Poslovni broj: 7 UsI-1215/22-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Anđi Klišanin, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja N. T. iz S., , zastupanog po opunomoćeniku D. D., odvjetniku uOdvjetničkom društvu "B. i P." d.o.o., S., , protiv tuženikaOdbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi raspoređivanja na radnomjesto, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 27. listopada 2022., objavom

odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21), dana 4. studenog 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Odbora za državnu službu, Klasa: UP/II-112-07/22-01/114, Urbroj: 566-01/13-22-2 od 28. ožujka 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112- 07/22-01/114, Urbroj: 566-01/13-22-2 od 28. ožujka 2022. poništeno je rješenje o rasporedu na radno mjesto Državnog inspektorata Klasa: UP/I-112-02/20-01/105, Urbroj: 443-01-02-02-22-16 od 21. veljače 2022. i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

2. Tužitelj je podnio tužbu protiv osporenog rješenja tuženika, pobijajući zakonitost istog iz svih zakonom propisanih razloga, odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te bitnih povreda upravnog postupka. Tužitelj navodi da tuženik pobijanim rješenjem usvaja žalbu tužitelja kao osnovanu, međutim po mišljenju tužitelja, tuženik unatoč tome, na štetu tužitelja, propušta donijeti na zakonu utemeljenu odluku sukladno svojim ovlastima iz članka 115. i 117. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (NN, broj: 47/09, 110/21, dalje: ZUP), te još jedanput poništava prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na prvostupanjsko postupanje, a da za to u obrazloženju pobijanog rješenja nije dao valjane i obrazložene razloge izuzev samo paušalnog pretposljednjeg pasusa obrazloženja pobijanog rješenja gdje tuženik doslovno navodi kako: „s obzirom na prirodu ove upravne stvari, konkretno raspored državnog službenika na radno mjesto, u istoj je nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela te stoga drugostupanjsko tijelo nije moglo samo riješiti predmetnu upravnu stvar“. U tom smislu tužitelj ističe da je ovo već šesto drugostupanjsko rješenje u ovom predmetu koji se vodi radi donošenja rasporeda tužitelja na radno mjesto u Državnom inspektoratu, budući da je tuženik prije rješenja pobijanog ovom tužbom u ovom predmetu, tj. predmetu ovog tužitelja već na isti način ranije donio sljedeća rješenja: Klasa: UP/II-112-07/21-01/851, Urbroj: 566- 01/13-21-2 od 17. prosinca 2021., Klasa: UP/II-112-07/21-01/362, Urbroj: 566-01/13- 21-2 od 07. travnja 2021., Klasa: UP/II-112-07/21-01/6, Urbroj: 566-01/13-21-2 od 08. siječnja 2021., Klasa: UP/II-112-07/20-01/696, Urbroj: 566-01/13-20-2 od 15. listopada 2020., Klasa: UP/II-112-07/20-01/503, Urbroj: 566-01/13-20-2 od 13. srpnja 2020., a kojim svim rješenjima (dakle uključujući i ono pobijano ovom tužbom) je tuženik prvostupanjsko rješenje o rasporedu Državnog inspektorata poništio i vratio predmet na ponovno prvostupanjsko postupanje Državnom inspektoratu. Međutim, u svim tim ponovljenim prvostupanjskim postupcima prvostupanjsko upravno tijelo (Državni inspektorat) nije niti jednom postupilo po uputi i pravnom shvaćanju tuženika i to na način da je razina ignoriranja pravnog shvaćanja i uputa tuženika iz njegovih drugostupanjskih rješenja od strane prvostupanjskog tijela bila tolika da se prvostupanjsko tijelo u ponovljenim postupcima nije niti osvrnulo na ta rješenja tuženika, već bi svaki put u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo donijelo izrekom istovjetno rješenje poput ranijeg i bez ikakvog novog/daljnjeg obrazloženja odnosno čitavo obrazloženje svih takvih ponovnih prvostupanjskih rješenja sastoji se od vjerne copy/paste replike obrazloženja iz prijašnjeg prvostupanjskog rješenja, bez ikakvih promjena i izuzetaka u odnosu na bilo koji dio sadržaja u odnosu na to ranije rješenje osim što je promijenjen nadnevak rješenja te naznaka Klase i Urbroja. Dakle, takvim postupanjem prvostupanjskog tijela je tužitelj bio onemogućen žalbom ostvariti svoja zakonska prava u predmetu njegovog rasporeda, jer se ponovljeno postupanje prvostupanjskog tijela suštinski svodi na prepisivanje prijašnjih prvostupanjskih rješenja, a što je moguće utvrditi već i letimičnim pregledom pobijanog rješenja i usporedbom istog s prijašnjim rješenjima Državnog inspektorata donesenih u predmetu rasporeda tužitelja. Na takav način i samim Ustavom i zakonom zajamčeni institut prava na žalbu, kao i zakonski institut drugostupanjskog rješenja kojim se ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovno postupanje, zapravo gube smisao ukoliko je prvostupanjsko tijelo već odlučilo da će neovisno o ishodu žalbe protiv vlastitog rješenja u ponovljenom postupku ponovno postupati na isti način. Da se više ne može očekivati nikakvo postupanje prvostupanjskog tijela sukladno uputi i pravnom shvaćanju tuženika, postoji i konkretan pisani dokaz (koji već i prileži spisu tužitelja uz njegove žalbe) u vidu dopisa Državnog inspektorata pod brojem Klasa: 052-02/21-

02/7, Urbroj: 443-01-02-02-21-2 od 14. listopada 2021., upućenog Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika u Republici Hrvatskoj, a u kojem prvostupanjsko tijelo prilikom očitovanja o razlozima ne postupanja po rješenjima tuženika, između ostalog, navodi sljedeće: „Što se tiče problematike postupanja po rješenjima Odbora za državnu službu, ističemo da je Državni inspektorat u svojim rješenjima zauzeo stav te se istoga drži", dok je u takvim slučajevima potpuno nejasno zbog čega Odbor za državnu službu, koji poništava rješenja Državnog inspektorata, ne iskoristi mogućnosti koje mu daje važeći Zakon o općem upravnom postupku te meritorno riješi upravnu stvar kada već ulazi u meritum iste, pritom smatrajući da su rješenja Državnog inspektorata nezakonita. Slijedom navedenoga, smatramo da Državni inspektorat nije taj koji doprinosi pravnoj nesigurnosti i ne svrsishodnosti upravnog postupanja, već je to Odbor za državnu službu koji kao drugostupanjsko tijelo ne koristi ovlasti za rješavanje upravne stvari određene važećim Zakonom o općem upravnom postupku, a to je da samo riješi upravnu stvar.“ Tužitelj je svojom žalbom između ostalog tražio/predložio da drugostupanjsko tijelo po žalbi donese odgovarajuće rješenje o rasporedu tužitelja, odnosno drugim riječima da tuženik kao drugostupanjsko tijelo konačno iskoristi svoje ovlasti iz članka 115. i 117. st. 1. ZUP-a i samo riješi stvar, jer iz cjelokupnog dosadašnjeg postupanja prvostupanjskog tijela nedvojbeno proizlazi kako će to prvostupanjsko tijelo stvar ponovno riješiti na isti način (o što se između ostalog vidi i iz gore citiranog dopisa od 14. listopada 2021. godine) kao i prvi put, te da unatoč tome što mu tuženik kao drugostupanjsko tijelo ukazuje na nezakonitost njegovog postupanja, tužitelj može očekivati povoljno, odnosno drukčije rasporedno rješenje isključivo ukoliko tuženik kao drugostupanjsko tijelo samo riješi stvar po žalbi tužitelja, a što ne čini, tj. unatoč tome što su to bili izričiti žalbeni navodi/zahtjevi tužitelja, tuženik tom dijelu žalbe ne udovoljava pobijanim rješenjem, kao i što ne daje valjane razloge za takvo postupanje. Dakle, za tužitelja je sporno i nezakonito što se tuženik, a uvažavajući cjelokupnu činjeničnu i pravnu situaciju tužitelja, kao i osobite okolnosti slučaja (više puta poništeno prvostupanjsko rješenje u istom predmetu), kada je već našao žalbu tužitelja utemeljenom u konkretnom slučaju nije poslužio svojim zakonskim pravom da o žalbi odluči na način da poništi prvostupanjsko rješenje i samo riješi upravnu stvar, jer bi upravo takvim postupanjem tuženika u konkretnom slučaju bilo udovoljeno zahtjevima više pravnih načela (razboritosti, efikasnosti, ekonomičnosti, utvrđenja materijalne istine, zaštite subjektivnih prava, i sl.), kao i što bi takvo rješenje bilo učinkovitije po prava tužitelja o čijim se pravima i odlučivalo u upravnom postupku koji je prethodio ovoj tužbi. Tužitelj nadalje navodi i da je svjestan da je u dosadašnjoj praksi kako viših upravnih tijela, tako i upravnih sudova postojalo načelno stajalište kako se u postupcima s materijom poput one u tužiteljevom slučaju (rješenja o rasporedu državnih službenika i sl.) rijetko kada donose odluke kojima drugostupanjsko tijelo ili upravni sudovi sami rješavaju takvu upravnu stvar, već se radilo o poništavanju rješenja i vraćanju na rješavanje prvostupanjskom tijelu, pravdajući to prirodom upravne stvari i nužnošću neposrednog rješavanja i primjene slobodne ocjene čelnika tijela. No, sve da je tome i bio slučaj u predmetu ovog službenika (a što se osporava jer u konkretnom slučaju primjerice postoje sasvim jasne zakonske odredbe Zakona o državnom inspektoratu o rasporedu preuzetih službenika iz drugih tijela te nema potrebe za bilo kakvom slobodnom ocjenom već primjenom izričitih zakonskih odredbi), čak i takva nužnost neposrednog rješavanja i primjene slobodne ocjene nije apsolutna te ima i mora imati svoje granice, kao i što stranci mora biti u svakom konkretnom predmetu omogućena stvarna i efikasna kontrola i mogućnost preispitivanja zakonitosti i opravdanosti takvog postupanja ili kroz žalbeni postupak ili kroz upravni spor, a što je u konačnici i zajamčeno člancima 19. i 29. Ustava Republike Hrvatske. Dakle, upravo radi svega navedenog, tužitelj smatra kako su postupanje i pobijana odluka tuženika u konkretnom slučaju u potpunosti nezakoniti i da je s obzirom na prirodu stvari i okolnosti konkretnog predmeta tuženik bio ovlašten i dužan sam riješiti stvar, te stoga tužitelj smatra kako je ova upravna tužba u cijelosti na zakonu i činjeničnom stanju utemeljena i upire na jedino moguće rješenje, a to je da sud sukladno čl. 58. st. 1. ZUS-a poništi pobijanu drugostupanjsku odluku i prvostupanjsku odluku, te sam riješi stvar i donese rješenje o rasporedu tužitelja na radno mjesto u Državnom inspektoratu na koje je tužitelj upirao u svojoj žalbi (po kojoj je odlučeno pobijanim rješenjem) i za koje radno mjesto ispunjava sve uvjete i to na način kako se to zahtijeva tužbenih zahtjevom u ovoj pravnoj stvari. O nužnosti rješavanja upravnih sporova kao sporova tzv. „pune jurisdikcije“ je stajalište kroz svoje odluke zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske, pa ukazuje na neke od takvih odluka i stajališta Ustavnog suda RH iskazanih u njima: „U-III-694/2021 od 23. ožujka 2022.

3. Tužitelj nadalje ukazuje na nezakonitost prvostupanjskog rješenja o rasporedu na radno mjesto Državnog inspektorata Klasa: UP/I-112-02/20-01/105, Urbroj: 443-01- 02-02-22-16 od 21. veljače 2022., te u odnosu na isto ustraje u svim navodima koje je iznosio i u žalbi protiv tog rješenja. U konkretnom slučaju, prema mišljenju tužitelja, imao bi se prije svega primjenjivati Zakon o državnom inspektoratu (Narodne novine, broj: 115/2018, dalje: ZDI) koji u pogledu prava i obveza radnika zaposlenih na poslovima unutar Državnog inspektorata predstavlja lex specialis u odnosu na Zakon o državnim službenicima, a na koji zakon (ZDI) se referira i Državni inspektorat u svom pobijanom rješenju, samo što ga propušta pravilno primijeniti na konkretan slučaj. Naime, upravo je odredbama ZDI, i to u članku 132. istog zakona predviđeno (i to upravo s intencijom zakonodavca da se upravo spriječi šikaniranje osoba koje bi bile zahvaćene statusnim promjenama ustrojstvenih jedinica u kojima rade, a zaposlili su se pod drugim uvjetima koji su bili na snazi u vrijeme njihova zapošljavanja) da inspektori i drugi državni službenici koji su na dan stupanja na snagu ZDI zatečeni u obavljanju poslova u odgovarajućem području, tj. određenoj inspekciji Državnog inspektorata predviđenoj člancima 5. - 28. ZDI nastavljaju obavljati te poslove i mogu biti raspoređeni na poslove iz članaka 34. - 52. u odgovarajućem području i u slučaju neispunjavanja uvjeta u pogledu vrste i stupnja obrazovanja. Ovakva zakonska odredba, u konkretnom slučaju u odnosu na predmetnog tužitelja znači da tužitelj u cijelosti ispunjava sve zakonske preduvjete zbog kojih bi čak i unatoč nekakvoj novoj sistematizaciji prije svega trebao nastaviti obavljati posao na svom dosadašnjem radnom mjestu, tj. unutar sanitarne inspekcije, te da nije bilo nikakve zakonske zapreke za rasporedom tužitelja na radno mjesto unutar sanitarne inspekcije Državnog inspektorata, odnosno konkretnije na radno mjesto sanitarnog inspektora. Tužitelj za potrebe tužbe, a u odnosu na tumačenje odredbe članka 132. ZDI-a ističe kako je cilj i svrha donošenja ovakve zakonske odredbe od strane zakonodavca da zaštiti zatečene inspektore i državne službenike u trenutku donošenja tog zakona koji bi zbog donošenja tog zakona mogli imati štetne posljedice po svoj radno-pravni status i da im omogući nastavak rada na tim istim radnim mjestima uz sva materijalna prava koja su ih do tada pripadala, a ne da takvom zakonskom odredbom prepusti sudbinu takvih službenika proizvoljnom arbitriranju. Jer da je intencija zakonodavca bila da se na osnovu takve odredbe jednostavno mogu raspoređivati inspektori i ostali državni službenici bez obzira na njihov dotadašnji status, tj. da zakonodavca nije bilo briga hoće li donošenjem ZDI-a skupina službenika pobliže navedena u čl. 132. ZDI-a ostati „nezaštićena“, onda odredbu ovakvog sadržaja ne bi niti donio, već bi prepustio raspored takvih službenika sukladno ostalim odredbama ZDI-a koje bi regulirale ostale uvjete za obavljanje službe u okviru Državnog inspektorata ili bi donio izričitu odredbu kojom se takvi službenici imaju rasporediti na mjesta za koja ispunjavaju uvjete ili se staviti na raspolaganje Vladi. To što je Državni inspektorat svojim Pravilnikom o unutarnjem redu (kao propisu nižeg ranga) Državnog inspektorata eventualno propustio normirati i status službenika obuhvaćenih odredbom članka 132. ZDI-a, ni u kom slučaju ne znači kako bi se odredbe takvog Pravilnika smjelo tumačiti nauštrb prava službenika Državnog inspektorata o kojima govori članak 132. ZDI-a. Ujedno ističe i kako Pravilnik o unutarnjem redu Državnog inspektorata na koji se poziva Državni inspektorat u pobijanom prvostupanjskom rješenju, u vrijeme donošenja pobijanog rješenja nije više ni bio na snazi, budući da je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja na snazi bio drugi Pravilnik o unutarnjem redu Državnog inspektorata pod poslovnim brojem Klasa: 011-01/20-01/26, Urbroj: 443-01-02/1-20-11 od 15. prosinca 2020., koji je stupio na snagu 01. siječnja 2021., tako da je ukoliko se već išlo na donošenje rješenja o rasporedu u vrijeme kada je već stupio na snagu novi Pravilnik o unutarnjem redu, trebalo istom odlukom donijeti jedno objedinjeno rasporedno rješenje kojim će se odmah odlučiti i o ranijem - prvom rasporedu tužitelja za razdoblje važenja ranijeg Pravilnika o unutarnjem redu Državnog inspektorata Klasa: 011-02/19-01/4, Urbroj: 443/10-19-5 i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Državnog inspektorata Klasa: 011-02/19-01/4, Urbroj: 443-01-16-02/01-20-11 za razdoblje do 31.prosinca 2020. godine do kada je taj Pravilnik o radu vrijedio, a potom ujedno istim rješenjem odlučiti i o rasporedu tužitelja i za daljnje razdoblje od 01. siječnja 2021. godine na neodređeno vrijeme na temelju Pravilnika o unutarnjem redu Državnog inspektorata pod poslovnim brojem Klasa: 011-01/20-01/26, Urbroj: 443-01- 02/1-20-11. Takvo što bi bilo najsvrhovitije u konkretnom slučaju, a ne da se donose odvojena rješenja prvostupanjskog tijela na način kao da drugo rješenje ne postoji. Konačno, tužitelj smatra nužnim za ukazati kako svako zadiranje (ukoliko bi isto i bilo zakonito i opravdano, a što u konkretnom slučaju smatra da nije) u prava radnika, a posebice radnikova prava stečena u dotadašnjem radnom odnosu u pogledu plaće, radnog mjesta i sl., mora biti zasnovano prije svega na zakonskim, a onda i činjenično objektivnim i provjerljivim kriterijima i potrebama službe odnosno poslodavca, te se u slučaju bilo kakvog zadiranja u stečena prava iz rada i statusni položaj radnika zbog potreba poslodavca takvo zadiranje mora svesti na najmanju moguću i po radnika najmanje otegotnu mjeru, odnosno poslodavac mora učiniti sve što je objektivno moguće da takvo zadiranje u prava radnika spriječi. Stoga, ukoliko do takvog zadiranja i dođe - poput konkretnog rasporeda na drugo radno mjesto, ono mora biti potkrijepljeno objektivnim organizacijskim potrebama poslodavca koje se na nikakav drugi način nisu mogle regulirati te prije svega i zasnovano na zakonu, a koji uvjeti ni približno nisu u konkretnom slučaju zadovoljeni. Nadalje, tužitelj ukazuje i da je jedno od temeljnih i općeprihvaćenih načela radno pravnih odnosa, sadržano u članku 9. stavku 3. Zakona o radu, koji se podredno primjenjuje i na službeničke odnose, a koji i citira: “Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.” U tom smislu ističe da je za njega najpovoljnije pravo koje mu je omogućeno odredbom čl. 132. ZDI, a ne bi trebalo biti sporno da su i Uredba o unutarnjem ustrojstvu Državnog inspektorata i Pravilnik o unutarnjem redu Državnog inspektorata propisi niže razine od samog ZDI. Utoliko smatra da je primjenom takvog po službenika najpovoljnijeg prava trebalo u konkretnom slučaju donijeti rješenje kojim se tužitelj raspoređuje na radno mjesto unutar inspekcije Državnog inspektorata u okviru koje je do sada obavljao svoj rad, tj. sanitarne inspekcije i to na radno mjesto sanitarnog inspektora (za koje mjesto je kao jedno od područja stručne spreme upravo propisano sanitarno inženjerstvo, dok za radno mjesto na koje je tužitelj raspoređen takvo područje stručne spreme nije uopće propisano). Iz takvog prvostupanjskog rješenja se u daljnjem tijeku može samo zaključiti kako prvostupanjsko tijelo pobijanim rješenjem i njegovim obrazloženjem nije uopće dalo valjane činjenice zbog kojih bi tužitelj bio raspoređen na drugo radno mjesto, kao i zašto bi za potrebe obavljanja službe takav službenik bez stručne spreme za takvo radno mjesto bio potrebniji i svrsishodniji na tom - novom radnom mjestu od radnog mjesta na kojem je proveo svoj čitavi radni vijek i u odnosu na koje mjesto jedino i ima naobrazbu odgovarajuće vrste struke – sanitarni inženjer. Tužitelj ističe, pored činjenice što je takvo što već bilo i regulirano odredbom čl. 132. ZDI, da je u svakom slučaju bilo logičnije, pravednije, svrsishodnije i korisnije po Državni inspektorat, a i manje otegotno po tužitelja (za novo radno mjesto formalno nema izrijekom predviđene stručne spreme) ostaviti ga na dotadašnjem radnom mjestu, na kojem je de facto radio neprekidno od svog prijema u državnu službu. Konačno, tužitelj ima i položen državni stručni ispit za sanitarnog inspektora, što bi također trebalo biti od utjecaja, budući da poslodavac neće morati trošiti svoje resurse i vrijeme kako bi tužitelju omogućio ponovno polaganje državnog stručnog ispita za drugo radno mjesto (a pristupanju kojem stručnom ispitu nema ni uvjete). Drugim riječima, za tužitelja koji je po vrsti i stupnju stručnog obrazovanja sanitarni inženjer - VŠS, koji ima položen državni ispit za sanitarnog inspektora kao i položen vozački ispit, te koji je neprekidno od početka svoje službe radio na poslovima sanitarnog inspektora, te koji je na dan stupanja na snagu ZDI-a zatečen u obavljanu poslova u odgovarajućem području, teleološkim tumačenjem odredbe članka 132. stavak 1. ZDI-a i primjenom iste na konkretni slučaj obavljanje poslova na mjestu tržišnog inspektora II. vrste (a na koje ga mjesto raspoređuje prvostupanjsko tijelo) se ni u kojem slučaju ne bi moglo smatrati obavljanjem poslova u odgovarajućem području u duhu odredbi članka 132. ZDI. Upravo rješenje tuženika Klasa: UP/II-112-07/21-01/851, Urbroj: 566-01/13-21-2 od 17. prosinca 2021. godine na stranici 5. i 6. svog obrazloženja praktički daje odgovore na sva sporna pitanja u ovom postupku, te je prvostupanjsko tijelo samo trebalo postupiti po takvom pravnom shvaćanju tuženika, a na koje ne postupanje prvostupanjskog tijela po drugostupanjskom rješenju se ukazuje i u rješenju tuženika koje je pobijano ovom tužbom. Tužitelj skreće pozornost na taj dio obrazloženja rješenja tuženika i pravno shvaćanje izneseno u istom rješenju, a koje prvostupanjsko tijelo odbija provesti, te ga dijelom i citira: „....Ovim prijelaznim odredbama uređuje se mogućnost nastavka obavljanja poslova inspektorima koji su zatečeni u obavljanju poslova, i to u odgovarajućem području u kojem su obavljali inspekcijske poslove do stupanja na snagu toga Zakona, a u situacijama kada isti ne ispunjavaju uvjete prema odredbama toga Zakona, kao što je slučaj sa žaliteljem. Prema tome, jasno je da preuzeti službenici ne mogu biti raspoređeni na radna mjesta u drugom inspekcijskom području ako ne ispunjavaju uvjete tog radnog mjesta propisane Pravilnikom o unutarnjem redu. Budući da je žalitelj, kako navodi u žalbi, u Ministarstvu zdravstva obavljao poslove sanitarnog inspektora, isti nije mogao biti raspoređen na radno mjesto tržišnog inspektora II. vrste ukoliko za isto ne ispunjava uvjet u pogledu vrste obrazovanja. Sukladno stavku 2. navedenog članka Zakona samo viši inspektori mogu biti raspoređeni na inspekcijske poslove višeg inspektora u drugom inspekcijskom području, ali također moraju ispunjavati uvjete u pogledu vrste i stupnja obrazovanja i položiti posebni stručni ispit za to područje u skladu s posebnim propisom. Citiranom se odredbom, dakle, omogućuje preuzetim službenicima koji su do tada obavljali poslove u jednom inspekcijskom području da budu raspoređeni na te iste poslove i u slučaju kada po tom Zakonu ne ispunjavaju neki od uvjeta za radno mjesto. Stoga je u konkretnom slučaju osnovan žalbeni navod kako za radno mjesto iz izreke pobijanog rješenja žalitelj ne ispunjava uvjet struke. Tužitelj je primljen u državnu službu na mjesto sanitarnog inspektora prema tada važećem propisu - Zakonu o sanitarnoj inspekciji ("Narodne novine", br. 55/79., 42/86., 53/86. - pročišćeni tekst, 47/89., 26/93. i 29/94.), te isti sukladno tome ima legitimna očekivanja da nakon što je ispunio sve uvjete za primitak u službu u određenom razdoblju i po svim tada važećim propisima, neće protekom vremena samo zbog toga biti diskriminiran i onemogućen u obavljanju posla na onom radnom mjestu i onoj službi u odnosu na koje je pristao zasnovati svoj radni odnos u državnoj službi. U tom smislu, tužitelj još jednom ističe da je kojim slučajem intencija zakonodavca zaista bila da službenici koji su zatečeni u obavljanju poslova u odgovarajućem području izmjenom zakona trebaju prijeći na druga područja i radna mjesta, onda bi to zakonodavac tako i propisao. Dakle, za tužitelja nema dvojbe kako je intencija zakonodavca kod donošenja ZDI-a i odredbe njegovog članka 132. bila upravo da ti službenici nastave obavljati poslove u službama i radnim mjestima koje su obavljali do stupanja na snagu tog zakona. Da ovakvo zakonsko rješenje nije izuzetak, već pravilo i to u razdoblju od više od 20 godina, govore i odredbe prijašnjih zakona koji su regulirali rad sanitarne inspekcije i to: članak 40. Zakona o sanitarnoj inspekciji (Narodne novine br. 27/1999, 100/2004, 46/2007, 82/2007, 113/2008, prema kojem poslove sanitarnog inspektora Ministarstva zdravstva i sanitarnog inspektora u županijskim uredima, odnosno uredu Grada Z. mogu obavljati osobe koje ne ispunjavaju uvjete za postavljanje u zvanje propisane ovim Zakonom, a koje su u to zvanje postavljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, kao i članak 43. Zakona o sanitarnoj inspekciji (Narodne novine br. 113/2008, 88/2010, 115/2018), prema kojoj se državni službenici zatečeni na poslovima inspekcijskoga nadzora u uredima državne uprave u županijama i Gradskoga ureda Grada Z. nadležnog za zdravstvo preuzimaju u ministarstvo danom stupanja na snagu ovoga Zakona i nastavljaju obavljati poslove prema odredbama ovoga Zakona i drugih propisa. Sanitarni inspektori preuzeti u ministarstvo koji ne ispunjavaju uvjet visoke stručne spreme prema ovome Zakonu nastavljaju obavljati poslove sanitarnog inspektora.“ Također, od nemalog značaja bi trebala biti i činjenica, a na što uostalom ispravno upućuje tuženik u svojim rješenjima Klasa: UP/II-112-07/21-01/851, Urbroj: 566-01/13- 21-2 od 17. prosinca 2021., Klasa: UP/II-112-07/21-01/362, Urbroj: 566-01/13-21-2 od 07. travnja 2021., Klasa: UP/II-112-07/21-01/6, Urbroj: 566-01/13-21-2 od 08. siječnja 2021., Klasa: UP/II-112-07/20-01/696, Urbroj: 566-01/13-20-2 od 15. listopada 2020. godine i Klasa: UP/II-112-07/20-01/503, Urbroj: 566-01/13-20-2 od 13. srpnja 2020. godine, pa i pobijanom rješenju, jest to što trenutno tj. u trenutku donošenja pobijanog rješenja, čak i kada bi se pribrojilo i ovog tužitelja - nedostaje izvršitelja na poslovima unutar sanitarne inspekcije odnosno postoje otvorena radna mjesta unutar te službe, tako da se sam po sebi nameće zaključak kako raspored konkretno ovog tužitelja nije uopće uvjetovan potrebama službe, već očito nekim drugim motivima usmjerenim ka šikaniranju ovog tužitelja, dok se s druge strane prvostupanjsko tijelo u svojim rješenjima u ovom predmetu nije na obrazložen način očitovalo na taj žalbeni prigovor tužitelja. Ukazuje i kako je sve ovo od značaja uslijed povećanih potreba za sanitarnim radnicima koja se pojavila uslijed trenutne pandemije COVID-19 i nizom restriktivnih mjera kao posljedicom iste, što drugim riječima znači da se i ovako deficitarna služba sanitarne inspekcije u pogledu broja trenutno zaposlenih izvršitelja nakon rasporeda ovog službenika u drugu službu ionako neće moći u dogledno vrijeme popuniti s drugim izvršiteljima. Tužitelj napominje i kako je u dosadašnjem radu unutar sanitarne inspekcije proveo više od 28 godina, tijekom koje na njegov rad nije bilo niti najmanje mrlje u postupanju ili ocjene njegovog rada koja bi mogla upućivati na njegov nestručan, nesavjestan, neuredan ili bilo kakav sličan neprihvatljivi oblik (ne)izvršavanja radnih zadataka i državne službe, čak štoviše za 2016., 2017., 2018. i 2019. godinu tužitelj je za svoj rad u tim godinama ocijenjen ocjenom „Primjeran“, a koja ocjena je jedna od najviših ocjena rada državnog službenika prema Zakonu o državnim službenicima. Stoga, teško je u pobijanim rješenjima naći valjane i objektivne razloge koji bi bili temelj za donošenjem ovakvog rješenja o rasporedu tužitelja, jer ukoliko bi za primjerice prvostupanjsko tijelo bilo od ikakvog značaja dosadašnje „stečeno radno iskustvo, stručna znanja, sposobnosti i vještine, prije svega na prijašnjim inspekcijskim poslovima“ (a koje čimbenike prvostupanjsko tijelo očito samo deklarativno nabraja u obrazloženju svog prvostupanjskog rješenja), postavlja pitanje po kakvoj se logici baš takvog službenika treba maknuti sa radnog mjesta na kojem je radio 28 godina i unutar kojeg radnog mjesta (sanitarna inspekcija) već i prije rasporeda tužitelja nedostaje znatan broj izvršitelja (po saznanjima ovog tužitelja i za preko 50% izvršitelja u okviru Područnog ureda S.), te takvog radnika rasporediti na radno mjesto na kojem nikada nije ni radio i za koje radno mjesto nema uopće propisanu stručnu spremu. Slijedom navedenog, ističe da raspored tužitelja nije uvjetovan objektivnim potrebama poslodavca za rad na drugom radnom mjestu na koje ga se raspoređuje, niti je rad tužitelja na dosadašnjem radnom mjestu bio neuspješan, nestručan ili bilo što poput toga, već upravo suprotno (ocijenjen ocjenom „primjeren“), te ujedno ima dovoljan broj upražnjenih mjesta na radnim mjestima unutar dosadašnje službe u kojoj je tužitelj obavljao svoj rad, te niti je raspored tužitelja u skladu sa zakonom i to konkretno ZDI-u kao lex specialis, što sve zajedno i između ostalog čini pobijano prvostupanjsko rješenje nezakonitim. Predlaže da Sud provede dokaz saslušanjem tužitelja, kao i saslušanjem u svojstvu svjedoka J. T. –

službenika Državnog inspektorata. a nakon toga da donese presudu kojom će poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje od 21. veljače 2022. i donijeti rješenje o rasporedu na radno mjesto tužitelja – državnog službenika, sanitarni inženjer – VŠS, u državnoj službi na neodređeno vrijeme, na način da se isti raspoređuje s danom 01. lipnja 2020. godine na radno mjesto Sanitarni inspektor u Službi za nadzor zdravstvene ekologije, Područni ured S., Državni inspektorat, utvrđeno Pravilnikom o unutarnjem redu Državnog inspektorata Klasa: 011-02/19-01/4, Urbroj: 443/10-19-5 i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Državnog inspektorata Klasa: 011-02/19-01/4, Urbroj 443-01-16-02/01-20-11 pod rednim brojem 661. sistematizacije radnih mjesta i to do 31. prosinca 2020. godine, 2. tužitelj ostvaruje pravo na plaću u visini umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta koji iznosi 1,503, uvećanog za 4% za ostvarenih 27 godina radnog staža u državnim tijelima i osnovice za izračun plaće, uvećan za 14,5% za navršenih 29 godina radnog staža, 3. tužitelju se plaća iz točke 2. izreke ovog rješenja uvećava za 0,5% za svaku sljedeću navršenu godinu radnog staža tužitelja, bez donošenja posebnog rješenja, 4. tužitelju se utvrđuje dodatak na plaću za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada u visini od 10% na pripadajuću plaću radnog mjesta „sanitarni inspektor“ 5. tužitelju se plaća po ovom rješenju obračunava od 01. lipnja 2020. godine. 6. žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje. Tužitelj je predložio i da se donese rješenje o rasporedu na radno mjesto Sanitarni inspektor, u Službi sanitarne inspekcije, Područni ured S., Državni inspektorat, utvrđeno Pravilnikom o unutarnjem redu Državnog inspektorata Klasa: 011-01/20-01/26, Urbroj: 443-01-02/1-20-11 od 15. prosinca 2020. godine pod rednim brojem 651. sistematizacije radnih mjesta, na neodređeno vrijeme s danom 01. siječnja 2021. godine. Tužitelj je zatražio i naknadu troškova spora.

4. Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da je nakon uvida u tužbu i ponovnog razmatranja osporavanog akta ostao kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, a tužbu smatra neosnovanom te ne nalazi nikakvih propusta u postupanju i odlučivanju. U postupku je potpuno i točno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno materijalno pravo. Osporavanim rješenjem tuženik je usvojio žalbu žalitelja, ovdje tužitelja, i poništio je rješenje Državnog inspektorata Klasa: UP/I-112-02/20-01/105, Urbroj: 443-01-02-02-22-16 od 21. veljače 2022. kojim se tužitelj raspoređuje s danom 1. lipnja 2020. na radno mjesto tržišni inspektor II. Vrste u Službi nadzora trgovine, usluga i zaštite potrošača, Područni ured S., Državni inspektorat, utvrđeno važećim Pravilnikom o unutarnjem redu Državnog inspektorata, pod rednim brojem 650.a Sistematizacije radnih mjesta, na neodređeno vrijeme. U konkretnom predmetu tužitelj je do predmetnog rasporeda rješenjem Ministarstva zdravstva Klasa: UP/I-112-02/17-02/310, Urbroj: 534-02-2-1/5-17-1 od 15. svibnja 2017. bio raspoređen s danom 1. lipnja 2017. na radno mjesto sanitarnog inspektora u Ispostavu S., Službu za južnu Dalmaciju, Sektor županijske sanitarne inspekcije, Upravu za sanitarnu inspekciju. Tuženik ističe da je svaki puta naveo kako iz obrazloženja pobijanog rješenja ponovno proizlazi da je žalitelj sanitarni inženjer, da bi po preuzimanju imenovani službenik bio raspoređen s danom 1. lipnja 2020. na radno mjesto tržišnog inspektora II. Vrste, pri tome ukazujući tijelu prvog stupnja na primjenu odredbe članka 132. stavka 1. Zakona o državnom inspektoratu, prema kojoj je određeno da inspektori i drugi državni službenici koji su na dan stupanja na snagu toga Zakona zatečeni u obavljanju poslova u odgovarajućem području iz članaka 5. - 28. ovoga Zakona nastavljaju obavljati te poslova i mogu biti raspoređeni na poslove iz članaka 34.-52. u odgovarajućem području i u slučaju neispunjavanja uvjeta u pogledu vrste i stupnja obrazovanja te vozačkog ispita prema odredbama toga Zakona. Stoga, nesporno je utvrđeno da je tom prijelaznom odredbom regulirana mogućnost nastavka obavljanja poslova inspektorima koji su zatečeni u obavljanju poslova, i to u odgovarajućem području u kojem su obavljali inspekcijske poslove do stupanja na snagu toga Zakona, a u situacijama kada isti ne ispunjavaju uvjete prema odredbama toga Zakona. Prema tome, kako je u konkretnom predmetu zbog prirode upravne stvari nužno neposredno rješavanje tijela prvog stupnja, drugostupanjsko tijelo ne može samo riješiti stvar utvrđivanjem potrebe popunjavanja određenog radnog mjesta i stručnog znanja tužitelja, a što je preduvjet za donošenje odluke o rasporedu iz kojeg razloga je tuženik sukladno gore citiranoj odredbi čanka 117. stavka 2. ZUP-a poništio prvostupanjsko rješenje i vratio ga na ponovno postupanje tijelu prvog stupnja. U postupku je potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo te je, iz svih navedenih razloga, ocijenjeno da je osporavano rješenje na zakonu osnovano, slijedom čega tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Sud je 27. listopada 2022. održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. ZUS, dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok na istu nije pristupio uredno pozvani tuženik, stoga je Sud sukladno ovlaštenju iz članka 39. stavak 2. ZUS-a raspravu održao u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

6. Sud je odbio prijedlog opunomoćenika tužitelja za provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja i saslušanjem J. T. i D. V. u svojstvu svjedoka

kao i prijedlog za pribavom podataka od Državnog inspektorata o podacima o broju nepopunjenih radnih mjesta, te popisu i opisu tih radnih mjesta u službi sanitarne inspekcije na dan 1. lipnja 2020. i na dan 1. siječnja 2021. i prijedlog za pribavom očitavanja i podataka o tome na kojem je radnom mjestu tužitelj radio počevši od 10. travnja 2019., s kojim danom je došlo do preuzimanja tužitelja, te prijedlog za pribavom rješenja Državnog inspektorata Klasa: UP/I-112-02/19-01/1301 od 15. studenoga 2019., jer se zakonita i pravilna odluka može donijeti i bez provođenja predloženih dokaza i pribave traženih podataka.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Odredbama članka 127. stavaka 1. i 3. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine br. 92/2005., 140/2005., 142/2006., 77/2007., 107/2007., 27/2008., 34/2011., 49/2011., 150/2011., 34/2012., 38/2013.,37/2013., 1/2015., 138/2015., 102/2015., 61/2017., 70/2019., 98/2019., dalje ZDS) propisano je da, kad se donese pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju. Ako se u skladu s uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedina radna mjesta u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta, odnosno u ustrojstvene jedinice koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete.

9. Odredbama članka 132. stavkom 1. Zakona o Državnom inspektoratu (Narodne novine br. 115/2018, 117/2021, dalje ZDI) propisano je da inspektori i drugi državni službenici koji su na dan stupanja na snagu ovoga Zakona zatečeni u obavljanju poslova u odgovarajućem području iz članaka 5. - 28. ovoga Zakona nastavljaju obavljati te poslove i mogu biti raspoređeni na poslove iz članaka 34. - 52. u odgovarajućem području i u slučaju neispunjavanja uvjeta u pogledu vrste i stupnja obrazovanja te vozačkog ispita prema odredbama ovoga Zakona.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. Uredbe o klasifikaciji radnih mjesta u državnoj službi („Narodne novine", broj 77/07, 13/08 i 81/08; dalje: Uredbe) propisano je da potrebno stručno znanje obuhvaća stupanj obrazovanja, znanja, radnog iskustva, sposobnosti i vještina potrebnih za učinkovito obavljanje poslova određenoga radnog mjesta. Stavkom 2. istog članka propisano je da složenost poslova odražava razinu složenosti zadataka koji se obavljaju u okviru radnog mjesta i složenost postupaka koji se u njihovu rješavanju primjenjuju, razinu traženog osobnog doprinosa državnog službenika te opseg poslova radnog mjesta. Stavkom 3. istog članka propisano je da samostalnost u radu odražava opseg u kojem se zadaci obavljaju u skladu s općim ili specifičnim smjernicama i uputama nadređenih te opseg nadzora nadređenih potreban u obavljanju poslova određenoga radnog mjesta. Stavkom 4. istog članka propisano je da stupanj suradnje s drugim državnim tijelima i komunikacije sa strankama odražava vrstu i učestalost kontakata koji se ostvaruju prilikom obavljanja poslova određenoga radnog mjesta te njihov značaj za rad državnog tijela. Stavkom 5. istog članka propisano je da stupanj odgovornosti i utjecaj na donošenje odluka izražava opseg u kojem poslovi koji se obavljaju u okviru radnog mjesta imaju utjecaj na provedbu programskih ciljeva državnog tijela, uključujući odgovornost za obavljanje vlastitih zadataka i odgovornost vezanu uz određivanje zadataka drugim državnim službenicima te provođenje nadzora nad njihovom provedbom.

11. Osporenim rješenjem tuženika Odbora za državnu službu Klasa: UP/II-112-07/22- 01/114, Urbroj: 566-01/13-22-2 od 28. ožujka 2022. poništeno je rješenje o rasporedu na radno mjesto Državnog inspektorata Klasa: UP/I-112-02/20-01/105, Urbroj: 443-01- 02-02-22-16 od 21. veljače 2022. i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

12. Rješenjem o rasporedu od 21. veljače 2022., donesenim u ponovnom postupku (šesti put), pod točkom 1. se državni službenik N. T., ovdje tužitelj, sanitarni inženjer-VŠS, u državnoj službi na neodređeno vrijeme, raspoređuje s danom 1. lipnja 2020. na radno mjesto tržišni inspektor II. vrste u Službi za nadzor trgovine, usluga i zaštite potrošača, Područni ured S.. Državni inspektorat, utvrđeno Pravilnikom o unutarnjem redu Državnog inspektorata, pod rednim brojem 650.a Sistematizacije radnih mjesta, na neodređeno vrijeme. Točkama 2. 3. i 4. izreke određena je plaća imenovanog, uvećanje plaće te dodatak na plaću za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada. Točkom 5. određen je početak isplate plaće po navedenom rješenju, a točkom 6. utvrđena je obveza polaganja državnog stručnog ispita za tržišnog inspektora II. vrste u roku od šest mjeseci od dana zaprimanja rješenja.

13. Iz obrazloženja osporenog rješenja tuženika proizlazi da se ponovno naglašava prvostupanjskom tijelu, da preuzeti službenici ne mogu biti raspoređeni na radna mjesta u drugom inspekcijskom području, ako ne ispunjavaju uvjete tog radnog mjesta propisane Pravilnikom o unutarnjem redu. Budući da je žalitelj u Ministarstvu zdravstva obavljao poslove sanitarnog inspektora, isti nije mogao biti raspoređen na radno mjesto tržišnog inspektora II. vrste ukoliko za isto ne ispunjava uvjet u pogledu vrste obrazovanja. Prvostupanjsko tijelo se ponovno upućuje na odredbe Pravilnika o unutarnjem redu i uvjete propisane za radno mjesto tržišni inspektor II. vrste, redni broj 650.a Sistematizacije radnih na koje je žalitelj pobijanim rješenjem raspoređen, a sasvim da je jasno da žalitelj struku koja je propisana kao uvjet rasporeda na radno mjesto iz izreke pobijanog rješenja nema. Ponovno se upućuje i naglašava kako je, iako se u konkretnom slučaju radi o preuzetim službenicima koji imaju položen državni stručni ispit, jasno da preuzeti službenici ne mogu biti raspoređeni na radna mjesta u drugom inspekcijskom području ako ne ispunjavaju uvjete tog radnog mjesta propisane Pravilnikom o unutarnjem redu, a samim time da im ne može biti ni naložena obveza polaganja ispita iz drugog područja, a niti cjelokupnog državnog stručnog ispita, kako to proizlazi iz izreke pobijanog rješenja. Prvostupanjsko tijelo da se ponovno nije očitovalo o žalbenom navodu kojim žalitelj ukazuje da na radnom mjestu na koje je prethodno bio raspoređen nedostaje izvršitelja, i to upravo unutar sanitarne inspekcije niti je ponovno moguće iz obrazloženja pobijanog rješenja utvrditi zašto žalitelj nije raspoređen na radno mjesto sanitarnog inspektora, odnosno na radno mjesto u istom području na koje je bio raspoređen do donošenja pobijanog rješenja i za koje ispunjava sve propisane stručne uvjete, a na koje može biti raspoređen sukladno čl. 132. st. 1. Zakona o državnom inspektoratu. Žalitelj da je položio državni stručni ispit za sanitarnog inspektora dana 27. ožujka 1995., stoga da iz obrazloženja pobijanog rješenja ponovno nije jasno na koji način je i temeljem kojih okolnosti prvostupanjsko tijelo utvrdilo takvu obvezu žalitelju. Pri tome valja ponovno uputiti prvostupanjsko tijelo na čl. 56. Zakona o državnim službenicima. Također, treba istaknuti da Zakon o državnim službenicima, na koji se prvostupanjsko tijelo poziva, razlikuje državni ispit za I. ili II. razinu, ovisno o stupnju obrazovanja koji je uvjet za raspored na radno mjesto. Osim toga, iako Zakon o Državnom inspektoratu u spomenutoj prijelaznoj odredbi, za više inspektore, nalaže obvezu polaganja posebnog ispita u slučaju rasporeda na inspekcijske poslove u drugom području, da nije razvidno kojim posebnim propisom je takav posebni ispit reguliran, način polaganja tog ispita, rokovi i posljedice neispunjenja obveze polaganja tog ispita. Naime, Uredba o postupku, načinu polaganja i Programu državnog stručnog ispita ("Narodne novine", br. 61/06, 145/12, 1/14, II 15, 124/15, 27/17 i 70/19) da propisuje da se državni ispit sastoji od općeg i posebnog dijela, a prema Programu općeg i posebnog dijela državnog stručnog ispita, koji je sastavni dio te Uredbe, posebni dio ispita službenik polaže iz, upravnog područja u kojem radi. Međutim, da istom Uredbom nije propisana mogućnost polaganja posebnog ispita za radna mjesta u Državnom inspektoratu.

14. Osporenim rješenjem tuženika, donesenim temeljem članka 117. stavku 2. ZUP-a, pobijano prvostupanjsko rješenje od 21. veljače 2022. je poništeno i predmet je vraćen na ponovni postupak, uz uputu da prvostupanjsko tijelo otkloni navedene nedostatke, te potpuno i pravilno utvrdi sve činjenice koje su prema Zakonu o državnim službenicima bitne za donošenje odluke o rasporedu na radno mjesto, te da utvrđene činjenice navede u obrazloženju rješenja i da iznese razloge koji upućuju na zaključak da je odluka o rasporedu na zakonu utemeljena. Ujedno je ukazano tužitelju i prvostupanjskom tijelu da s obzirom na prirodu upravne stvari, konkretno raspored državnog službenika na radno mjesto, da je o istom nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, te da tuženik nije mogao sam riješiti predmetnu upravnu stvar, a s kojim obrazloženjem se u cijelosti slaže i ovaj Sud.

15. S tim u svezi neosnovano je pozivanje tužitelja na primjenu odredbe čl. 117. st. 1. ZUP, kojom je propisano da će drugostupanjsko tijelo poništit rješenje i samo riješiti stvar ako utvrdi: 1. da su u prvostupanjskom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, 2. da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari, 3. da je izreka pobijanog rješenja nejasna ili je u proturječnosti s obrazloženjem, 4. da je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojega se rješava stvar. Stavkom 2. istog članka propisano je kad je za donošenje novoga rješenja, s obzirom na prirodu upravne stvari, nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, a drugostupanjsko tijelo utvrdi da rješenje treba poništiti, dostavit će predmet na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu .

16. Tužiteljevi navodi izneseni u tužbi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, a imajući u vidu da je tužitelj, kako to proizlazi iz sadržaja tužbe, suglasan s razlozima zbog kojih je tuženik poništio osporeno rješenje, ali se ne slaže s tuženikom u dijelu u kojem smatra da je on sam trebao donijeti meritornu odluku pa isto traži u ovom upravnom sporu. U konkretnom slučaju drugostupanjsko tijelo nije moglo samo riješiti predmetnu upravnu stvar obzirom da je u istoj nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, to se svi navodi tužitelja i njegove primjedbe iznesene u tom smislu ukazuju u cijelosti neosnovanima. Naime, upravo je prvostupanjsko upravno tijelo dužno pridržavati se uputa i pravnih shvaćanja drugostupanjskog upravnog tijela, koje mora postupiti u skladu s tim uputama te nije dopustivo da postupa drugačije od onog što mu je izričito navedeno kao kršenje tužiteljevih prava i u konačnici kršenje zakona na štetu tužitelja.

17. Radi naprijed navedenog, predmet je vraćen u nadležnost prvostupanjskom upravnom tijelu, temeljem valjane zakonske osnove, odnosno primjenom odredbe čl. 117. st. 2. ZUP-a, jer tuženiku prilikom odlučivanja povodom žalbe protiv rješenja o rasporedu, na raspolaganju stoji primjena čl. 117. st. 2. ZUP-a, koja je osnovano primijenjena, a što je sukladno i ustaljenoj sudskoj praksi, pa tako primjerice i sukladno odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4118/21 -2 od 2. prosinca 2021.

18. Slijedom svega iznesenog, osporavana odluka tuženika je zakonita, te je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, koji je opunomoćenik tužitelja popisao na ročištu kod ovog Suda dana 27. listopada 2022., valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen, te je riješeno kao u točki II. izreke.

U Splitu, 4. studenog 2022.

S U T K I N J A

Mirela Valjan-Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. (članak 66. stavak 6. i 79. stavak 7. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja D. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu "B. i P.i" d.o.o., S.,

- tuženiku Odboru za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5 - u

spis

Rj:

1. Temeljem članka 11. stavka 1. točke 4. ZSP (Narodne novine, broj: 118/18) tužitelj je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi

2. Spis u kal 40 dana