REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 4291/2019-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. S. S. pok. S. iz K. A., OIB: ... i 2. M. S. pok. S. iz N., OIB: ..., koje zastupa punomoćnica E. P., odvjetnica u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-366/2017-2 od 5. lipnja 2019., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu br. P-1143/15 od 21. prosinca 2016., u sjednici održanoj 3. siječnja 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Rijeci br. Gž-366/2017-2 od 5. lipnja 2019. i presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu br. P-1143/15 od 21. prosinca 2016., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji su tražili da se utvrdi prema tuženici Republici Hrvatskoj da su tužitelji stekli pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 1868/6 k.o. K. A. i to S. S. pok. S., OIB: ... na dijelu čest. zem. 1868/6 k.o. K. A. u površini od 3947 m2, označenom slovima G, M, N, O, P, R, S, T, U, V, Z, X, F, L, K, J, I, H i G, a tužitelj M. S. pok. S., OIB: ... na dijelu čest. zem. 1868/6 k.o. K. A. u površini od 1031 m2 označenom slovima A, B, C, D, E, i A, te na dijelu čet. zem. 1868/6 k.o. K. A. u površini od 402 m2 označenom slovima F, G, H, I, J, K, L i F, sve prikazano na skici izmjere ovlaštenog vještaka mjernika dipl. ing. geod. I. B. od 18. prosinca 2015. koja skica je sastavni dio presude, a što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelji nakon izvršene parcelacije u zemljišnoj knjizi ishode uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama u svoje ime. Ujedno je rješenjem naloženo tužiteljima da tuženici nadoknade troškove postupka u iznosu od 3.000,00 kn.
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje.
3. Protiv presude suda drugoga stupnja, a sadržajno i protiv rješenja o troškovima postupka, tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju temeljem čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), pri čemu isti postavljaju pitanje za koje smatraju da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže se prihvatiti reviziju, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija tužitelja je osnovana.
6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.
7. Tužitelji u reviziji postavljaju sljedeća pitanja:
„...da li se u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu računa vremenski period prije 1. siječnja 1997. kako to čine Županijski sud u Bjelovaru i Zagrebu u citiranim odlukama i kakvo stajalište zauzima u svojem pravnom shvaćanju i Europski sud za ljudska prava u odlukama Jakeljić protiv RH, Radomilja i dr. protiv RH i Trgo protiv RH, te da li se prednje odnosi samo na slučajeve kada je parnični postupak pokrenut u označenom periodu ili ne..
...da li je na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske moguće stjecati pravo vlasništva zakonitim, istinitim i poštenim posjedovanjem nekretnine ako je od 8. listopada 1991. god. do dana podnošenja tužbe proteklo više od dvadeset godina, kakav je slučaj kod tužitelja a kakvu mogućnost predviđa i Vrhovni sud RH prema shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-56/19-2 od 14. veljače 2019. god.“
8. Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tužitelji ukazuju na odluke Europskog suda za ljudska prava koja su navedena u samom pitanju, te odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1128/11 i Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2280/17, a kojima je zauzeto shvaćanje suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda u ovom predmetu.
9. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja i smatra da tužitelji nisu dokazali da bi stekli pravo vlasništva na spornim dijelovima u smislu odredbe čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 – dalje: ZVDSP). Pri tome prvostupanjski sud zaključuje da tužitelji nisu dokazali da su sporne dijelove stekli dosjelošću do 6. travnja 1941., da je sporna nekretnina bila u društvenom vlasništvu te da se do 8. listopada 1991. na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, a i isto tako da od 8. listopada 1991. do utuženja nije proteklo vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
10. Drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu i prihvaća gore navedena shvaćanja prvostupanjskog suda, time da dodaje da bi stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu ukinute odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP moglo dolaziti u obzir jedino da je tužba podnesena u razdoblju od stupanja na snagu ZVDSP, tj. 1. siječnja 1997. pa do ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenoga 1999. Budući je tužba u ovom predmetu podnesena 2013., to se navedeno shvaćanje ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
11. Navedena shvaćanja nižestupanjskih sudova ne mogu se prihvatiti pravilnima. Naime, iz činjeničnih utvrđenja proizlazilo bi da je na spornoj nekretnini prednik tužitelja dobio sagrađenu kuću 1948., te da se od 1948. prednici tužitelja i tužitelji nalaze u posjedu spornih dijelova. Osim toga, nije sporno da je I-tužitelju obnovljena obiteljska kuća koja se nalazi na spornoj nekretnini i to upravo od strane Republike Hrvatske.
12. Točno je da time što je Republika Hrvatska izvršila obnovu obiteljske kuće, da time Republika Hrvatska nije priznala vlasništvo na spornoj nekretnini. Međutim, navedenu činjenicu nižestupanjski sudovi uopće ne ocjenjuju i ne vode računa o tome kome se obiteljska kuća mogla obnoviti, je li u tom postupku trebalo kao prethodno pitanje utvrditi vlasništvo na kući koja je bila uništena ili ne, odnosno tko je uopće imao pravo na obnovu kuće.
13. Osnovano tužitelji u reviziji ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, o stjecanju vlasništva nekretnina dosjelošću na nekretninama koje su do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ovaj sud je izrazio shvaćanje u više odluka (npr. broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev- 3014/2019 od 12. svibnja 2020. i dr.).
Prema tom shvaćanju za takve nekretnine treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, kao i vrijeme nakon toga sve do 17. studenoga 1999.
14. Naime, odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.
15. Navedenu odredbu Ustavni sud je ukinuo odlukom br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ br. 137/99).
16. S obzirom na ukidanje navedene odredbe bilo je sporno uračunavanje vremena dosjedanja na nekretninama u društvenom vlasništvu prije 8. listopada 1991.
17. O navedenom spornom pitanju Europski sud za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) zauzeo je shvaćanje:
"U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.".
18. Stoga suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova za donošenje odluke u ovom predmetu mjerodavna su pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava zauzeta u gore navedenim odlukama.
19. Isto tako, nije pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da su tužitelji tužbu radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću trebali podnijeti od dana donošenja Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenoga 1999. Suprotno tome do tog dana su se trebale ispuniti pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a tužba se mogla podnijeti i nakon toga datuma.
20. Stoga je zbog pogrešnog pravnog pristupa valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti obje nižestupanjske odluke primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
21. U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će voditi računa o gore navedenim shvaćanjima, a posebno će voditi računa da nije sporno da su u posjedu spornih dijelova prednici tužitelja i tužitelji još od 1948. Raspraviti će se i na tu okolnost provesti dokaze koje će predložiti parnične stranke jesu li tužitelji u posjedu spornih dijelova i u cijeloj površini kako je to utuženo, utvrditi će se koja je kvaliteta posjeda tužitelja, te ponovno ocijeniti jesu su li bile ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću do 17. studenoga 1999.
22. Novom odlukom o glavnoj stvari odlučiti će se o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i o troškovima ovog revizijskog postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 3. siječnja 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
