REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: 5 P-1285/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari 1. tužitelja J. Č., OIB: ... , 2. tužiteljice M. Č., ..., 3. tužiteljice L. Č., OIB:42267645888 i 4. tužitelja Tomislava Čuljka, OIB: ..., svi iz S., svi zastupani po punomoćniku T.N., odvjetniku, protiv tuženika OTP b. d.d. iz S., OIB: ...zastupan po punomoćnici S . V . odvjetnici u Odvjetničkom društvu V. i partneri, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. studenoga 2022., u prisutnosti 1. tužitelja, punomoćnika 1.-4. tužitelja i punomoćnika tuženika, 4. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu od 25.01.2006. broj ...

II Nalaže se tuženiku OTP b. d.d. da tužiteljima J. Č.,,

M. Č.,, L. Č., i T . Č . solidarno isplati iznos od 6.595,44

HRK/875,37 EUR[1] sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15% godišnje, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena koje teku po toj stopi od 1. rujna 2007. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena i to na iznos od:

-39,07 HRK/5,19 EUR[1] od 12.03.2007. do isplate;

-38,91 HRK/5,16 EUR[1] od 10.04.2007. do isplate;

-38,27 HRK/5,08 EUR[1] od 10.05.2007. do isplate;

-38,33 HRK/5,09 EUR[1] od 11.06.2007. do isplate;

-37,89 HRK/5,03 EUR[1] od 10.07.2007. do isplate;

-38,36 HRK/5,09 EUR[1] od 10.08.2007. do isplate;

-38,34 HRK/5,09 EUR[1] od 10.09.2007. do isplate;

-37,80 HRK/5,02 EUR[1] od 10.10.2007. do isplate;

-38,24 HRK/5,19 EUR[1] od 12.11.2007. do isplate;

-38,06 HRK/5,05 EUR[1] od 10.12.2007. do isplate;

-38,67 HRK/5,13 EUR[1] od 10.01.2008. do isplate;

-39,18 HRK/5,20 EUR[1] od 11.02.2008. do isplate;

-39,92 HRK/5,30 EUR[1] od 10.03.2008. do isplate;

-39,28 HRK/5,21EUR[1] od 10.04.2008. do isplate;

-38,83 HRK/5,15 EUR[1] od 12.05.2008. do isplate;

-38,76 HRK/5,14 EUR[1] od 10.06.2008. do isplate;

-38,63 HRK/5,13 EUR[1] od 10.07.2008. do isplate;

-38,41 HRK/5,10 EUR[1] od 11.08.2008. do isplate;

-38,53 HRK/5,11 EUR[1] od 10.09.2008. do isplate;

-73,09 HRK/9,70 EUR[1] od 10.10.2008. do isplate;

-74,71 HRK/9,92 EUR[1] od 10.11.2008. do isplate;

-74,18 HRK/9,85 EUR[1] od 10.12.2008. do isplate;

-77,86 HRK/10,33 EUR[1] od 12.01.2009. do isplate;

-79,26 HRK/10,52 EUR[1] od 10.02.2009. do isplate;

-80,98 HRK/10,75 EUR[1] od 10.03.2009. do isplate;

-77,96 HRK/10,35 EUR[1] od 10.04.2009. do isplate;

-77,42 HRK/10,28 EUR[1] od 11.05.2009. do isplate;

-77,12 HRK/10,24 EUR[1] od 10.06.2009. do isplate;

-77,73 HRK/10,32 EUR[1] od 10.07.2009. do isplate;

-76,52 HRK/10,16 EUR[1] od 10.08.2009. do isplate;

-77,07 HRK/10,23 EUR[1] od 10.09.2009. do isplate;

-76,12 HRK/10,10 EUR[1] od 12.10.2009. do isplate;

-76,96 HRK/10,21 EUR[1] od 10.11.2009. do isplate;

-76,48 HRK/10,15 EUR[1] od 10.12.2009. do isplate;

-157,98 HRK/ 20,97 EUR[1] od 11.01.2010. do isplate;

-160,42 HRK/ 21,29 EUR[1] od 10.02.2010. do isplate;

-160,02 HRK/ 21,24 EUR[1] od 10.03.2010. do isplate;

-162,22 HRK/ 21,53 EUR[1] od 12.04.2010. do isplate;

-167,67 HRK/ 22,25 EUR[1] od 10.05.2010. do isplate;

-171,92 HRK/ 22,82 EUR[1] od 10.06.2010. do isplate;

-168,83 HRK/ 22,41 EUR[1] od 12.07.2010. do isplate;

-177,91 HRK/ 23,61 EUR[1] od 10.08.2010. do isplate;

-175,25 HRK/ 23,26 EUR[1] od 10.09.2010. do isplate;

-171,30 HRK/ 22,74 EUR[1] od 11.10.2010. do isplate;

-181,31 HRK/ 24,06 EUR[1] od 10.11.2010. do isplate;

-187,76 HRK/ 24,92 EUR[1] od 10.12.2010. do isplate;

-183,91 HRK/ 24,41 EUR[1] od 10.01.2011. do isplate;

-183,75 HRK/ 24,39 EUR[1] od 10.02.2011. do isplate;

-180,86 HRK/ 24,00 EUR[1] od 10.03.2011. do isplate;

-197,46 HRK/ 26,21 EUR[1] od 11.04.2011. do isplate;

-197,52 HRK/ 26,22 EUR[1] od 10.05.2011. do isplate;

-196,22 HRK/ 26,04 EUR[1] od 10.06.2011. do isplate;

-196,22 HRK/ 26,04 EUR[1] od 11.07.2011. do isplate;

-196,22 HRK/ 26,04 EUR[1] od 10.08.2011. do isplate;

-196,22 HRK/ 26,04 EUR[1] od 12.09.2011. do isplate;

-196,22 HRK/ 26,04 EUR[1] od 10.10.2011. do isplate;

-196,22 HRK/ 26,04 EUR[1] od 12.12.2011. do isplate;

-195,10 HRK/ 25,89 EUR[1] od 10.12.2011. do isplate;

-33,51 HRK/ 4,45 EUR[1] od 10.01.2012. do isplate;

-11,78 HRK/ 1,56 EUR[1] od 10.01.2012. do isplate;

-25,65 HRK/ 3,40 EUR[1] od 10.02.2012. do isplate;

-25,48 HRK/ 3,25 EUR[1] od 12.03.2012. do isplate;

-25,48 HRK/ 3,25 EUR[1] od 10.04.2012. do isplate;

-25,48 HRK/ 3,25 EUR[1] od 10.05.2012. do isplate;

-25,64 HRK/ 3,40 EUR[1] od 11.06.2012. do isplate;

-25,06 HRK/ 3,33 EUR[1] od 10.07.2012. do isplate;

-25,06 HRK/ 3,33 EUR[1] od 10.08.2012. do isplate;

-25,46 HRK/ 3,38 EUR[1] od 10.09.2012. do isplate;

-25,46 HRK/ 3,38 EUR[1] od 10.10.2012. do isplate;

-25,46 HRK/ 3,38 EUR[1] od 12.11.2012. do isplate;

-25,46 HRK/ 3,38 EUR[1] od 10.12.2012. do isplate;

-25,01 HRK/ 3,32 EUR[1] od 10.01.2013. do isplate;

sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljima solidarno nadoknadi trošak postupka u iznosu od 11.612,50 HRK/1.541,24 EUR[1] uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od 4. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da je pravni prednik tužitelja kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj ... od 25. siječnja 2006. kojim

Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje pravnom predniku tužitelja iznos od 21.255,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za kreditora na dan isplate, a tužitelj se obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Navodi da je pravni slijednik kredit otplatio. Ističe da je odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku iznos kredita plaćati u anuitetima, te plaćati redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 6,99 % godišnje, promjenjivo, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Navodi da odredba čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika (banke) o kamatnim stopama je ništetna. Navodi da je odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena, određena ili odrediva. Navodi da u konkretnom slučaju činidba u pogledu kamatne stope koju su tužitelji bili dužni plaćati tuženiku nije određena niti odrediva. Ističe da se kamatna stopa prema predmetnom ugovoru o kreditu mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo jer je tuženik svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te je o istome obavještavao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, pa je tako tuženik u nekoliko navrata u periodu od 2006. do 2013. mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjena u mjesečnim anuitetima koji su tužitelji bili dužni plaćati tuženiku, a time i do promjene prvotno dogovorene u otplatnom planu. Navodi da predmetna ugovorna odredba omogućuje tuženiku da promjenu ugovorne kamatne stope čini ovisnom isključivo o jednom ugovaratelju, a pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te je time po mišljenju tužitelja uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, koji promjenu nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogao provjeriti jer nije imao egzaktnih kriterija. Neravnoteža u pitanju prava i obveza između stranaka ide na štetu tužitelja, u ovoj slučaju potrošača, a predmet ugovora i novčana obaveza su bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem navedene ugovorne odredbe (čl. 2. t. 1. Ugovora) u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane-tužitelja. Smatra da je navedeno u suprotnosti sa čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Ističe da je odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, kao jednim od osnovnih načela obveznog prava sadržanih u odredbi čl. 4. ZOO-a. Stoga je dug tužitelja postao promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati, te je tuženik kamatu određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem i prouzrokovao znatnu neuravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača. Ističe da je navedene odredba ugovora koja se određuje promjenjivost kamatne stope u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis. Ističe da je presudom Visoki trgovački sud RH posl. br. ... od 13. lipnja 2014. na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama uključujući i kredit tužitelja zauzeo stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjene kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika (banke) nepoštene, a prema tome i ništetne, te je isto potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda R H ... od 20. ožujka 2018. Smatra da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, a i tužitelj ističe da je čl. 4. predmetnog Ugovora ništetan imajući u vidu obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda RHposl. br. ... od 13. lipnja 2014. i presude i rješenja Vrhovnog suda R H ...od 20. ožujka 2018. Navodi da je tuženik umjesto prvotno ugovorene kamatne stope od 6,99 % jednostranom odlukom, protivno načelu savjesnosti i poštenja mijenjao kamatnu stopu, čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita, pa je kamata uvećana na 7,90 % dana 10. ožujka 2007., na 8,90 % dana 10. listopada 2008., na 10,40 % dana 10. siječnja 2010. i na 10,49 % dana 10. siječnja 2012. Ističe da se navedenim promjenama kamatne stope mijenjao dužni iznos mjesečnog anuiteta, a čime je tužitelj preplatio mjesečne anuitete. Smatra da se sukladno presudi Visokog trgovačkog suda RH posl. br. ...od 13. lipnja 2014. svaki iznos anuiteta viši od iznosa određenog u prvotnom otplatnom planu smatra nepošteno promjenjivim na štetu tužitelja. Stoga smatra da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, pa tužitelj postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Stoga predlaže specificiranim tužbenim zahtjevom, nakon nalaza vještaka, da sud utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2006. broj 12011/06, te naloži tuženiku da tužiteljima J. Č., J. Č., L. Č., i T. Č. solidarno isplati iznos od 6.595,44 HRK/875,37 EUR[1] sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Predlaže i da sud naloži tuženiku da tužiteljima

solidarno

nadoknade

troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, osnovu i tijek zateznih kamata, te ističe da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer tužitelji nisu svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuli zastaru. Također smatra da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, a tužitelji nisu bili stranke kolektivnog spora. Smatra da odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne, već su iste dopuštene temeljem čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su navedene odredbe u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne, lako razumljive i uočljive, a korisnik kredita je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. Ističe da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran, niti je za njih mogao znati, a niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Z. donesena u povodu kolektivne tužbe pod posl. br. P-1401/12 ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Navodi da na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Napominje da su predmet ocjene kolektivnog spora bili kunski krediti s valutnom klauzulom vezanom uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, koje su banke odobravale na duže razdoblje od 15-30 godina, a koji su bili namjenski krediti i to u pravilu stambeni krediti. Navodi da je predmet ovog spora nenamjenski ugovor o kreditu s rokom otplate od sedam godina. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju radi o potpuno drugačijem ugovoru o kreditu za razliku od dugoročnih stambenih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Osporava svojstvo potrošača korisniku kredita, te da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, a koji definira da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Smatra da su tužitelji dužni u tužbi dokazati svojstvo potrošača, a što isti ne dokazuju. Također smatra da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na utvrđivanje iz kolektivnih sporova samo u pojedinačnim parnicama radi naknade štete. Smatra da se iz historijata tužbe može izvesti zaključak da tužitelji podnose tužbu radi povrata stečenog bez osnove, a za koji institut Zakon o obveznim odnosima predviđa opći zastarni rok od pet godina, a koji po mišljenju tuženika teče od svakog pojedinog iznosa anuiteta za koji tužitelji smatraju da je preplačen, a kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. to tuženik ističe prigovor zastare za sve iznose iz tužbe dospjele prije 12. lipnja 2014., odnosno cjelokupno potraživanje iz tužbe je u zastari. Navodi da je kolektivna tužba apstraktne pravne prirode i pruža preventivnu zaštitu kolektivnih prava, te se konkretna prava potrošača štite samo na posredan i apstraktan način. Ističe da smisao vođenja postupka kolektivne zaštite nije produljenje zastarnog roka za pojedine potrošače, kako bi eventualno naknadno ostvarili pravo na restituciju, a koje je temeljem Zakona o obveznim odnosima već do tada zastarjelo. Napominje da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe), a niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava na isplatu. Ističe da i Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Također navodi da do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 u povodu kolektivne tužbe Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, te je isti postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09), pa stoga nema mjesta primjeni čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, odnosno proširenju granica pravomoćnosti, kako se obrazlaže u revizijskog odluci .... Protivi se navodima tužitelja da bi odredbe čl. 4. Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bile ništetne. Ističe da je temeljem čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (NN 37/2005, dalje ZOO), dopušteno je ugovaranje promjenjive kamatne stope. Ističe da je u vrijeme sklapanja ugovora ugovorena kamatna stopa iznosila 6,99 %, a zakonska kamatna stopa je iznosila 15 %, pa sukladno čl. 26. st. 1. ZOO-a ugovorena stopa nije bila viša od stope zakonskih zateznih kamata, niti u trenutku sklapanja ugovora, niti za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Navodi da je za potrebe sudskog postupka povodom kolektivne tužbe sud razmatrao građane koji su bili korisnici ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa, a koje u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača naziva "potrošač", te smatra da je trebalo razmatrati "prosječnog potrošača", koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač. Navodi da se u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje potrošač u razmjernoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja, te da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, što moraju utvrditi nacionalni sudovi i tijela. Ističe da se u navedenim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni. Vezano za promjenjivu kamatnu stopu iz čl. 4 i 9 Ugovora između stranaka tuženik smatra da je jasno, nedvojbeno i lako razumljivo da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti, s obzirom na riječ "promjenjiva". Ističe da je u čl. 9. st. 2. Ugovora u prvoj rečenici navedeno "kod izmjene redovne kamatne stope …" iz čega jasno proizlazi da će do promjene doći, a kada i koliko će se promijeniti kamatna stopa kroz godine koje dolaze nitko nije mogao znati. Navodi da je tuženik u svakom trenutku otplate kredita bio na raspolaganju korisniku kredita radi svih dodatnih i detaljnih informacija o promjeni kamatne stope, a korisnik kredita se tuženiku niti u jednom trenutku za vrijeme otplate kredita nije obratio sa zahtjevom za dodatno objašnjenje. Navodi da je u trenutku sklapanja Ugovora stanje tržišta, a time i kamatne stope bilo povoljno za korisnika kredita, te je jasno zašto je korisnik kredita izabrao predmetnu vrstu Ugovora, te je korisnik kredita između više vrsta ponuđenih ugovora o kreditu i raznih vrsta kamatnih stopa izabrao ovu vrstu ugovora te je odluka bila njegova. Ističe da visina kamatne stope ovisi o promjenama na tržištu koje ovise o brojnim elementima poput premije na rizik zemlje, referentne kamatne stope, troška regulacije, operativnog troška te rizičnosti klijenta i banke. Tuženik smatra da nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta u vidu povrata jer isti za nadolazeće promjene nije mogao znati, niti na njih utjecati, a niti ih je on skrivio. Smatra s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev da tužitelji traže da se kamatna stopa fiksira na početnu ugovorenu kamatnu stopu od 6,99 %, a Ugovorom je jasno definirano da se ugovara promjenjiva kamatna stopa, a što bi bila sasvim druga vrsta kredita.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju iza pok. D. Č. doneseno od strane javnog bilježnika S. L. posl. br. ...od 12. rujna 2011. (list 11), presliku Ugovora o kreditu broj ...od 27. siječnja 2006. između prednika tužitelja HVB S. b. d.d. i prednika tužitelja D. Č. i tužitelja J. Č., (list 12-13), otplatni plan (list 14-15 i 16-17), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 18-20), promet po kreditu D. Č. (list 67-80), te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze dipl. oec. P. B.iz Centra d.o.o., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 95-100), te je saslušao 1. tužitelja kao stranku u postupku, a nije saslušao 2.-4. tužitelje s obzirom da su isti u vrijeme podizanja kredita bili maloljetne osobe.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među strankama da je prednik tuženika HVB S. b. d.d. kao davatelj kredita-banka s prednicom tužitelja pokojnom D. Č. kao korisnikom kredita, te 1. tužiteljem J. Č., kao solidarnim dužnikom, dana 27. siječnja 2006. sklopio Ugovor broj ... (list 12-13), a u koji je sud izvršio uvid, a sud je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju iza pok. D. Č. doneseno od strane javnog bilježnika S . L . posl. br. ...od 12. rujna 2011. (list 11) iz kojeg proizlazi da su nasljednici iza pokojne D. Č., J. Č., M. Č., L j . Č . i T. Č., ovdje 1.-4. tužitelji. Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o nenamjenskom kreditu kako to proizlazi iz čl. 2. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 21.255,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), a uz rok otplate od 84 mjeseca (čl. 3. Ugovora), te kamatnustopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,99 % godišnje (čl. 4. Ugovora), a koja je promjenjiva u skladu Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora (čl. 9. Ugovora). Također je nesporno mijenjanje kamatnih stopa od početne 6,99 % godišnje na 7,90 % godišnje od 1. veljače 2007., te zatim na 8,90 % godišnje od 1. rujna 2008. i na 10,40 % godišnje od 10. siječnja 2010, a sukladno obavijestima o promjeni kamatne stope (list 18-20) u koje je i sud izvršio uvid.

6. Među strankama je sporno da li je odredba čl. 4. Ugovora vezana za promjenjivu kamatnu stopu ništetna, te u svezi s time da li tužitelji mogu osnovano od tuženika zahtijevati isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope. Sporno je da li je predmetni Ugovor potrošački, odnosno da li je potraživanje tužitelja u zastari.

7. Tuženik prigovara predniku tužitelja, odnosno korisniku kredita pokojnoj D. Č. svojstvo prosječnog potrošača i ujedno da se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru. Međutim, tuženik posebno ne upire na određene okolnosti koje bi upućivale da se ovdje ne radi o predniku tužitelja kao potrošaču, odnosno potrošačkom ugovoru.

8. Prvo tužitelj saslušan kao stranka u postupku naveo je da je pokojna D. Č. bila njegova supruga. Više se ne sjeća iz kojeg razloga je supruga podigla kredit upravo kod prednika tuženika HVB S.b. d.d., a niti se sjeća s kime je razgovarano u banci kod sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a niti zašto je uzet kredit s promjenjivom kamatnom stopom. Navodi da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa, a sad zna. Ističe da je supruga kao glavni dužnik čitala Ugovor o kreditu, a on ga nije pročitao prije potpisivanja. Vezano za oscilacije kamatne stope 1. tužitelj navodi da je na to pazila supruga, a on ne zna da li ih je netko na to upozorio. Ističe da je navedeni kredit potrošen na poboljšanje uvjeta života s obzirom na troje djece i pokojnu baku koja je bila u krevetu. Vezano uz obavijesti o promjenama kamatne stope od banke, odnosno da li su iste dobivali, 1. tužitelj navodi da je to sve vodila žena. Ne zna da li je žena prigovarala u banci vezano za promjene kamatnih stopa. Ne zna da li su službenici banke njegovoj supruzi nudili nekakvu drugi opciju odnosno nekakav drugi kredit, te navodi da je on samo došao potpisati kredit. Vezano uz ranije dizanje kredita 1. tužitelj navodi da on ranije nije dizao kredite, a njegova supruga je, ali ne zna da li je to bilo prije ili poslije predmetnog kredita, samo zna da je ona dizala kredit jer je ona bila kreditno sposobna, misli da se i kod tog drugog kredita radilo o ugovoru vezano uz CHF.

9. Suprotno tuženikovim tvrdnjama, sud smatra da nije na tužiteljima teret dokazivanja da je prednik tužitelja pokojna D. Č. potrošač, odnosno prosječni potrošač, već je na tuženiku teret dokazivanja temeljem čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) ukoliko tuženik osporava predniku tužitelja pokojnoj D. Č. svojstvo potrošača i to na ovako paušalan i neobrazložen način. Naime, iz predmetnog Ugovora (list 12-13) ne proizlazi da je prednik tužitelja pokojna D. Č. isti sklopila i da djeluje unutar svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, već naprotiv proizlazi da je isti prednik tužitelja pokojna D. Č. sklopila kao fizička osoba, dakle za vlastite potrebe. Također, sud nije imao razloga ne vjerovati iskazu 1. tužitelja kada isti tvrdi da je predmetni kredit potrošen za poboljšanje uvjeta života i povećane potrebe zbog troje djece i bolesne bake, a posebno imajući u vidu da 1. tužitelj navodi da on uopće nije bio kreditno sposoban u vrijeme podizanja kredita, što ukazuje na loše materijalne prilike. Stoga sud smatra dokazanim da je prednik tužitelja pokojna D. Č. uzela predmetni kredit

kao fizička osoba za svoje osobne potrebe, a ukoliko tuženik ima nekih drugih saznanja, onda je isto tuženik dužan i dokazati.

10. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – H. savez protiv osam poslovnih banaka u RH, uključujući i prednika tuženika Trgovački sud u Z. je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj ...a povodom žalbi prednika tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj ...od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj ...od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj ...od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj ... od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

11. U odnosu na prednika tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je prednik tuženika i tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07).

12. Ta je odluka u skladu s čl. 502.c ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o promjenjivosti kamatne stope i o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

13. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe o promjenjivoj kamati u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici, pa i ovaj tuženik, nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni navedenog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

14. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik i njegov prednik kao poslovna banka povrijedio prava prednika tužitelja pokojne D. Č. kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.

15. Dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne su u dijelu odredbe kojima se propisuje promjenjiva kamatna stopa u skladu sa odlukom tuženika što je sadržano u odredbi čl. 4. i čl. 9. Ugovora, a kojom je st. 1. ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora, te da se o izmjeni redovne kamatne stope kreditor obvezuje pravodobno i pouzdano izvijestiti korisnika kredita, te mu dostaviti izmijenjeni iznos anuiteta. Tužitelji se u ovom postupku pozivaju na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO). Budući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s odlukom tuženika ništetne i utvrđene u kolektivnom sporu kojeg je pokrenula Udruga potrošač, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi, što znači da je prema čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, s obzirom da sud nije vezan za pravnu osnovu zahtjeva ( čl. 186. st. 3. ZPP-a), dužan vratiti tužiteljima, kao pravnim slijednicima (nasljednicima) pokojne Dubravke Čuljak sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu. Budući da je predmetni Ugovor o kreditu jedan od ugovora na koje se odnose utvrđenja iz pravomoćne presude iz kolektivnog spora, to onda navedeno nije trebalo posebno utvrđivati u ovom postupku.

16. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda RH donio je pravno shvaćanje broj: ... od 31. siječnja 2022. Navode da povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici je izraženo mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. ...od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. ...od 30. siječnja 2020. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno ...) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: pod 1. „Pravna shvaćanja izražena u presudi br. ...od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. ... od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.“, pod 2. „Presuda u predmetu ... donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„“,pod 3. „Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz ... ). * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.““, pa Građanski odjel Vrhovnog suda R H konačno pod 4. zaključuje „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

17. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

18. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj ..., a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj ...od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena poštom preporučeno 11. lipnja 2019., a što je sud zaprimio 12. lipnja 2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

19. Da bi utvrdio visinu tražbine tužitelja sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze dipl. oec. P. B.iz Centra d.o.o., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje

istog vještaka (list 95-100).

20. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze utvrđenja suda vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te iznos kredita, rok otplate, valutu i kamate. Pa tako vještak navodi da je prednik tužitelja pokojna D. Č. kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 25. siječnja 2006. ugovor o kreditu br. ... (list 12–13 spisa), na iznos od 21.255,00 CHF. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseci, te kamatna stopa od 6,99% godišnje (promjenjivo). Kredit se otplaćuje na način da prvi anuitet dospijeva 10. ožujka 2006. u iznosu od 322,30 CHF, što je primjenom tečaja za CHF na dan isplate kredita iznosilo 1.534,05 kuna, a sljedeći anuiteti dospijevaju na naplatu desetog dana u mjesecu. Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, te Otplatni plan, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale od 6,99% godišnje do 12. veljače 2007., od 7,90% godišnje do 10. rujna 2008., od 8,90% godišnje do 10. prosinca 2009. i od 10,40% godišnje do kraja otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 322,30 CHF početno do 353,86 CHF kao najvećeg iznosa anuiteta. Vještak navodi da svaka promjena kamatne stope se odražava na promjenu ukupnog anuiteta, a kako se anuitet sastoji od glavnice i kamate to se posljedično na promjenu kamatne stope mijenja iznos kamate u anuitetu, iznos glavnice u anuitetu i ukupni iznos anuitet. Prilikom promjene kamatne stope na više mijenja se cjelokupni anuitet na način da se uvećava iznos kamate za otplatu te umanjuje iznos glavnice (usporava se otplata glavnice) te se posljedično cijeli iznos anuiteta mijenja te je veći u odnosu na ukupni iznos prije promjene kamatne stope. Stoga je vještak uzimajući u obzir da posljedično na promjenu kamatne stope dolazi do promjene ukupnog anuiteta prilikom izračuna pozitivne razlike koja nastaje zbog promjene kamatne stope uzeo u obzir razliku u visini anuiteta koji je prednik tužitelja stvarno plaćao u odnosu na anuitet koji je trebao platiti temeljem početno ugovorene kamatne stope. Vještak navodi da je uvidom u dokumentaciju u spisu razvidno da je tužitelj 1. siječnja 2012. izvršio jednokratnu uplatu kojom je prijevremeno otplaćen dio nedospjele glavnice. Ističe da je iz Prometa po kreditu razvidno da se tužitelju neposredno nakon djelomične prijevremene otplate nedospjele glavnice nije mijenjao rok otplate kredita. Tuženik je unutar razdoblja otplate kredita vršio obračun istog ukupnog iznosa anuiteta, ali na način da je pravilno obračunata kamata koja se odnosi na stvarnu neotplaćenu glavnicu, uvažavajući iznos umanjenja glavnice zbog djelomične prijevremene otplate, dok je iznos glavnice u anuitetu bio uvećan te je činio razliku do utvrđenog iznosa anuiteta odnosno ubrzano se otplaćivala glavnica. Slijedom navedenog vještak navodi da je uzeo u obzir stvarno nastale promjene prijevremenom otplatom te je izvršio prilagodbu inicijalnog otplatnog plana na način da je iskazao prijevremene otplate glavnice te i nakon toga zadržao isti rok otplate kredita uz uvažavanje prijevremene otplate na konačan izračun, odnosno, primijenjena je metodologija koja je vrijedila prilikom stvarne otplate kredita. Vještak je izvršio usporedbu stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koji bi tužitelj platio pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora u Tabeli 1, te isti zaključuje da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa, razlika u iznosima koje je tužitelj platio primjenom promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je kamatna stopa cijelo vrijeme bila 6,99% iznosi 6.595,44 kuna (stupac ‘18’ Tabele 1 nalaza).

21. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora stranaka. Sud smatra da je vještak u cijelosti odgovorio na zadatak suda, te je isti izradio nalaz i mišljenje temeljem dokumentacije u spisu, te svih relevantnih podataka, pa je sud isti nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

22. Kako je sud u cijelosti financijskim vještačenjem utvrdio osnovanost i visinu tražbine tužitelja, sud u cijelosti smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom glavnice u iznosu od 6.595,44 kune s osnove promjene kamatnih stopa, te je temeljem ranije navedenog u skladu s čl. 1111. ZOO-a, naložio tuženiku da tužiteljima solidarno isplati navedene iznose. Kako je tuženik ovaj iznos stekao na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, on je nepošten stjecatelj pa je prema čl. 1115. ZOO-a tuženiku naloženo da tužiteljima plati zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos, koji mu je prednik tužitelja isplatio na temelju ništetnih odredbi, teku od dana kad je prednik tužitelja taj iznos platila tj. od dana kad ga je tuženik stekao, a po stopi koja je određena čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

23. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženik je dužan tužiteljima solidarno nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 11.612,50 HRK/1.541,24 EUR[1] .

24. Trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podnesaka od 23. srpnja 2020., 29. kolovoza 2022. i 20. rujna 2022., te pristup na ročišta od 17. prosinca 2019., 6. rujna 2021., 24. listopada 2022. i 22. studenoga 2022. po 100 bodova (sukladno određenoj vrijednosti predmeta spora od 10.001,00 HRK/ 1.327,36 EUR[1] ) temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife. Međutim, tužitelji, što je razvidno iz iznosa koji se ukupno potražuje za prvih sedam izvršenih radnji potražuju 75 bodova (a sud ne može prekoračiti zahtjev tužitelja), što uz uvećanje od 30 % temeljem Tbr. 36. t. 1. Tarife za zastupanje četiri stranke iznosi 97,5 bodova po radnji, odnosno ukupno za sedam radnji iznosi 682,5 bodova. Također vidljivo je da je tužitelj kao vrijednost boda uzeo 10,00 HRK/1,33 EUR[1] za prvih sedam radnji, pa onda ukupno trošak iznosi 6.825,00 HRK/ 905,83 EUR[1] . Prema zadnjem zatraženom iznosu, odnosno za zadnju izvršenu radnju razvidno je da tužitelji potražuju 100 bodova uz uvećanje od 30 % za zastupanje četiri stranke, što onda iznosi 130 bodova. Ako se uzme vrijednost boda od 15 HRK/ 1,99 EUR[1] , na koju vrijednost boda tužitelj ima pravo sukladno Izmjenama i dopunama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 37/22), onda se dobije iznos od 1.950,00 HRK/ 258,81 EUR[1] , međutim kako tužitelji potražuju iznos od 1.687,50 HRK/ 223,97 EUR[1] (a sud ne može prekoračiti zahtjev tužitelja), onda je sud tužiteljima za zadnju izvršenu radnju priznao iznos od 1.687,50 HRK/ 223,97 EUR1. Dakle sud je tužiteljima ukupno priznao trošak u iznosu od 8.512,50 HRK/1.129,80 EUR[1] . Tužiteljima je priznat i trošak neophodnog financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 HRK/331,81 EUR[1] , te trošak sudske pristojbe na tužbu u ukupnom iznosu od 400,00 HRK/53,09 EUR[1] (100,00 HRK/13,27 EUR svaki od tužitelja) i na presudu koja je tužiteljima u skladu s čl. 7. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18) priznata u ukupnom iznosu od 200,00 HRK/26,54 EUR[1] (50 HRK/6,64 EUR[1] svaki od tužitelja), odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19), jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je on dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude.

25. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu sa čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).

U Sesvetama 4. siječnja 2023.

S U D A C

Andrea Herendić v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

DNA:

1. tužiteljima po pun.

2. tuženiku po pun.