Poslovni broj: Usž-760/22-6
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Gordane Marušić- Babić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničarke u upravnom sporu tužiteljice V. J. iz Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi naknade plaće za vrijeme bolovanja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-303/2021-6 od 26. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 4. siječnja 2023.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-303/2021-6 od 26. siječnja 2022.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-502-04/20-01/168, URBROJ: 338-01-06-05-21-03 od 18. siječnja 2021. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-04/20-01/357, URBROJ: 338-21-02-02-20-02 od 1. listopada 2020., kojim je odbačen zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na razliku naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad od dospijeća svakog pojedinog dospjelog, a neisplaćenog iznosa pa do isplate.
2. Tužiteljica osporava presudu suda prvoga stupnja zbog svih zakonom dopuštenih razloga. Povredu pravila sudskog postupka nalazi u tome što je sud odbio njen tužbeni zahtjev, dakle meritorno odlučivao o istom, dok je u obrazloženju presude naveo kako nema osnove da se o pravu na zatezne kamate prema zdravstvenim propisima raspravlja i odlučuje u upravnom postupku koji vode tijela Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje jer su ta tijela prema materijalnim propisima nadležna odlučivati samo o pravima koja su osigurana Zakonom o zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", 80/13., 137/13. i 98/19. – dalje: ZOZO). Prema takvom shvaćanju prvostupanjskog suda javnopravna tijela su trebala donijeti rješenje o odbacivanju zahtjeva zbog stvarne nenadležnosti, a i upravni sud se trebao oglasiti nenadležnim na temelju članka 28. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS) odnosno na temelju članka 30. stavka 1. točke 7. ZUS-a odbaciti tužbu. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje nalazi u tome što tvrdi da joj poslodavac nije isplatio razliku naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad zbog naknadno priznate ozljede na radu u cjelokupno dugovanom iznosu. Naime, prema članku 132. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21.
– dalje: ZUP), u slučaju poništavanja rješenja imovina stečena bez pravne osnove vraća se prema propisima građanskog prava, a jedan od tih propisa je odredba o redoslijedu namirenja pa joj je poslodavac, a potom i tuženik (jer to poslodavac nije učinio), bio dužan obračunati i isplatiti iznos od 31.738,34 kn, a ne isplatiti samo iznos od 26.321,20 kn. Navodi da se obratila tuženome radi isplate iznosa od 5.417,14 kn koji zbog redoslijeda namirenja sada predstavlja glavnicu. Stoga pogrešnim smatra utvrđenje da je postavila zahtjev za isplatu zatezne kamate kao sporedni zahtjev pa da sukladno izraženom stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nije nadležan odlučivati. Tužiteljica navodi da je u prometnoj nesreći stradala 19. siječnja 2017. te bila na bolovanju zbog ozljede na radu od 20. siječnja 2017. do 25. svibnja 2017. Prometnu nesreću doživjela je na povratku s posla kući, zbog čega je od početka nesporno da ozljeda ima poslovni karakter. Budući da joj Zavod za zdravstveno osiguranje nije ovjerio prijavu o ozljedi na radu, pravo joj je priznato tek presudom upravnog suda, iako su činjenice na temelju kojih je utvrdio tu ozljedu bile identične onima u vrijeme podnošenja zahtjeva. Smatra da je time za nju nastala materijalna i nematerijalna šteta jer naknadu plaće za vrijeme bolovanja nije primala u 100% iznosu od osnovice. Poništavanjem rješenja iz upravnog postupka nastupila je situacija iz članka 132. ZUP-a te joj se imovina stečena bez pravne osnove ima vratiti sukladno propisima građanskog prava. Poništavanjem rješenja tuženika, tuženik je u odnosu na nju, kao oštećenu nezakonitim postupanjem, ušao u područje obveznopravnih odnosa te je trebao postupiti sukladno propisima građanskog prava. Budući da je od zadobivene ozljede na radu do donošenja novog rješenja tuženika proteklo tri godine i sedam mjeseci, smatra da je poslodavac, poštujući odredbu članka 132. ZUP-a, trebao primijeniti propise obveznopravnih odnosa. Ističe da je njen poslodavac u usmenoj komunikaciji izrazio spremnost isplatiti joj ukupno zatraženi iznos, no od toga je odustao nakon komunikacije s tuženikom i Ministarstvom pravosuđa te ju je uputio da se sa zahtjevom obrati tuženiku. Stoga je i podnijela predmetni zahtjev. Tvrdnja da ZOZO ne poznaje isplatu zakonskih zateznih kamata je irelevantna jer se danom poništenja nezakonitih rješenja automatski primjenjuju propisi građanskog prava o redoslijedu namirenja na koje upućuje članak 132. ZUP-a. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužiteljica navodi da su povrijeđene odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine- Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.), kao i protokoli koji su sastavni dio Konvencije. Predlaže žalbu usvojiti, osporenu presudu poništiti i odlučiti sukladno tužbenom zahtjevu.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u smislu članka 73. ZUS-a u smislu navoda sadržanih u žalbi, ovaj Sud ocjenjuje da osporenom presudom nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice te osporenu presudu ocjenjuje pravilnom i zakonitom, a navode žalbe neosnovanima.
6. Prema podacima spisa, tužiteljici je rješenjem, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda u Zagrebu, KLASA: UP/I-502-03/20- 02/43, URBROJ: 338-21-02-02-20-03 od 1. lipnja 2020., koje je doneseno u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2412/17-7 od 18. ožujka 2020., ozljeda nastala 19. siječanja 2017., pod dijagnozom prema MKB-10 klasifikaciji, S16. utvrđena ozljedom na radu te su joj u vezi s ozljedom priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.
7. Postupak u ovoj upravnoj stvari pokrenut je u povodu zahtjeva tužiteljice od 30. srpnja 2020. za isplatu zakonske zatezne kamate na razliku naknade plaće od dospijeća svakog pojedinog dospjelog, a neisplaćenog iznosa pa do isplate. Tužiteljičin poslodavac isplatio je tužiteljici razliku naknade plaće između naknade koja joj pripada zbog profesionalnog uzroka bolovanja i naknade plaće koju je već primila za vrijeme privremene nesposobnosti za rad na temelju bolesti (nakon čega je podnio zahtjev za povrat isplaćene naknade prvostupanjskom javnopravnom tijelu). U odnosu na dio tužiteljičinog zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu (koju poslodavac nije isplatio), zahtjev je proslijedio prvostupanjskom javnopravnom tijelu.
8. Zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate u konkretnom slučaju predstavlja samostalan zahtjev jer ga tužiteljica nije u smislu članka 45. stavka 1. ZUP-a postavila do donošenja rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela kojim je naprijed navedenoj ozljedi utvrđen poslovni karakter te priznata prava na novčanu naknadu s osnove ozljede na radu već tek po okončanju tog postupka.
9. Odredbama ZOZO-a taksativno su navedena prava koja se tim Zakonom osiguravaju. Kako odredbama tog Zakona nije predviđeno pravo na kamatu (niti propisano određivanje zakonske zatezne kamate uz neko drugo priznato pravo), to u konkretnoj upravnoj stvari nema zakonske mogućnosti za donošenje pozitivne odluke o zahtjevu tužiteljice.
10. Tužiteljici je dijagnoza S16 utvrđena posljedicom ozljede na radu te su joj prava s osnove ozljede na radu priznata rješenjem od 1. lipnja 2020. Tuženikove obveze koje proizlaze iz tog rješenja nastale su tek njegovim donošenjem. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja tužiteljice da je u konkretnoj situaciji tuženik došao u zakašnjenje s isplatom naknade, pa da stoga duguje zakonsku zateznu kamatu. Naime, samo dužnik koji dođe u zakašnjenje s ispunjenjem svoje obveze (prema propisima obveznog prava) duguje i kamatu, a što ovdje nije slučaj jer je pravna osnova za isplatu novčane naknade rješenje kojim je tužiteljici utvrđena ozljeda na radu i priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s te osnove doneseno 1. lipnja 2020. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev 3942/94 od 31. ožujka 1999., Rev-534/06-2 od 21. prosinca 2006., Rev 1306/08 od 17. veljače 2010., Rev-X477/10-2 od 23. svibnja 2012. i drugima).
11. Pogrešno se tužiteljica poziva i na članak 132. ZUP-a jer je u okolnostima ovog slučaja pravna osnova nastala tek donošenjem rješenja o utvrđivanju poslovnosti ozljede i priznavanju prava s te osnove, dakle 1. lipnja 2020. (neovisno o tome što je pravo priznato za ranije razdoblje). Dakle, u ovoj situaciji ne radi se o osnovi koja je postojala i naknadno otpala, već o pravnoj osnovi koja je nastala tek 1. lipnja 2020.
12. Predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti akata uprave. Stoga su, suprotno tvrdnji tužiteljice, upravni sudovi nadležni odlučivati i ispitivati pravilnost i zakonitost tužbom osporenih rješenja te nije bilo mjesta odbacivanju tužbe.
10. Kraj takvog stanja stvari ovaj Sud navode žalbe ocjenjuje neosnovanima.
11. Trebalo je stoga na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 4. siječnja 2023.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić, v.r.
