Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

P-818/21-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru po sucu toga suda Vesni Šuflaj Šestak, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Zavod, P. služba B., J. J. S. 2, B., OIB: …protiv tuženika R. S., OIB: …, K.. 11, G. 276, R. N., sada nepoznatog boravišta, zastupanog po privremenom zastupniku D. D., odvjetniku u B., A. K. M. 22, radi isplate, nakon održane i zaključene, javne glavne rasprave 17. studenoga 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i privremenog zastupnika tuženika, primjenom odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), 3. siječnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku R. S., K.. 11, G. 276, R. N., O.: … isplatiti tužitelju Zavodu, P. službi B. iznos od 232,91 eur[1] / 1.754,85 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Tužitelj je dužan nadoknaditi naknadu za rad privremenom zastupniku tuženika D. D., odvjetniku u B., A. K. M. 22, O.: … iznosu od ukupno 77,77 eur[1] / 585,94 kn, od čega se iznos od 41,48 eur[1] / 312,50 kn ima isplatiti iz predujma uplaćenog po tužitelju, a preostali iznos od 36,29 eur[1] / 273,44 kn tužitelj je dužan privremenom zastupniku isplatiti u roku od 15 dana.

III. Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi parnične troškove u iznosu 77,77 eur[1] / 585,94 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj Zavod, P. služba u B. podnio je ovome sudu tužbu 5. listopada 2021. protiv tuženika R. S. radi isplate 1.754,85 kn što primjenom fiksnog tečaja od 1 eur = 7,54350 kn iznosi 232,91 eur.

U tužbi tvrdi da je uvidom u bazu podataka utvrdio da nakon 18. kolovoza 2016. tuženikov maloljetni sin i ujedno član obitelji i to D. S., O.: … nije imao status osigurane osobe kod Zavoda, ali je ipak 12. rujna 2017. koristio zdravstvenu zaštitu na području R. N. temeljem E. kartice koja u tom razdoblju nije bila važeća radi nedostatka statusa osigurane osobe u R. H.. Kao dokaz tim tvrdnjama poziva se na izlist iz baze podataka Zavoda i obavijest Zavoda o učinjenim troškovima. Nadalje, u tužbi tvrdi da je uvidom u službene evidencije tužitelja utvrđeno da je dana 12. rujna 2017. nastao trošak liječenja D. S. tj. tuženikovog maloljetnog sina i člana tuženikove obitelji iako tada isti nije imao status osigurane osobe tužitelja, pa je za te troškove liječenja tužitelj platio stranom osiguravatelju iznos od ukupno 1.754,85 kn dana 22. siječnja 2020., čime je za tužitelja u navedenom iznosu nastala šteta. Dakle, tuženikov maloljetni sin i član njegove obitelji D. S. u vrijeme liječenja u inozemstvu nije bio osigurana osoba u obveznom zdravstvenom osiguranju, pa stoga nije niti smio koristiti E. karticu zdravstvenog osiguranja (E.) čiji su uvjeti korištenja propisani Pravilnikom o Europskoj kartici zdravstvenog osiguranja (NN 44/14). Člankom 2. toga Pravilnika propisano je da osigurane osobe Zavoda (tužitelja) ostvaruju osnovom E. i C., pravo na zdravstvene usluge koje su potrebne iz medicinskih razloga, za vrijeme privremenog boravka na području drugih država članice E. unije (dalje: E.) i E. ekonomskog prostora (dalje: E.), a uzimajući u obzir prirodu zdravstvenih usluga i očekivanu dužinu privremenog boravka u drugim državama članicama E. i E..

Tužitelj nadalje ističe da je člankom 16. Pravilnika o Europskoj kartici zdravstvenog osiguranja propisano da za zlouporabu ili neopravdanu uporabu E. odnosno C., te za postupanje koje je suprotno odredbama P., pružatelji zdravstvenih usluga, korisnici E. i druge osobe podliježu odgovornosti za štetu prema općim propisima o naknadi štete. Osigurana osoba u slučaju gubitka statusa zdravstveno osigurane osobe ne smije koristiti E. te ju je obvezna vratiti Zavodu u roku od najviše 30 dana od dana gubitka statusa osigurane osobe. Dakle, pravo na korištenje zdravstvene zaštite u članicama E., E. i Š. prestaje danom gubitka statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, a sve sukladno U. E. unije br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, čije odredbe su po pravnoj snazi iznad nacionalnih zakona.

2. Tužitelj tvrdi da je tuženiku uputio zahtjev za naknadu štete za troškove liječenja 22. siječnja 2021., ali istome tuženik nije udovoljio.

Stoga tužitelj predlaže da sud sukladno čl. 138. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju prema kojemu je Zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne odnosno fizičke osobe ako je šteta nastala zato što nisu dani podaci ili zato što su dani neistiniti ili netočni podaci o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili opseg prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 232,91 eur / 1.754,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 22. siječnja 2020. do isplate, a prije zaključenja glavne rasprave potraživao je i određene parnične troškove.

3. Kako tuženik prema podacima J. registra M. unutarnjih poslova R. H. još od 25. kolovoza 2016. ima prijavljeno prebivalište u N., na adresi navedenoj u uvodu presude, ali mu je boravište nepoznato, sud je tuženiku pravomoćnim rješenjem broj P-818/21-6 od 3. siječnja 2022. postavio privremenog zastupnika u osobi D. D., odvjetnika u B., A. K. M. 22.

4. Tuženik po privremenom zastupniku u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da je tužba nejasna, iz tužbe nije vidljivo gdje su nastali troškovi. Ističe prigovor zastare potraživanja.

Ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije jer iz tužbe proizlazi da su troškovi liječenja plaćeni za mljt. D. S., pa samo on može biti pasivno legitimiran za to potraživanje, a ne tuženik.

Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, te kao privremeni zastupnik tuženika potražuje troškove za svoj rad.

5. Radi razjašnjenja spornih, a za presuđenje odlučnih činjenica sud je tijekom postupka izveo dokaz uvidom u izliste iz baze podataka Zavoda i to izvode za mljt. D. S. i njegovih roditelja, E. karticu zdravstvenog osiguranja za mljt. D. S., obavijest Zavoda o učinjenim troškovima od 5. rujna 2018., O. E. 125, presliku obračuna stvarnog troška uz dokumentaciju, potvrdu o plaćanju, tečajnu listu H.-a.

6. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Na ročištu održanom 17. studenoga 2022. tužitelj je ispravio netočne navode u tužbi i zahtjevu tužitelja dostavljenom u prilogu tužbe u kojima je navedeno da su troškovi liječenja za mljt. D. S. nastali u I. odnosno N., na način da je izjavio da su troškovi liječenja nastali u Š. i da je to vidljivo iz obrasca E. 125 koji je dostavljen uz tužbu, a u kojemu je navedeno da se radi o trošku za liječenje mljt. D. S. nastalom u Š. 12. rujna 2017. u iznosu od ukupno 236,04 eur. Tvrdi da je taj trošak tužitelj po zahtjevu nadležnog španjolskog tijela platio u utuženom iznosu 22. siječnja 2020., da je tim danom za tužitelja nastala šteta pa osporava prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženiku.

U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije, isti osporava budući je tuženik otac mljt. D. S., a činjenica da je mljt. D. S. imao prije štetnog događaja status osiguranika tužitelja kao član kućanstva tuženika, tužitelj je isticao još u tužbi.

9. Neosnovan je tuženikov prigovor istaknut na ročištu 17. studenoga 2022. da su činjenice koje se odnose na mjesto troškova liječenja u Š., te da je mljt. D. S. član kućanstva tuženika nove činjenice koje se ne mogu isticati na ročištu u postupku u sporu male vrijednosti, budući je tužitelj doista još u tužbi na nekoliko mjesta naveo da je mljt. D. S. sin tuženika i član njegove obitelji, a da je trošak liječenja nastao u Š. vidljivo je doista iz obrasca E. 125 kojega je tužitelj dostavio još uz tužbu, neovisno o činjenici što je tužitelj očitom omaškom naveo da se radi o liječenju u N. odnosno I..

10. Iz izvoda iz registra O.-a fizičkih osoba (list 3-4, 10-11 spisa) proizlazi da je mljt. D. S. rođen …, da su njegovi roditelji tuženik R. S. i D. Đ., te da je adresa mljt. D. S. od 25. kolovoza 2016. u N., K. str. 11, G. 276, N., a koja adresa je upravo i adresa njegovog oca tj. tuženika R. S., od 25. kolovoza 2016., pa se radi o osobama koje su članovi istoga kućanstva.

Iz izvoda E. kartice zdravstvenog osiguranja (list 6 spisa, dalje: E.) proizlazi da je ta kartica izdana na ime mljt. D. S. po zahtjevu od 23. ožujka 2015. s rokom važenja do 27. ožujka 2018. (list 6 spisa). Međutim, iz izvoda registra osiguranih osoba kod tužitelja (list 5 spisa) proizlazi da je mljt. D. S. kao dijete do 18. godine života stekao status osiguranika tužitelja 18. lipnja 2013., no taj je status istome prestao 18. kolovoza 2016.

Prema odredbi čl. 16. st. 2. u vezi čl. 1. st. 1. Pravilnika o E. kartici zdravstvenog osiguranja (NN 144/14) osigurana osoba Zavoda u slučaju gubitka statusa ne smije koristiti E. te ju je obvezna vratiti Zavodu u roku od najviše 30 dana od dana gubitka statusa osigurane osobe.

Nadalje, temeljem čl. 16. st. 1. Pravilnika o E. kartici zdravstvenog osiguranja za zlouporabu ili neopravdanu uporabu E., korisnici E. te druge osobe podliježu odgovornosti za štetu prema općim propisima o naknadi štete.

Naime, uporabom E. osigurane osobe Zavoda ostvaruju za vrijeme privremenog boravka na području drugih država članice E. i E. pravo na zdravstvene usluge koje su potrebne iz medicinskih razloga, kako je to propisano čl. 2. st. 1. Pravilnika o Europskoj kartici zdravstvenog osiguranja.

11. Dakle, kako je mljt. D. S. izgubio status osigurane osobe Zavoda dana 18. kolovoza 2016., to nakon toga dana nije mogao ostvarivati zdravstvenu zaštitu korištenjem E..

Međutim, iz obrasca E 125 (list 8 spisa) proizlazi da je mljt. D. S., tuženikov sin, koristio zdravstvenu zaštitu španjolske zdravstvene ustanove 12. rujna 2017. korištenjem E., za što je nastao trošak u iznosu 236,04 eur, dakle nakon što je izgubio status osigurane osobe Zavoda.

12. Iz dopisa Zavoda od 24. veljače 2020. upućenog Zavodu (list 13 spisa) i izvatka o promjenama i stanju na računu (list 15-16 spisa) proizlazi da je tužitelj po zahtjevu španjolskog tijela za podmirenjem troškova liječenja mljt. D. S., dana 22. siječnja 2020. platio iznos od 236,04 eur, što po srednjem tečaju H. narodne banke prema tečajnoj listi na dan plaćanja (list 17 spisa, 1 eur = 7,434531 kn) iznosi 1.754,85 kn. 13. Sukladno čl. 138. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13, 98/19, dalje: ZOZO) Zavod je obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od fizičke osobe ako je šteta nastala zato što nisu dani podaci ili što su dani neistiniti ili netočni podaci o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili opseg prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, pa je stoga tužitelj aktivno legitimiran potraživati novčani iznos kojega je platio po zahtjevu španjolskog tijela za troškove liječenja tuženikovog mljt. sina koji je ostvario zdravstvenu zaštitu u inozemstvu iako je u vrijeme toga liječenja već izgubio status osigurane osobe kod tužitelja.

14. Neosnovan je prigovor zastare potraživanja istaknut po tuženiku. Temeljem čl. 147. u vezi čl. 143. i čl. 148. st. 3. ZOZO tražbine naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, time da tužitelj ima pravo na plaćeni iznos, kao i na zateznu kamatu od dana nastale štete. Kako je tužitelju šteta nastala danom plaćanja troškova liječenja tj. plaćanjem iznosa od 1.754,85 kn dana 22. siječnja 2020., to primjenom trogodišnjeg zastarnog roka koji se odnosi na naknade štete povredom ugovorne obveze, temeljem čl. 234. st. 3. u vezi čl. 230. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), od dana plaćanja pa do dana podnošenja tužbe 5. listopada 2021. taj rok nije istekao, slijedom čega je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

15. Neosnovan je i prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, mljt. D. S. rođen je …, te je u vrijeme nastanka štete za tužitelja tj. 22. siječnja 2020. isti bio u dobi od 7 godina. Sukladno čl. 1056. st. 4. ZOO roditelji odgovaraju za štetu što je prouzroči drugom njihovo maloljetno dijete koje je navršilo sedam godina života osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje. Kako je tuženik otac mljt. D. S. koji je u vrijeme nastanka štete za tuženika imao svega 7 godina, a tuženik nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje, to je tuženik dužan predmetnu štetu nadoknaditi tužitelju.

16. Primjenom fiksnog tečaja prema kojemu 1 eur = 7,53450 kn, proizlazi da protuvrijednost 1.754,85 kn iznosi 232,91 eur (time da je tužitelj u vrijeme plaćanja tim kunskim iznosom podmirio čak i više tj. 236,04 eur).

Stoga je sud kao pod toč. I. izreke presude obvezao tuženika da tužitelju temeljem čl. 147. u vezi čl. 148. st. 3. ZOZO i čl. 1056. st. 4. ZOO isplati iznos od 232,91 eur / 1.754,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka štete za tužitelja tj. od 22. siječnja 2020. pa do isplate.

17. Privremeni zastupnik tuženika potraživao je troškove za svoj rad i to u iznosu od ukupno 1.250,00 kn.

Privremenom zastupniku koji je odvjetnik pripada pravo na naknadu prema Pravilniku o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika (NN 5/14), pa mu se za obavljanje pravnih poslova privremenog zastupnika naknada određuje u iznosu od 50% nagrade za rad koja bi mu pripala sukladno T. o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (tako proizlazi iz presude Ž. suda u Z. G.-3610/2019-5 od 24. svibnja 2021. i zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i G. odjela V. suda R. H. održanog 11. ožujka 2022. broj S. I.-87/2022-2 od 11. ožujka 2022.).

Stoga se naknada za rad privremenog zastupnika tuženika sastoji od (vps 232,91 eur / 1.754,85 kn) troška sastava odgovora na tužbu od 18. srpnja 2022. u iznosu 24,89 eur / 187,50 kn, zastupanja na ročištu 17. studenoga 2022. u iznosu 24,89 eur / 187,50 kn, zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude 3. siječnja 2023. u iznosu 12,44 eur / 93,75 kn, pripadajućeg PDV-a na sve navedene radnje po stopi 25% u iznosu 15,55 eur / 117,19 kn, odnosno ukupno 77,77 eur / 585,94 kn koje je privremenom zastupniku tuženika dužan nadoknaditi tužitelj. Kako je nakon uplate predujma za trošak rada privremenog zastupnika došlo do promjene cijene boda, to je za taj trošak predujmljen iznos od svega 41,48 eur / 312,50 kn. Stoga se iznos od 41,48 eur / 312,50 kn ima isplatiti iz predujma već uplaćenog po tužitelju temeljem čl. 85. ZPP, dok je preostali iznos od 36,29 eur / 273,44 kn tužitelj dužan platiti privremenom zastupniku (toč. II. izreke presude).

Naknada za rad odmjerena privremenom zastupniku tuženika odvjetniku D. D. bila je u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potrebna za vođenje ove parnice, a odmjerena je u skladu s odredbama Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika u vezi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

18. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici, a prije zaključenja glavne rasprave potraživao je parnične troškove u visini koji će biti odmjereni za rad privremenog zastupnika, sud je obvezao tuženika da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od ukupno 77,77 eur / 585,94 kn i to po pojedinim radnjama u iznosima obrazloženima pod toč. 17. obrazloženja ove presude (toč. III. izreke presude). Parnični troškovi odmjereni tužitelju bili su u smislu čl. 155. st. 1. ZPP potrebni za vođenje ove parnice.

19. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru 3. siječnja 2023.

Sudac

Vesna Šuflaj Šestak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka pisanim putem u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje ove presude.

DNA:

- tužitelju

- privremenom zastupniku tuženika odvj. D. D.