REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4730/2019-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, protiv tuženika Martimex d.o.o., OIB 24411086973, Zagreb, Hrvoja Macanovća 12- 14, kojeg zastupa punomoćnica Marijana Sabljić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-87/2016-3 od 12. ožujka 2019., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-955/2013 od 19. studenog 2015., u sjednici održanoj 4. siječnja 2023.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-87/2016-3 od 12. ožujka 2019.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Radojke Galić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-591/12 od 2. listopada 2012. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 453.597,48 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća pa do isplate, te u dijelu kojim je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.156,06 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2012. do isplate (točka I/ izreke), dok je toč. II/ izreke ukinut isti platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 0,45 kn i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Toč. III/ izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec iz Zagreba poslovni broj Ovrv-266/14 od 16. travnja 2014. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 311.551,97 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća pa do isplate, te u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.331,90 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2014. do isplate, toč. IV/ izreke ukinut je isti platni nalog u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti 37,50 kn sa zatražnom zakonskom zateznom kamatom, toč. V/ izreke je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 7.399,99 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. prosinca 2013. do isplate, a toč. VI/ izreke tuženiku je naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.500,00 kn.
2. Drugostupanjskom presudom je preinačena prvostupanjska presuda u točkama I/,
III/ i VI/ izreke i ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Radojke Galić iz Zagreba poslovni broj Ovrv-591/12 od 2. listopada 2012. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 453.597,48 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća pa do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 6.156,06 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2012. do isplate (toč. I.1. izreke), zatim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec iz Zagreba poslovni broj Ovrv-266/14 od 16. travnja 2014. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 311.551,97 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose od njihova dospijeća pa do isplate, te u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.331,90 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2014. do isplate (toč. I.2. izreke). Toč. I.3. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati 438.198,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako su navedeni. Toč. I.4. izreke je odbijen kao neosnovan u preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatom 326.950,92 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako su navedeni. Toč. I.5. izreke je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka od 14.894,92 kn u roku od 8 dana, a toč. II. izreke je odbijena tuženikova žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. V/ izreke.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj GRAD ZAGREB pobijajući istu u toč. I.4. i I.5. izreke pozivom na revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19
– dalje: ZPP).
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija tužitelja je neosnovana.
6. Obzirom da je drugostupanjska presuda donijeta temeljem čl. 373.a ZPP revizija je dopuštena temeljem čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.
7. Prema čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade za korištenje poslovnog prostora tužitelja koji je tuženik koristio bez pravne osnove u razdoblju od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2013. u ukupnom iznosu od 772.549,89 kn.
9. Povodom revizije tužitelja sporna je ocjena suda drugog stupnja u pogledu visine naknade za korištenje koja bi tužitelju pripadala.
10. Naime sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja visine naknade za korištenje istu utvrđuje prihvaćajući navode tužitelja da je prema Zaključku Grada Zagreba Gradskog Poglavarstva, Povjerenstva za davanje u zakup poslovnog prostora, Klasa: 372-01/03- 01/758, Ur. broj: 251-17-4/1/03-4 od 28. ožujka 2003. kojim je utvrđeno pravo prvenstva Milenku Filipoviću na sklapanje ugovora o zakupu (istog) poslovnog prostora na razdoblje od pet godina uz visinu zakupnine od 36.00,00 kn mjesečno, a koji iznos je odgovarao najpovoljnijem iznosu zakupnine iz ponude. Stoga održava na snazi platni nalog tužitelja kojim potražuje od tuženika isplatu upravo ovog iznosa na ime naknade za korištenje uz obrazloženje da bi u okolnostima da je navedeni ugovor o zakupu sklopljen temeljem ovog zaključka tužitelj od tog poslovnog prostora ostvarivao korist upravo u tom iznosu, jer bi ugovor o zakupu bio sklopljen za razdoblje od travnja 2003. do ožujka 2008., pa ocjenjuje da nakon isteka tog roka ne znači da isti ne bi mogao biti produljen.
11. Sud drugog stupnja ne prihvaća naprijed iznijeto pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te polazeći od toga da je zahtjev tužitelja u ovom sporu isplata naknade za korištenje poslovnog prostora tužitelja za razdoblje od 2010. do 2013. godine, a koji tuženik bez valjane pravne osnove koristi, dakle za razdoblje koje slijedi nakon razdoblja za koje su bile ispunjene pretpostavke za ostvarivanje zakupnine po ugovoru o zakupu poslovnog prostora sa najpovoljnijim ponuditeljem (opisane pod toč. 10. obrazloženja), visina zakupnine koju bi tužitelj ostvario ne može biti određena prema visini zakupnine koju je tužitelj mogao ostvariti prema ugovoru koji u konačnici nije nikada niti sklopljen.
12. Stoga polazi od pravnog shvaćanja da tužitelj ima pravo na naknadu za korištenje od tuženika koji je koristio njegov poslovni prostor bez valjane pravne osnove u visini zakupnine koja je određena Zaključkom o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 7/04, 18/07, 8/08, 14/09, 22/09
- dalje: Zaključak), te tužitelju dosuđuje iznos naknade za korištenje prema visini određenoj Zaključkom.
13. Tužitelj revizijom osporava ovo pravno shvaćanje suda drugog stupnja smatrajući da mu pripada naknada za korištenje u visini koja je bila određena prvostupanjskom presudom, odnosno prema Zaključku Gradskog poglavarstva (opisano pod toč. 9. obrazloženja). U odnosu na Zaključak navodi da je istim propisan najniži iznos zakupnine, dok je on od tuženika potraživao iznos zakupnine koju je mogao ostvariti na tržištu te se poziva na pravna shvaćanja iznijeta u odlukama ovoga suda Rev 1881/91 i Rev 1786/88.
14. Odredbom čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 - službeni pročišćeni tekst, 152/14, 81/15 - dalje: ZV) je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.
15. Suprotno navodima tužitelja sud drugog stupnja je pravilno utvrdio visinu naknade za korištenje nekretnine tužitelja koju je tuženik bez valjane pravne osnove koristio u razdoblju od 2010. do 2013. uzimajući kao kriterij iznos naknade određene Zaključkom (opisano pod toč. 12. obrazloženja).
16. Naime, u konkretnoj situaciji kada tuženik bez valjane pravne osnove koristi nekretninu tužitelja visina naknade za korištenje se ne može utvrđivati prema iznosu zakupnine koju bi (eventualno) tužitelj mogao ostvarivati da sa svojom nekretninom slobodno raspolaže na tržištu i sklapa ugovor o zakupu.
17. Ovo iz razloga što tužitelj u ovom postupku od tuženika ne potražuje naknadu štete koja bi se u konkretnom slučaju očitovala u razlici iznosa koji je mogao ostvariti da je sa svojom imovinom (poslovnim prostorom) mogao slobodno raspolagati, već potražuje naknadu za korištenje i to u visini koju je sam odredio prema iznosu koji je (eventualno) mogao ostvariti da je prethodno sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora sa najpovoljnijim ponuditeljem za razdoblje koje je prethodilo razdoblju za koje potražuje naknadu za korištenje u ovom postupku. Dakle rok na koji bi taj ugovor o zakupu bio sklopljen bi istekao prije razdoblja za koje tužitelj ovom tužbom potražuje naknadu za korištenje a nije izvjesno da bi upravo tu visinu naknade ostvario i u razdoblju koje je predmetom ovog spora.
18. Međutim sadržaj odredbe čl. 165. st. 1. ZV propisuje da tuženik kao nepošten posjednik treba vlasniku naknaditi koristi koje je korištenjem njegove stvari imao što ne mora nužno odgovarati iznosu tržišne najamnine koju bi tužitelj sklapanjem ugovora o zakupu poslovnog prostora eventualno ostvario.
19. U okolnostima kada između stranaka ne postoji ugovorni odnos temeljem kojeg bi se mogla utvrditi visina naknade za korištenje poslovnog prostora, a tužitelj nije podnio zahtjev za naknadom štete, povodom zahtjeva za isplatom naknade za korištenje se ne može nadomjestiti tzv. potpuna naknada koja bi tužitelju eventualno pripadala da je potraživao naknadu štete koja bi se utvrđivala činjenicama bi li tužitelj da je slobodno raspolagao svojom nekretninom na tržištu ostvario zakupninu u tom iznosu. Nadalje, svrha naknade za korištenje nije da se nadomjesti obvezni odnos (zakup poslovnog prostora) koji između stranaka nije niti nastao, već da se prema određenim realnim kriterijima dosudi iznos naknade koji bi vlasniku nekretnine očekivano pripadao u smislu koristi koju je tuženik korištenjem tužiteljeve nekretnine ostvario, a koji pravni pristup je sud drugog stupnja pravilno primijenio polazeći prilikom utvrđivanja visine naknade za korištenje od Zaključka (navedenog pod toč. 12. obrazloženja) budući je to upravo temeljni propis prema koje tužitelj određuje parametre prema kojima se pozivaju ponuditelji na sklapanje ugovora o zakupu poslovnog prostora.
20. Upravo stoga je sud drugog stupnja pravilno i ukinuo platne naloge koji su prvostupanjskom presudom održani na snazi polazeći od pravnog shvaćanja da između parničnih stranaka nije postojao ugovorni odnos pa da nisu niti postojale zakonske pretpostavke za izdavanje računa temeljem kojih (kao vjerodostojnih isprava) su izdani platni nalozi, te je odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatom naknade za korištenje.
21. Pozivanje tužitelja na drugačija pravna shvaćanja za koja tvrdi da su izražena u odlukama ovoga suda navedenim u toč. 13. obrazloženja nije pravno utemeljeno jer te odluke nisu podudarne sa konkretnom situacijom a i pravna shvaćanja u smislu utvrđivanja naknade za korištenje i povezivanja iste sa najamninom su u smislu određivanja samo jednog od kriterija po kojem bi se naknada za korištenje utvrđivala.
22. Međutim, ovaj sud je jasno izrazio pravno shvaćanje u pogledu načina utvrđivanja naknade za korištenje u podudarnim situacijama u sporu u kojem je tužitelj također bio Grad Zagreb povodom zahtjeva za isplatom naknade za korištenje poslovnog prostora bez valjane pravne osnove te je iznijeto pravno shvaćanje da se naknada za korištenje utvrđuje prema Zaključku (citiranom u toč. 12. obrazloženja, - Rev x 853/2016-2 od 10. studenog 2020.), a u podudarnoj situaciji isto pravno shvaćanje Rev 1121/04-2 od 7. lipnja 2005.
23. Slijedom navedenog, revizija tužitelja je primjenom čl. 393. ZPP odbijena i odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 4. siječnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
Broj zapisa: eb318-70786
Kontrolni broj: 00541-21a4f-23e6d
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=ĐURO SESSA, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
