Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-383/2023-35

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu Heleni Božović Sladaković u pravnoj stvari tužitelja SŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 6. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika, 14. kolovoza 2026., objavio i

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14. Ugovora o kreditu broj: 51400607-5102295422 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.03.2005. a koja glasi:

« U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke. »

II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5102295422 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.03.2005., a koje glase: u odredbi čl. 8.2.

« Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. »

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 51400607-5102295422 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 18.03.2005. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi:

« … tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. »,

u odredbi čl.7. koja glasi:

« … obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih

strana.

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 7.559,08 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos od 2,28 EUR počev od 13.09.2005. godine do isplate;

na iznos od 1,02 EUR počev od 13.12.2005. godine do isplate;

na iznos od 18,46 EUR počev od 15.01.2009. godine do isplate;

na iznos od 22,47 EUR počev od 20.02.2009. godine do isplate;

na iznos od 6,47 EUR počev od 18.03.2009. godine do isplate;

na iznos od 4,47 EUR počev od 27.05.2009. godine do isplate;

na iznos od 3,36 EUR počev od 03.08.2009. godine do isplate;

na iznos od 6,54 EUR počev od 31.08.2009. godine do isplate;

na iznos od 9,32 EUR počev od 01.12.2009. godine do isplate;

na iznos od 13,18 EUR počev od 07.01.2010. godine do isplate;

na iznos od 20,44 EUR počev od 05.02.2010. godine do isplate;

na iznos od 27,10 EUR počev od 22.03.2010. godine do isplate;

na iznos od 27,40 EUR počev od 28.04.2010. godine do isplate;

na iznos od 37,76 EUR počev od 19.05.2010. godine do isplate;

na iznos od 41,51 EUR počev od 08.06.2010. godine do isplate;

na iznos od 55,56 EUR počev od 15.07.2010. godine do isplate;

na iznos od 75,58 EUR počev od 30.08.2010. godine do isplate;

na iznos od 75,45 EUR počev od 13.09.2010. godine do isplate;

na iznos od 56,67 EUR počev od 02.11.2010. godine do isplate;

na iznos od 51,89 EUR počev od 05.11.2010. godine do isplate;

na iznos od 102,66 EUR počev od 29.12.2010. godine do isplate;

na iznos od 83,78 EUR počev od 09.02.2011. godine do isplate;

na iznos od 114,78 EUR počev od 15.10.2011. godine do isplate;

na iznos od 121,77 EUR počev od 31.10.2011. godine do isplate;

na iznos od 137,75 EUR počev od 31.05.2012. godine do isplate;

na iznos od 132,86 EUR počev od 18.06.2012. godine do isplate;

na iznos od 122,40 EUR počev od 27.09.2012. godine do isplate;

na iznos od 130,13 EUR počev od 23.10.2012. godine do isplate;

na iznos od 131,81 EUR počev od 30.11.2012. godine do isplate;

na iznos od 129,60 EUR počev od 31.12.2012. godine do isplate;

na iznos od 120,63 EUR počev od 06.03.2013. godine do isplate;

na iznos od 122,94 EUR počev od 27.03.2013. godine do isplate;

na iznos od 120,97 EUR počev od 29.04.2013. godine do isplate;

na iznos od 108,72 EUR počev od 04.06.2013. godine do isplate;

na iznos od 113,64 EUR počev od 26.08.2013. godine do isplate;

na iznos od 113,15 EUR počev od 26.08.2013. godine do isplate;

na iznos od 115,37 EUR počev od 13.09.2013. godine do isplate;

na iznos od 120,54 EUR počev od 26.09.2013. godine do isplate;

na iznos od 119,55 EUR počev od 29.10.2013. godine do isplate;

na iznos od 120,06 EUR počev od 05.11.2013. godine do isplate;

na iznos od 122,02 EUR počev od 04.12.2013. godine do isplate;

na iznos od 120,00 EUR počev od 20.01.2014. godine do isplate;

na iznos od 128,58 EUR počev od 24.02.2014. godine do isplate;

na iznos od 109,64 EUR počev od 26.02.2014. godine do isplate;

na iznos od 108,20 EUR počev od 27.03.2014. godine do isplate;

na iznos od 107,87 EUR počev od 16.04.2014. godine do isplate;

na iznos od 106,12 EUR počev od 05.05.2014. godine do isplate;

na iznos od 103,30 EUR počev od 04.06.2014. godine do isplate;

na iznos od 106,10 EUR počev od 02.07.2014. godine do isplate;

na iznos od 108,88 EUR počev od 01.08.2014. godine do isplate;

na iznos od 111,70 EUR počev od 02.09.2014. godine do isplate;

na iznos od 112,53 EUR počev od 03.10.2014. godine do isplate;

na iznos od 114,04 EUR počev od 03.11.2014. godine do isplate;

na iznos od 116,20 EUR počev od 04.12.2014. godine do isplate;

na iznos od 115,62 EUR počev od 05.01.2015. godine do isplate;

na iznos od 117,08 EUR počev od 04.02.2015. godine do isplate;

na iznos od 117,08 EUR počev od 05.03.2015. godine do isplate;

na iznos od 117,08 EUR počev od 07.04.2015. godine do isplate;

na iznos od 117,08 EUR počev od 05.05.2015. godine do isplate;

na iznos od 117,08 EUR počev od 03.06.2015. godine do isplate;

na iznos od 117,08 EUR počev od 06.07.2015. godine do isplate;

na iznos od 117,08 EUR počev od 04.08.2015. godine do isplate;

na iznos od 117,08 EUR počev od 03.09.2015. godine do isplate;

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 1.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju, isplati iznos od 4.951,29 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.233,90 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.09.2015.god. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

V Djelomično se prihvaća prvo postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjeva tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.988,71 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI U preostalom se dijelu odbija kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu i to:

- iznosa od 14.744,27 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate,

- isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 1.988,71 eur za razdoblje od 1. listopada 2015. do 16. prosinca 2025.

VII Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 656,22 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 5,04 EUR od 02.05.2005. pa do isplate,

- na iznos od 3,68 EUR od 02.06.2005. pa do isplate,

- na iznos od 7,16 EUR od 02.07.2005. pa do isplate,

- na iznos od 9,64 EUR od 02.08.2005. pa do isplate,

- na iznos od 3,84 EUR od 02.09.2005. pa do isplate,

- na iznos od 2,28 EUR od 02.10.2005. pa do isplate,

- na iznos od 2,33 EUR od 02.11.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,37 EUR od 02.12.2005. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od 02.01.2006. pa do isplate,

- na iznos od 0,55 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,

- na iznos od 6,41 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

- na iznos od 9,55 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- na iznos od 9,06 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

- na iznos od 10,33 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

- na iznos od 13,24 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- na iznos od 12,65 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- na iznos od 11,04 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

- na iznos od 10,08 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

- na iznos od 12,43 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- na iznos od 11,84 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- na iznos od 17,28 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- na iznos od 16,05 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- na iznos od 16,85 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- na iznos od 20,80 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- na iznos od 27,90 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- na iznos od 26,22 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- na iznos od 32,60 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- na iznos od 30,27 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- na iznos od 27,88 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- na iznos od 31,73 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- na iznos od 31,05 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 32,51 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- na iznos od 18,47 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,31 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,64 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 27,10 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,50 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 25,10 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 28,12 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 18,22 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,70 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,07 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,07 EUR od 02.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 18,84 EUR od 02.12.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od dana 22. svibnja 2023. navodi da je 18.03.2005. kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopio Ugovor o kreditu broj 51400607-5102295422, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 116.900,00 CHF. Dana 18.08.2016. tužitelj i tuženik zaključili su Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102039128 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-o.

1.1. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke, a koja odredba je nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem, zbog čega je ista ništetna i nepoštena.

1.2. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao davatelja kredita kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Opisana odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna je kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). U čl. 81. propisano je da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Smatra kakao je odredba o promjeni kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika ništetna sa učinkom ex tunc, te su bez pravnog učinka i sve odluke tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Poziva se na utvrđenja iz kolekrtivne presude Trgovačkog suda u zagrebu posl.br. P-1401/2012.

1.2. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 116.900,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 240 mjesečna anuiteta u visini od 663,01 CHF, te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Poziva se na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. kao i odluku Vrhovnog suda broj Rev- 2221/2018. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik trebao informirati tužitelja jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF.

1.3. Činjenica da je u konkretnoj pravnoj situaciji sklopljen Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje preplatu po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora. Konverzijom kredita nije ostvarena potpuna restitucija tužitelja obzirom da je CHF valutna klauzula ništetna od samog početka (ex tunc), te ista u trenutku konverzije nije uopće postojala. Navedena činjenica nije se uzela u obzir prilikom konverzije kredita, odnosno u izračun konverzije banka je stavila svako povećanje tečaja CHF valute (a koja valuta je naknadno utvrđena nepoštenom i ništetnom), što svakako utječe na potpunu restituciju tužitelja. Zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit preplatio za iznos od 7.325,74 EUR. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Sklapanjem Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu tužitelj nije u cijelosti obeštećen stoga i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, a kako bi tužitelj zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvario pravo na potpunu restituciju, tužitelj od tuženika potražuje i razliku između glavnica u iznosu od 4.951,29 EUR, na koji iznos teče zatezna kamata od 01.10.2015. Zatim, u Aneksu broj 1. Ugovoru o kreditu tuženik prikazuje da po predmetnom kreditu tužitelja na dan 30.09.2015. postoji manjak u iznosu od 2.233,90 EUR, a koji iznos je tuženik također neosnovano stekao. Navedenim aneksom određeno je da će korisnik kredita (tužitelj) prikazani iznos manjka podmiriti u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu predmetnog aneksa.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

2.1. U odnosu na navode tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom, tuženik ističe da su ti navodi u cijelosti neosnovani i paušalni i ukazuje na sudsku praksu vezanu uz isto.

2.2. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti.

2.3. Osporava tužitelju status potrošača te ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Smatra kako se utvrđenja iz kolektivnog postupka ne mogu automatski primijeniti na svaki pojedinačni ugovor jer u tom postupku nisu utvrđivane okolnosti sklapanja konkretnog ugovora ni sadržaj obavijesti danih pojedinačnom potrošaču.

2.4. Ukazuje da je u konkretnom predmetu odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir da su tužitelj i tuženik dana 18. kolovoza 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2.5. Tužitelj pod točkom V. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 4.951,29 eura s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, a ujedno pod točkom VI. tužbenog zahtjeva potražuje i iznos od 2.233,90 eura s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji. U odnosu na navedeno ističe prigovor zastare iz razloga što je Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen dana 18. kolovoza 2016. godine, a tužba podnesena po proteku općeg zastarnog roka od pet godina. Također, smatra i da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1, čiju valjanost ne osporava, kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 4.951,29 eura, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Iz istog razloga je neosnovano potraživanje tužitelja s osnove plaćenog utvrđenog manjka u iznosu od 2.233,90 eura.

2.6. Tužitelj pod točkom IV. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 7.325,74 eura s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate u odnosu na koji prvenstveno ističe prigovor zastare. Nadalje, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužitelju da su prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Tuženik također ističe kako tuženik niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.7. U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te je uredno izvještavao tužitelja o promjeni kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tužitelju je nadalje pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Osporava visinu i tijek zatezne kamate.

2.8. Ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od EUR 690,14 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Navedeni je prigovor tuženik uskladio u svojem podnesku od dana 13. lipnja 2025., nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem na način kako je to navedeno u točki VII izreke presude.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 15. prosinca 2025. preinačio tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika potražuje isplatu s osnova preplate tečaja iznos od 7.559,08 EUR, s osnova razlike glavnice iznosa od 4.951,29 EUR, manjak u iznosu od 2.233,90 EUR, odnosno ukupan iznos od 14.744,27 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate. Ukoliko sud ne bi prihvatio gore navedenu varijantu obračuna vještaka to tužitelj potražuje u svom prvom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu iznos od 16.732,98 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to: 7.559,08 EUR glavnice - preplate po valuti, razlike glavnice u iznosu od 4.951,29 EUR, manjak u iznosu od 2.233,90 EUR te zakonske zatezne kamate u iznosu od 1.988,71 EUR, a na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate. Ukoliko sud ne bi prihvatio niti gore navedenu varijantu to tužitelj potražuje u svom drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu iznos od 1.988,71 EUR na ime zakonske zatezne kamate tekuće od dana nakon svakog preplaćenog iznosa redovne kamate do 30.09.2015. uvećano za procesne kamate. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe. Sud je raspravnim rješenjem od 6. srpnja 2026. dopustio raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu smatrajući to svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, Anex ugovoru o kreditu, otplatni plan, promet po kreditu, dokumentacija u spisu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blapković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. te je saslušana tužitelj kao parnična stranka.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi je osnovan. Zahtjev za isplatu postavljen u tužbenom zahtjevu nije osnovan, dok je djelomično osnovan prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu.

5.1. Prigovor radi prijeboja nije osnovan.

6. Predmet ovog spora je ništetnost ugovornih odredbi o mjesnoj nadležnosti, promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u Ugovoru o kreditu od dana 18. ožujka 2005. te isplata iznosa preplaćenih s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iznosa razlike u glavnici, manja utvrđenog konverzijom, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

6.1. Predmet spora je i tuženikov zahtjev da sud presudom izvrši prijeboj tražbine tužitelja s njegovom tražbinom u iznosu od 656,22 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika nastalih u razdobljima u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

6.2. Svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama sklopljen Anex Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Nije sporno da je 18. ožujka 2005. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 51400607-5102295422 za kupovinu nekretnine, s ugovorenim iznosom kredita od 116.900,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate 360 mjeseci, u čl. 8. ugovorena redovna kamata od 5,49% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukama banke, da su stvarno naplaćeni anuiteti obračunati prema promijenjenoj kamatnoj stopi koja je tijekom razdoblja otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom banke (povećavana) i da se tečaj CHF tijekom ugovornog razdoblja mijenjao, da su stranke 18. kolovoza 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015). Prema obračunu konverzije obveza tužitelja na ime nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosila je 64.007,20 eura. Aneksom je utvrđeno i da obveza tužitelja na ime manje uplaćenog iznosa na dan njegova sklapanja iznosi 2.233,90 eura, uzimajući u obzir sve uplate i nedostatak uplata u razdoblju od 1. listopada 2015. do sklapanja Aneksa. Navedeni manjak namiren je povećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita.

7.1. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva kao i eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, status potrošača tužitelja, aktivna legitimacija te osnovanost tuženikova prigovora radi prebijanja. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužitelj osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Anex osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na isplatu preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule, razlike u glavnici, manjka utvrđenog pri konverziji i zateznih kamata obračunatih na utvrđenu preplatu do dana konverzije.

8. O zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 14. Ugovora, kojom je određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, dakle Općinski sud u Rijeci.

8.1. Kako predmetni Ugovor predstavlja potrošački ugovor (što će nastavno biti obrazloženo), za ocjenu ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora ("Narodne novine", broj 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), a koje odredbe su usklađene s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

8.2. Prema čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako ju je unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 102. st. 1.

ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

8.3. Prema praksi Suda Europske unije, izraženoj i u spojenim predmetima Océano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA protiv Rocío Murciano Quintero i drugih, ugovorna odredba kojom se u potrošačkom ugovoru ugovara isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge može predstavljati nepoštenu ugovornu odredbu ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

8.4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju predmetni Ugovor sklopljen je u Puli, tužitelj ima prebivalište na području [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda u mjestu svojega sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužiteljicu, dok bi tužitelj, zbog udaljenosti svoga prebivališta od suda u [adresa] (približno 115 km u jednom smjeru), bila izložena dodatnim troškovima dolaska na sud i otežanom ostvarivanju pravne zaštite. Takva odredba stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8.5. Slijedom navedenog, odredba čl. 14. Ugovora o mjesnoj nadležnosti nepoštena je i ništetna u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke presude.

9. Činjenični navodi na kojima tužitelj temelji ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten dokazivati da je u predugovornoj fazi pojedinačno pregovarao s tužiteljem, da mu je dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba na visinu njezine novčane obveze te da je tužitelj, unatoč potpunoj obaviještenosti, pristao sklopiti takav ugovor.

10.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Saslušan na tu okolnost, tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit uzeo za kupnju kuće. Kuća je još uvijek u njegovom vlasništvu. Kuću iznajmljuje, otprilike 5-6 godina nakon sklapanja ugovora iz razloga što je rata kredita toliko porasla da više nije mogao kredit redovno otplaćivati pa je bila primoran kuću iznajmljivati. Kredit je uzeo u valuti chf jer nije bio sposobn podići kredit u euro, bankarski službenik ga je navodio da je chf najstabilnija valuta. Rečeno joj je da je kamatna stopa minimalno promjenjiva, nije upozorena na rizik uzimanja kredita u valuti chf. Ugovor je sastavila banka, pročitao ga je. Sve mu je izgledalo normalno, vjerovao je svom bankaru i bio dugogodišnji klijent te banke. Prije sklapanja konverzije poslali su mu izračun, i prije sklapanja konverzije morao je platiti oko 3.000,00 eura da bi istu mogla i sklopiti. Drugi kredit banka mu nije nudila. Prije je imalo kredit za auto ali mali, davno. U jednom trenutku je banka išla i u ovrhu zbog duga po tom kreditu za iznos od 14.000,00 eura pa je zbog toga kuću i počeo iznajmljivati. Konverziju je potpisao jer je to bio jedini razuman izlaz iz tih velikih rata koje je imao. Sa bankom nije pokušao pregovarati, oni su mu ponudili ugovor za koji je bio sposoban i taj je prihvatio.

10.2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, jasno i u bitnom u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njegovog iskaza.

10.3. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika - "Narodne novine" broj 6/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Na bitno istovjetan način pojam potrošač definiran je i u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07), zatim u čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22, dalje u tekstu: ZZP/14), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

10.4. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da su mu sredstva kredita bila potrebna radi kupnje nekretnine za stanovanje, a ne radi turističkog iznajmljivanja, koje je, uslijedilo naknadno, zbog nemogućnosti otplate po spornom kreditu. Osim toga, nije sporno da je tuženik s tužiteljem pristupio sklapanju Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK/15, a čemu ne bi bilo mjesta da tužitelj nema svojstvo potrošača. Dakle, tuženik prije ovog spora nije dovodio u pitanje da bi se radilo o potrošačkom kreditiranju.

10.5. Osim statusa potrošača tužitelja, iskazom je utvrđeno i da u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, da nije bio upoznat s parametrima njihove promjenjivosti te da mu je kredit uz valutnu klauzulu u CHF ponuđen kao povoljniji, stabilan i siguran, bez predočenja rizika koje takvo ugovaranje može imati na visinu njegovih obveza.

10.6. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati (drukčije nije dokazano). Stoga, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu, kao ni u Općim uvjetima poslovanja tuženika ni drugim dokumentima na koje se on poziva nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

11.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

11.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac

– banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

11.7. Stoga je odlučeno kao u točki II i III izreke presude.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj bi stoga imao pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, prema pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). Pritom bi prilikom odlučivanja o visini restitucije u utuženom razdoblju do konverzije valjalo uzeti u obzir početni tečaj, kao jedini valjano određen, a time i pošten parametar.

13. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Aneks Ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, za odluku o kondemnatornom zahtjevu odlučno je kakve pravne učinke provedena konverzija proizvodi na restitucijska prava tužitelja.

13.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19.b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima. Pritom sud smatra potrebnim ukazati da je ZID ZPK/15 prošao ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) odlukom od 4. travnja 2017. spomenuti Zakon ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom, ocjenjujući da ZID ZPK/15 u opisanim okolnostima zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti. Dakle, imajući u vidu da je predmetni Aneks Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev- 637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

13.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem potrošač koji je na temelju ZID ZPK/15 konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

13.3. Sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, prestala je obveza tuženika na povrat iznosa preplaćenih po osnovi povećanja kamatne stope i tečaja valute CHF (čl. 160. ZOO/05), koja bi inače proizlazila iz opće odredbe obveznog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05. Stoga više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa, odnosno ZID ZPK/15, derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se iznosi plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj izmjeni ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ne vraćaju potrošaču, već su iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza uređenih valjanim Aneksom Ugovoru o kreditu, na način propisan ZID ZPK/15.

13.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav bi postojao da nije bilo nepoštene ugovorne odredbe, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja stranaka u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

13.5. Slijedom navedenog, potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita, odnosno do 30. rujna 2015., jer taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja u ponovljenom je postupku provedeno financijsko vještačenje po stanom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o.

14.1. Provedenim je vještačenjem, u skladu sa nalogom suda utvrđeno da je kredit isplaćen dana 01.04.2005. Ugovorena je otplata u 360 jednakih mjesečnih anuiteta. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,49% godišnje. Početni anuitet je iznosio 663,01 CHF što je primjenom tečaja za CHF u vrijeme realizacije kredita iznosilo 3.153,41 kn. Dana 18.08.2016. sklopljen je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015. u iznosu 63.432,03 EUR što primjenjivim tečajem kreditora na dan 30.09.2015. iznosi 484.118,20 kn (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR). Aneksom br.1 uz Ugovor kojim je provedena konverzija utvrđen je manjak tužitelja u iznosu 2.233,90 EUR. U razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom od 6,45% te je iskazao Aneksom 1. Ugovoru o kreditu manjak tužitelja na dan sklapanja Aneksa 1. u iznosu 2.233,90 EUR. Razlika u glavnici na dan 30.09.2015. primjenom stvarnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom iznosi 4.951,29 EUR. Zatezne kamate po mjesecima za preplaćene iznose zbog promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita - do dana izračuna konverzije kredita, obračunate za razdoblje do dana izračuna konverzije kredita iznose 1.988,71 EUR. Zaključno vještak navodi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja iznos preplate iznosi 7.559,08 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 659,56 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 6.899,52 EUR. Razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 4.951,29 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita iznose 1.988,71 EUR.

14.2. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje i njegovu dopunu te je u skladu s rezultatima vještačenja uredio tužbeni zahtjev na način naveden u točki 3. obrazloženja ove presude.

14.3. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, međutim iz sadržaja tuženikovih primjedbi ne proizlazi da prigovora matematičkom obračunu vještaka, već osporava zadatak povjeren vještaku, obzirom na učinak konverzije, a u skladu sa istim je uredio prigovor radi prijeboja svoje tražbine u ukupnom iznosu od 656,22 eur (list 767-768 spisa). Nije tražio da se vještak usmeno očituje.

14.4. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

15. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci poslovni broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., sud je utvrdio da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravo na isplatu glavnice iznosa preplaćenih na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF.

15.1. Svi iznosi koje je tužitelj uplatio do dana obračuna konverzije uzeti su u obzir pri utvrđivanju njezinih obveza prema kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Stoga iznos od 7.559,08 eura po osnovi pozitivnih tečajnih razlika nije bez pravne osnove ostao u imovini tuženika, pa tužitelj nema pravo na njegovu isplatu.

15.2. Tužitelju ne pripada ni iznos od 4.951,29 eura po osnovi razlike u glavnici. Taj iznos predstavlja razliku između preostale glavnice utvrđene pri konverziji i preostale glavnice kredita u CHF preračunate primjenom početnog tečaja. Međutim, takav izračun ne uzima u obzir pravne učinke konverzije kojom je kredit s učinkom od njegova sklapanja pretvoren u odgovarajući kredit s valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj je sklapanjem Aneksa prihvatio novu glavnicu izraženu u eurima, a odredbe Aneksa nisu utvrđene ništetnima niti su na drugi način izgubile pravne učinke. Vještačenjem je, osim toga, utvrđeno da je konverzija pravilno provedena u skladu sa ZID ZPK/15.

15.3. Neosnovan je i zahtjev za isplatu iznosa od 2.233,90 eura na ime manjka utvrđenog pri konverziji. Ugovorne strane Aneksom su uredile visinu manjka i način njegova podmirenja, a navedeni je manjak rezultat zakonom propisanog obračuna kojim je tužitelj doveden u položaj korisnice odgovarajućeg kredita s valutnom klauzulom u eurima. Njegovo podmirenje ima pravnu osnovu u valjanom Aneksu pa nema osnove za povrat prema pravilima o stjecanju bez osnove.

15.4. Slijedom navedenog, odbijen je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za isplatu ukupnog iznosa od 14.744,27 eura, koji se sastoji od iznosa od 7.559,08 eura po osnovi preplate zbog valutne klauzule, iznosa od 4.951,29 eura po osnovi razlike u glavnici i iznosa od 2.233,90 eura po osnovi manjka utvrđenog pri konverziji, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama.

15.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV izreke presude.

16. Tužitelj prvo postavljenim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 16.732,98 eura, koji se sastoji od iznosa obuhvaćenih glavnim zahtjevom u ukupnoj visini od 14.744,27 eura i zateznih kamata obračunatih do 30. rujna 2015. u iznosu od 1.988,71 eura, koji zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

16.1. Naime, prihvaćajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-457/2025, tužiteljici na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 pripadaju zatezne kamate na pojedinačne pozitivne iznose preplate po osnovi valutne klauzule, obračunate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do 30. rujna 2015., obzirom iste nisu obuhvaćene obračunom konverzije niti su uređene odredbama ZID ZPK/15, a koje prema nalazu i mišljenju vještaka iznose 1.988,71 eur, koji iznos je tužiteljici dosuđen. U preostalom dijelu zahtjev za isplatom odbijen je kao neosnovan iz ranije obrazloženih razloga u obrazloženju ove presude.

16.2. Iznos od 1.988,71 eura koji je dosuđen tužitelju predstavlja uglavničene zatezne kamate, te se u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO/05, daljnje zatezne kamate mogu zahtijevati tek od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesne kamate). Tužitelj je takav zahtjev za isplatu prvi put postavio podneskom od 15. prosinca 2026., pa mu daljnje zatezne kamate na iznos od 1.988,71 eura pripadaju od prvog idućeg dana nakon toga (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-243/2025 od 19. ožujka 2025). Zahtjev za zatezne kamate za ranije razdoblje nije osnovan te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

16.3. O drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu nije trebalo odlučivati jer se njime zahtijeva isplata istog iznosa od 1.988,71 eura, po istoj osnovi po kojoj je taj iznos već sadržan u prvom eventualno kumuliranom zahtjevu i u odnosu na koju je taj zahtjev prihvaćen, slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama V i VI izreke presude.

17. U odnosu na prigovor promašene aktive legitimacije sud istoga nalazi u cijelosti neosnovanim iz razloga što je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu 18. ožujka 2005. a koji Ugovor je predmet ovoga postupka. Ovaj sud ne prihvaća navod tuženika u kojem, osporavajući aktivnu legitimaciju, ističe da iz prometa po kreditu ne proizlazi da se sve uplate mogu povezati s tužiteljicom. Prvenstveno, iz prometa po kreditu vidljivo je da je tužitelj uglavnom plaćao anuitete, dok je nekoliko uplata izvršeno od strane trećih osoba. Osim toga, nije sporno (a niti to tuženi tvrdi) da su navedene uplate izvršene u ime i račun tužitelja, na ime ispunjenja njegove ugovorne obveze plaćanja mjesečnih anuiteta u cilju otplate kredita te da je tuženi te uplate primio i knjižio. Suprotno stavu tuženika, izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj je dokazao svoju aktivnu legitimaciju.

18. Prigovor prijeboja u iznosu od 656,22 eur istaknut od strane tuženika s osnove „potplaćenih i povlaštenih“ anuiteta prema stajalištu ovoga suda nije osnovan jer tužitelj nije ništa primio od tuženika nego je izvršavao obvezu na način kako mu je tuženik obračunavao pa nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja temeljem kojeg bi imao pravo zahtijevati povrat, uzimajući u obzir i da čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima pravo na naknadu štete daje samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog pravnog posla, slijedom čega je odlučeno kao u točki VII izreke presude.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ukazuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost, kao u ovom slučaju, ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku, neovisno o naknadnom utvrđenju ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba u pojedinačnoj parnici potrošača. Kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 22. svibnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Tužitelj je već tužbom zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa po osnovi istih ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naknadnim usklađivanjem visine zahtjeva s rezultatima vještačenja nije promijenjena činjenična ni pravna osnova potraživanja pa je zastara prekinuta podnošenjem tužbe. Stoga nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, cijeneći uspjeh tužitelja i tuženika u odnosu na osnovanost osnove i visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u ovome postupku, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena.

U Puli, 14. kolovoza 2026.

Sudac

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u 3 istovjetnih primjeraka, u roku od petnaest (15) dana od dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnicima

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte