REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-266/2024-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Andrei Jelenić Pitoski, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TRAVELLER j.d.o.o., Pula, Viška ulica 20, OIB 51472013777, kojega zastupa punomoćnik Nikola Pajić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Pajić & Pajić j.t.d. u Puli, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Nataša Mijić Scheidl, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 30. lipnja 2026., na ročištu za objavu presude 14. kolovoza 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, da tužitelju TRAVELLER j.d.o.o., Pula, Viška ulica 20, OIB 51472013777, na ime naknade štete isplati iznos od 12.365,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu kojim od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 27.634,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope Europske središnje banke za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za osiguranje dokaza podnesen uz tužbu od 7. listopada 2024.

II. Nalaže se tužitelju TRAVELLER j.d.o.o. da tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.385,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. kolovoza 2026. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.850,00 EUR, kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu od 3.864,29 EUR, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. listopada 2024. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade štete iz prometne nezgode od 2. lipnja 2024. te je postavio jedinstveni novčani zahtjev za isplatu 40.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate i uz naknadu parničnog troška.

1.2. U tužbi je naveo da je 2. lipnja 2024. u 13:22 sati u Medulinu, Ulica Biškupije 278, došlo do prometne nezgode u kojoj je ČT, upravljajući vozilom Audi A6 registracijske oznake [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika, prouzročila sudar s vozilom tužitelja Opel Vivaro registracijske oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao GT. Pozvao se na potvrdu Policijske uprave istarske od 10. lipnja 2024. prema kojoj je ČT utvrđena odgovornom za nastanak prometne nezgode.

1.3. Tužitelj je naveo da je njegovo vozilo Opel Vivaro 1.6, godina proizvodnje 2019., s 219.643 prijeđena kilometra i devet sjedala, nakon nezgode bilo nevozno te da je tuženik u vlastitom izvidu štete utvrdio totalnu štetu. Odštetni zahtjev podnio je 8. srpnja 2024., tuženik je 23. srpnja 2024. sastavio obrazloženu ponudu, a potom isplatio 6.075,00 EUR na ime nespornog dijela štete. Tužitelj je tvrdio da je vrijednost vozila prije štete iznosila 24.000,00 EUR pa je na toj osnovi potraživao daljnjih 17.925 ,00 EUR.

1.4. Kao drugi oblik imovinske štete tužitelj je naveo troškove najma zamjenskog vozila. Tvrdio je da se primarno bavi prijevozom putnika i da je, radi ispunjavanja obveza prema turističkim i hotelskim partnerima tijekom ljetne sezone, već 3. lipnja 2024. u obrtu [obrt] unajmio istovrsni Opel Vivaro. Za razdoblje od 3. do 15. lipnja 2024. naveo je trošak od 2.437,50 EUR, od 16. do 30. lipnja 2024. 2.625,00 EUR, za srpanj 5.625,00 EUR, za kolovoz 5.625,00 EUR i za rujan 5.625,00 EUR, ukupno 21.937,50 EUR.

1.5. U tužbi je navedeni iznos od 21.937,50 EUR nazvao izmaklom koristi, međutim već je na pripremnom ročištu 25. travnja 2025. pojasnio da se radi o izravnom imovinskom izdatku za najam zamjenskog vozila kojim je uspio izvršiti ugovorene prijevoze, dakle o običnoj imovinskoj šteti. Činjenična osnova tog dijela zahtjeva tijekom postupka nije mijenjana.

1.6. Tužitelj je u tužbi istaknuo i povredu ugleda odnosno "lošu reklamu" jer su se u njegovom vozilu u trenutku nezgode nalazili turisti, te mogućnost da putnici ili njegov zaposlenik postave odštetne zahtjeve. Pozvao se na članak 1100. Zakona o obveznim odnosima i u okviru ukupnog petita od 40.000,00 EUR tražio naknadu i po toj osnovi.

1.7. U prilog osnovanosti naknade troška zamjenskog vozila tužitelj se pozvao na presudu Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-735/2022-2 od 5. srpnja 2023. i presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-673/2019-18 od 2. lipnja 2023., naglašavajući da se oštećeniku koji je zbog štetnog događaja lišen uporabe vozila priznaje stvarno nastali i plaćeni trošak razumnog najma zamjenskog vozila.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti po visini i po svim spornim oblicima štete, dok nije osporio nastanak prometne nezgode, osigurateljno pokriće vozila kojim je upravljala ČT, njezinu odgovornost za nezgodu ni činjenicu da je tužitelju na ime štete na njegovom vozilu već isplaćeno 6.075,00 EUR.

2.2. U odnosu na totalnu štetu tuženik je tvrdio da vozila iz internetskih oglasa na koje se tužitelj poziva nisu usporediva s njegovim vozilom jer imaju znatno manju kilometražu. Istaknuo je i prigovor PDV-a, pozivajući se na svojstvo tužitelja kao poreznog obveznika i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2248/2019 od 2. rujna 2019., prema kojoj u štetu ne ulazi dio PDV -a koji oštećenik može odbiti kao pretporez.

2.3. Tuženik je osporio i osnovu i visinu troška najma zamjenskog vozila. Tvrdio je da tužitelj raspolaže većim brojem vozila, da nije dokazao objektivnu potrebu za dodatnim unajmljenim kombijem, da nije dostavio ugovore o najmu te da puni fakturirani trošak nije tržišno opravdan. Tijekom postupka dodatno je isticao da se u cijeni nalazi i komponenta dobrovoljnog osiguranja vozila i putnika.

2.4. Na ročištu 30. lipnja 2026. tuženik je predao cjenik obrta [obrt] preuzet s mrežne stranice tog obrta i istaknuo da se prema tadašnjem cjeniku iz 2026. za dugotrajniji najam Opel Vivara iskazuju znatno niže dnevne tarife od iznosa koji je tužitelju fakturiran 2024. godine. Na toj je osnovi osporio vjerodostojnost dijela iskaza svjedoka RT o cijeni najma.

2.5. Tuženik je nadalje istaknuo da je odštetni zahtjev zaprimio tek 11. srpnja 2024., više od mjesec dana nakon nezgode, te da do tada nije znao ni za oštećenje ni za činjenicu najma zamjenskog vozila. Naglasio je da je 8. kolovoza 2024. isplatio 6.075,00 EUR u zakonskom roku iz Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te smatrao da nakon toga datuma tužitelju nikako ne pripada trošak zamjenskog vozila.

2.6. Tuženik je osporio i tvrdnju o neimovinskoj šteti, ističući da putnici u predmetnoj nezgodi nisu zadobili tjelesne ozljede i da tužitelj nije dokazao povredu ugleda ni konkretnu posljedicu po svoje poslovanje.

3. Tužitelj je tijekom postupka ustrajao kod navoda da mu je zamjensko vozilo bilo nužno zbog opsega ugovorenih prijevoza u turističkoj sezoni. Na pripremnom ročištu 25. travnja 2025. naveo je da ima više vozila, ali da su ona tijekom sezone maksimalno angažirana i da nisu mogla preuzeti cjelokupan kapacitet uništenog vozila.

3.2. Tužitelj je nakon pripremnog ročišta dostavio potvrde o plaćanju računa za najam: uplatu od 14. lipnja 2024. za račun 89, uplatu od 1. srpnja 2024. za račun 97, uplatu izvršenu 6. kolovoza 2024. za račun 114, uplatu od 3. rujna 2024. za račun 119 te uplatu od 3. listopada 2024. za račun 131. Dostavio je i popise dugotrajne imovine, poreznu dokumentaciju i pisane iskaze svjedoka RT i GT te zakonskog zastupnika OT.

3.3. Na završnom ročištu tužitelj se protivio ulaganju cjenika obrta [obrt] kao zakašnjelom dokazu, a podredno je istaknuo da se osnovna tarifa iz tog cjenika odnosi na standardnu kilometražu, dok je kod njegove profesionalne uporabe vozilo prelazilo više stotina kilometara dnevno te je u cijenu bilo uključeno i dodatno osiguranje. Naglasio je da su svi računi doista podmireni i da zato ne smatra potrebnim provoditi financijsko vještačenje.

4. Na pripremnom ročištu 25. travnja 2025. sud je, cijeneći sadržaj odgovora na tužbu, kao nesporno utvrdio da se 2. lipnja 2024. dogodila prometna nezgoda, da je vozilo [registarska oznaka] bilo osigurano kod tuženika, da je za nezgodu odgovorna ČT te da je tuženik tužitelju isplatio 6.075,00 EUR na ime štete na njegovu vozilu. Kao sporne su određene osnova i visina preostale imovinske štete, osobito štete zbog najma zamjenskog vozila.

4.2. Sud je planom upravljanja postupkom odredio dokaz uvidom u dokumentaciju, saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka GT i RT, uviđajem vozila i vještačenjem po vještaku prometne struke, dok je financijsko vještačenje predviđeno kao eventualni dokaz o kojem će sud odlučiti naknadno ovisno o rezultatima postupka.

4.3. Tužitelj je uz tužbu podnio i prijedlog za osiguranje dokaza uviđajem i vještačenjem predmetnog vozila radi utvrđivanja njegove vrijednosti i vrijednosti spašenih dijelova. Prijedlog je obrazložio namjerom prodaje vozila odnosno njegovih dijelova i mogućnošću da bi protekom vremena izvođenje navedenog dokaza bilo otežano. Prema članku 272. stavku 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.; dalje: ZPP) osiguranje dokaza može se odrediti ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano. Ako je prijedlog podnesen tijekom parničnog postupka, o njemu odlučuje sud pred kojim je postupak u tijeku, u smislu članka 273. stavaka 1. i 3. ZPP-a. Sud o prijedlogu tužitelja nije ranije donio posebno rješenje o osiguranju dokaza. Međutim, tijekom redovnog dokaznog postupka sud je odredio i proveo upravo dokaz na okolnosti radi kojih je njegovo osiguranje bilo predloženo. Izvršen je neposredni pregled predmetnog vozila, a sudski vještak prometne struke nakon pregleda vozila izradio je nalaz i mišljenje kojim je utvrdio vrijednost vozila neposredno prije štetnog događaja, vrijednost ostatka odnosno spašenih dijelova te visinu totalne štete. Stoga u trenutku odlučivanja o prijedlogu više nisu ostvarene pretpostavke zbog kojih bi bilo potrebno isti dokaz posebno osiguravati u smislu članka 272. stavka 1. ZPP-a. Dokaz koji je tužitelj predlagao osigurati već je izveden i njegov se rezultat nalazi u spisu te ga je sud koristio pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu. Zbog toga je prestala potreba za njegovim posebnim osiguranjem, pa je prijedlog tužitelja valjalo odbiti.

5. Dana 16. srpnja 2025. obavljen je uviđaj vozila, nakon čega je stalni sudski vještak Saša Monas izradio pisani nalaz i mišljenje od 23. kolovoza 2025. Tužitelj se na nalaz očitovao, a vještak je 17. studenoga 2025. dao dodatno pisano očitovanje. Na ročištu 15. travnja 2026. vještak je neposredno saslušan te je u cijelosti ostao kod pisanog nalaza i dopune.

6. Na ročištu 30. lipnja 2026. neposredno su saslušani svjedoci RT i GT te zakonski zastupnik tužitelja TT. Sud je odlučio saslušati samo zakonskog zastupnika tužitelja jer na strani tuženika nije pristupila osoba koja bi se imala saslušati kao stranka, primjenjujući članak 265. ZPP-a.

7. Na istom ročištu tuženik je ustrajao na prijedlogu da se od tužitelja zatraže ugovori o najmu i provede financijsko vještačenje, a sud je rješenjem odlučio da se daljnji dokazi neće provoditi. Tijekom dokaznog postupka proveden je uvid u dokumentaciju spisa, pročitani su iskazi stranaka, svjedoka i vještaka te je proveden uvid u cjenik obrta [obrt], nakon čega je glavna rasprava zaključena.

8. Sud je, dakle, u dokaznom postupku izvršio uvid u tužbu i priloge, potvrdu Policijske uprave istarske, izvid štete tuženika, odštetni zahtjev, obrazloženu ponudu, prigovor i odgovor na prigovor, račun o nabavi vozila i oglase za poredbena vozila, izvadak iz sudskog registra tužitelja, ugovore tužitelja s poslovnim partnerima za prijevoz putnika, račune obrta [obrt] za najam zamjenskog vozila i potvrde njihovih uplata, popise dugotrajne imovine, poreznu dokumentaciju, štetovni spis tuženika, ponudu društva AUTO MEGA d.o.o. za otkup ostatka vozila, nalaz i mišljenje vještaka Saše Monasa s dopunom i zapisnikom o njegovu saslušanju, pisane i usmene iskaze RT, GT i OT te cjenik i opće uvjete obrta [obrt].

9. Sud nije proveo financijsko vještačenje. Tužitelj, naime, na ranije predloženom financijskom vještačenju nije ustrajao, dok je tuženik na završnom ročištu ustrajao da se ono provede radi provjere visine najma i sastavnica cijene. Sud je taj prijedlog odbio kao nepotreban u smislu članka 220. ZPP-a. Do zaključenja rasprave nastanak i nominalna visina konkretnog izdatka bili su neposredno utvrđeni računima, bankovnim potvrdama i iskazom najmodavca, a RT je objasnio i čimbenike formiranja cijene. Za odluku nije bilo potrebno knjigovodstveno rekonstruirati internu kalkulaciju najmodavca ni njegovu maržu, nego utvrditi je li stvarno plaćeni iznos, s obzirom na uvjete konkretne profesionalne uporabe, razuman i u uzročnoj vezi sa štetnim događajem. O tome su pregledani računi, uplate, cjenik, ugovorna dokumentacija o poslovnoj uporabi vozila i pročitan neposredni iskaz najmodavca, dok usporedivi tržišni podaci za 2024. godinu koji bi upućivali na konkretnu nižu cijenu nisu predočeni od strane tuženika.

10. Sud nije naložio ni dostavu mjesečnih ugovora o najmu. Iz računa, potvrda o plaćanju i iskaza samog najmodavca utvrđeni su predmet najma, razdoblje korištenja, fakturirani iznosi i njihovo plaćanje, dok je RT potvrdio da su se ugovori sklapali na mjesečnoj osnovi jer tužitelj nije znao koliko će dugo vozilo trebati. Za ugovor o najmu takvog vozila nije propisan poseban oblik kao pretpostavka valjanosti, pa bi pribavljanje ugovora ponavljalo činjenice koje su već pouzdano utvrđene drugim dokazima.

11. Sud nije određivao novo ni dopunsko prometno vještačenje nakon usmenog saslušanja Saše Monasa. Vještak je odgovorio na primjedbe stranaka, objasnio metodologiju određivanja vrijednosti vozila, totalne štete i ostatka te je njegov nalaz ostao potpun, jasan i stručno obrazložen. Za izvođenje novog vještačenja nisu postojali razlozi iz članka 261. ZPP-a.

12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP -a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan u iznosu od 12.365,74 EUR.

13. Među strankama nije sporno da je štetni događaj nastao 2. lipnja 2024., da je za njega odgovorna vozačica vozila osiguranog kod tuženika, da je na vozilu tužitelja nastala totalna šteta i da je tuženik isplatio 6.075,00 EUR. Sporni su bili preostala visina totalne štete, pravo na trošak zamjenskog vozila, razdoblje za koje takav trošak pripada, njegova visina te postojanje neimovinske štete zbog povrede ugleda tužitelja.

14. Uvidom u potvrdu Policijske uprave istarske od 10. lipnja 2024. sud je utvrdio da je ČT označena odgovornom za predmetnu prometnu nezgodu. Taj se dokaz podudara s nespornim navodima stranaka, pa pitanje odgovornosti za sam događaj nije zahtijevalo daljnje dokazivanje.

15. Uvidom u izvadak iz sudskog registra sud je utvrdio da je pretežita djelatnost tužitelja ostali kopneni prijevoz putnika te da je registriran i za druge djelatnosti prijevoza i turističke djelatnosti. Time je potvrđena poslovna namjena vozila koja je važna za ocjenu potrebe zamjenskog prijevoznog sredstva.

16. Uvidom u ugovore o prijevozu sklopljene za 2024. godinu, među ostalim s turističkim i hotelskim partnerima, sud je utvrdio da je tužitelj u relevantnom razdoblju imao konkretne obveze prijevoza putnika. Ugovorna dokumentacija s TUI-em sadrži i zahtjeve glede sigurnosti i sveobuhvatnog osiguranja vozila, vozača, trećih osoba i putnika. Sud je navedene isprave cijenio kao objektivnu potvrdu da se vozilo koristilo u profesionalnom prijevozu, uz povećanu kilometražu i posebne standarde osiguranja.

17. Uvidom u račune obrta [obrt] sud je utvrdio da je za najam Opel Vivara tužitelju zaračunato 2.437,50 EUR za razdoblje od 3. do 15. lipnja 2024., 2.625,00 EUR za razdoblje od 16. do 30. lipnja 2024., 5.625,00 EUR za srpanj, 5.625,00 EUR za kolovoz i 5.625,00 EUR za rujan. Uvidom u bankovne potvrde sud je utvrdio da je tužitelj te račune stvarno podmirio.

18. Uvidom u odštetni zahtjev od 8. srpnja 2024., koji je tuženik zaprimio 11. srpnja 2024., sud je utvrdio da je tužitelj već u izvansudskom postupku naveo da zbog totalnog uništenja vozila koristi zamjenski rent-a-car i upozorio na svakodnevno nastajanje značajnog troška. Stoga tuženik od primitka tog zahtjeva nije mogao smatrati da se šteta ograničava samo na fizičko oštećenje vozila.

19. Uvidom u obrazloženu ponudu od 23. srpnja 2024. i dokumentaciju štetnog spisa sud je utvrdio da je tuženik priznao totalnu štetu u iznosu od 6.075,00 EUR te taj iznos isplatio 8. kolovoza 2024. Na obrazloženoj ponudi naznačeno je da je dostavljena elektronički. Prema članku 12. stavku 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23.; dalje: ZOOP), odgovorni osiguratelj iznos iz obrazložene ponude mora isplatiti u roku od 15 dana od dana njezina slanja, a najkasnije u roku od 60 dana od primitka odštetnog zahtjeva. Nesporno je da je isplata od 8. kolovoza 2024. izvršena unutar krajnjeg 60 - dnevnog roka. Za odluku o trošku najma nije odlučno je li kraći rok od 15 dana u konkretnom slučaju istekao neposredno prije isplate, jer se taj dio zahtjeva ne temelji na zakašnjenju osiguratelja, nego na imovinskim posljedicama samog štetnog događaja.

20. Uvidom u ponudu društva AUTO MEGA d.o.o. od 30. listopada 2024. sud je utvrdio da je za otkup ostatka vozila ponuđeno 6.222,00 EUR s PDV -om. Ta isprava sama po sebi ne utvrđuje objektivnu vrijednost ostatka na dan štetnog događaja jer je riječ o pojedinačnoj ponudi sastavljenoj gotovo pet mjeseci poslije nezgode, pa ju je sud cijenio zajedno s vještačenjem, a ne kao zamjenu za stručno utvrđenu vrijednost.

21. Iz iskaza svjedoka RT sud je utvrdio da se on iznajmljivanjem vozila bavi oko 25 godina, da je tužitelju od lipnja do prosinca 2024. davao u najam Opel Vivaro, da je mjesečno izdavao račune i da ih je tužitelj uredno plaćao. Potvrdio je da cijena ovisi o vrsti vozila, trajanju najma, očekivanoj kilometraži i opsegu osiguranja te da se osnovnoj cijeni iz cjenika dodaju troškovi osiguranja i dodatak za kilometražu višu od standardne.

22. RT je dodatno iskazao da u slučaju tužitelja nije bila riječ o standardnom turističkom najmu s ograničenom kilometražom, nego o profesionalnoj uporabi kod koje se očekivala znatno veća kilometraža. Objasnio je da dodatak za kilometražu nije fiksan nego se ugovara, da je dobrovoljno osiguranje vozila i putnika ugovarao kao vlasnik vozila, a plaćao ga je korisnik, te da su cijene 2026. bile oko 10 do 15 % više nego 2024. godine.

23. Sud iskaz RT prihvaća kao vjerodostojan u dijelu koji se odnosi na postojanje najma, korištenje vozila, izdavanje i plaćanje računa te sastav ugovorene cijene. Svjedok je kao ugovorna strana neposredno poznavao pravni posao, njegov iskaz je u tim dijelovima potvrđen računima i bankovnim uplatama, a činjenica da se točnih iznosa pojedinih dodataka nakon dvije godine nije mogao sjetiti ne dovodi u sumnju vjerodostojnost istodobne poslovne dokumentacije.

24. Iz iskaza GT sud je utvrdio da je zaposlen kod tužitelja sezonski, da je 2024. počeo raditi 1. lipnja i da se prometna nezgoda dogodila već sljedećeg dana. Potvrdio je da je nakon nezgode nastavio voziti drugi Opel Vivaro registracijske oznake [registarska oznaka] je također bio u vlasništvu tužitelja te da tužitelj raspolaže s više kombija i autobusima.

25. Sud iskaz GT prihvaća. Činjenicu da je on osobno nakon nezgode vozio drugi tužiteljev Vivaro sud ne smatra dokazom da zamjensko vozilo nije bilo potrebno. Oštećenjem jednog vozila smanjen je ukupni raspoloživi kapacitet flote. Premještanje jednog vozača na drugo postojeće vozilo ne uklanja nedostatak jednog prijevoznog sredstva ako su i ostala vozila angažirana u poslovanju, što je potvrđeno ugovornom dokumentacijom i iskazom zakonskog zastupnika, kako će se obrazlagati u nastavku.

26. Iz iskaza OT sud je utvrdio da je tužitelj u vrijeme nezgode raspolagao s više kombija, uključujući vozila posebne VIP namjene, te da tijekom sezone svakodnevne naloge za prijevoz često prima tek večer prije izvršenja. Iskazao je da se unajmljeni Vivaro koristio u poslovanju, da je cijena uključivala osnovni najam, dodatak za kilometražu iznad 3.000 km mjesečno i osiguranje vozila i putnika te da su računi mjesečno plaćani.

27. OT je potvrdio i da je oštećeni Č prije nezgode imao kasko i osiguranje putnika, a da poslovni partneri zahtijevaju posebnu razinu osiguranja prijevoza. Sud njegov iskaz u tom dijelu prihvaća jer je podudaran s ugovornom dokumentacijom i iskazom RT. Nije utvrđeno da bi tužitelju zbog uništenja vlastitog vozila bio vraćen dio premije osiguranja ili da je zbog unajmljenog vozila ostvario određenu uštedu koju bi trebalo uračunati u štetu.

28. Sud je u popisu dugotrajne imovine uočio evidentiranje vozila Volkswagen Caravelle s datumom nabave 7. kolovoza 2024. Ta knjigovodstvena evidencija međutim ne dokazuje kada je to vozilo fizički isporučeno, registrirano, stavljeno u promet ni je li bilo namijenjeno upravo zamjeni uništenog [registarska oznaka], stoga ne obara dokazanu potrebu najma do 8. kolovoza 2024.

29. OT je iskazao da je ostatak oštećenog vozila naknadno prodao za 600,00 EUR s PDV-om nakon što je kupac pri pregledu uočio nepravilnosti na motoru i puštanje ulja. Sud taj podatak ne prihvaća kao mjerilo vrijednosti spašenih dijelova na dan štete. Riječ je o kasnijoj pojedinačnoj prodaji, a objektivna vrijednost ostatka bila je predmet stručnog prometnog vještačenja koje sud prihvaća u cijelosti, kako će se obrazlagati u nastavku.

30. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Saše Monasa sud je utvrdio da je vrijednost Opel Vivara neposredno prije štetnog događaja iznosila 11.055,49 EUR, da je vrijednost spašenih dijelova iznosila 4.753,86 EUR te da totalna šteta iznosi 6.301,63 EUR. U izračunu je uzet u obzir porezni položaj tužitelja, i to 50 % odbitka PDV-a za predmetno osobno vozilo.

31. Vještak je u dopunskom očitovanju objasnio da je nalaz izrađen prema pravilima struke i metodologiji procjene totalne štete, pri čemu se uspoređuju vrijednost vozila neposredno prije štete, trošak popravka i vrijednost ostatka. Na usmenom saslušanju 15. travnja 2026. ostao je kod pisanog nalaza i odgovorio na primjedbe stranaka.

32. Sud nalaz i mišljenje Saše Monasa, njegovu dopunu i usmeno obrazloženje prihvaća u cijelosti. Nalaz je stručan, jasan, obrazložen i zasnovan na individualnim obilježjima upravo tužiteljeva vozila, uključujući godinu proizvodnje, kilometražu i porezni status vlasnika. Zbog toga sud ne prihvaća tužiteljevu procjenu vrijednosti od 24.000,00 EUR temeljenu na internetskim oglasima za vozila koja nisu u potpunosti usporediva.

33. Pravna osnova tužiteljeva zahtjeva prema tuženiku proizlazi iz članka 11. ZOOP-a, prema kojem oštećena osoba odštetni zahtjev može podnijeti neposredno odgovornom osiguratelju, u vezi s člankom 22. istoga Zakona kojim je obuhvaćena odgovornost za štetu zbog uništenja ili oštećenja stvari. Članak 12. stavak 1. ZOOP-a nalaže odgovornom osiguratelju da bez odgađanja, a najkasnije u roku od 60 dana od primitka odštetnog zahtjeva, utvrdi osnovanost i visinu zahtjeva te oštećenoj osobi dostavi obrazloženu ponudu ili utemeljeni odgovor, dok stavak 3. nalaže aktivno postupanje bez odugovlačenja, a stavak 5. uređuje rok isplate iznosa iz obrazložene ponude odnosno nespornog iznosa.

34. Opće pretpostavke i opseg naknade sud prosuđuje prema Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. i 69/26.; dalje: ZOO). Prema članku 1046. ZOO -a šteta je umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezina povećanja i povreda prava osobnosti. Prema članku 1089. ZOO-a oštećenik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, a prema članku 1090. ZOO-a sud će, uzimajući u obzir i okolnosti nastale nakon prouzročenja štete, dosuditi iznos potreban da se materijalna situacija oštećenika dovede u stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo š tetne radnje ili propuštanja.

34.1. Trošak najma zamjenskog vozila, kada je stvarno nastao zato što oštećenik zbog štetnog događaja ne može koristiti svoje vozilo, po pravnoj je naravi obična šteta iz članka 1046. ZOO-a. Isplata totalne štete na samom vozilu i naknada troška zamjenskog vozila odnose se na dvije različite imovinske posljedice istog događaja: prva nadoknađuje gubitak vrijednosti uništene stvari, a druga dodatno umanjenje imovine zbog troška kojim se privremeno nadomješta njezina uporabna funkcija. Stoga isplata naknade totalne štete sama po sebi ne iscrpljuje pravo oštećenika na naknadu stvarno nastalog troška najma, ako su za taj trošak dokazane njegova potreba, uzročna veza, razumno trajanje i visina.

34.2. U ovom predmetu nije dokazana izmakla korist u smislu članka 1089. stavka 3. ZOO-a. Naprotiv, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj već sljedećeg dana unajmio zamjenski kombi i nastavio obavljati ugovorene prijevoze, pa nije utvrđeno da je zbog nezgode izgubio konkretne vožnje, prihod ili dobit. Ta okolnost ne isključuje štetu zbog najma. Upravo je plaćanjem zamjenskog vozila tužitelj izbjegao mogući gubitak prihoda, pri čemu je njegova postojeća imovina istodobno umanjena za iznos najamnine. Naknada tog izdatka zato ne predstavlja naknadu izmakle koristi niti dvostruko obeštećenje, nego popravljanje zasebno nastale obične štete.

35. Načelo potpune naknade istodobno ne oslobađa oštećenika dužnosti da ne pridonosi povećanju štete. Članak 1092. ZOO-a propisuje razmjerno sniženje naknade kada je oštećenik pridonio nastanku štete ili tome da ona bude veća nego što bi inače bila. U pravnoj teoriji se također ističe da je potpuna naknada polazišno pravilo, dok je sniženje naknade iznimka vezana uz zakonom propisane pretpostavke; usp. ET, "Popravljanje imovinske štete – načelo potpune naknade i institut sniženja naknade", Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 47 (1), 2026., str. 269-292.

36. U pravnoj teoriji obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti razlikuje se izvanugovorna odgovornost štetnika od posebne obveze odgovornog osiguratelja prema oštećenoj osobi, koja se ostvaruje neposrednim zahtjevom u zakonom uređenom režimu osiguranja; usp. ĆT, "Pravna priroda i dospjelost obveze osiguratelja na isplatu naknade za štetu u obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti", Zagrebačka pravna revija, 5 (1), 2016., str. 37 -59. To ne mijenja mjerilo stvarno nastale štete iz ZOO-a, ali je relevantno za način i rokove njezina ostvarivanja prema osiguratelju.

37. Sud nije vezan pravnom kvalifikacijom koju je tužitelj dao činjenicama. Prema članku 186. stavku 3. ZPP-a sud po tužbi postupa i kada tužitelj nije naveo pravnu osnovu, a ako ju je naveo, nije za nju vezan. Stoga pojašnjenje tužitelja da plaćena najamnina predstavlja običnu imovinsku štetu, a ne izmaklu korist, nije preinaka činjenične osnove zahtjeva. Od početka je bilo navedeno koje je vozilo unajmljeno, u kojim razdobljima, za koje iznose i iz kojeg razloga.

38. Glede totalne štete sud polazi i od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi Rev 2384/2013-2 od 14. studenoga 2017., prema kojem oštećeniku kod totalne štete pripada novčana naknada koja mu omogućuje pribavljanje drugog vozila u stanju u kojem se nalazilo njegovo vozilo neposredno prije štete. U toj je odluci oštećenica bila prepustila ostatke štetniku, zbog čega joj njihova vrijednost nije uračunata. U ovom predmetu tužitelj je ostatke zadržao i kasnije prodao, pa je pravilno da se njihova objektivna vrijednost uzme u obzir u obračunu totalne štete, kako je to učinio vještak.

39. Budući da sud prihvaća vještački utvrđenu totalnu štetu od 6.301,63 EUR, a tuženik je već isplatio 6.075,00 EUR, tužitelju po toj osnovi pripada još 226,63 EUR. Zahtjev za dodatnih 17.698,37 EUR iznad toga iznosa nije osnovan.

40. Prigovor tuženika glede PDV-a ne dovodi do drukčijeg rezultata. Sud prihvaća načelno pravno shvaćanje na koje se tuženik pozvao, izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2248/2019 od 2. rujna 2019., da u naknadu ne ulazi dio PDV-a koji za poreznog obveznika ne predstavlja konačni trošak zbog prava na odbitak pretporeza. Međutim, vještak Monas je upravo tu okolnost već ugradio u izračun, uzimajući u obzir 50 % odbitka PDV -a. Daljnje smanjenje značilo bi dvostruko uračunavanje iste porezne okolnosti.

41. Ni ponuda AUTO MEGA d.o.o. od 6.222,00 EUR za ostatak vozila ni naknadna prodaja ostatka za 600,00 EUR ne mogu zamijeniti stručno utvrđenu objektivnu vrijednost spašenih dijelova od 4.753,86 EUR. Sud stoga ni jednu od tih pojedinačnih transakcijskih vrijednosti ne uzima kao osnovu za izmjenu vještačkog obračuna.

42. U odnosu na trošak zamjenskog vozila sud najprije nalazi dokazanim da je potreba za zamjenskim vozilom postojala. Tužitelj je prije nezgode vozilo [registarska oznaka] koristio za svoju registriranu djelatnost prijevoza putnika, a nezgoda se dogodila na početku turističke sezone. Ugovori s poslovnim partnerima, struktura flote, iskazi GT i OT te neposredan najam istovrsnog Vivara od 3. lipnja 2024. prema zaključku ovog suda stvaraju međusobno povezanu dokaznu cjelinu iz koje proizlazi da je gubitak jednog kombija predstavljao stvaran manjak prijevoznog kapaciteta.

43. Tuženikov prigovor da je GT nakon nezgode vozio drugi tužiteljev Vivaro PU-1003 ne dokazuje postojanje slobodnog vozila. Sud taj iskaz tumači u okviru ukupne flote, naime PU-1003 je preuzeo vožnje jednog vozača, dok je unajmljeni Vivaro popunio gubitak jednog vozila u cjelokupnom raspoloživom kapacitetu. Tužitelj nije morao dokazati da upravo GT osobno vozi unajmljeno vozilo, već da je gubitkom [registarska oznaka] za nastavak ugovorenog poslovanja razumno trebao dodatno vozilo.

44. To što tužitelj raspolaže s više kombija i autobusima također ne isključuje štetu. Poslovni subjekt može imati više istodobno angažiranih sredstava, a uništenje jednog od njih može stvoriti potrebu za zamjenom. U konkretnom slučaju ugovori za turističku sezonu i iskaz zakonskog zastupnika o kratkim rokovima za dnevne narudžbe potvrđuju da vozila nisu bila međusobno zamjenjiva u smislu da je jedno moglo trajno ostati neangažirano bez posljedice na ugovoreni kapacitet.

45. Sudska praksa koju je tužitelj priložio podupire takav pristup. U presudi Županijskog suda u Dubrovniku Gž-735/2022-2 prihvaćen je trošak najma jer je oštećenik zbog štetnog događaja bio lišen uporabe svog vozila, dok je u predmetu Općinskog suda u Splitu Pn-673/2019-18 stvarno plaćeni trošak najma prihvaćen primjenom članka 1090. ZOO-a kao izdatak potreban za vraćanje imovinske situacije oštećenika. Te odluke nisu činjenično identične ovom predmetu jer su se odnosile na razdoblje popravka, ali potvrđuju da dokazano plaćeni trošak zamjenskog vozila može predstavljati običnu imovinsku štetu.

45.1. Sud je razmotrio i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5246/2021-3 od 12. rujna 2022., donesenu u predmetu u kojem je na vozilu starom šest i pol godina nastala totalna šteta, a oštećenik je zamjensko vozilo koristio dok je čekao isporuku novog vozila. U toj je odluci potvrđeno stajalište da dodatno vrijeme čekanja na isporuku novog vozila ne predstavlja uspostavu stanja koje je postojalo prije štete te je prihvaćeno da je u okolnostima toga konkretnog predmeta dvadeset dana bilo primjereno vrijeme za nabavu rabljenog vozila približno istih karakteristika. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske posebno je istaknuo da je na tužitelju bio teret dokazivanja njegove tvrdnje da odgovarajuće vozilo približne starosti u kritično vrijeme nije bilo u ponudi.

45.2. Iz navedene odluke imenovani sud izvodi da se kod totalne štete trajanje naknadivog najma ne određuje automatski prema danu isplate osigurnine ni prema vremenu koje je oštećenik stvarno proveo čekajući vozilo po vlastitom izboru. Mjerilo je objektivno potrebno i razumno vrijeme za uspostavu funkcionalno i vrijednosno usporedivog stanja. Istodobno, rok od dvadeset dana iz navedene odluke nije zakonom propisan opći rok za sve slučajeve totalne štete, nego činjenična ocjena donesena prema okolnostima toga spora, u kojem je oštećenik nakon totalne štete odlučio nabaviti novo vozilo s rokom isporuke od devedeset dana.

45.3. Činjenično stanje ovoga predmeta u odlučnim se elementima razlikuje. Tužitelj zahtjev za najam do 8. kolovoza 2024. ne temelji na čekanju isporuke novog vozila niti na svojoj preferenciji da uništeno rabljeno vozilo zamijeni novim, nego na potrebi da bez prekida održi već postojeći prijevozni kapacitet poslovne flote. Uništeni Opel Vivaro bio je vozilo s devet sjedala namijenjeno profesionalnom prijevozu putnika, nezgoda se dogodila na samom početku turističke sezone, zamjenski Vivaro uzet je u najam već sljedećeg dana, a iz ugovorne dokumentacije i iskaza proizlazi da je korišten radi izvršavanja postojećih prijevoznih obveza. Time je tužitelj održao poslovanje i upravo zato nije dokazao niti ostvaruje naknadu izmakle dobiti. Te okolnosti sud cijeni pri zasebnoj ocjeni razumnog trajanja najma u ovom predmetu.

46. Visina stvarno nastalog troška najma dokazana je računima i potvrđenim bankovnim uplatama, a potvrđena je i iskazom RT. Sud zato ne prihvaća tuženikov prigovor da sama visina izdatka nije dokazana. Dokazano je koliko je tužitelj stvarno platio. Preostalo je ocijeniti je li tako ugovorena cijena u pravno relevantnoj mjeri nerazumna ili je tužitelj njome pridonio povećanju štete.

47. Cjenik obrta [obrt] koji je tuženik predao na ročištu 30. lipnja 2026. sud je prihvatio kao dokaz i razmotrio zajedno s ostalim izvedenim dokazima, premda je predložen nakon zaključenja prethodnog postupka. Prema članku 299. stavku 1. ZPP- a stranke su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za njihovo utvrđivanje, dok prema stavku 2. istoga članka tijekom glavne rasprave mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka; dokaze predložene protivno toj pretpostavci sud, prema stavku 3. istoga članka, neće uzeti u obzir. Sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz članka 299. stavka 2. ZPP-a. Naime, potreba za prilaganjem predmetnog cjenika konkretizirala se neposredno tijekom usmenog i neposrednog saslušanja svjedoka RT na tom ročištu, kada je svjedok prvi put detaljno iskazivao o postojanju službenog cjenika obrta, o utjecaju vrste vozila, kilometraže, trajanja najma i osiguranja na konačnu cijenu, o popustima kod duljeg najma te o tome da su cijene 2026. godine bile 10 do 15 % više nego 2024. godine. Njegov raniji pisani iskaz od 12. svibnja 2025. sadržavao je navode o postojanju najma i urednom plaćanju računa, ali ne i navedene konkretne okolnosti formiranja cijene. Cjenik stoga nije predložen radi uvođenja nove činjenične osnove obrane, jer je visina troška najma bila sporna već tijekom prethodnog postupka, nego radi neposredne provjere i ocjene novih konkretiziranih navoda iz usmenog iskaza svjedoka. Tuženik je dokaz predao bez odgode, na istom ročištu nakon saslušanja svjedoka, a tužitelju je odmah omogućeno da se o njegovu dopuštenju i sadržaju očituje, što je i učinio navodeći da se iskazana osnovna tarifa odnosi na manju dnevnu kilometražu te ne uključuje dodatno osiguranje. Time je očuvano pravo stranaka na raspravljanje iz članka 5. ZPP-a. Stoga sud, primjenom članka 299. stavka 2. u vezi s člankom 220. ZPP-a, nije prihvatio prigovor tužitelja da se cjenik zbog trenutka njegova predlaganja ne uzme u obzir, već ga je, sukladno članku 8. ZPP -a, cijenio zajedno s ostalim dokazima. Riječ je o cjeniku važećem i ispisanom 2026. godine, dok je sporni najam izvršen 2024.; cjenik iskazuje standardne dnevne tarife za Opel Vivaro ovisno o sezoni i trajanju najma, ali sam po sebi ne sadrži cijenu konkretno ugovorenog profesionalnog najma uz povećanu kilometražu i dodatno osiguranje.

48. Isti svjedok čiji je cjenik tuženik predao objasnio je da se osnovnoj tarifi kod konkretnog najma dodaju troškovi osiguranja te ugovoreni dodatak za povećanu kilometražu, kao i da cijena ovisi o vrsti vozila i trajanju najma. Zato sud ne nalazi proturječje između postojanja niže osnovne tarife u cjeniku i višeg ukupnog računa za drukčije uvjete profesionalne uporabe.

49. Tuženik nije predočio cjenik iz 2024. za najam pod usporedivim uvjetima, ponudu drugog najmodavca iz istog razdoblja za vozilo 8+1 raspoloživo u Puli usred sezone, uz usporedivu kilometražu i osiguranje, niti drugi dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da je tužitelj mogao pribaviti istu uslugu po bitno nižoj cijeni. Stoga nisu dokazane pretpostavke za zaključak da je tužitelj izborom obrta RT nerazumno povećao vlastitu štetu u smislu članka 1092. ZOO-a.

50. Ne postoji pravilo prema kojem se naknadivi trošak najma mora svesti na najnižu osnovnu tarifu iz općeg cjenika neovisno o uvjetima konkretne usluge. Za primjenu članka 1092. ZOO-a potrebno je utvrditi da je oštećenik svojim izborom pridonio povećanju štete, odnosno da je usporedivu i raspoloživu uslugu u relevantno vrijeme mogao pribaviti uz bitno niži trošak. Takva činjenica ovdje nije dokazana. Cjenik iz 2026. ne daje pouzdanu osnovu za rekonstrukciju cijene individualno ugovorene usluge iz 2024., a tuženik nije predočio ponudu drugog pružatelja za istovrsno vozilo, usporedivu kilometražu, trajanje i opseg osiguranja u relevantnom razdoblju, niti je financijsko vještačenje predloženo po tuženiku (koji dokaz sud nije prihvatio kao potreban) bilo predloženo na tu okolnost.

51. Prigovor da fakturirana cijena sadrži i osiguranje vozila i putnika također ne opravdava proizvoljno umanjenje. Iz općih uvjeta obrta [obrt] i iskaza RT proizlazi da je osiguranje sastavni element usluge korištenja tuđeg vozila i da se kod dugotrajnijeg i intenzivnijeg najma rizik oštećenja povećava. Iz ugovora tužitelja s poslovnim partnerima proizlazi zahtjev za odgovarajućim osigurateljnim pokrićem u profesionalnom prijevozu.

52. Činjenica da je i vlastiti Vivaro tužitelja imao kasko i osiguranje putnika ne znači da je tužitelj zbog njegova uništenja ostvario dokazanu uštedu u istom iznosu. Nije dokazano da mu je vraćena premija za već ugovoreno osiguranje ili da je trošak osiguranja unajmljenog vozila bio izdatak koji bi bez nezgode nastao u istoj visini. Tuženik nije kvantificirao dio fakturirane cijene koji bi predstavljao neuzročnu korist ili uštedu tužitelja. Sud stoga nema činjeničnu osnovu izdvojiti i odbiti neodređeni dio stvarno plaćenog računa samo zato što je jedan od elemenata ugovorene rent -a-car cijene osiguranje.

53. Činjenica da tužitelj nije ustrajao na financijskom vještačenju ne mijenja navedeni zaključak. Članak 219. ZPP-a obvezuje stranke iznijeti činjenice i predložiti dokaze za svoje tvrdnje, ali zakon ne propisuje da se visina svake imovinske štete mora dokazivati vještačenjem. Ovdje je stvarni izdatak dokazan izravnim poslovnim ispravama i plaćanjima, a razlog odstupanja od osnovne tarifne cijene objasnila je druga ugovorna strana. Financijski vještak nije potreban radi zbrajanja iznosa iz računa ni utvrđivanja izvršenih bankovnih uplata.

54. Tuženikov prijedlog za financijsko vještačenje na kraju postupka sud stoga nije prihvatio kao dokaz bez kojeg se ne može odlučiti. Ako se prigovor tuženika shvati kao tvrdnja da je na relevantnom tržištu postojala jednako prikladna i raspoloživa usluga po nižoj cijeni, takva usporedna tržišna činjenica nije konkretizirana ponudama ili podacima iz 2024. godine. Sud ne može vlastitom procjenom iz cjenika iz 2026. rekonstruirati hipotetsku cijenu koju stranke 2024. nisu ugovorile.

55. Ni izostanak pisanih ugovora o najmu iz spisa ne dovodi u pitanje nastanak štete. RT je potvrdio njihovo mjesečno sklapanje, računi identificiraju predmet i razdoblje najma, a bankovne uplate potvrđuju izvršenje ugovora. Tuženik nije ponudio dokaz da vozilo nije bilo predano tužitelju, da nije korišteno ili da računi predstavljaju fiktivne isprave.

56. Sud zato prihvaća punu ugovorenu i stvarno plaćenu cijenu za ono razdoblje za koje nalazi da je sam najam u uzročnoj vezi sa štetnim događajem. Puna cijena u tom razdoblju ne znači da je osiguratelj dužan financirati svaki kasniji poslovni izbor tužitelja, jer se trajanje naknadive štete posebno prosuđuje prema člancima 1090. i 1092. ZOO-a.

57. U odnosu na trajanje najma sud, slijedom članaka 1090. i 1092. ZOO -a te pravnog shvaćanja izraženog u odluci Pž-5246/2021-3, ne polazi od toga da pravo na najam kod totalne štete po samom zakonu traje do dana isplate osigurnine. Odlučno je razdoblje tijekom kojeg je, prema svim okolnostima konkretnog slučaja, zamjensko vozilo predstavljalo razumnu i potrebnu mjeru za nadomještanje izgubljene uporabne funkcije uništenog vozila, uz obvezu oštećenika da ne povećava štetu.

57.1. Ocjenjujući upravo te okolnosti, sud nalazi da je u ovom predmetu uzročna veza dokazana za razdoblje od 3. lipnja do 8. kolovoza 2024. Vozilo [registarska oznaka] totalno je uništeno na početku glavne turističke sezone i predstavljalo je radno sredstvo tužitelja za prijevoz do osam putnika. Tužitelj je već sljedećeg dana unajmio vozilo iste namjene, a iz ugovora s poslovnim partnerima, strukture flote te iskaza GT, RT i OT sud je utvrdio da se tim najmom nadomještao stvarni manjak jednog vozila u postojećem kapacitetu, a ne stvarala dodatna pogodnost. Najmom je tužitelj nastavio izvršavati ugovorene prijevoze pa mu nije nastala dokazana izmakla zarada, dok mu je nastao stvarni trošak zamjenskog vozila.

57.2. Sud pri tome datum 8. kolovoza 2024. ne uzima kao krajnju granicu samo zato što je toga dana izvršena isplata, nego ga cijeni zajedno s ostalim naknadno nastalim okolnostima iz članka 1090. ZOO-a. Do toga dana tužitelj je dokazano snosio trošak neposredne zamjene poslovnog vozila, dok mu odgovorni osiguratelj još nije stavio na raspolaganje gotovo cjelokupan novčani ekvivalent vještački utvrđene totalne štete. U spisu nije utvrđeno da je tužitelj u tom razdoblju produljivao najam zato što je odlučio čekati isporuku novog ili vrijednosno skupljeg vozila, kao u predmetu Pž - 5246/2021-3. Naprotiv, dokazano je kontinuirano korištenje zamjenskog vozila u tekućem poslovanju. U cjelini tih okolnosti sud razdoblje do 8. kolovoza 2024. ocjenjuje razumnim i uzročno povezanim sa štetnim događajem.

57.3. Sud nije imao osnove rok od dvadeset dana iz odluke Pž -5246/2021-3 mehanički prenijeti na ovaj predmet. Koliko je vremena objektivno potrebno za nadomještanje totalno uništenog vozila činjenično je pitanje koje ovisi o vrsti i namjeni vozila, načinu njegova korištenja, tržišnim okolnostima i konkretnim potrebama oštećenika. Navedena odluka zato je relevantna za pravno mjerilo razumnog trajanja, ali broj dana utvrđen u drugom sporu ne predstavlja dokaz činjenice koliko je vremena bilo potrebno u ovom predmetu. Ovdje su izvedeni dokazi potvrdili kontinuiranu profesionalnu potrebu za vozilom i njegovu stvarnu uporabu u priznatome razdoblju.

58. Sud ne prihvaća tuženikov prigovor da odgođena prijava odštetnog zahtjeva do 11. srpnja 2024. sama po sebi isključuje trošak najma od 3. lipnja. Potreba zamjenskog vozila nastala je neposredno iz štetnog događaja, a tužitelj je kao prijevoznik morao nastaviti izvršavati već preuzete obveze. Tuženik nije dokazao da bi ranija prijava omogućila trenutačnu isplatu, da je tužitelj do prijave raspolagao slobodnim zamjenskim vozilom ili da je čekanjem s prijavom prouzročio konkretno određen dodatni trošak.

59. Od 11. srpnja 2024. tuženik je u svakom slučaju znao za najam i njegovu približnu dnevnu cijenu, jer je tužitelj u odštetnom zahtjevu izričito upozorio da mu zbog najma nastaje trošak od oko 175 EUR dnevno. Rokovi iz članka 12. ZOOP -a uređuju postupanje odgovornog osiguratelja po odštetnom zahtjevu i vrijeme isplate utvrđenog odnosno nespornog iznosa, ali sami po sebi ne određuju opseg ni trajanje štete zbog gubitka uporabe vozila. Zakonski rok za obradu i isplatu zato nije razdoblje u kojem bi oštećenik morao sam snositi nužan trošak zamjenskog vozila. Taj se trošak prosuđuje prema pravilima ZOO-a o uzročnoj vezi, punoj naknadi i doprinosu oštećenika povećanju štete.

60. Dana 8. kolovoza 2024. nastupila je okolnost koju u smislu članka 1090. ZOO-a valja uzeti u obzir pri odmjeravanju pune naknade. Prihvaćenim vještačenjem totalna šteta iznosi 6.301,63 EUR, a tuženik je toga dana isplatio 6.075,00 EUR, odnosno približno 96,4 % utvrđene totalne štete. Preostala razlika iznosi svega 226,63 EUR.

61. Nakon takve isplate tužitelj više nije bio u istoj imovinskoj situaciji kao prije nje. Od njega se, kao trgovačkog društva, moglo zahtijevati postupanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika i poduzimanje razumnih mjera da daljnji trošak najma ne nastavlja neograničeno teretiti odgovornog osiguratelja. Članak 1092. ZOO-a upravo sprečava prevaljivanje na odgovornu osobu onog dijela povećanja štete koji se nakon promjene okolnosti može pripisati postupanju oštećenika.

61.1. Pri ocjeni do kojeg je trenutka trošak najma zamjenskog vozila predstavljao potrebnu i razumnu posljedicu predmetnog štetnog događaja, sud je imao u vidu i činjenicu da je kod utvrđivanja totalne štete vještak zasebno utvrdio vrijednost ostatka oštećenog vozila. Iz nalaza i mišljenja vještaka, koji sud u cijelosti prihvaća, proizlazi da je tržišna vrijednost vozila neposredno prije štetnog događaja iznosila 11.055,49 EUR, a vrijednost spašenih dijelova odnosno ostatka vozila 4.753,86 EUR, slijedom čega totalna šteta iznosi 6.301,63 EUR. Ostatak vozila ostao je u imovini tužitelja. Stoga sud pri ocjeni tužiteljeve imovinske situacije nakon isplate naknade od 6.075,00 EUR dana 8. kolovoza 2024. uzima u obzir ne samo činjenicu da je tužitelj primio iznos koji predstavlja pretežiti dio utvrđene totalne štete, nego i činjenicu da je u njegovoj imovini ostala gospodarski vrijedna imovina u vidu ostatka predmetnog vozila.

61.2. Sud je u tom kontekstu cijenio i ponudu trgovačkog društva AUTO MEGA d.o.o. od 30. listopada 2024. za otkup ostatka predmetnog vozila u iznosu od 6.222,00 EUR s PDV-om. Navedenu ponudu sud ne uzima kao dokaz tržišne vrijednosti ostatka na dan štetnog događaja, jer je ta vrijednost utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka, niti iz nje zaključuje da je tužitelj već 8. kolovoza 2024. raspolagao konkretnim kupcem koji bi ostatak vozila tada otkupio po navedenoj cijeni. Ponuda je nastala tek 30. listopada 2024. i stoga ne može retroaktivno utjecati na opravdanost troškova najma koji su nastali prije toga. Sud je, međutim, cijeni zajedno s ostalim dokazima kao naknadnu okolnost koja potvrđuje da ostatak totalno oštećenog vozila nije bio bezvrijedan ni tržišno neupotrebljiv, nego je predstavljao utrživu imovinu tužitelja. To je u skladu i s nalazom vještaka prema kojem je njegova objektivna vrijednost iznosila 4.753,86 EUR.

62. Cijeneći sve navedene okolnosti zajedno, sud nalazi da je tužitelj dokazao opravdanost troška najma zamjenskog vozila do zaključno 8. kolovoza 2024., ali ne i za razdoblje nakon toga. Pri tome sud 8. kolovoza 2024. ne uzima kao krajnji datum samo zbog činjenice da je toga dana izvršena isplata osigurnine, jer iz odredaba ZOO- a niti ZOOP-a ne proizlazi pravilo prema kojem bi pravo na trošak zamjenskog vozila kod totalne štete automatski trajalo do dana isplate naknade. Sud taj datum određuje na temelju ukupnosti konkretnih okolnosti ovog slučaja. Do toga dana tužitelj je zbog predmetne prometne nezgode bio lišen uporabe vozila koje je koristio za svoju osnovnu gospodarsku djelatnost, radi nastavka ugovorenih prijevoza neposredno je pribavio zamjensko vozilo te je dokazao da je predmetni trošak stvarno snosio. Dana 8. kolovoza 2024. tuženik mu je isplatio 6.075,00 EUR, odnosno gotovo cjelokupan iznos vještački utvrđene totalne štete od 6.301,63 EUR, dok je tužitelj istodobno zadržao ostatak vozila objektivno procijenjen na 4.753,86 EUR. Naknadna ponuda za otkup ostatka dodatno potvrđuje njegovu tržišnu utrživost. Od toga trenutka materijalna situacija tužitelja bitno se razlikovala od situacije neposredno nakon štetnog događaja, kada je ostao bez uporabljivog poslovnog vozila, a još nije raspolagao naknadom njegove totalne štete.

63. Prema članku 1090. ZOO-a sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu potrebnom da se oštećenikova materijalna situacija dovede u stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Istodobno, prema članku 1092. ZOO-a, oštećenik koji je pridonio da šteta bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. U konkretnom slučaju tužitelj nakon 8. kolovoza 2024. nije dokazao postojanje objektivnih okolnosti zbog kojih, raspolažući gotovo cjelokupnom naknadom vještački utvrđene totalne štete te zadržanom gospodarskom vrijednošću ostatka vozila, nije mogao poduzeti razumne mjere radi prestanka daljnjeg nastajanja troškova najma. Posebice nije dokazao da na tržištu u relevantnom razdoblju nije bilo moguće pribaviti odgovarajuće rabljeno vozilo približnih svojstava i vrijednosti uništenog vozila niti je dokazao drugu objektivnu okolnost zbog koje bi nastavak najma do kraja rujna 2024. bio nužna posljedica štetnog događaja. Stoga sud nalazi da tužitelj za razdoblje nakon 8. kolovoza 2024. nije dokazao potrebnu pravno relevantnu uzročnu vezu između prometne nezgode i daljnjeg troška najma, pa zahtjev za naknadu najamnine nastale nakon toga dana nije osnovan.

64. Za razdoblje od 3. do 15. lipnja 2024. tužitelju pripada 2.437,50 EUR, za razdoblje od 16. do 30. lipnja 2024. 2.625,00 EUR, a za srpanj 5.625,00 EUR. To ukupno iznosi 10.687,50 EUR.

65. Račun za kolovoz iznosi 5.625,00 EUR za razdoblje od 1. do 31. kolovoza 2024. Budući da se šteta priznaje zaključno s 8. kolovoza, razmjerni dio toga računa iznosi 5.625,00 EUR : 31 dan x 8 dana = 1.451,61 EUR. Ukupan naknadivi trošak najma stoga iznosi 12.139,11 EUR.

66. Za razdoblje nakon 8. kolovoza 2024. do kraja rujna 2024. zahtjev za najam nije osnovan. Sud time ne osporava da je tužitelj faktično nastavio koristiti i plaćati rent- a-car, nego zaključuje da nakon isplate naknade totalne štete nije dokazano da sav daljnji trošak ostaje pravno relevantna posljedica predmetne nezgode za koju odgovara tuženik.

67. Zbrojem preostalog dijela totalne štete od 226,63 EUR i troška najma od 12.139,11 EUR dobiva se iznos od 12.365,74 EUR, u kojem je tužbeni zahtjev osnovan.

68. U preostalom iznosu od 27.634,26 EUR zahtjev nije osnovan. Taj iznos obuhvaća neosnovani dio tražene vrijednosti vozila, troškove najma nakon 8. kolovoza 2024. te svaki eventualni dio jedinstvenog zahtjeva koji je tužitelj zasnivao na povredi ugleda i drugih prava osobnosti, a koje pretpostavke odgovornosti navedenih pravnih osnova nije dokazao.

69. Glede neimovinske štete sud polazi od članaka 19. i 1100. stavka 3. ZOO - a. Pravna osoba ima pravo na ugled, dobar glas, ime odnosno tvrtku i druga prava osobnosti, a za njihovu povredu može joj se dosuditi pravična novčana naknada ako težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju. Sama mogućnost takve naknade pravnoj osobi, međutim, ne znači da svaka poslovno neugodna posljedica predstavlja povredu dovoljnog intenziteta.

70. Tužitelj nije dokazao da je zbog prometne nezgode izgubio poslovnog partnera, da mu je otkazan ugovor, da je objavljena negativna informacija koja mu se pripisuje, da je pala potražnja za njegovim uslugama ili da je na drugi način ozbiljno narušen njegov poslovni ugled. Iskaz GT da su putnici bili uznemireni i ljuti opisuje očekivanu reakciju na prometnu nezgodu, ali ne dokazuje povredu ugleda trgovačkog društva.

71. TT je potvrdio da ni putnici ni zaposlenici nisu pokrenuli postupke protiv tužitelja zbog posljedica nezgode. Početna tvrdnja da bi takvi zahtjevi mogli uslijediti ostala je hipotetska. Osim toga, nezgodu je prouzročila vozačica drugog vozila, pa iz same činjenice da su putnici tužitelja sudjelovali u nezgodi ne proizlazi da su poslovni partneri ili javnost događaj pripisali propustu tužitelja. Za dosudu po članku 1100. stavku 3. ZOO-a nema dovoljno dokazane povrede ni odgovarajućeg intenziteta.

72. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od 7. listopada 2024., kako je i zatraženo. Do dana podnošenja tužbe oba dosuđena oblika štete već su nastala i dospjela, a prema članku 1086. ZOO-a obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete. Budući da sud ne smije dosuditi više od zahtijevanog, kamate su priznate od dana podnošenja tužbe.

73. Stopa zateznih kamata određena je prema članku 29. stavku 2. ZOO-a kao za "ostale odnose", uvećanjem referentne stope Europske središnje banke za tri postotna poena. Predmetna tražbina nije cijena ni obveza iz trgovačkog ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika, nego neposredni zahtjev oštećenika prema odgovornom osiguratelju za naknadu štete.

74. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

75. Odluka o troškovima postupka temelji se na člancima 154. stavku 2., 155. i 164. ZPP-a. Tužitelj je uspio s iznosom od 12.365,74 EUR od ukupno zatraženih 40.000,00 EUR, odnosno s 30,91 % zahtjeva, dok je tuženik uspio s 69,09 %. Razlika u uspjehu iznosi 38,17 postotnih poena u korist tuženika.

76. Tuženik je troškovnikom zatražio po 1.000,00 EUR za sastav odgovora na tužbu od 15. studenoga 2024., obrazloženi podnesak od 25. travnja 2025., pristup ročištu 16. srpnja 2025., pristup ročištu 15. travnja 2026. i pristup ročištu 30. lipnja 2026., ukupno 5.000,00 EUR, te PDV od 25 % u iznosu od 1.250,00 EUR, sveukupno 6.250,00 EUR. Te je troškove sud ocijenio potrebnima za svrhovito vođenje postupka u smislu članka 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

77. Primjenom članka 154. stavka 2. ZPP-a na potrebne troškove stranke koja je u većoj mjeri uspjela, tuženiku pripada 38,17 % od 6.250,00 EUR, odnosno 2.385,71 EUR. Zato je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku taj iznos, dok je tuženikov zahtjev preko toga iznosa odbijen.

78. Budući da je tuženik stranka koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, tužiteljev zahtjev za naknadu troškova nije osnovan prema načinu obračuna iz članka 154. stavka 2. ZPP-a. Zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak teku od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose. Stoga je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke rješenjA.

U Pazinu 14. kolovoza 2026.

Sutkinja

Andrea Jelenić Pitoski

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- Tužitelju po pun.,

- Tuženiku po pun.