana presuđenja 9. siječnja 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je po punomoćnici podnijela kod ovoga suda tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da joj sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi se naložilo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 11.000,00 Kn zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka, a koji zahtjev je preinačen podneskom tužiteljice od 30.rujna 2022. te ispravljen na ročištu kod ovoga suda 28.studenog 2022., nakon provedenog financijskog vještačenja na iznos od 5.275,50 €[1] / 39.748,22 Kn.

2. U tužbi se između ostalog navodi da je tužiteljica kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu 25.listopada 2005., a temeljem kojega je tužiteljici isplaćen iznos od 56.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu.

2.1. U dijelu Ugovora o kreditu tuženik da je kao bankar ugradio odredbe kojima je ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to temeljem jednostrane odluke tužene, a koju da je tuženik donosio u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. O navedenoj odredbi da s nije pregovaralo niti da je za tužitelja postojala takva mogućnost te da se nisu ugovorili egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji bi utjecali na odluku tuženika. Tužitelj da nije niti mogao utjecati niti na ugovorne odredbe obzirom da je tuženik koristio svoje unaprijed formulirane obrasce koje je tužitelj kao takve morao prihvatiti. Iz ugovora o kreditu da proizlazi da je na dan sklapanja ugovora utvrđeno da je kamatna stopa ugovorena u visini od 4,99 % godišnje.

2.2. Tuženik da je nakon sklapanja ugovora svojim jednostranim odlukama povisivao visinu kamatne stope tako da je ista tijekom vremena trajanja ugovora povećavala i do stope od 10,50%.

3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u kojem postupku je tuženik bio jedan od tuženika, da je utvrđeno da u periodu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope.

3.1. Spomenuta presuda da je potvrđena u navedenom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/15-2 od 14. svibnja 2015. Istom presudom da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita na način da su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile kao nepoštenu i ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 da je prethodno riješeno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja da je vezan ovaj sud

4. Tužiteljica da je tijekom trajanja ugovora zbog ponašanja tuženika svoju ugovornu obvezu ispunjavala u većem iznosu od stvarnog odnosno da je plaćala i razliku između ugovorene rate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i povećanje, kao i da je plaćao povećani obrok otplate zbog povećanja tečaja švicarskog franka temeljem valutne klauzule, a koje odredbe da su pravomoćno utvrđene nepoštenima i ništetnima prednje spomenutim odlukama.

4.1. Shodno prednje navedenom tužitelj da je oštećen za razliku između ugovorene rate (u kojoj da je sadržana i kamata i valuta) i gore navedenih iznosa i to u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja prema važećem tečaju.

4.2. Odredba čl.502.c. Zakona o parničnom postupku da navodi da je sud vezan uz utvrđenja koja su u pogledu kolektivne tužbe utvrdili sudovi koji su o istoj odlučivali pa da je slijedom navedenoga za iste vezan i ovaj sud.

Stoga tužiteljica potražuje iznos preplaćenih anuiteta zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog obroka.

Obzirom na navedeno, predloženo je da sud nakon provedenog postupka donese odluku sadržaja prednje navedenog.

5. U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku . ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio stupnjevitu tužbu a da za to uopće nisu bile ispunjena zakonske pretpostavke iz čl.186.b.ZPP-a. Tužitelj da je kao druga ugovorna stranka u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 91352/05 pa da je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev. Tužitelju da je uz ugovor uručen osnovni inicijalni otplatni plan kao i svim korisnicima kredita. Identično da je i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita. Tužitelj da nema pravnog interesa zahtijevati spomenuti dokument jer da je kao korisnik kredita u posjedu uplatnica koje je dobivao u poslovnicama tuženika prilikom svakomjesečne uplate rate kredita.

5.1.Što se tiče promjena kamatnih stopa tuženik da je tužitelja pravovremeno obavještavao tužitelja putem pošte na kućnu adresu i na kraju povijest kretanja tečaja za CHF da je dostupan svim zainteresiranim strankama putem Internet stranice tuženika . Stoga da se protivno tvrdnji tužitelja ne radi o dokumentaciji iz čl.186.b.st.3.ZPP-a.

6.Tuženik čini nespornim da je sa tužiteljem 25.listopada 2005. zaključen ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 91325/05 (dalje Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju namjenski kredit u iznosu od 56.500,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate 240 mjeseci ( 20 godina) . Tuženik ne osporava da se u čl. 5. Ugovora navodi da je nominalna kamatna stopa 4,99 % godišnje te da je ista promjenjiva, a da se u čl.11.Ugovora navodi da će kamatna stopa propisivati odlukama kreditora. Tuženik ne osporava da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno da će se odobreni kredit isplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

7. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da kojima se navodi da je ugovor u suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima.

8. Pravna argumentacija tužitelja u predmetnoj tužbi da se zasniva na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013 . i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor, tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu prednje navedenom kao i predmetu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13.

9. Nastavno tuženik ističe prigovor zastare tužiteljeva novčanog potraživanja te navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete da bi se u tom slučaju imao primijeniti zastarni rok iz čl. 376.Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je navodno tužitelju prouzročila štetu to da je očito da je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. 10. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta da bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 372 ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

11. Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti stoga da sukladno odredbi čl. 372 ZOO-a tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

12. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti radilo o stjecanju bez osnove zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

13. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom da je potrebno da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja no kako niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena da se ne može primijeniti odredba čl.210.st.3. ZOO-a.

14. Tuženik osporava da bi donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke a što da je interni akt tuženika i dostupan svima.

15. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva ista je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena a promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima Republike Hrvatske stoga da eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava.

16. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača kao pravnog standarda stoga da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, uočljiva i razumljiva slijedom čega da ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

17. Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača da je bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti

18. Tuženik da je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke.

19. Tužitelj da u tužbi nije istaknuo bitnu činjenicu da je 2016. s tuženikom sklopio Dodatak br. 1.Ugovoru o kreditu broj 91352/05 (tzv Konverzija).Navedenim pravnim poslom stranke da su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog ugovora o kreditu a kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj da je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle ,upravo one odredbe za koje u tužbi navodi da su ništetne. Sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru o kreditu da se pristupilo nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 ZID ZPK) pa da je tuženik sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu jednostavno postupao u skladu sa zakonskom obvezom. S druge strane za tužitelja da nije postojala zakonska obveza sklapanja Dodatka br.1.Ugovora o kreditu nego je isto bila mogućnost koju je tužitelj u konačnici i prihvatio. Dakle sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu stranke da su sporazumno pristale izmijeniti odredbe osnovnog ugovora o kreditu broj 91352/05 a na način da je položaj korisnika kredita sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Prije sklapanja Dodatka br.1. ugovora o kreditu tužitelju da je bio predočen i rastumačen obračun konverzije, a koji da je sadržavao sve potrebne parametre u pogledu kamatne stope i valute. Dodatkom br.1.ugovora o kreditu stranke da su tim pravnim poslom izmijenile odredbe čl.5.1. i čl.11.osnovnog ugovora tako da su te izvorne odredbe prestale vrijediti i proizvoditi pravne učinke između stranaka.

20. Stoga tužitelj da nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu preplatu na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka br.1.ugovora o kreditu.

21. Slijedom navedenog predloženo je da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja naknade troškova tuženiku.

22. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe čl. 220.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) uvidom u uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Splitu broj Tt-18/9778-3 od 3. prosinca 2018., u ugovor o kreditu od 25. listopada 2005. u dodatak broj 1. ugovora o kreditu od 11. veljače 2016., u sporazum o korištenju pretplate po konverziji kredita, u otplatni plan za ugovor broj 261222, u obavijest o promjeni kamatne stope (str. 127-140 spisa), u otplatni plan ( str. 142-147 spisa), u stvarni otplatni plan ( str. 148-173 spisa), u nalaz vještačenja od 7. listopada 2020., u dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 9. lipnja 2022., u drugu dopunu nalaza vještačenja od 7. rujna 2022.te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.

23. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 30.rujna 2022. ispravljen na ročištu 28.studenog 2022. .u cijelosti osnovan.

24. Podneskom od 30.rujna 2022. tužiteljica je po punomoćnici , a shodno nalazu i mišljenju financijskog vještaka preinačila tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 11.000,00 Kn potražuje iznos od ukupno 5.275,50 € odnosno 39.748,22 Kn. 25. Tuženik se po punomoćniku protivio preinaci tužbe.

26. Prvenstveno je potrebno istaći da su točni su navodi tuženika da je odredbom čl.190.st.1.ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Međutim ,nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine –Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

26.1. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret.

26.2. Stoga odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, i čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu.

27. Slijedom navedenog sud je raspravnim rješenjem od 28. studenoga 2022. dopustio preinaku tužbe učinjena podneskom tužitelja od 30.rujna 2022. ispravljenog na ročištu 28. studenog 2022.

28. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditor sklopili dana 25.listopada 2015. Ugovor o kreditu pod brojem ugovora 91352/05 , namjene adaptacija nekretnine i refinanciranje namjenskog kredita u iznosu od 56.500,00 CHF, na rok otplate od 20 godina, uz mjesečnu otplatu na240 anuiteta, a sve obračunato prema prodajnom tečaju za devize kreditora za valutu CHF za otplatu kredita u kunama na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračun (str.28-35 spisa);

-da je početno ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,99% godišnje (čl. 5.1 ugovora), uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 375,48 CHF (čl.10. ugovora), a prema početnom planu otplate, a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika;

-da su stranke 11. veljače 2016. sklopile Dodatak br. 1. ugovora o kreditu temeljem kojega je prevedena konverzija kredita iz CHF u EUR (str. 40-42 spisa).

29. Uvidom u Dodatak br. 1. ugovora o kreditu od 11.veljače 2016. utvrđeno je da odredbom čl.1. i 2. Dodatka ugovoru, kreditor sklopio ovaj dodatak ugovoru temeljem ZID ZPK u ispunjenju zakonske obveze pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije te se tim dodatkom ugovoru o kreditu na zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom.

30.Tuženik je, dakle, nesporno ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

31. Izvjesno je da je kamatna stopa određena Dodatkom br.1. ugovora određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika.

32. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

33. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

34. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

35. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi:

,,U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.“

36. Nastavno na navedeno, ističe se da u smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

37. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

38. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

39. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,133/09, 78/12 i 56/13–dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. No, sporno je li provedenom konverzijom tužitelj, doveden u svemu u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

41. Naime, sukladno odredbama ZID ZPK konverzija kredita u CHF u EUR podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u EUR.

42. Pri tome se ističe da je način izračuna konverzije propisan odredbom čl.19.c ZID ZPK pri čemu ovaj sud napominje da se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako da se konverzijom kredita, između ostalog umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u EUR uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita i sl. a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.d. i 19.c.st.1.to.č.2 .ZID ZPK.

43. Dakle, činjenica sklapanja Dodatka br. 1. ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, tim više što isti ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu istog.

44. Pri tome se ističe da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge-izvanugovorne odnose među strankama.

45.Nastavno na navedeno ističe se da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s.t.1.ZOO) osim iz razloga predviđenih čl. 326.st.2.ZOO, a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen. 46. Tužitelj stoga, protivno tvrdnjama tuženika, ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatraju da mu pripadaju.

47.Važno je za napomenuti da je pitanje provođenja konverzije pojašnjeno i u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207. Riječ je o predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. predmetne odluke).

48. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

49. Činjenica provođenja konverzije dakle sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li konverzijom cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Dakle, drugim riječima, potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koje mu pripada.

50. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a glede pitanja ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, utvrđuje kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se u obrazloženju odluke navodi da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

51. U tom smislu presudom Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača; dok presuda broj C452/18 od 9. srpnja 2020. potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

52. Dakle, glavni činjenični supstrat vezan za provjeru transparentnosti jest da je potrošač svjestan da je ugovorna odredba koja se mijenja ništetna i koje pravne posljedice i prava iz njezine ništetnosti za njega proizlaze, da je svjestan čega se time odriče i to kojeg se novčanog iznosa koje mu pripada iz njezine ništetnosti konkretno odriče, drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave navedene kao isprava o obnovi provela provjeru transparentnosti i obavijestila potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom nepoštene odredbe te ako je to propustila učiniti je li to razlog za ništavost tih isprava odnosno sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, za posljedicu imati ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio kao da te odredbe nije bilo, s time da odgovor na pitanje može li se potrošač odreći pozivanja na nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive ne ide toliko daleko da čini obvezatan sustav zaštite protiv korištenja nepoštenih odredaba, ali da je prethodno zadovoljen test transparentnosti, da je potrošač svjestan neobvezujuće naravi nepoštene odredbe te izjavi da se protivi izuzimanju te odredbe čime daje slobodan i informirani pristanak na izmjenu odredbe o kojoj je riječ.

53. Informacije koje potrošač dobije prije sklapanja ugovora od temeljne važnosti su za potrošača, jer na temelju njih potrošač donosi odluku želi li biti obvezan uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

54. Dakle, zaključno sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu tužitelj se nije odrekao tih prava, te se Dodatkom br.1. ugovora nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka br.1. ugovora o kreditu 83.veljače 2016.) valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao, a da je tome tako utvrđeno je i iz iskaza tužiteljice saslušane kao stranke u svrhu dokazivanja.

55. Nadalje, Dodatkom br.1. ugovora o kreditu nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke).

56. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak br.1. ugovora kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

57. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbama Ugovora čl.5. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, čl.11. Ugovora kojim se određuje da će se kamatna stopa propisivati odlukama kreditora, čl.2. Ugovora prema kojem je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak, nije pregovaralo.

58. Stoga se opravdano postavlja pitanje je su li službenici tužene trivijalizirali rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule općenito, imajući u vidu bitno povećane rizike u kretanjima tečajeva valuta nakon uvođenja sustava fluktuirajućih tečajeva, a o čemu tužena nije navela ništa, a niti tvrdi da jest, dakle ni tuženik ne tvrdi da je tužiteljicu upozorila na ovakvu rizičnost valutnih klauzula koja proizlazi iz aktualnog sustava plutajućih tečajeva, u kojemu se tečajevi određuju dnevno, kao rezultat ponude i potražnje na svjetskim tržištima, nego se tvrdi općenito da je tužitelj bio upoznat s tečajnim rizikom…

59. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

60. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba.

Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

65.Dakle, visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

61. Stoga je bila dužnost tuženika prilikom pregovaranja pružiti potrebne informacije, a ne prepustiti tužiteljici da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač pa je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule.

Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

62. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno prevode čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05.travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… čl.138. regulirana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131..st..1.toga Zakona, a o tome govori i već ranije spomenuta odredba čl.502.c. ZPP-a.

63. Činjenično, u stvarnosti tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a niti to tuženik konačno tijekom postupka tvrdi.

64. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

65. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13.

Dakle, neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati visina njegova zaduženja.

66. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

67. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

68. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

69. Tužiteljica potražuje razliku između iznosa početnog anuiteta i anuiteta koje je trebala plaćati po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CFF na dan isplate kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od mjeseca siječnja 2011. ožujka do zaključno sa rujan 2015.

70. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan, a s tim u vezi potrebno je istaći slijedeće:

70.1. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok .

70.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

70.3. Točni su navodi tužiteljice da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''F.''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 16.svibnja 2019.

Načelno je prednje navedeno točno.

71. Međutim, ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Obzirom da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na ništetnim odredbama , obveza ovoga suda je bila kao prethodno pitanje utvrditi radi li se o takvoj/takvim odredbama ugovora, a kako je isto u ovome postupku i utvrđeno , to je iz prednje navedenog izvjesno da protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

72. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li i koji je iznos u kunama tužiteljica preplatila temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadno povisivane kamatne stope temeljem kojih je tužiteljica plaćala pojedine anuitete te dane kada su pojedine preplate učinjene te je li i koji je iznos u kunama tužiteljica preplatila temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu te naknadni rast srednjeg tečaja CHF na dan plaćanja pojedinog anuiteta, a sve za razdoblje od ožujka 2009. do siječnja 2015., proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku B. B., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz .

73. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 7. listopada 2020., dopuni nalaza od 9.lipnja 2022. i 7. rujna 2022., usmeno obrazloženim na ročištu kod ovoga suda 25. siječnja 2022., a koji nalaz je dan stručno i objektivno, u nalazu nema okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza, vještak u bitnom utvrđuje da su razlike između stvarno plaćenih anuiteta i početnog anuiteta sa diferenciranjem razlike plaćene redovne kamate i razlike plaćenog zbog valutnog utjecaja ukupno iznosi 51.711,74 Kn i to po osnovi utjecaja primjene tečaja CHF u otplati kredita u iznosu od 30.589,03 Kn te više otplaćeno redovne kamate zbog promjene redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu u iznosu od 21.122,71 Kn . Nakon što je iznos preplate po konverziji kredita iz CHF u Euro od 11.963,52 Kn zatvoren razlikom više plaćenih anuiteta to je umanjenjem preplate za spomenuti iznos, konačni iznos razlike preplate isplaćen tuženiku od strane tužiteljice utvrđen u iznosu od 39.748,22 Kn odnosno 5.275,50 Eura.

74. Kako je dakle utvrđeno da provedena konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti usvojen, odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude.

75. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

75.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: Tarifa) tužiteljici su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 Kn (Tbr.7/1Tarife), trošak zastupanja na ročištu 9.6.2020. u iznosu u iznosu od 500,00 Kn (Tbr.9/2 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 25.1.2022. i 28.11.2022. u ukupnom iznosu od 2.000,00 Kn (Tbr. 9/1 Tarife ), trošak sastava podnesaka od 20.10.2020.,19.12.2020.28.7.2022. i 30.9.2022 u ukupnom iznosu od 4.000,00 Kn (Tbr.8/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 500,00 Kn (Tbr.9/3 Tarife), trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 3.500,00 Kn, te PDV u iznosu od 2.187,50 Kn (Tbr.42 Tarife), trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 Kn i presudu u iznosu od 970,00 Kn, dakle ukupno 15.807,50 Kn odnosno 2.098,01 Eura[1] .

76. Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

Nova Gradiška, 9. siječnja 2023.

Sutkinja

Jasna Bratek v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.