Posl. br. Pr-35/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, po sutkinji tog suda Marini Radaić Martinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EĆ, OIB. 80721108072, [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tajana Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Babić & Babić jtd iz Zagreba, Lička ulica 31, protiv tuženika OĆ, vlasnika [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Balić, odvjetnik u Sinju, radi isplate i naknade štete, kao i povodom protutužbe tuženika OĆ, vlasnika [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Balić, odvjetnik u Sinju protiv tužitelja EĆ, OIB. 80721108072, [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tajana Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Babić & Babić jtd iz Zagreba, Lička ulica 31, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 3. srpnja 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužitelja, tuženika i punomoćnika tuženika, dana 14. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku OĆ, vlasniku [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužitelju KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime razlike plaće plati iznos u visini 2.901,30 EUR uz zakonsku zateznu kamatu i to prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 5 postotnih poena, a koja na navedeni iznos teče kako slijedi:

- na iznos u visini 151,20 EUR od 15/06/2023 do isplate

- na iznos u visini 420,02 EUR od 15/07/2023 do isplate

- na iznos u visini 779,74 EUR od 15/08/2023 do isplate

- na iznos u visini 840,00 EUR od 15/09/2023 do isplate

- na iznos u visini 710,34 EUR od 15/10/2023 do isplate

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, na ime naknade štete, plati iznos u visini 1.472,02 EUR uz zakonsku zateznu kamatu i to prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavna operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 5 postotnih poena, a koja na navedeni iznos teče od 22. listopada 2023. godine pa do isplate.“

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

"I. Dužan je tužitelj/protutuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku/protutužitelju iznos od 1.472,02 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22.10.2023.g. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi zaprimljenoj 23. travnja 2024. navodi da je s tuženikom imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme i to od 15. svibnja 2023. do 15. listopada 2023. na radnom mjestu kuhara. Navodi da je ugovoren rad s punim radnim vremenom u trajanju od 40 sati tjedno uz ugovoreni dnevni odmor u trajanju od 30 minuta i tjedni odmor u trajanju od 24 sata neprekidno, a godišnji odmor prema Zakonu o radu. Plaća da je ugovorena u iznosu 706,10 EUR bruto uz dodatke na plaću sukladno ugovoru te kolektivnom ugovoru, sve opisano u čl. 11. Ugovora o radu. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa tužitelj da je upoznao tuženika sa činjenicom da je tužiteljev račun opterećen ovrhom te da tužitelj ima zaštićeni račun na koji da je potrebno uplaćivati zaštićeni dio plaće, dok da se ostatak ima uplaćivati na redovan tekući račun tužitelja. Dalje navodi da je iz obračunskih lista tuženika vidljivo da je tuženik uistinu vršio obračun odbitaka u skladu s odredbom čl. 173. i 212. Ovršnog zakona, no isplate zaštićenog iznosa da su, umjesto na poseban zaštićeni račun, vršene na redovni račun tužitelja čime da je za tužitelja nastala šteta u visini najmanje 1.472,02 EUR. Tužitelj ovaj propust tuženika da nije primijetio u trenutku kada se isti dogodio, već naknadno, nakon prestanka ugovora o radu i po povratku tužitelja u Zagreb. Tužitelj da je osobno kontaktirao tuženika za zamolbom da ispravi pogrešku i izvrši uplatu zaštićenog dijela primanja na odgovarajući račun. Nakon što se tuženik oglušio na osobnu zamolbu tužitelja, tužitelj da je tuženiku uputio zahtjev po punomoćniku. Navodi da tuženik nije postupio po zahtjevu za isplatu naknade štete niti isplate razlike plaće. Nadalje, za vrijeme trajanja ugovora o radu tužitelj da je radio svaki dan u smjeni od 12:00 do 23:00 sata i da nije imao tjedni odmor, unatoč ugovorenom. Osim toga, tužitelj da je radio i nedjeljama i državnim praznicima te noću. Navodi da tuženik nije valjano obračunao radne sate tužitelju radi čega da mu je isplatio neosnovano umanjeni iznos plaće. Tužitelj da je u svibnju 2023. godine radio 15 dana od toga: 1 državni praznik, 2 nedjelje i 12 redovnih radnih dana, a u svih 15 dana imao je po jedan sat rada noću; u lipnju je radio 30 dana od čega: 2 državna praznika, 4 nedjelje i 24 redovna radna dana, a u svih 30 dana po 1 sat rada noću; u srpnju je radio 31 dan od čega: 5 nedjelja i 26 redovnih radnih dana, a u svih 31 dan po 1 sat rada noću; u kolovozu je radio 31 dan od čega: 2 državna praznika, 4 nedjelje i 26 redovnih radnih dana, a u svih 31 dan po 1 sat rada noću; u rujnu je radio 30 dana od čega: 4 nedjelje i 26 redovnih radnih dana, a u svih 30 dana po 1 sat rada noću. Radi propusta tuženika da valjano i u potpunosti obračuna rad tužitelja sukladno odredbama ugovora o radu, tužitelju da je uplaćena plaća manja od ugovorene i zarađene pa da je tako tužitelju za svibanj 2023. manje uplaćen iznos u visini 151,20 EUR, za lipanj 2023. godine iznos u visini 420,02 EUR, za srpanj 2023. godine iznos u visini 779,74 EUR, za kolovoz 2023. godine iznos u visini 840,00 EUR te za rujan 2023. godine iznos u visini 710,34 EUR. Navodi da tužitelj zadržava pravo urediti (povisiti ili sniziti) tužbeni zahtjev u skladu s eventualnim nalazom i mišljenjem sudskog vještaka s obzirom da je zahtjev za naknadu plaće potrebno postaviti u bruto iznosu, sukladno čl. 95. Zakona o radu. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja donese presudu kojom će se usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu koji je zaprimljen 4. srpnja 2024. tuženik navodi da ne spori da je s tužiteljem imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme koji da je sklopljen 15.05.2023., ali osporava da spram tužitelja ima bilo kakva novčana dugovanja, pa predlaže da nadležni sud tužbu i tužbeni zahtjev odbiju u cijelosti uz obvezu tužitelja na naknadu troškova postupka. Tuženik da je tužitelju isplatio cjelokupna novčana dugovanja tj. obveze koje je spram njega imao temeljem radnog odnosa, a da je tome tako navodi da to proizlazi iz potvrda o obračunu plaće koji da je u cijelosti izvršen prema ugovoru o radu i evidenciji o radnom vremenu tužitelja. Pored toga parnične stranke da su poslovno uvjetovanim raskidom ugovora o radu od 30.09.2023. (članak 3.) jasnim i nedvojbenim utvrdili „kako nemaju nikakvih međusobnih potraživanja osim obračuna plaće za odrađene dane“. Navodi da je nejasno što je tužitelju bio motiv pokretanja predmetnog postupka kada u trenutku sklapanja raskida ugovora nije imao nikakvih primjedbi niti isticao ikakve novčane zahtjeve prema tuženiku. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva, a koji da se obrazlaže u točkama 5.-10. tužbe navodi da tužitelj ne bi imao pravo potraživati naknadu štete spram tuženika. Ukoliko je uplata na zaštićeni odnosno redovni račun tužitelja i bila pogrešna to da ne znači da mu je time nastala šteta jer da mu je cjelokupan iznos isplaćen. To što je tužitelju redovni račun bio pod ovrhom i što je iznos uplaćen na taj račun zaplijenjen i prenesen na račun ovrhovoditelja navodi da ne znači da tuženik nije ispunio svoju obvezu s osnove radnog odnosa. Dalje navodi da prema ovakvom tumačenju tužitelja i tužbenom zahtjevu iz točke II. da proizlazi da bi 2 (dva) puta bio naplaćen za isti rad, koji da je već isplaćen. Ukoliko je uplata na zaštićeni račun tužitelja bila pogrešna, navodi da se postavlja pitanje zbog čega odmah pošto mu je isplaćena plaća za svibanj 2023. nije tu činjenicu prijavio tuženiku, a ne je čekao prestanak radnog odnosa da bi tuženika „ucjenjivao“ s pokušajem dvostruke naplate istog iznosa. Sve navodne poruke koje tužitelj dostavlja u prilogu tužbe, kao i dopisi koje su tuženiku slani da su vršeni nakon prestanka radnog odnosa tj. počevši od listopada 2023. što da samo govori u prilogu tvrdnje tuženika da je tužitelj cijeli period kada mu je plaća (navodno) krivo uplaćivana tu činjenicu tuženiku prešutio, a pored toga da nije imao primjedbi prilikom sklapanja Poslovno uvjetovanog raskida ugovora o radu od 30.09.2023. Tužba i tužbeni navodi da su neosnovani stoga tuženik predlaže da sud iste u cijelosti odbije uz obvezu tužitelja na naknadu troškova postupka. Navodi dalje, a obzirom na točku II. tužbenog zahtjeva, kada bi taj dio bio usvojen kao osnovan, time da bi tužitelj stekao pravo 2 (dva) puta naplatiti isti iznos za isti rad. Tuženik kao protutužitelj spram tužitelja kao protuženika postavlja protutužbeni zahtjev te predlaže da nadležni sud donese presudu kojom će se naložiti tužitelju/protutuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku/protutužitelju iznos od 1.472,02 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22.10.2023. pa do isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovor na protutužbu tužitelj/protutuženik se u cijelosti protivi protutužbi tuženika/protutužitelja s obzirom da kako to navodi tuženik/ protutužitelj nema pravni interes za postavljanje ovakvog tužbenog zahtjeva. Navodu da u slučaju prihvaćanja tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja protiv tuženika, tuženiku/protutužitelju na raspolaganju stoje brojna druga, efikasnija pravna sredstva radi zaštite svojih prava i interesa, kako pravnih tako i ekonomskih, primjerice protuovrha i sl. pa u konkretnom slučaju pravni interes za deklarativno zaštitu navodi da ne postoji s obzirom da se ostvareni potpune pravne zaštite može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom. Tužitelj smatra kako tuženik nema pravnog interesa podnositi ovako tužbu i predlaže naslovnom sudu protiv tužbu odbaciti. Dalje navodi da ukoliko bi sud usvojio ovakav protutužbeni zahtjev, a prethodno i tužbeni zahtjev tužitelja, da bi se našli u situaciji gdje bi sud u jednom postupku donio presudu kojom nalaže isplatu i odmah bi takvu presudu poništio. Tužbom na utvrđenje da se može od suda zahtijevati da se utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Kako predloženim protutužbenim zahtjevom tuženik/protutužitelj predlaže sudu utvrđenje činjenica, sukladno odredbi članka 187 Zakona o parničnom postupku tuženik/protutužitelj da nema pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje. Dalje navodi da se njegovo potraživanje temelji na tuženikovom nepoštivanju odredbi članka 173. i 212. Ovršnog zakona. Tužitelj da je zbog blokade svoj računa, sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i odredbi članka 212. stavak 3. Ovršnog zakona otvorio poseban račun radi primanja sredstava koja su izuzeta od ovrhe temeljem odredbe članka 173. Ovršnog zakona. O postojanju posebnog računa tužitelj da je obavijestio tuženika prilikom sklapanja ugovora o radu, a što da ne može biti sporno budući da je iz priložene dokazne dokumentacije vidljivo da je tuženik dio sredstava odnosno primitaka tužitelja i isplaćivao na “zaštićeni” račun. Navodi da je sukladno odredbi članka 212. Ovršnog zakona tuženik kao uplatitelj sredstava na račun tužitelja, bio dužan ili odmah obustaviti uplatu sredstava iz čl. 172. i 173. na blokirani račun ili odmah započeti sa izuzimanjem zaštićenog iznosa od ovrhe i upaltom tog iznosa na ovaj posebni račun tužitelja. Tuženik da je bio upoznat sa ovom svojom obvezom i postupao je po njoj, no samo djelomično. Tuženik da je pogriješio prilikom uplate te sredstva koja su zaštićena po Ovršnom zakonu umjesto na poseban (zaštićeni) račun tužitelja uplatio na njegov blokirani račun, čime da je za tužitelja nastala šteta za koju da je, po općim pretpostavkama odgovornosti za štetu, odgovoran tuženik.

4. U dokaznom postupku pregledane su i pročitane isprave priložene spisu i to: dopis Odvjetničkog društva Babić&Babić jtd od 13. listopada 2023., prometi za račun zaštićenih primanja, promet za tekući račun, obračun isplaćene plaće za 05/2023, 06/2023, 07/2023, 08/2023, 09/2023, ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen 15. svibnja 2023. obrazac EM-IP Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, poslovno uvjetovani raskid ugovora o radu od 30. rujna 2023., evidencija o radnom vremenu za 05/2023, 06/2023, 07/2023, 08/2023 i 09/2023. te je izveden dokaz saslušanjem tuženika. Što se tiče dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja, tužitelj je bio pozivan radi saslušanja na ročište 15. svibnja 2026., te je podneskom obavijestio sud da sada živi i radi izvan Republike Hrvatske te da će u Republici Hrvatskoj boraviti u razdoblju od 1-7. svibnja 2026. te je predloženo da se sasluša zamolbenim putem pri Općinskog građanskom sudu u Zagrebu u navedenom terminu. Rješenjem ovog suda od dana 6. svibnja 2026. odgođeno je ročište zakazano za dan 15. svibnja 2026., prijedlog za zamolbenim saslušanjem pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu je odbijen, te je ujedno naloženo tužitelju u roku od 3 dana obavijestiti sud o vremenu boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj a sve kako bi se pred ovim sudom zakazalo novo ročište radi provedbe dokaza saslušanjem parničnih stranaka. Tužitelj nije obavijestio sud o vremenu boravka na području RH te je sud zakazao ročište radi saslušanja stranaka za dan 3. srpnja 2026., međutim tužitelj je putem punomoćnice u spis dostavio podnesak u kojem obavještava da nije u mogućnosti pristupiti jer da nije u Republici Hrvatskoj te da nema mogućnost u tom trenutku napustiti Rusiju gdje da boravi posljednjih godinu dana te da je suglasna da se na zakazanom ročištu sasluša tuženik. Sukladno odredbi čl. 265.st.2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje ZPP) neće se saslušati stranka koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne odazove pozivu suda. Sud ocjenjuje da tužiteljevo nepristupanje ročištu, uz nedostavljanje ikakvih dokaza u odnosu na navode o nemogućnosti dolaska, ne predstavlja dokazano opravdanje propuštanja u smislu čl. 265. ZPP-a a imajući u vidu da je i sam tužitelj predložio da se sasluša tuženik na ročištu 3. srpnja 2026., to je sud proveo dokaz saslušanjem tuženika, a dokaz saslušanjem tužitelj nije proveden iz razloga kako je to prednje navedeno. Sud nije provodio daljnje predložene dokaze budući da je ocjenjeno da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće u visini od 2.901,30 Eur-a sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose za razdoblje od svibnja 2023. do rujna 2023. kao i zahtjev za isplatom iznosa od 1.472,02 Eur-a uvećano za zakonske zatezne kamate s osnove naknade štete iz radnog odnosa.

7. Među strankama u ovom postupku nije sporno da je tužitelj bio zaposlenik tuženika počevši od 15. svibnja 2023. do zaključno 30. rujna 2023. te da je između istih bio zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 15. svibnja 2023. do 15. listopada 2023., međutim radni odnos je prestao poslovno uvjetovanim raskidom ugovora o radu dana 30. rujna 2023. Također među strankama nije sporno da je tužitelj zbog ranije ovrhe imao zaštićen račun o čemu je tužitelj kao radnik obavjestio tuženika kao poslodavca prilikom zasnivanja radnog odnosa kao i o broju zaštićenog računa te je dio plaće i uplaćivan na zaštićeni račun dok određeni dio koji je trebao biti uplaćivan na zaštićen račun je pogrešno isplaćen na redovan račun tužitelja što tuženik i ne spori.

8. Ono što je sporno i što je u postupku trebalo utvrditi je da li je tužitelju u razdoblju od svibnja 2023. do rujna 2023. isplaćena umanjena plaća, odnosno dali je tužitelj radio više sati od onih kako je to evidentirao tuženik u evidencijskim listama te dali je shodno tome tuženik valjano obračunao radne sate tužitelja u spornom razdoblju, te dali je tužitelju pogrešnom uplatom zaštićenog dijela plaće na redovan račun tužitelja nastala šteta.

9. Tuženik/protutužitelj je u svom iskazu naveo kako je već 15 godina obrtnik i u toliko godina rada da je imao velik broj zaposlenika i nikada da nije imao nikakvih problema do ovog slučaja. Navodi da je sa tužiteljem bio u dobrim odnosima cijelo vrijeme dok je isti radio u njegovu obrtu i nakon što je došlo do raskida ugovora o radu da su se razišli u dobrim odnosima te da su komunicirali i nakon raskida ugovora o radu. Par dana nakon raskida ugovora o radu tužitelj da ga je kontaktirao i rekao mu da je došlo do greške te da mu je plaća uplaćena na redovni umjesto na zaštićeni račun, i to neki mjeseci, ne svi, na što da mu je on rekao da će odmah izvršiti provjeru sa knjigovodstvom u dobroj namjeri da se odmah sve riješi. Navodi da je kontaktirao knjigovodstvo i da je utvrdio da je uistinu došlo do knjigovodstvene greške te da je jedan zaštićeni dio plaće umjesto na zaštićeni račun uplaćen na redovni račun te da je i kontaktirao tužitelja. Navodi da je pokušavao to riješiti pa da je i kontaktirao osobe odnosno ovrhovoditelja u namjeri da isti izvrši povrat zbog nastale greške međutim na njegovo traženje isti da su odgovorili da u slučaju da se radi o nekom drugom da bi to i napravili međutim budući da se radi o tužitelju da to neće napraviti jer da ih već godinama zavlači za dugovanje. Kada je tužitelju i nakon toga rekao da će to pokušati riješiti on da mu je na to rekao "tako sam i mislio" i poklopio mu slušalicu i više da mu se nije javljao bez obzira što ga je par puta ponovno pozivao. Navodi da je od početka rada tužitelja znao za njegov zaštićeni račun, on da ga je o tome obavijestio, navodi da nije o tome dobio nikakvu obavijest od Fini ni od banke već da ga je tužitelj o tom obavijestio i da mu je dao broj tog računa. Dalje navodi da je tužitelj u tom periodu dok je radio kod njega radio onoliko dana i sati kako je to navedeno u evidenciji o radnom vremenu priloženoj spisu temeljem koje da je rađen obračun plaće, a evidenciju o radnom vremenu da radi zadužena osoba za to. Svi radnici da znaju koliko su radili i oni da imaju uvid u to. Navodi da ne zna zbog čega tužitelj navodi da je radio više od onog što je evidentirano, on da je znao sjediti ispred kafića sa kolegama van radnog vremena. Također navodi da ne razumije zašto bi tužitelj potpisao sporazumni raskid ugovora bez ikakvih primjedbi ako je smatrao da ima kakvih drugih potraživanja prema njemu. U razgovoru nakon raskida ugovora tužitelj da mu nije spominjao nikakve radne sate za koje navodi da je radio više već jedino da mu je spominjao tu pogrešku u svezi uplate zaštićenog dijela na redovni račun. U odnosu na poslovno uvjetovani raskid ugovora od 30. rujna 2023. gdje je navedeno kako poslodavac i zaposlenik potvrđuju da nemaju nikakvih međusobnih potraživanja osim obračuna plaće za određene dane navodi da su pod tim mislili na plaću za rujan 2023. koja da se uvijek isplaćuje u tekućem mjesecu kako je to navedeno u ugovoru najkasnije do 15-og u mjesecu. Tuženik dalje u svom iskazu navodi da mu je žao što je do ovog došlo, da je imao najbolju namjeru riješiti grešku, navodi da je zvao tužitelja i ne zna iz kojih razloga i pobuda je došlo do ovoga. U periodu dok je tužitelj radio kod njega navodi u nekim mjesecima da je ispravno izvršena uplata na zaštićeni račun a u nekim da je došlo do greške i to upravo onako kako to tužitelj i navodi, navodi da to ne spori, a tužitelju da je obračunato sve, svi prekovremeni sati, noćni rad, blagdani, dakle sve što je bilo dogovoreno i smještaj i hrana. Kada je rekao da se za mjesec rujan plaća isplaćuje u tekućem mjesecu pri tom navodi da je mislio da se ta plaća isplaćuje u listopadu.

10. Što se tiče zahtjeva tužitelja za isplatom razlike plaće u visini od 2.901,30 Eur-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose za razdoblje od svibnja 2023. do rujna 2023. a za koju razliku tužitelj tvrdi da je nastala zbog pogrešno obraćunatih radnih sati iz spisu priloženih evidencija o radnom vremenu tužitelja kao radnika, koje evidencije su ovjerene od strane tuženika kao poslodavca proizlazi kako je tužitelj u svibnju 2023. radio ukupno 105 sati, od čega 84 sati redovnog rada, 8 sati rada neradnim danom i 13 sati rada noću, tijekom lipnja 2023. ukupno 215 sati rada od čega 176 sati redovnog rada, 16 sati neradnim danom i 23 sata noćnog rada, tijekom srpnja 2023. da je radio ukupno 180 sati od čega 168 sati redovnog rada i 12 sati noćnog rada, tijekom kolovoza ukupno 246 sati rada od čega 184 sata redovnog rada, 24 sata rada nedjeljom, 10 sati neradnim danom i 28 sati noćnog rada 13 sati te u rujnu 2023. ukupno 206 sati rada od čega 168 sati redovnog rada, 22 sata rada nedjeljom i 16 sati noćnog rada. Tuženik u svom iskazu navodi kako je tužitelj u spornom razdoblju kod njega radio onoliko sati koliko je evidentirano u priloženim evidencijama o radnom vremenu, a koje evidencije da su radile osobe zadužene za to, a svi radnici da su imali uvida u evidencije. Pregledom spisu priloženih obračuna isplaćenih plaća za utuženo razdoblje proizlazi kako je obračun plaće vršen za broj sati kako je to evidentirano u priloženim evidencijama o radnom vremenu i po osnovici kako je to regulirano zaključenim ugovorom o radu. Iz poslovno uvjetovanog raskida ugovora o radu od 30. rujna 2023. zaključenog između tužitelja i tuženika proizlazi kako svojim potpisom isti potvrđuju kako nemaju nikakvih međusobnih potraživanja osim obraćuna za određene dane. Tuženik u svom iskazu navodi kako su pri tome mislili na obraćun plaće za rujan 2023. a koji obraćun i isplata se imala izvršiti u listopadu 2023. a sve kako je to i ugovoreno u pogledu isplate plaće.

10.1. Teret dokaza u postupku ostvarenja materijalnog prava iz radnog odnosa leži na radniku koji tvrdi da mu je neko pravo povrijeđeno i koji pokreće radni spor kako to uostalom izričito propisuje odredba čl. 135. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023). Sukladno čl. 135. st. 4. ZoR u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 5. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu. Tuženik kao poslodavac je kao dokaz svojim navodima o tome da je tužitelju isplaćena plaća u cijelosti u spis priložio evidencije o radnom vremenu za tužitelja u utuženom razdoblju te obračune isplaćene plaće za isto razdoblje. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju obzirom na navode iz tužbe bio dužan dokazati da je radio više sati nego je to evidentirano u evidenciji poslodavca zbog čega da bi istom bila isplaćena umanjena plaća.

10.2. Dakle, tužitelj za svoje tvrdnje je morao sudu dati uvjerljive dokaze koji će, ne samo dovesti u pitanje vjerodostojnost evidencija o radu koje je vodio tuženik, već je morao ponuditi i uvjerljive dokaze iz kojih će proizlaziti da je stvarno, u cijelom utuženom periodu, radio drugačije od onog kako proizlazi iz evidencija koje je vodio tuženik. U konkretnom slučaju tužitelj ničim nije dokazao da je radio više od onog kako je to evidentirano u evidenciji o radnom vremenu koju je vodio tužitelj, a osim toga tužitelj je potpisao poslovno uvjetovani raskid ugovora o radu bez istaknutih prigovora u pogledu pogrešno vođene evidencije o radnom vremenu, niti je dokazao da je nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje isticao primjedbi na (ne) obračunate sate rada.

10.3. Slijedom navedenog, a primjenom pravila o teretu dokazivanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće s osnove nepravilno obračunatih radnih sata u visini od u visini od 2.901,30 Eur-a nije osnovan.

11. Što se pak tiče tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 1.472,02 Eur-a s osnove naknade štete uvećano za zakonske zatezne kamate, a sve obzirom da je tuženik pogrešno izvršio uplatu dijela plaće na redovan a ne na zaštićen račun tužitelja, prema shvaćanju ovog suda tužitelju opisanim postupanjem tuženika, nije nastala šteta. Naime, prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22, 155/23 i 69/26; dalje: ZOO) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). U pravnoj teoriji se kao pretpostavke odgovornosti za štetu navode: 1. subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu; 2. štetna radnja štetnika; 3. šteta; 4. uzročna veza i 5. protupravnost.

11.1. Tužitelj dakle navodi da tužbeni zahtjev temelji na činjenici da mu je tuženik u utuženom periodu iznos od 1.472,02 Eur-a pogrešno isplatio na njegov redovan, umjesto na zaštićeni račun čime da mu je nastala šteta u visini od najmanje gore navedenom iznosu.

11.2. U konkretnim okolnostima kada je tužitelj imao potraživanje u odnosu na tuženika ali i dugovanje prema trećoj osobi koje je bilo u stadiju ovrhe, tada isplatom iznosa naknade plaće na redovni račun tužitelja, koji iznos je potom ovršen u korist treće osobe (vjerovnika tužitelja), čime je dugovanje tužitelja prema toj osobi umanjeno za taj uplaćeni iznos, tužitelju nije nastala imovinska šteta u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a, s obzirom da njegova imovina nije umanjena odnosno nije spriječeno povećanje njegove imovine. Naime, tužitelju je uplatom naknade plaće na redovni, a ne zaštićeni račun, i shodno navedenom, nemogućnošću korištenja tog iznosa, mogla nastati šteta, ali ne samom uplatom, već primjerice u situaciji da je tužitelju to bio jedini mjesečni prihod i da se on zbog izostanka tog prihoda trebao zadužiti pod nepovoljnim uvjetima kako bi si osigurao sredstva za život. Međutim, tužitelj tužbeni zahtjev za naknadu štete ne temelji na takvim činjenicama, nego isključivo na činjenici da mu je tuženik isplate zaštićenog iznosa pogrešno isplatio na njegov redovan, umjesto na zaštićeni račun.

11.3. Slijedom navedenog, te provedbom svih dokaza tijekom postupka, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan te je odlučeno kao pod toč. I/ izreke presude.

12. Glede protutužbenog zahtjeva tuženika/protutužitelja, valja reći da je isplatu iznosa od 1.472,02 Eur-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od 22. listopada 2023. pa do isplate tuženik tražio ukoliko sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja glede toč. II/ tužbenog zahtjev. Obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan u cijelosti, to je sud i protutužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja, odbio kao neosnovan.

13. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.4. ZPP-a, uvažavajući uspjeh stranaka u ovom postupku pa je obzirom da su i tužbeni zahtjeva tužitelja/protutuženika, kao i protutužbeni zahtjev tuženika/protutužitelja, odbijeni kao neosnovani, odredio da svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka.

14. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. III/ izreke presude.

U Korčuli, 14. kolovoza 2026.

S u t k i nj a :

Marina Radaić Martinović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Rj

I. Punom. tužitelja

II. Punom. tužene