REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4345/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice KUŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 1. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika njezinog punomoćnika odvjetnika Vinka Pivca, te zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice KU, dana 14. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206330484, sklopljenog 15. ožujka 2006. između tužiteljice KUŠ i tuženika Zagrebačke banke d.d., u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 216,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 246,39 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. kolovoza 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 25. lipnja 2025. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 15. ožujka 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 3206330484, a kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nadalje je navela da ju je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu tuženik obvezao na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik, čime joj je naplaćena naknada za obradu kredita, bez da joj je jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužiteljicu, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, te posljedično i nepoštenom i ništetnom. Tužiteljica je isto tako navela da sporna odredba odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora koji je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza sa čijim sadržajem nije bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Stoga je tužiteljica istaknula da nije mogla komparirati visinu naknade niti s drugim kreditorima, te da nije mogla odvagnuti koja joj je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Tužiteljica je u tužbi još navela da joj je tuženik odobrio jedan iznos kredita, dok joj je faktički isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju prilikom isplate kredita za iznos od 1.633,05 kn (216,74 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno joj nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Tužiteljica je, također, navela da nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, te smatra da je na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovaca i potrošača, na štetu ovdje tužiteljice.

2. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom ispravljenim u podnesku od 2. srpnja 2025. traži da se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206330484, sklopljenog 15. ožujka 2006. između tužiteljice i tuženika, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.". Navedenim tužbenim zahtjevom tužiteljica, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 216,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2006. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio navode tužiteljice da bi se predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, dok je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je, nadalje, tužiteljici osporio status potrošača jer ista nije dokazala da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Isto tako tuženik je naveo da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanje naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik je, također, naveo da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je nastavno naveo da naknada za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita te da je pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Slijedom navedenog, tuženik smatra da su navodi tužiteljice o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetni iznos koji se naplaćuje temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik je, također, naveo da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom. Naime, tuženik smatra, uzimajući u obzir okolnosti ovog slučaja i to osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te sve obavijesti i informacije koje je tužiteljica imala za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog Ugovora o kreditu, pa da se predmetna ugovorna odredba o naknadi ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 20. ožujka 2006., a ako bi sud iz bilo kojeg razloga utvrdio da bi navedena odredba bila nepoštena, tuženik smatra da se na zahtjev tužiteljice ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Pored toga tuženik je osporio i zatraženi tijek kamata. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Na ročištu održanom 1. srpnja 2026. tuženik je učinio nespornom činjenicu da je tužiteljica platila tuženiku naknadu za obradu zahtjeva za predmetni kredit u iznosu od 216,74 EUR dana 20. ožujka 2006. Na istom ročištu stranke su učinile nespornom činjenicu da je predmetni kredit konvertiran na način da su tužiteljica i tuženik zaključili Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, kao i da navedenim Dodatkom ugovora o kreditu nije bila obuhvaćena predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknade i troškove, već je ta odredba ostala ista kao u osnovnom Ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog činjenica da je predmetni kredit konvertiran nije od utjecaja na donošenje odluke u ovom predmetu.

5. Tijekom postupka je izvršen uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206330484 od 15. ožujka 2026. (str. 5-10 spisa), presliku dopisa tuženika od 11. lipnja 2025. (str. 12 spisa), presliku tuženikovih uputa o obveznim radnjama pri odobravanju kredita (str. 87-88 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 102 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 1. srpnja 2026. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud ispravljeni tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

8. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206330484, sklopljenog 15. ožujka 2006. između tužiteljice i tuženika, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora." , te zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 216,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2006. do isplate. Naime, tužiteljica tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega joj je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 216,74 EUR.

9. Nadalje, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206330484 od 15. ožujka 2026. (str. 5-10 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) da je tužiteljica, kao korisnica kredita isti zaključila s tuženikom, kao kreditorom, te da je tim Ugovorom tužiteljici odobren kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu). Nadalje je u odredbi čl. 2. KAMATE I NAKNADE ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke i kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja toga Ugovora iznosila 4,50% godišnje. U istoj odredbi (čl. 2. Ugovora o kreditu) se korisnik kredita obvezao platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 20 godina, kao i otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 3. i 7. Ugovora o kreditu).

10. Uvidom u presliku tuženikovih uputa o obveznim radnjama pri odobravanju kredita (str. 87-88 spisa) utvrđeno je da je u istoj navedeno da se naknada naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za uslugu ili Odluci o pojedinom kreditnom proizvodu, a prilikom isplate kredita. Nadalje je u istim uputama navedeno da je osnovica za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos odobrenog kredita, te da se naplaćuje po odobrenju kredita na odobreni iznos kredita i to prilikom isplate kredita. Dakle, iz navedenih uputa ne proizlaze razlozi naplaćivanja navedene naknade, niti koji troškovi tuženika se istom pokrivaju. Isto tako iz navedenih uputa ne proizlazi na koje razdoblje se navedena uputa odnosi.

11. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je u bitnom navela da je s tuženikom 2006. zaključila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, te da je kredit podigla za kupnju kuće u [adresa]. Kuću kupljenu sredstvima predmetnog kredita koristila je i još uvijek je koristi isključivo za stanovanje te u istoj nikada nije obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost, niti je u toj kući imala otvoren obrt ili firmu. Predmetni kredit je podigla uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu i to iz razloga što joj je od strane tuženika bio ponuđen jedino takav kredit, te nije mogla, s obzirom na visinu primanja, kod tuženika podići kredit uz valutnu klauzulu u drugoj valuti, a niti kunski kredit. Kada je sa zaposlenikom tuženika dogovarala predmetni kredit isti joj nije uopće spominjao odredbu o naknadi za obradu kredita, niti joj je rekao koliko takva naknada iznosi, a niti na što će ista biti utrošena. Ne sjeća se na koji način joj je naplaćena naknada, ali misli da je za istu bio umanjen iznos kredita. Još je navela da su sva sredstava isplaćenog kredita išla na račun prodavatelja nekretnine, te je ona prodavatelju morala nadoplatiti razliku. Ugovor o kreditu je sastavio tuženik te ona većinu odredaba nije razumjela i stoga nije niti pročitala cijeli Ugovor, međutim, dodala je da je vjerovala zaposleniku banke te je smatrala da u predmetnom Ugovoru o kreditu nije ništa sporno. Dodala je da su joj rate kredita rasle zbog čega je s tuženikom zaključila Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Predmetni kredit je otplatila prije 3 godine na način da je podigla drugi kredit kojim je zatvorila predmetni kredit. Također je navela da u banci nije postavljala pitanja pa tako niti u vezi ulazne naknade s obzirom na to da nije niti znala da mora platiti ulaznu naknadu. Isto tako je navela da se jednom obratila banci kada su počele rasti rate kredita i to kada je zbog porodiljnog htjela "zamrznuti" kredit, međutim, kada su izračunali u banci koliko bi ju to koštalo, od toga je odustala. Za ulaznu naknadu se nije obraćala banci. Kasnije je shvatila da je platila ulaznu naknadu, ali se ne može točno očitovati kada, a obzirom na to da je kredit isplaćen na račun prodavatelja, a ne na njezin račun.

12. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužiteljice, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

13. Nadalje valja reći da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i plaćanja naknade za obradu kredita isti imala svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP). Naime, tužiteljica je iskazala da je kredit podigla za kupnju kuće u [adresa], te da je tu kuću koristila i da je još uvijek koristi isključivo za stanovanje, kao i da u istoj nikada nije obavljala bilo kakvu poslovnu djelatnost, niti je u toj kući imala otvoren obrt ili firmu, dok tuženik nije dokazao drugačije.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala platiti naknadu za obradu kredita (tzv. ulaznu naknadu) sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, te ista u tom dijelu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 87. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da joj zaposlenik tuženika nije uopće spominjao odredbu o naknadi za obradu kredita, niti joj je rekao koliko takva naknada iznosi, a niti na što će ista biti utrošena. Stoga je utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu, u navedenom dijelu visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, te stoga ista uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i visinu iste, te joj objasniti na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužiteljica je u okviru njezinih sposobnosti i potreba, primijenila svu dužnu pažnju koja se od nje i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužiteljici ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužiteljici, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to ista nije bio informirana na transparentan i potpuni način, te bez koje joj kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer u istoj nije određena visina takve naknade, niti je u istoj odredbi pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenoga, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

16. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužiteljice kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi, a kako je to navedeno, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bila ograničena uvjetima banke, pa stoga, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da joj bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužiteljica nije imala saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

17. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ništetna predmetna ugovorna odredba čl. 2. KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu u dijelu u kojom se tužiteljica, kao korisnica kredita, obvezala tuženiku platiti naknadu za obradu kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

20. Kako je tuženik učinio nespornim, a isto proizlazi i iz dopisa tuženika od 11. lipnja 2025. (str. 12 spisa), da mu je tužiteljica s osnove naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) 20. ožujka 2006. platila iznos od 216,74 EUR tako je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici su na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja, dakle, od 21. ožujka 2006. do isplate, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužiteljici predložio s unaprijed pripremljenim sadržajem. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

21. Konačno, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako t. I. izreke ove presude još nije pravomoćna, tako u konkretnom slučaju za potraživanje tužiteljice nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 216,74 EUR utvrđenoj na ročištu održanom 1. srpnja 2026. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, te je mjerodavna vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž- 1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

23. Troškovi su, nadalje, odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

24. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 203,12 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 25. lipnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 2. srpnja 2025. u iznosu od 12,50 EUR (6,25 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), sastavljanja podneska od 28. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 1. srpnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 40,62 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i za presudu u iznosu od 30,00 EUR. Stoga su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‬246,39 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 14. kolovoza 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

25. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga činjenica da je nagrada za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda propisana u Tbr. 9/3 Tarife ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 14. kolovoza 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje za plaćanje pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR i za presudu u iznosu od 30,00 EUR

2. Tuženiku po pun.