Pn-30/2021-47

Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, Vladimira Nazora 22

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Ivanu Poljaku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. Đ. iz V. V. 61a, OIB:…, zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku u G., protiv tuženika E. O. d.d., Z., U. G. V.. 282, OIB:…, zastupan po punomoćnici K. I. radi naknade štete, dana 05. siječnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku E. O. d.d., Z., U. G. V. 282, OIB: … da tužitelju I. Đ. iz V. V. 61a, OIB: … plati na ime naknade imovinske štete iznos od 2.530,54 eura / 19.066,35 kn[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od dana 22. siječnja 2021. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, a od dana 1. siječnja 2023. godine pa sve do isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima te se stopa iste određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Preko dosuđenog u točki I. izreke ove presude u iznosu od 2.530,54 eura / 19.066,35 kn, a do zahtijevanih 2.962,51 eura / 22.321,00 kn tužbeni zahtjev se sa iznosom od 431,97 eura / 3.254, 65 kn kao i za zahtijevanu zateznu kamatu za period od dana 28. prosinca 2020. god dana 21. siječnja 2021. godine, tužbeni zahtjev se odbija.

III. Nalaže se tuženiku E. O. d.d., Z., U. G. V. 282, OIB: … da tužitelju I. Đ. iz V. V. 61a, OIB: … nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.060,00 eura / 15.521,07 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima te se stopa iste određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena počevši od dana donošenja ove prvostupanjske presude pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 28. prosinca 2020. godine u 13:00 sati u B., V. K. 11, tužitelj upravljao glavnom prometnicom G. – B. i to sa osobnim automobilom u svojem vlasništvu, marke i tip VW Passat, reg. oznake …, te se je u tom trenutku s kolnog mosta, vožnjom unatrag, u promet uključila Đ. K. osobnim automobilom osiguranim kod tuženika, marke i tip Renault Megane, reg. oznake …. Ona je na taj način oduzela prednost prolaska tužitelju, a uslijed čega je došlo do kontakta navedenih automobila, te uslijed kojeg kontakta se osobni automobil tužitelja odbija na metalni nosač prometnog znaka te je te zgode na osobnom automobilu tužitelja nastala velika imovinska šteta, koju je sam tuženik procijenio na totalnu. Povodom naprijed opisanog štetnog događaja na mjesto događaja su izašli djelatnici PP Bjelovar te pokrenuli prekršajni postupak protiv Đ. K., koji postupak se vodi na Prekršajnom sudu u Bjelovaru. Na osobnom automobilu tužitelja nastupila je totalna šteta, a sve kako to proizlazi i iz procjene štete koji je sačinio sam tuženik, jer je krivac za nezgodu osiguran kod tuženika policom AO osiguranja. Tuženik je povodom odštetnog zahtjeva tužitelju ponudio bez ikakvog valjanog obrazloženja daleko manji iznos štete od one koje mu pripada. Tužitelj cijeni nastalu štetu na iznos od 46.328,00 kn, a kako je tuženik platio samo iznos od 26.328,00 kn, to tužitelj tužbom potražuje iznos od 20.000,00 kn. Kako tuženik odbija tužitelju nadoknaditi cjelokupnu nastalu imovinsku štetu proizašlu iz predmetnog štetnog događaja, to tužitelj po svojim punomoćnicima podnosi tužbu i predlaže da sud donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da priznaje pasivnu legitimiranost tuženika te kao neprijepornu činjenicu da se dana 28. prosinca 2020.godine dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake … za koje je vlasnik K. Đ. kod tuženika sklopila – temeljem članka 22. stavak 1). Zakona o obveznim osiguranjima u prometu1 ∣dalje u tekstu: ZOOP/05∣ – ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog uništenja ili oštećenja stvari. Navodi da iz činjeničnog opisa u tužbi nesporno proizlazi kako su u prometnoj nesreći sudjelovala motorna vozila u pogonu: vozilo osiguranika tuženika, vozilo reg. oznaka … kojim je upravljala K. Đ. i vozilo tužitelja reg. oznaka … kojim je upravljao tužitelj I. Đ.. Stoga, smatra da je u ovoj pravnoj stvari o odgovornosti sudionika predmetne prometne nesreće potrebno je odlučivati primjenom pravila o krivnji pri čemu je sukladno 1072. st.1. Zakona o obveznim odnosima te čl.7. i čl.219. Zakona o parničnom postupku teret dokaza o krivnji sudionika prometne nesreće na ovdje tužitelju. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima za postanak odnosa odgovornosti za štetu nužno je da se kumulativno ispune sve pretpostavke odnosa odgovornosti za štetu. Točnije, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) te ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. S obzirom da je u konkretnom slučaju nužno primijeniti odredbe o odgovornosti po principu krivnje, jer se sukladno odredbi čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima odgovornost za štetu nastala pogonom dvaju ili više motornih vozila ocjenjuje s obzirom na krivnju vlasnika vozila, uzročna veza se ne predmnijeva, već je teret dokaza za istu na oštećeniku odnosno tužitelju. Tuženik osporava isključivu odgovornost osiguranika tuženika. Naime, uvidom u fotodokumentaciju očevida proizlazi da je tužitelj kritične zgode upravljao vozilom brzinom većom od dopuštene, a što je u uzročnoj vezi s nastankom prometne nezgode. Imajući u vidu okolnosti nastanka prometne nezgode tuženik smatra da je isplatom iznosa od 26.328,00 kn šteta tužitelju nadoknađena. Nije sporno da je na vozilu tužitelja nastala totalna šteta tj. da popravak vozila nije ekonomski rentabilan dok je vrijednost ostataka temeljem ponude za otkup razbijenog vozila procijenjena na 27.000,00 kn. Tuženik je na slobodnom tržištu pribavio najpovoljniju ponudu za otkup razbijenog vozila tužitelja od K. d.o.o. te je istu dostavio tužitelju uz Sporazum o izvansudskoj nagodbi kako bi mogao realizirati kupoprodaju razbijenog vozila po najvećoj cijeni. Ukoliko je tužitelj propustio smanjiti štetu koju trpi, dakle, nije prodao razbijeno vozilo po najboljoj cijeni isto ne može ići na teret tuženika. Osporava se zatraženi tijek zateznih kamata. Sukladno čl.1085.st.3. Zakona o obveznim odnosima, kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna osoba dužna je isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete. Visinu navedenog u konkretnom slučaju utvrdit će sud prvostupanjskom presudom, prema cijenama važećim u vrijeme presuđenja pa stoga zatezne kamate teku od dana donošenja prvostupanjske presude, bez obzira kad je šteta nastala ili kad je procijenjena. Tuženik ističe da odredbe noveliranog Zakona o obveznim odnosima o popravljanju imovinske štete nisu sadržajno izmijenjene u odnosu na čl.185. do 198. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima, kao što je to u slučaju o tijeku kamata kod neimovinske štete. Stoga je i nadalje u primjeni sudska praksa o tijeku zakonskih zateznih kamata za slučaj totalne štete na vozilu od dana presuđenja. Slijedom svega navedenog tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, predlaže da sud odbije tužitelja sa tužbenim zahtjevom te da ga obveže na naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka Sud je izvršio uvid u isprave priložene u spis predmeta te je izveo dokaz prometno-tehničkim vještačenjem po vještaku I. P., dipl. ing., i saslušanjem svjedoka M. B., Đ. D. rođ. K. i D. K..

4. Sve izvedene dokaze Sud je ocijenio u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku.

5. U svom iskazu svjedok M. B. navodi da je kao djelatnik policije vršio očevid predmetne prometne nezgode, a o svemu učinjenom sastavili su zapisnik o očevidu odnosno izviješće u pisanom obliku te onome što je u istome navedeno on sada nema što nadodati te nema što mijenjati. Tragova kočenja za pravac kretanja tužitelja prilikom očevida nije nađeno. Bio je samo jedan trag i to na mjestu gdje je došlo do kontakta između vozila koja su sudjelovala u predmetnoj prometnoj nezgodi.

6. Svjedokinja Đ. D. rođ. K. navodi da je predmetnoga dana sa vozilom kojim je upravljala vozeći unatraške uključivala se iz dvorišta na glavnu cestu. Vozilo tužitelja je prilikom prethodne provjere uočila i vidjela da je dosta udaljeno. Konstantno izlazi na ovaj način na glavnu cestu, a s obzirom na trudnoću i to da nije bila sama u vozilu ne bi se uključivala u promet da vozilo tužitelja nije bilo stvarno dovoljno daleko udaljeno. Smatrala je da će stići izvesti uključivanje u promet prije nego što vozilo tužitelja dođe do mjesta njenog izlaska, no vozilo tužitelja je očito došlo prebrzo do istoga, a pretpostavlja da se isto kretalo brzinom većom od dopuštene. Na ovom djelu ceste gledajući za pravac kretanja vozila tužitelja ograničenje brzine je 70 km/h. Na cesti nije uočila tragove kočenja vozila tužitelja. Tužitelj se zaustavio nekakvih 100-tinjak metara od mjesta sudara te su mu se aktivirali zračni jastuci. Na vozilu tužitelj bio je oštećen prednji lijevi kraj, a ne može se podrobnije izjasniti što je sve bilo oštećeno na istom. Protiv nje nije pokrenut prekršajni postupak. Na njenom vozilu je oštećen zadnji kraj vozila te nije bilo oštećenja na bočnim stranama. U trenutku sudara ona je vozilo kojim je upravljala već ubacila u prvu brzinu.

7. U svom iskazu svjedok D. K. navodi da je kao zaposlenik tuženika radio izvid štete na vozilu tužitelja te procjenu štete koja je na istom nastupila. S obzirom na prigovore tužitelja na procijenjeni iznos štete može reći da je procjena učinjena s obzirom na utvrđenu vrijednost na tržištu za taj tip vozila u iznosu cca 53.000,00 kn te je ista umanjena za ponudu koju su dobili kao najpovoljniju za otkup ostatka vozila. Tužitelju su ponudu za otkup ostataka vozila dostavili te on to nije prihvatio. Ova ponuda je bila najpovoljnija jer tuženik ima formiranu bazu ponuditelja zainteresiranih za otkup ostataka vozila, a iz pristiglih prijava ova ponuda je bila najprihvatljivija. Ostatke dijelova je zadržao tužitelj koliko je njemu poznato. Sa bazom o kojoj je naprijed govorio rade kroz više godina, a u odnosu na puko matematičko izračunavanje vrijednosti ostataka dijelova ove ponude koje se dobivaju neposredno od zainteresiranih za otkup su nešto više od iznosa koji bi se onako dobivali.

8. Na sve naprijed navedene sporne okolnosti Sud je izveo dokaz prometno

– tehničkim vještačenjem po vještaku I. P., dipl.ing. iz čijeg pisanog nalaza i mišljenja proizlazi da je do prometne nesreće došlo u V. K. ispred kbr. 11. Neposredno prije nesreće tužitelj se kretao V. K. od pravca N. u pravcu centra B.. Osiguranica tuženika je vožnjom unatrag izlazila iz dvorišta kbr. 11 na prometnicu N. – B.. Gledano od mjesta sudara u pravcu iz kojega je dolazio tužitelj na udaljenosti 20m započinje desni zavoj dužine 70m i radijusa zakrivljenosti 307 m mjereno po vanjskom rubu asfalta zavoja. Gledano sa ulaza kbr. 11. u položaju vozača vozila osiguranice tuženika preglednost u pravcu N. iznosi preko 250 m. Na mjestu nesreće kolnik prometnice je položen horizontalno. Gledano uzdužno na kolnik do sudara vozila je došlo u položaju zadnjeg desnog kotača vozila osiguranice tuženika na početku pronađenog traga zanašanja. Gledano poprečno na kolnik centar sudara se nalazi na desnoj polovini kolnika na udaljenosti 2,6 m u lijevo od desnog ruba kolnika gledano za pravac kretanja tužitelja. U trenutku sudara brzina kretanja vozila tužitelja je iznosila 80 km/h. Osiguranica tuženika u trenutku sudara nalazi se u kretanju unatrag brzinom od 2,5 km/h. Osiguranica tuženika izlaskom na ulaz kbr. 11 dobiva punu preglednost prometnice u pravcu N., kada je od mjesta sudara udaljena 3m u tom položaju neometano može vidjeti tužitelja, kočenjem može zaustaviti vozilo prije dolaska do linije kretanja desne strane vozila tužitelja. Od mjesta izlaska na kolnik do mjesta sudara osiguranica tuženika prelazi put od 2,3 m u vremenu od 1,2 s. U vremenu 1,2 s prije sudara tužitelj prolazi put od 26,8 m , zaustavni put vozila dane brzine kretanja iznosi 47,8 m te tužitelj ne može izbjeći sudar sa vozilom os. tužene. Nadalje, vještak navodi da provedena analiza pokazuje da je gledano na današnji dan, s obzirom na stanje vozila u trenutku štetnog događaja, prilikom štetnog događaja na vozilu tužitelja došlo do štete u iznosu od 48.649,00 kn. U usmenom očitovanju na primjedbe tuženika vještak je na raspravi naveo da u cijelosti ostaje kod danog pisanog nalaza i mišljenja od dana 21. 03. 2022. kao i pisanog odgovora na podnesak tužene. Naime, vještak navodi da u podnesku od 08.06. 2022. tužen a komentira tragove kočenja i z

anašanja kao i odnose usporenja i zanašanja. Što se tiče tragova pronađenih na mjestu nezgode, a utvrđenih prilikom vršenja očevida ako se pomno prouči zapisnik o očevidu koji je sačinjen od strane djelatnika PP Bjelovar, vidljivo je da je na kolniku pronađen trag zanašanja vozila osiguranika tužene koji trag je uz zapisnik dokumentiran i slikom u dokumentaciji očevida, slika se nalazi na strani 89. spisa, nosi broj 4. drugih tragova kretanja na kolniku evidentiranih od strane policije nema. Što se tiče kočenja i zanašanja, odnosno tragova koji se tako opisuju, jedni i drugi nastaju uslijed trenja između površina asfalt i gume vozila u uvjetima kada je rotacija kotača onemogućena ili praktički zanemariva. U ovom slučaju trag zanašanja vozila osiguranice tužene nije nastao kao posljedica bočnog proklizavanja vozila u vožnji po radijusu, u kojim uvjetima centrifugalna sila koja se javlja na vozilu ima tendenciju promijene putanje vozila, ovdje je trag zanašanja nastao kao posljedica udara vozila tužitelja u vozilo osiguranice tužene, a oblik pr

onađenog traga zanašanja je takav da se mo

že zaključiti da u trenutku primarnog kontakta postoji i brzina kretanja vozila osiguranice tužene koja izaziva bočnu silu na vozilo tužitelja i blago ga potiskuje u lijevo u odnosu na dotadašnji pravac kretanja. Sam trag ne postoji u cijelom putu koji prolazi vozilo osiguranice tužene od mjesta sudara do mjesta zaustavljanja. Tim sudarom je nesporno da je vozilo zarotirano za oko 180 stupnjeva pri čemu je centar mas

e (težište) prošao put kako je to naznačeno u pisanom nalazu i mišljen

j

u tako da usporenje zanašanja je isto kao i usporenje kočenja umnožak koeficijenta trenja između gume i podloge i gravitacije. Što se tiče podneska tuženika od 21.11. 2022. vještak dodatno navodi da u trenutku kada osiguranica tužene u vožnji izlazi zadnjim krajem vozila na kolnik do mjesta sudara u toj vožnji i provedenom u

sporenju nalazi se vremenski 1, 2 sekunde, u vremenu 1,2 sekunde, tužitelj je od mjesta sudara udaljen 26,8 metara i intenzivnim kočenjem bi izbjegao nesreću za brzi

ne kretanja do 56 km/h. S

matram da je ovim odgovorio da osiguranica tužene izlazi kontinuiranom vožnjom. Što se tiče pitanja na kojoj udaljenosti se vozač

i mogu međusobno uočiti, smatra da je odgovorio u samom nalazu jer je u skicu rekonstrukcije ucrtao položaj vozila osiguranika tuženika te kada osiguranica tuženika može vidjeti nailazak tužitelja od strane K.

. Ista je tada gledan o vremenski od mjesta sudara udaljena 1,6 sekundi, a tužitelj 35, 7 metara te intenzivnim kočenjem može zaustaviti vozilo za brzinu kretanja do 66 km/h. Što se tiče prigovora na izračun visine štete može odgovoriti da je način izračuna i metodologiju pojasnio i objasnio u pisanom nalazu i mišljenju, a primjedbu punomoćnika tužene da je trebao uzeti u obzir godinu puštanja u promet vozila tužitelja ne mo

že prihvatiti iz razloga što se kod određivanja vrijednosti vozila uzima u obzir stanje vozila na dan štetnog događaja u odnosu na starost u ovom slučaju radi se o vozilu koje je u trenutku štetnog događaja starosti 12 godina pa kako je analiza vršena nešto više od godine dana iza dana nastanka štetnog događaja, to se može smatrati da je 22. godina referentna za 2013. godinu. Navedeno se može prihvatiti zato što se je vozilo tužitelja proizvodilo od 2009. do 2014. godine. Metodologija izračuna štete nastale na vozilu podrazumijeva izračun ostatka vrijednosti vozila na način kao što je to dao u nalazu. Ako bi vrijednost ostatka vozila bila 27

.

000, 00 kuna tada bi šteta iznosila 45 394,35 kuna.

09. Nije sporno između stranaka da je dana 28. prosinca 2020. godine došlo do prometne nezgode kako to u tužbi navodi tužitelj te da je za istu odgovorna i osiguranica tuženika iz čega proizlazi pasivan legitimiranost tuženika. Isto tako, nije sporno da je tužena na ime naknade štete kao nesporno isplatila tužitelju iznos od sveukupno 26.328,00 kn.

10. Sporno je između stranaka da li je od predmetne prometne nezgode došlo isključivo krivnjom osiguranice tuženika ili je istoj doprinio i sam tužitelj. Upravo u tom dijelu je tuženik po punomoćniku prigovarao nalazu i mišljenju prometno tehničkog vještaka smatrajući da je tužitelj svojim ponašanjem doprinio nastanku predmetne prometne nezgode odnosno da je istoj doprinio svojim propustom.

11. Po ocjeni ovoga Suda, osiguranica tuženika sukladno odredbi članka 43. Zakona o sigurnosti u prometu na cestama nije se smjela uključivati u promet ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu i imovinu već se je prije uključivanja u promet morala uvjeriti da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu i imovinu vodeći pri tome računa o položaju vozila te o smjeru i brzini kretanja.

12. Dakle, po ocjeni ovoga Suda, iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi da je osiguranica tuženika neposredno prije nastanka predmetne prometne nezgode mogla na vrijeme uočiti vozilo kojim se kretao tužitelj i pravovremenim zaustavljanjem vozila kojim je upravljala izbjeći predmetnu prometnu nezgodu jer je za to imala sve potrebne prometno-tehničke pretpostavke. Dakle, da tužena nije sa svojim vozilom nepropisno izašla na prometnicu kojom se sa svojim vozilom kretao tužitelj ne bi došlo do predmetne prometne nezgode tj. tužitelj bi u tom slučaju prošao mjesto sudara neovisno o tome što se je kretao brzinom od 80 km/h koja je za deset kilometara veća od dopuštene na ovom dijelu ceste, a kako je sve to također utvrđeno prometno tehničkim vještačenjem.

13. Iz navedenog, po ocjeni ovoga Suda, proizlazi odgovornost osiguranice tuženika za nastanak predmetne prometne nezgode, a posljedično tome i predmetne štete tako da iz stoga proizlazi i odgovornost tuženika kao osiguravatelja njezina vozila.

14. No, s obzirom na prigovor tuženika da na strani tužitelja postoji doprinos nastanku predmetne prometne nezgode te budući da je vještačenjem utvrđeno da se je tužitelj kretao brzinom koja je veća od dopuštene, po ocjeni ovoga Suda, nužno je bilo utvrditi da li je tužitelj mogao svojim postupanjem izbjeći sudar svojeg vozila sa vozilom osiguranice tuženika i time izbjeći nastanak predmetne štete, odnosno da li bi u slučaju da se tužitelj kretao dopuštenom brzinom šteta nastala na njegovom vozilu bila manja od predmetne.

15. Imajući u vidu sadržaj odredbe članka 1072. Zakona o obveznim odnosima i odredbe članka 1092. istog Zakona, po ocjeni ovoga Suda, u predmetnoj prometnoj nezgodi i u njoj nastaloj šteti na strani tužitelja ne postoji doprinos jer on prema mišljenju prometno tehničkog vještaka nije zaustavljanjem mogao izbjeći nalet na vozilo osiguranice tuženika i u slučaju da se je vozio dopuštenom brzinom jer je za izbjegavanje vozila osiguranice tuženika, u trenutku kada se ona sa istim uključuje u promet na cesti kojom se kreće tužitelj, bilo je potrebno da se on kreće brzinama manjim od 56 km/h, a što s obzirom na dopuštenu brzinu od 70 km/h i ostale okolnosti dane prometne situacije nije bio u obvezi, kao što nije bio dužan niti smanjivati brzinu samim time što je vidio kretanje osiguranice tuženika izvan ceste jer je s obzirom na uobičajeni tijek i prometna pravila bilo za očekivati da će ona svoje vozilo prije izlaska na cestu zaustaviti, odnosno da se neće uključiti u promet prije nego što propusti vozilo tužitelja da prođe. Dakle, tužiteljevo nepropisno prekoračenje dopuštene brzine nije u uzročnoj vezi sa nastankom prometne nezgode. Nadalje, po ocjeni ovoga Suda, tijekom postupka nije na nedvojben način dokazano niti da je ta brzina u uzročnoj vezi sa visinom štete tj. da je zbog iste šteta veća nego što bi bila da se je tužitelj vozio brzinom od npr. 70 km/h jer nije na nedvojben način dokazano što bi to značilo u pogledu oštećenja na vozilu, odnosno, nije dokazano niti to da je na bilo koji način moguće utvrditi da u slučaju brzine manje za 10 km/h ne bi došlo do tzv. "totalne štete" na vozilu tužitelja.

16. S obzirom na sve navedeno u prednjem odlomku za napomenuti je da u pogledu činjenice postojanja tužiteljevog doprinosa nastanku predmetne štete, po ocjeni ovoga Suda, teret dokazivanja na strani tuženika jer da isti doprinos postoji tvrdnja je tuženika pa ju on u smislu odredbi članka 7. st. 1. i članka 219. Zakona o parničnom postupku dužan i dokazati na nedvojben način.

17. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je na vozilu tužitelja nastupila tzv. „totalna štete“ tj. da isto nakon prometne nezgode nije bilo za uporabu za koju je namijenjeno, no sporno je koliko ta šteta iznosi u novcu.

18. Po ocjeni ovoga Suda, u slučaju kao što je predmetni, šteta se sastoji u gubitku vrijednosti vozila koju je isto imalo neposredno prije trenutka prometne nezgode. Dakle, u ovom slučaju tuženik je u smislu odredbi članka 1090. Zakon o obveznim odnosima dužan naknaditi upravo tu vrijednost s tim da ima pravo preuzeti ostatke vozila, no ukoliko tužitelj odluči zadržati ostatke vozila onda se visina naknade štete umanjuje za vrijednost ostatka vozila.

19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje prometno tehničkog vještaka u dijelu u kojem je izračunao vrijednost vozila tužitelja, prema stanju na dan prometne nezgode

, u

iznosu od 72.394,35 kn jer je način izračuna vještak detaljno obrazložio, kako je to naprijed navedeno, a i isti izračun je potkrijepio i dokazima iz kojih proizlazi da je upravo to prosječna cijena koja se na tržištu može postići za vozilo predmetnih karakteristika.

20. Nadalje, po ocjeni ovoga Suda, vrijednost ostataka vozila se također u smislu odredbe članka 1089. st. 2. Zakona o obveznim odnosima realnije može utvrditi prema njihovoj tržišnoj vrijednosti, a u ovom konkretnom slučaju je tuženik ponudio da isti od tužitelja budu otkupljeni upravo po toj vrijednosti, odnosno da ih tužitelj ustupi tuženiku kako bi se prodali najboljem ponuđaču tj. za najbolju cijenu koja se na tržištu može postići. Za sve navedeno, po ocjeni ovoga Suda, tuženik je priložio vjerodostojan dokaz pozivajući se na obvezujuću ponudu trgovačkog društva K. d.o.o. iz J. P. koje je dalo najveću ponudu u iznosu od 27.000,00 kn. Ovu opciju Sud je smatrao relevantnijom od izračuna sadržanog u nalazu i mišljenju vještaka gdje je iznos vrijednosti ostataka vozila dobiven kroz postotak vrijednosti ostataka u vrijednosti vozila jer tržište je to koje diktira cijene vozila, a isto tako i ostataka vozila pa te dvije cijene ne moraju nužno biti u ovisnosti. Naime, ostaci vozila prema izračunu vještaka dosita imaju vrijednost u određenom postotku od vrijednosti čitavog neoštećenog vozila, no vrijednost ostataka vozila se na tržištu formira sukladno zakonu ponude i potražnje s obzirom na sve okolnosti koje na isto utječu (npr. može biti u ovisnosti sa cijenom svakog pojedinog dijela vozila koji će iz ostataka vozila biti uzet i korišten za daljnju upotrebu).

21. Pored toga, za istači je da, ukoliko se tužitelj nije slagao sa ponuđenim iznosom mogao je jednostavno predati tuženiku ostatke vozila pa u tom slučaju vrijednost ostataka ne bi bila niti relevantna za odluku u ovom predmetu, a nakon toga od tuženika tražiti da mu naknadi štetu prema vrijednosti vozila neposredno prije same prometne nezgode.

22. Sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju prometno – tehničkog vještaka jer je isti, po ocjeni ovoga Suda, dan u skladu sa pravilima struke i znanosti koja se primjenjuje, valjano je obrazložen u odnosu na sva pitanja i primjedbe stranaka pa to obrazloženje prihvaća i ovaj Sud. S tim u svezi za napomenuti je da nakon navedenog usmenog pojašnjenja od strane vještaka niti stranke nisu imale daljnjih pitanja i primjedbi.

23. Dakle, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje prometno tehničkog vještaka vrijednost tužiteljeva vozila neposredno prije prometne nezgode u iznosila je 72.394,35 kn te kada se od istog iznosa oduzme vrijednost ostataka vozila u iznosu od 27.000,00 kn dobije se da je tužitelju šteta nastala u iznosu od 45.394,35 kn. Kako nije sporno da je tuženik tužitelju u mirnom postupku već isplatio iznos od 26.328,00 kn to je nepodmiren ostao iznos od 19.066,35 kn.

24. Prema tome, imajući u vidu sve naprijed navedeno, po ocjeni ovoga Suda, tuženik je tužitelju na ime predmetne štete dužan platiti naknadu u iznosu od 19.066,35 kn, odnosno 2.530,54 EUR, a na taj iznos je dužan u smislu odredbi članka 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu platiti i pripadajuće zatezne kamate (s obzirom na dan zaključenja glavne rasprave) i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tj. od 22. siječnja 2021. godine (iz dostavnice u e- spisu proizlazi da je toga dana tužitelj tuženiku preporučenom poštanskom pošiljkom uputio odštetni zahtjev). Preko dosuđenog iznosa naknade i za zatezne kamate za raniji period Sud je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.

25. Tužitelj je konačno tužbeni zahtjev postavio na iznos od 22.321,00 kn, a ovom presudom mu je dosuđen iznos od 19.066,35 kn pa onda iz toga proizlazi da je on u ovom sporu uspio u omjeru od 85,42 %, dok je tuženik uspio u omjeru od 14,58 %.

26. Nakon što se postotak uspjeha tužitelja u ovom sporu umanji za postotak uspjeha tuženika u ovom sporu dobije se da temeljem odredbi članka 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku tužitelju pripada 70,84 % od troškova koji su mu bili opravdano potrebni za vođenje ovoga postupka.

27. Sud je tužitelju u smislu odredbi članak 155. Zakona o parničnom postupku kao opravdano potrebne za vođenje ovoga postupka priznao troškove koji se odnose na zastupanje po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika i to za sastav zahtjeva za mirno rješavanje spora, sastav tužbe i tri obrazložena podneska te zastupanje na tri ročišta i jednom očevidu u iznosu od 199,08 eura / 1.500,00 kn po svakoj radnji, zajedno sa pripadajućim PDV- om, kao i troškove predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 eura / 3.000,00 kn dolazak vještaka na ročište u iznosu od 57,73 eura / 435,00 kn kao i troškove svjedoka u iznosu od 66,36 eura / 500,00 kn te troškove sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 146 eura / 1.100,00 kn ili sve to ukupno u iznosu od 2.907,96 EUR / 21.910,00 kn.

28. Dakle, kada se iznos od 2.907,96 EUR pomnoži sa 70,84 %, koliko je tužitelj uspio u ovom sporu, dobije se iznos od 2.060,00 EUR koliko je tuženik tužitelju dužan platiti na ime troškova ovoga postupka.

29. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci.

U Garešnici, 05. siječnja 2023. godine.

S u d a c :

Ivan Poljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom županijskom sudu putem ovog suda.