REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 514/22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz M., O.:
…, zastupane po pun. M. Š., odvjetniku u S., protiv tužene
ad. 1 N. R. iz S., O.: … i tužene ad. 2
D. T.-M. iz S., O.:
…, radi isplate, oboje zastupani po pun. D. M., odvjetniku u
S., te u pravnoj stvari tužiteljice ad. 1 N. R. iz S., O.: … i tužiteljice ad. 2 D. T.-M. iz S., O.: …, oboje zastupani po pun. D. M.,
odvjetniku u S., protiv tužene M. T. iz M., O.:
…, zastupane po pun. M. Š., odvjetniku u S., radi isplate,
nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. studenog 2022. godine u nazočnosti pun. tužiteljice-protutužene i pun. tuženika-protutužitelja, dana 5. siječnja 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se zahtjev tužiteljice M. T. koji glasi:
"1.Dužne su tuženice ad.1 N. R. O.: …) i ad.2
D. T. – M. O.: …, solidarno, u roku od 15
dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici M. T. (OIB: …), ukupan iznos od 169.526,25 kn (22.500,00 EUR) uvećano za zateznu kamatu koja teče na navedeni iznos počevši od dana donošenja ove presude, pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.
2. Dužne su tuženice ad.1 i ad.2, solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude, pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena."
II. Odbija se protutužbeni zahtjev tužiteljica – protutuženih N. R. i D. T.-M. koji glasi:
"Dužna je tužiteljica-protutužena M. T. (O.: …)
u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženicima-protutužiteljima iznos od 43.800,00 kn / 5.813,26 E.-a uvećano za zakonske kamate koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 730,00 kn / 96,89 E.-a od 01. studenoga 2004. godine pa do 01. studenoga 2009. godine po stopi od 15% godišnje do 1. siječnja 2008. godine, od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo
tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
III. Odbija se prigovor radi prebijanja tuženih-protutužiteljica N. R. i D. T. – M. kojim iste traže da sud utvrdi kako postoji
njihova tražbina prema tužiteljici M. T. u iznosu od 20.247,00
eura, da se potraživanje tužiteljice prebija sa njihovim potraživanjem, te da tužiteljica spram njih nema nikakvih potraživanja.
IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
Obrazloženje
Pred ovim sudom dana 15. prosinca 1993. godine zaprimljena je tužba tužiteljice M. T. protiv tužene ad. 1 N. R. (tada N. T. pok.
F.) i tužene ad. 2 D. T. – M. (tada D. T. pok. F.), u
tužbi se navode da su stranke suvlasnici za po ½ dijela obiteljske stambene zgrade označene kao čest. zgr. 257 ZU 1711 k. o. M., tužiteljica da je predmetnu zgradu naslijedila prije dugog niza godina u derutnom stanju, ista da nije bila podesna za stanovanje, a kroz dugi niz godina od kada je izvršila rekonstrukciju zgrade, da je u istu izvršila ogromna ulaganja u visini od 65.473,00 DEM. S obzirom da su stranke suvlasnici za po ½ dijela, na tužene da otpada iznos ulaganja od 32.736,00 DEM, s obzirom da tužene traže predaju ½ dijela predmetne zgrade, da su dužne isplatiti tužiteljici poboljšice u tom iznosu koje otpadaju na njihovu polovinu zgrade. Radi navedenog tužiteljica postavlja zahtjev i traži da joj tužene isplate iznos od 32.736,00 DEM sa kamatama od 1. siječnja 1987. godine pa do isplate, traži naknadu parničnog troška od tuženika.
U svom odgovoru na tužbu tužene su navele kako osporavaju tužbeni zahtjev i predlažu da sud isti odbije kao neosnovan, navode kako je točno da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem Općinskog suda u Supetru broj I-34/97 od 19. ožujka 1998. godine koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1020/00 od 12. svibnja 2000. godine, razvrgnuta suvlasnička zajednica nekretnina glede obiteljske stambene zgrade označene kao čest. zgr. 257 ZU 1711 k. o. M. na način da tuženicama pripadne u isključivo vlasništvo ½ dijela cjeline, istim rješenjem da je detaljno opisano i određeno što u naravi ima pripasti tuženicama, tužene da do dana podnošenja odgovora na tužbu (5. prosinca 2002. godine) nisu ušle u posjed njima pripadajućeg dijela nekretnine. U navedenom postupku Općinskog suda u Supetru, stalni sudski vještak za građevinarstvo da je utvrdio ukupnu prometnu vrijednost zgrade, tuženice da su prihvatile da im pripadne vrijednost od 38.381,00 DEM, a tužiteljici da pripadne dio u vrijednosti od 39.738,00 DEM. Tužiteljica da je čitavo vrijeme upotrebljavala, koristila i iskorištavala kuću, pa i za turističke svrhe, slijedom toga da je iskorištavanjem čitave kuće ostvarivala bitnu dobit, ta dobit da je nesrazmjerno veća nego li su troškovi održavanja kuće, poriče se da bi postojala ulaganja, sva ulaganja da je proveo sada pok. otac tuženica za svoga života, a tužiteljica da je kuću samo održavala.
Tužiteljica je svojim podneskom od 20. kolovoza 2004. godine uredila tužbeni zahtjev tako da s obzirom na protek vremena i promjene valute potražuje od tuženika iznos od 16.400,00 eura, protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 1987. godine do isplate. U tom podnesku navodi da je kuća stranaka prije uređenja bila stara kamena, tipična dalmatinska kuća koja se sastojala od konobe i prvog poda, stara cca 300 godina, neuređena i nepodobna za stanovanje. Navodi da se adaptacijom u prizemlju dobilo 5 prostorija, na katu četiri sobe, wc i hodnik, do kata da su sagrađene dvokrake stepenice, na katu sa stražnje strane da je izgrađen dodatni objekt uz koji se nalazi vrt, a ispred cijele zgrade da je uređeno dvorište ograđeno kamenim i betonskim zidom, u dvorištu da je napravljena spremica od bloketa, opisani radovi da su izvedeni dijelom dok je pok. suprug tužiteljice (F. T.) bio živ, a dijelom nakon njegove smrti. Tužiteljica navodi radove koji su obavljeni nakon smrti F. T.. Navodi da tijekom ostavinskog postupka koji se vodio iza smrti F.
T. nije zatražila izdvajanje svog dijela po osnovi brače stečevine, odnosno nije uspjela sa naknadnim zahtjevom za povećanje suvlasničkog udjela, jer je o udjelima odlučeno ostavinskim rješenjem. Međutim, da to ne znači da ona nema pravo na obvezno – pravni zahtjev prema tuženicama koje su u ostavinskom postupku dobile svoj puni nasljedni suvlasnički dio kao da se radilo o staroj kamenoj derutnoj kući, a ne o potpuno novom objektu.
Tužene u svom podnesku od 15. studenog 2004. godine navode da je pok. otac tuženih F. T. pok. D. predmetnu kuću naslijedio od svojih prednika,
sa tužiteljicom da je bio u braku 5 godina i 8 mjeseci, adaptacija kuće da je dovršena za života pok. F. T. 1968. i 1969. godine. P.. F. T. da je preminuo …. godine i rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Supetru broj O- 158/71 njegovim nasljednicama za po ¼ dijela da su utvrđene tužene. Dakle, već 1971. godine tužiteljica da je znala kako je suvlasnica kuće sa svojim sinom J. samo za ukupno ½ dijela, 1971. godine tužiteljica da je bila suvlasnik za ½ dijela, a od tada, pa nadalje, čitavo vrijeme da je ona isključivo koristila i iskorištavala kuću, da nikada tuženicama nije dopustila ulazak u kuću. U odnosu na ulaganja u kuću obavljena od 1971. godine tužiteljica da je bila nepošten odnosno nesavjestan posjednik. Dana 12. travnja 1979. godine tužene da su podnijele tužbu protiv tužiteljice radi materijalne diobe zajednice nekretnina i postupak da se vodio pred Općinskim sudom u Supetru pod brojem P-75/79. Iako je postupak ovrhe proveden, radi prijetnji tužiteljice i njezinog sina tuženicama da još nije omogućen posjed dijela kuće koji im je dodijeljen u ovršnom postupku I-34/97, taj ovršni postupak da još nije dovršen i sud da to nije okončao. Tužiteljica da nije bila zaposlena već da je imala udio u mirovini pok. F. T. zajedno sa svojim sinom J. i tuženom ad. 1.
Dio prostorija u kući da je trajno iznajmljivala ljeti u turističkoj sezoni te da je imala i podstanara. Tužene navode da je 1988. godine i 2002. godine u kući zaista poduzeto nekoliko radnji renoviranja, međutim, da tužiteljica nema pravo na ulaganja niti ona koja su obavljena za života pok. F., niti ona nakon njegove smrti od kada je nepošten posjednik, pogotovo što je ona kuću isključivo iskorištavala, čitavu kuću još od 1971. godine iako je samo suvlasnica dijela ove kuće.
Tužene su svojim podneskom od 14. travnja 2005. godine dodatno obrazložile svoje dotadašnje navode, ustraju u navodu da je tužiteljica njihov dio kuće koristila za ostvarivanje dobiti, dakle, da se radilo o upotrebi tuđe stvari u svoju korist odnosno stjecanju bez osnove. Pojašnjavaju obiteljske, stambene, materijalne prilike čitave obitelji i dodatno navode da se ulaganja odnose na dio kuće koji je diobom pripao tužiteljici i da tužiteljica način diobe kuće utvrđen sudskom odlukom nije niti osporila.
Dana 9. studenog 2009. godine tužene su podnijele protutužbu, taj predmet je formiran pod brojem P-9761/09 i spojen je sa ovim predmetom radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja. Ustraju u ranije podnesenom prigovoru radi prebijanja, navode da se kuća mogla iznajmljivati, od tužiteljice potražuju iznos od 43.800,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to za razdoblje od 1. studenog 2004. godine pa nadalje. Potražuju naknadu parničnog troška od tužiteljice i preciziraju svoj prigovor prijeboja na način da traže utvrđenje da tužiteljica nema prema njima tražbinu do iznosa od 20.247,00 eura, za slučaj da sud nađe da takva tražbina postoji.
Tužiteljica se usprotivila protutužbenom zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, dakle, nakon spajanja predmeta M. T. je tužiteljica-
protutužena, tužena ad. 1 je tužena ad. 1-protutužiteljica, a tužena ad. 2 je tužena ad. 2-protutužiteljica, pa dalje se označavaju kao tužiteljica, tužena ad. 1 i tužena ad. 2.
Nakon brojnih izvedenih dokaza podneskom od 27. listopada 2022. godine tužiteljica je uredila svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude, a podneskom od 16. studenog 2022. godine tužene su uredile svoj protutužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude.
Navedeno je u podnesku tuženika od 16. studenog 2022. godine da je tužiteljica prodala svoj dio predmetne nekretnine o kojoj se vodi ovaj postupak i dostavlja Ugovor o kupoprodaji nekretnine koji je zaključen između tužiteljice kao prodavateljice i A. G. iz S. kao kupca dana 20. siječnja 2020.
godine, iz ovog ugovora proizlazi kako je tužiteljica zaista kupcu A. G.
otuđila dio predmetne nekretnine, što tužiteljica i ne spori, dakle, danas tužiteljica nije stvarna vlasnica dijela predmetne nekretnine, a postupak je trebalo okončati bez obzira na tu činjenicu, jer je zatražena isplata ulaganja i isplata vezana za stjecanje bez osnove. Sin tužiteljice J. T. pok.F. (polubrat tuženih) preminuo je dana 22.travnja 2019.godine što je utvrđeno uvidom suda u službenu evidenciju M.-a.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta Općinskog suda u Supetru broj I-34/97; predmeta Općinskog suda u Supetru br. P-115/83; saslušanjem i dopunskim saslušanjem tužiteljice M. T. i tužene ad. 2 – protutužiteljice
N. R. (rođ. T.); saslušanjem svjedoka J. T. (sada pokojnog) te
svjedoka S. O. i B. U. K.; troškovnika poduzeća I.
M. iz studenog 1993. godine; dokumentacije u pogledu kredita i zajmova na ime pok. prednika stranaka; računa na ime kupnje materijala; fotografija predmetne kuće; izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zgr. 257 Z. 1711 k. o. M. na dan 19. srpnja 2002. godine; vještva stalnog sudskog vještaka za građevinu ing. J. Č. u predmetu Općinskog suda u Supetru Ovr-144/10 te dopune vještva istog sudskog vještaka za potrebe ovog predmeta; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo dipl. ing. S. R.; rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u
Makarskoj broj O-113/65 od 30. lipnja 1965. godine iza smrti P. T.
(majke tuženih); Ugovora o prodaji nekretnine zaključenog dana 20. siječnja 2020. godine između tužiteljice M. T. kao prodavateljice i A. G. kao
kupca te pregledom izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zgr. 257 ZU 1711 k. o. Milna na dan 16. prosinca 2022. godine.
Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
Protutužbeni zahtjev tuženica nije osnovan, a nije osnovan ni njihov prigovor radi prebijanja.
Pregledom predmeta Općinskog suda u Supetru broj P-115/83 (ranije P-75/79 kojem je pripojen predmet P-309/82) utvrđeno je da je dana 13. travnja 1979. godine zaprimljena tužba D. T. i N. T. protiv tuženika M. T. i
mldb. J. T., radi materijalne diobe zajednica nekretnina, upravo predmetne zgrade označene kao čest. zgr. 257 Z. 1711 k. o. M., iz tužbe proizlazi da su te tužiteljice u predmetu istog suda broj R I-42/78 zatražile razvrgnuće suvlasničke zajednice predmetne nekretnine, predloženici u tom predmetu (M. T. i J.
T.) da su se razvrgnuću suprotstavili. Dana 18. ožujka 1986. godine donesena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Supetru broj P-115/83 kojom je prihvaćen zahtjev D. i N. T. spram M. T. i J. T.
tako da je razvrgnuta materijalna zajednica predmetne kuće na način da je tim tužiteljicama odlučeno odvojiti materijalni dio ½ iste, a ukoliko ne bude moguća materijalna dioba da se izvrši civilna dioba na način da tužiteljicama pripadne ½ novca koji će se postići na javnoj dražbi. Iz utvrđenja u tom predmetu i citirane presude proizlazi da među strankama u ostavinskom postupku nije bilo spora o veličini ostavine iza pok. prednika stranaka F. T. koji je preminuo 1971.
godine. Dana 19. siječnja 1990. godine donesena je drugostupanjska presuda Okružnog suda u Splitu broj Gž-2684/89 kojom je odbijena žalba M. T. i potvrđena je presuda Općinskog suda u Supetru broj P-115/83 od 18. ožujka 1986. godine. Iz utvrđenja u tom postupku, obrazloženja presuda proizlazi da je utvrđeno kako za vrijeme trajanja braka M. T. i F. T. nije renovirana
predmetna nekretnina već da je to F. T. učinio prije braka sa M.
T.. Navedeno je kako M. T. veže ostavinsko rješenje iza smrti F.
T. u predmetu Općinskog suda u Supetru broj O-158/71 koji je pravomoćno okončan, a u kojem M. T. nije isticala svoj udio u stjecanju predmetne
nekretnine. Protiv drugostupanjske presude je podnesena revizija M. T.
koja je od strane VSRH odbačena kao nedopuštena.
Pregledom predmeta Općinskog suda u Supetru broj I-34/97 (sada PU Ovr- 8601/2015 Općinski sud u Splitu, S. služba u S.) utvrđeno je da su temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Supetru broj P-115/83 od 18. ožujka 1986. godine ovrhovoditelji N. i D. T. podnijele protiv ovršenika M. i J. T. prijedlog za ovrhu razvrgnućem suvlasničke zajednice predmetne nekretnine. Ovršenici su se usprotivili zahtjevu ovrhovoditelja, proveden je postupak i izvedeni dokazi vještačenjem, dana 19. ožujka 1998. godine doneseno je rješenje Općinskog suda u Supetru broj I-34/97 kojim je razvrgnuta suvlasnička zajednica predmetne kuće na način da vjerovnicima pripada u isključivo vlasništvo dio koji odgovara ½ dijela cjeline i to prizemlje, a ovršenicima I. kat, sve precizno označeno kao varijanta C i označeno plavom bojom u vještvu stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo M. V. iz S.. Ovršenici su protiv ovog rješenja podnijeli žalbu i dana 12. svibnja 2000. godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Splitu Gž-1020/00 kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Supetru broj I-34/97 od 19. ožujka 2000. godine. Nadalje su donošeni zaključci Općinskog suda u Supetru radi provedbe pravomoćnog rješenja predajom u posjed vjerovnicima dijela koji im je u kući pripao s obzirom na njihov suvlasnički udio od ½. Dana 16.srpnja 2010.godine doneseno je rješenje kojim se utvrđuje tržišna vrijednost predmetne nekretnine na iznos od 545.000,00 kn, uz obrazloženje da opisani način fizičke diobe utvrđen pravomoćnim rješenjem I-34/97 od 19.ožujka 1998.godine nije bilo moguće izvršiti. Ovo rješenje ukinuto je rješenjem Županijskog suda u Splitu Gžp-970/10 od 29.lipnja 2011.godine, predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Dana 29.rujna 2011.godine doneseno je novo prvostupanjsko rješenje broj Ovr-228/11 kojim je utvrđena tržišna vrijednost na iznos od 446.400,00 kn, održano je ročište dana 8.rujna 2011.godine, sud je odlučio izvesti dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku J. Č., Dana 8.ožujka 2012.godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gžp-1256/11 kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje Ovr-228/11 od 29.rujna 2011.godine. U spisu nakon toga više, da danas, nije bilo nikakvog postupanja suda, nikakvih obavljenih radnji, dakle, taj postupak nije okončan.
Dakle, tužene nisu u posjedu niti jednog dijela predmetne kuće, u posjedu su čitavo vrijeme bili tužiteljica i njen sin J. T.. Pregledom Ugovora o prodaji nekretnine kojeg je tužiteljica zaključila sa A. G. dana 20. siječnja 2020. godine utvrđeno je da je J. T. pok. F. preminuo i da ga je naslijedila majka M. T. za cijelo. Dakle, M. T. je sada otuđila
predmetnu nekretninu, ali to ne utječe na potrebu meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu iste i protutužbenom zahtjevu protiv nje.
Tužiteljica M. T. je po prvi put saslušana pred ovim sudom dana 21.
listopada 2005. godine, tada je sud izveo dokaz i saslušanjem tužene ad. 1 u svojstvu parnične stranke, obje su opširno iskazale i o predmetu spora i svim bitnim okolnostima vezano za njihove zahtjeve odnosno zahtjeve stranaka. Dakle, nesporno je da se tužiteljica za svog supruga F. T. koji je ujedno i otac tuženih udala 1965. godine, u tom braku je bila do njegove smrti 1971. godine. Tada je iskazala da je predmet ove njene tužbe zahtjev na ime ulaganja u kuću koja je vršila u razdoblju od 1971. do 1979. godine. Ista je negirala iznajmljivanje kuće za novac, s obzirom na stanje kuće, a tužena ad. 1 je iskazala o svim zahvatima u kuću i za očevog života i nakon njegove smrti. Iste su ponovno saslušane dana 13. studenog 2009. godine, izveden je dokaz dopunom njihovog iskaza i ponovno su opširno izlagale i obrazložile svoje navode.
Saslušani su i svjedoci S. O. (nesrodna sa strankama), B. U.
K. (nesrodna sa strankama) i J. T. pok. F. (sin tužiteljice i polubrat tuženih). Sud je na bitne okolnosti izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za građevinarstvu ing. J. Č., isti je dostavio sudu dana 14. veljače 2011. godine nalaz i mišljenje, a koristio se svim izvedenim dokazima kao i utvrđenjima i vještvima iz predmeta Općinskog suda u Supetru P-75/79 i I-34/97, vještak je izradio vještvo i za potrebe ovršnog postupka među strankama, sud je izveo dokaz pregledom i tog vještva vještaka Č.. Vještak je dao nalaz sa opisom stanja zgrade i prikazom površinskih podataka te je precizno naveo od čega se zgrada sastoji, površine dijelova zgrade, građevinsko stanje i taj nalaz je precizan i u potpunosti obrazložen. U zaključku je naveo kako utvrđena dodatna ulaganja u zgradu u periodu od 1971. godine do dana izrade vještva u iznosu od 4.313,77 eura nisu poboljšala trajnu kvalitetu zgrade niti su bitno poboljšala uvjete korištenja zgrade. Navedena ulaganja da su nedostatna za normalno tekuće održavanje zgrade jer je očevidom utvrđeno da su svi dodatno izvedeni obrtnički i instalaterski radovi kao i ugrađene sanitarije i oprema loše kvalitete, derutni, amortizirani i da u van današnje standardne uporabe. Prostor ukopanog prizemlja da je slabo prozračan i loše osvijetljen kao i sobe kata sa wc-om sa derutnim sanitarijama i cementnim podovima ili podovima iz betonskih pločica te da derutna stolarija nije za normalno uporabno korištenje, a kamoli za turističko iznajmljivanje.
Sudski vještak J. Č. dao je usmenu dopunu nalaza i mišljenja i očitovao se na primjedbe tužiteljice na njegovo vještvo, naveo je da je tri puta bio na objektu kao vještak, prvi put u nazočnosti policije 22. siječnja 2009. godine, da je bitna razlika između tržišne vrijednosti samog objekta kojeg je procijenio i vrijednosti ulaganja u objekt, da je to prikazano u njegovom vještvu, naveo je da kuća nema uporabnu dozvolu i da nema uvjeta ni za korištenje, a ni za turističko iznajmljivanje, u gruboj procjeni omjer vrijednosti ulaganja u rekonstrukciju kuće u odnosu na tržišnu vrijednost nekretnine da iznosi 7 % vrijednosti kuće odnosno 4.729,45 eura.
Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka J. Č. kao stručno,
logično i uvjerljivo, sudski vještak je odradio zadatak vještačenja koliko je to bilo moguće zbog proteka vremena i dostupnosti dokumentacije, ulaganje u kuću bilo je jako davno i nije popraćeno nikakvim računima jer je rađeno u privatnoj režiji i takve su bile okolnosti slučaja i prilike u to vrijeme. Dakle, sve ono što je vještaku bilo dostupno to je vještak i koristio kod izrade svog vještva, a ovaj sud je prihvatio upravo stručni dio njegovog vještva, ne i dio kojim se zadire u pravnu struku. Dakle, za prihvatiti je nalaz vještaka u cijelosti, procjenu tržišne vrijednosti nekretnine i koliko bi ukupna ulaganja u kuću iznosila u odnosu na tržišnu vrijednost nekretnine. Međutim, valjalo je utvrditi tko je ulagao u rekonstrukciju i uređenje kuće, je li to bio sam F. T. koji je preminuo …. godine ili je to bila tužiteljica nakon
njegove smrti jer je ista u svom iskazu navela da se njen zahtjev odnosi na ulaganja iza smrti pok. F. T., njena ulaganja u kuću od 1971.godine do 1979.godine. Valjalo je i zauzeti stav pripada li tužiteljici uopće pravo na isplatu od tuženik, ukoliko je vršila ulaganja u rekonstrukciju kuće od F. smrti do 1979.godine.
Svakako, nakon smrti pok.prednika stranaka F. T., 1971.godine,
stranke su bile suvlasnice predmetne nekretnine. Dakle, radilo bi se o zahtjevu jednog suvlasnika spram drugih suvlasnika, vezano za ulaganja u predmetnu nekretninu. Dakle, što se tiče utuženog perioda, za navesti je da se primjenjuju pravila AOGZ, vezano za prava suvlasnika
odnosno dionika zajedničke stvari, a vezano za Paragraf 361 istog, suvlasnik koji bez naloga ostalih suvlasnika upravlja zajedničkom stvari ne smatra se u načelu poslovođom bez naloga, ali se takav suvlasnik-upravitelj može tretirati kao poslovođa bez naloga ako je zajedničkom stvari upravljao protiv izričite volje ostalih suvlasnik (pravilo iz Paragrafa 837. OGZ-a). U takvom slučaju protiv njega se postupa u smislu pravila iz Paragrafa 1040. OGZ-a koji da tko se u tuđi posao miješa protivno očitovanoj volji vlasnik (ovdje suvlasnika), gubi pravo na učinjeni trošak ukoliko se isti ne može u naturi uzeti natrag. Nakon stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (S. list 6/1980 i 36/1990 i NN 53/91 I 91/96, dalje: ZOVO), u čl.15. propisuje da suvlasnici imaju pravo zajednički upravljati stvarju, za poduzimanje poslova redovnog upravljanja da je potrebna suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od polovice vrijednosti stvari. Za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovnog upravljanja (otuđenje cijele stvari, promjena namjene stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje stvarnih služnosti, veći popravci i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika.
S obzirom na sve izvedene dokaze, temeljem svih izvedenih dokaza, ovaj sud drži utvrđenim da je nakon smrti pok.F. tužiteljica isključila tužene iz posjeda predmetne kuće, da im nije dala pristup u kuću, a posebno da je sve što je radila, radila bez njihove suglasnosti i protivno njihovoj volji, na svoju ruku i samostalno. Radi se o knjiškom primjeru upravljanja zajedničkom stvarju na način da se radi na svoju ruku i protivno volji ostalih suvlasnika, a za svaki zahtjev, ukoliko je postojao u utuženom periodu, trebala je neizostavno suglasnost tuženih, koje nije bilo, dapače, njima je uskraćeno pravo na posjed od strane tužiteljice, a kamoli da ih je pitala za suglasnost o bilo čemu što se kuće ticalo i zahvata na istoj. Dakle, tužiteljici ni na kakav način, primjenom pravnih pravila OGZ-a, a sve i da se primjenjuje ZOVO, ne pripada pravo od tuženih na isplatu bilo kakvih ulaganja i zahvata u zajedničku kuću, s obzirom na sve okolnosti slučaja. To je prvo pitanje na koje je sud trebao odgovoriti i sud zauzima ovakav stav po tom pitanju, temeljem svih izvedenih dokaza.
Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza stranaka i saslušanih svjedoka, kao i priložene dokumentacije, ovaj sud drži da je u kuću ulagano što se rekonstrukcije tiče od strane pok. F. T. i da je kuća u najvećoj mogućoj mjeri bila adaptirana sredstvima F. T. još dok je on bio živ. Nije važno za presuđenje, ali za navesti je da sud drži utvrđenim da do trenutka F. smrti tužiteljica nije bila zaposlena i nikada nije imala vlastitih sredstava, u bitnom sud poklanja vjeru iskazu tužene ad. 1 jer je njen iskaz vjerodostojan, logičan i uvjerljiv te je u skladu sa svim ostalim izvedenim dokazima. Tužiteljica i ne traži isplatu svog dijela ulaganja s naslova eventualne bračne stečevine za vrijeme trajanja braka sa prednikom stranaka, tako nešto nije isticala niti u ostavinskom postupku iza smrti pok. F., ona iskazuje da se njen zahtjev odnosi na njena osobna ulaganja od 1971.godine do 1979.godine.
Svakako, nakon smrti pok.prednika stranaka F. T., 1971.godine,
stranke su bile suvlasnice predmetne nekretnine. Dakle, radilo bi se o zahtjevu jednog suvlasnika spram drugih suvlasnika, vezano za ulaganja u predmetnu nekretninu, tužiteljici pravo na ulaganja sa njene strane od 1971.godine ne pripada, jer je radila protivno jasno izraženoj volji ostalih suvlasnika, na svoju ruku i čitavu kuću držala je u svom posjedu isključivši tužene iz posjeda kuće, koji im nikada nije htjela predati u suposjed, pa niti u ovršnom postupku.
Dakle, sud drži da je adaptacija kuće u najvećoj mogućoj mjeri napravljena isključivo od strane F. T., a i sve da se radilo o zajedničkim sredstvima tužiteljice i njenog supruga F. T., sve ono što je napravljeno do F.
smrti je prema stavu ovog suda iskorišteno i amortizirano upravo od strane samog F. do njegove smrti kao i tužiteljice koja je poslije ostala u posjedu te kuće i koristila kuću nakon F. smrti, čitavo vrijeme, te je zaista amortizirano sve ono što je uloženo, a sud drži da tužiteljica nije u ostavinskom postupku isticala nikakva ulaganja sa njene strane u ovu kuću i da bi nešto bilo bračna stečevina. Ona se za pok. F. udala 1965. godine i u braku je bila do njegove smrti 1971. godine, ulaganja u kuću do F. smrti su iskorištena u cijelosti, a tužiteljica svoj zahtjev i ne temelji na tim ulaganjima, nego na svojim vlastitim ulaganjima nakon F. smrti. Temeljem svih utvrđenja u ovom postupku, pa i vještva sudskog vještaka Č., sud drži da su ulaganja tužiteljice nakon F. smrti bila neznatna u odnosu na rekonstrukciju kuće prije, to što je tužiteljica radila nakon F. smrti, ista je višekratno i višestruko amortizirala korištenjem jer je sve to radila na svoju ruku i bez dogovora sa tuženicama kao suvlasnicama nekretnine, a radila je poboljšice radi svog i sinovog stanovanja, njih dvoje su držali čitavu kuću u posjedu čitavo vrijeme. Ništa od tih zahvata tužiteljica nije napravila uz suglasnost suvlasnica – tuženih i radila je to za svoje potrebe i potrebe svog sina, jer je čitavo vrijeme opstruirala razvrgnuće suvlasničke zajednice i uvođenje tuženih u posjed zajedničke kuće. Radi navedenog je situacija bila takva da je tužiteljica čitavo vrijeme bila u posjedu kuće, tužene ne, dakle, ono što je tužiteljica radila na svoju ruku, isključivo za svoje i sinove potrebe, bez suglasnosti tuženih, tužiteljici u vidu isplate uloženog i ne pripada. Sve što je uložila, a ne radi se o značajnim ulaganjima, amortizirala je i nije time došla u situaciju da ima pravo tražiti da joj to ostale suvlasnice isplate za ½ dijela.
U konačnici je ona, pred kraj ovog postupka, prije zaključenja raspravljanja, svoj dio u kući otuđila trećoj osobi, pa je time i mogla ostvariti bolju cijenu za svoj dio, jer je prodala kuću u stanju u kakvo ju je ona dovela, a ukoliko joj je ona povećala vrijednost (iako sud drži da nije i ukoliko jest u nevelikoj mjeri, da je to i iskoristila kroz vrijeme posjedovanja kuće), dakle, ukoliko je ona povećala vrijednost čitave kuće kako to navodi, onda je mogla i ostvariti veću cijenu za svoj dio, jer je od 1971.godine kuću posjedovala jedino tužiteljica (sa svojim sinom). Dakle, niti u jednom jedinom slučaju tužiteljici ne pripada pravo na isplatu na ime izvršenih ulaganja u kuću, njena ulaganja od 1971.godine su neznatna i amortizirana upravo sa njene strane dugogodišnjim posjedovanjem i korištenje kuće protivno volji ostalih suvlasnika, a sve što je napravila radila je protivno volji tuženih i na svoju ruku, bez ikakve suglasnosti ostalih suvlasnika, naprotiv, protiv njihove volje.
Dakle, zahtjev tužiteljice valjalo je u cijelosti odbiti kao neosnovan. Za navesti je da je sud izveo dokaz i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za građevinu dipl. ing. S. R., prema stavu ovog suda odnosno uredujuće sutkinje izvođenje ovog dokaza 2022. godine je bilo suvišno i izvođenju tog dokaza nije bilo svrhe jer je do tog trenutka činjenično stanje već bilo u potpunosti utvrđeno. To vještvo iz 2022. godine predočilo je stanje nekretnine i svih dijelova nekretnine na fotografijama, sve površine i radilo se o tzv. elaboratu procjene vrijednosti nekretnine, pa je taj sudski vještak naveo u vještvu da je tržišna vrijednost predmetne građevine u stanju iz 1971. godine u iznosu od 69.000,00 eura. Bez obzira kolika je vrijednost bila tada, tržišna vrijednost, kolika je vrijednost sada, a poznato je da su sada ovakve kuće na velikoj cijeni, sud drži utvrđenim da tužiteljici ne pripada pravo na nikakva ulaganja u predmetnu kuću i da je ona sva ulaganja osobno i sa sinom iscrpila. Time što od tih ulaganja tužene nisu imale i nemaju nikakvih koristi jer očito sada trebaju one uložiti novac za uređenje svog dijela kuće, a radi se danas o zaštićenom kulturnom dobru, s obzirom da je od strane vještaka utvrđeno stanje kuće danas, a kuća zaista nije u dobrom stanju uređenosti niti građevinskom stanju. Uvidom u izvadak iz zemljišnih knjiga u vrijeme presuđenja utvrđeno je da je rješenjem M. kulture, U. za zaštitu kulturne baštine iz 2017. godine utvrđena zabilježba predmetne nekretnine kao kulturnog dobra. Suvlasnički dio od ½ je upisan na tužiteljicu, a na svaku od tuženih za ¼ dijela.
Potrebno je posebno istaknuti i navesti, analizirati iskaz svjedoka J. T. pok. F., danas pokojnog, sina tužiteljice i polubrata tuženih, isti je naveo kako je u trenutku očeve smrti 1971. godine bio star 3,5 godine, a u svom iskazu navodi da je tek 1989. godine bilo potrebno renovirati prizemlje, dakle, u periodu od 1971. godine pa do 1989. godine svjedok ne navodi nikakvih ulaganja tužiteljice u ovu kuću, dakle, nema navoda ovog svjedoka popraćenog obrazloženim činjenicama da je tužiteljica nešto bitno u tom periodu u kuću uložila i investirala, kada se sagleda navod same tužiteljice na koji period se odnosi njen zahtjev, to je jasno i da iz iskaza svjedoka T. odnosno njenog sina proizlazi da u periodu od 1971. godine pa do 1989. godine nije bilo bitnih ulaganja u kuću, osim tekućih, a od tada pa nadalje sve što je tužiteljica napravila, napravila je prema stavu ovog suda kao isključiva posjednica kuće za stanovanje sebe i svog sina i to je u cijelosti iskoristila, bez suglasnosti tuženih i na svoju ruku i od toga tužene nemaju kao suvlasnice nikakvu korist koju bi joj trebale naknaditi. Svjedokinje O. i U.
K. u bitnom su potvrdile iskaz tužene ad. 1.
Dakle, u ovom postupku nije bilo mjesta izvođenju daljnjih dokaza, pa ni dopunom vještva sudskog vještaka R., radi svega navedenog, ovaj sud je stava da su izvedeni svi dokazi koji su potrebni za meritorno presuđenje i da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka i potpuno suvišno. Radi svega navedenog odlučeno je kao u tč.I. izreke ove presude.
Što se tiče protutužbenog zahtjeva u iznosu od 43.800,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki iznos od 730,00 kn teku od dospijeća do isplate, a kamate na prvi iznos od 730,00 kn teku od 1. studenog 2004. godine pa nadalje, za navesti je da je i taj zahtjev neosnovan, a sve vezano za utvrđenja u pogledu tog zahtjeva i posebno utvrđenja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice M. T. i presuđenja u odnosu na njen zahtjev. Predmetna protutužba
podnesena je kao reakcija tuženih na tužbu M. T. i s obzirom na okolnost
da M. T. traži isplatu polovine svojih ulaganja u kuću, a u isto vrijeme brani tuženima posjed predmetne kuće. U ovom slučaju tužene su zatražile iznos 60 mjesečnih najamnina u iznosu od po 730,00 kn što zbrojeno daje iznos od 43.800,00 kn. Tužene tijekom postupka navode da je tužiteljica samovlasno koristila bez naknade, te iskorištavala, i njihov suvlasnički dio od ½ kuće, te potražuju "mjesečnu naknadu za korištenje ½ dijela kuće", ne manje od mjesečno tadašnjih 100 DEM. Naknadno tužene ističi da je tužiteljica isključivo koristila kući i da je istu bilo moguće iznajmljivati u vremenu prije D. rata kada je porastao standard, nauštrb tuženih da je na toj kući ostvarivala prihod.
U odnosu na protutužbeni zahtjev, tužiteljica se istom usprotivila navodeći da je zahtjev postavljen s osnova naknade štete, a da je zastarni rok 3 godine, dakle, ističe prigovor zastare ovog potraživanja. Za navesti je da je protutužba podnesena dana 9.studenog 2004.godine, za razdoblje od 1. studenog 2004.godine u iznosu od 43.800,00 kn sa zateznim kamatama. Kada bi se radilo o naknadi materijalne štete radi nemogućnosti iznajmljivanja dijela kuće trećim osobama, radi postupanja tužene. Za navesti je, vezano za istaknuti prigovor zastare, da se zaista kod naknade štete primjenjuje trogodišnji zastarni rok od dana saznanja za štetu i štetnika, vezano za odredbu čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: stari ZOO). Dakle, s obzirom na datum podnošenja protutužbe, za navesti je da bi prigovor zastare bio osnovan za potraživanja dospjela do 9.studenog 2006.godine. Zahtjev – protutužbeni bio je postavljen za pet godina, od 1.studenog 2004.godine, s tim da je dospijeće prvog iznosa od 730,00 kn navedenog na dan 5.studenog 2004.godine.
Tužiteljica je navela da se treba imati u vidu kako se radi o kući u M. na otoku Braču koja se ne može iznajmljivati, da nema nikakvog interesa za uzimanje dijela kuće u najam odnosno interesa od strane podstanara, a da tužiteljica nije bila u mogućnosti iznajmljivati kuću ljeti turistima jer kuća da ne udovoljava uvjetima koji se za to traže. Naknadno tužene ističu da se radi o potraživanju s naslova korištenja tuđe stvari u svoju korist. Dakle, navode da se ne bi radilo o potraživanju s naslova naknade štete na ime nemogućnosti iznajmljivanja dijela kuće, nego o institutu stjecanja bez osnove.
Vezano za pravni osnov potraživanja protutužbe, za navesti je da se primjenjuje odredba čl. 219. starog ZOO-a, institut upotrebe tuđe stvari u svoju korist. Ovom odredbom propisano je da kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Vezano za ovu okolnost, za navesti je da je neosporno tužiteljica jedina (sa sinom) posjedovala čitavu kuću u periodu na koji se protutužba odnosi, tužene nisu bile u posjedu kuće niti dijela kuće, do tog trenutka postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice predmetne kuće već je bio pravomoćno okončan, nije okončan ovršni postupak vezano za taj parnični postupak i razvrgnuće suvlasničke zajednice. Dakle, ukoliko je tužiteljica imala korist od toga što je koristila čitavu kuću sama sa sinom, onda bi se radilo o neosnovanom stjecanju na njenoj strani, jer je i tuđi suvlasnički dio upotrebljavala u svoju korist. Kada se sagledaju svi izvedeni dokazi, za navesti je da sud temeljem svih tih dokaza zaključuje da u promatrano vrijeme na koji se protutužbeni zahtjev odnosi, a vezano za lokaciju kuće, prilike vezano za turizam na tom dijelu otoka zaista nije bilo interesa turist i da se od kuće u takvom stanju nije moglo zarađivati iznajmljujući dio kuće turistima i da tužiteljica to nije ni radila niti je takvu zaradu ostvarivala. Radilo se o kući u osrednjem stanju za mjesne prilike, ali za zarađivanje ne, sud drži da tužiteljica u tom periodu nije niti mogla ostvarivati zaradu iznajmljujući dio kuće trećim osobama, niti turistima niti podstanarima (2004.-2009). Ono što je bitno vezano za tu okolnost, sud drži utvrđenim, tužiteljica očito jest imala treću osobu kratko vrijeme, podstanara u dijelu kuće, tužiteljica u svom iskazu navodi da se radilo o V. R. koji je preminuo i kojoj je pomogao postaviti ogradu za lođu, a da kuću drugima nikada nije iznajmljivala jer nije bila u stanju za iznajmljivanje. Tužena ad.1 iskazuje u svom prvom iskazu da je kuća iznajmljivana V. R., nakon toga obitelji K., 1973.godine (oko godinu dana), kuća da se iznajmljivala i turistima do 1980.godine. Ona da je u kuću prestala dolaziti nakon 1980.godine. Svjedok J. T., sin tužiteljice, polubrat tuženih, iskazao je pred sudom da je jedno vrijeme, godinu dana i to 1973. godine tužiteljica iznajmljivala prizemlje, a da se u vrijeme davanja iskaza svjedoka kuća ne iznajmljuje jer nije u uvjetima da se može iznajmljivati. Dakle, nema nikakvog pisanog traga tome da je tužiteljica kuću iznajmljivala turistima, ona nije bila registrirani iznajmljivač, a kuća, prema stavu ovog suda u periodu na koji se odnosi protutužba nije bila u stanju da bi se turistima mogla iznajmljivati, jednostavno rečeno, to nije bila nekretnina podobna za iznajmljivanje turistima. Sud drži utvrđenim da je podstanar godinu dana bio očito V. R. (mnogo prije utuženog razdoblja) ali nema dokaza da je bilo koga drugog tužiteljica mogla primiti kao podstanara, da je za to uopće bilo interesa, zbog stanja kuće i prilika u tom mjestu, dakle, kako se protutužbom traži iznos za period od 1.studenog 2004.godine do 1.studenog 2009.godine, to iz izvedenih dokaza proizlazi da tužiteljica time što je čitavu kuću koristila u tom periodu (kao svoj dom) nije stekla nikakvu korist jer se koristila čitavom kućom, da u tom periodu kuću nije nikome iznajmila niti je uopće mogla iznajmiti jer kuća nije bila u stanju za iznajmljivanje i za to nije bilo interesa. Dakle, protutužbeni zahtjev nije osnovan, tužiteljica u promatranom periodu nije korištenjem čitave kuće, u biti držanjem kuće u posjedu ostvarila nikakvu imovinsku korist, niti je ikakvu korist uopće tada mogla iznajmiti iznajmljivanjem dijela kuće trećim osobama. Za navesti je i to da je ovršni postupak po prijedlogu tuženih radi uvođenja njih u posjed posebnog dijela kuće, još uvijek bio u tijeku, isti do danas nije okončan.
Dakle, s obzirom na podnesenu protutužbu i protutužbeni zahtjev, sud drži da isti nije osnovan, nije došlo do stjecanja bez osnove na strani tužiteljice, pa je ovakav zahtjev tuženih valjalo odbiti kao neosnovan. One u to vrijeme nisu bile u suposjedu kuće, ali nisu ni imale troškove vezane za kuću tada, niti je to tužiteljica u pogledu redovnih troškova od njih tražila. Dakle, nisu bile u suposjedu, a nisu ni participirale u redovnim troškovima nekretnine, tako da ni iz tog razloga protutužbeni zahtjev ne bi bio osnovan, a isti je, za ponoviti je, u biti reakcija na tužbu tužiteljice protiv njih vezano za njena navodna ulaganja u zajedničku nekretninu.
Što se tiče prigovora tuženih radi prebijanja, jer se očito radi o takvom prigovoru, kao procesnopravnom prigovoru reguliran procesnim pravom, taj prigovor je valjalo također odbiti. Naime, tužene i ne tvrde da je tražbina tužiteljice prema njima postojala i prestala građanskopravnim izvanprocesnim prijebojem, nego ističu postojanje svoje tražbine i zahtijevaju od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, u ovom slučaju je prigovor radi prebijanja istaknut kao uvjetan prigovor, samo za slučaj ako sud utvrdi da postoji tražbina istaknuta u kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužiteljice, kada tužene traže da sud utvrdi postojanje i njihove protutužbine te da ih konstitutivnom odlukom prebije i odbije tužbeni zahtjev, dakle, zahtjev tužiteljice nije osnovan a nije osnovan ni prigovor tuženih radi prebijanja, pa je radi navedenog odlučeno kao u izreci ove presude. Ovaj prigovor tužene su postavile tijekom postupka, prvotno su podneskom od 15.studenog 2004.godine istaknule ovaj prigovor vezano za samovlasno korištenje bez naknade kao i iskorištavanje njihova suvlasničkog dijela ½ kuće. Iste su tijekom postupka ustrajale u svom prigovoru radi prebijanja, zahtjev tužiteljice nije osnovan a nije osnovan ni prigovor tuženih radi prebijanja, za navesti je da su protutužbom postavile zahtjev sa istog osnovan, a koji nije dokazan i koji je neosnovan.
Sud je stava da je predmet i po tužbi, protutužbi i prigovoru radi prebijanja zreo za presuđenje, valjalo je radi svega navedenog zaključiti raspravljanje i donijeti meritornu presudu, nije bilo mjesta izvođenju daljnjih dokaza, svi potrebni dokazi su prema stavu ovog suda izvedeni.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), stranke nisu uspjele u svojim zahtjevima, s obzirom na troškove koji su bili potrebni radi vođenja postupka, sud je, vezano za sve okolnosti slučaja, odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
U Splitu, 5. siječnja 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja-protutuženika
2. Pun. tuženika-protutužitelja
