REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-950/2024-80

(ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, Radića 14, protiv tuženika APS RE service d.d., Zagreb, Hektorovićeva ulica 2, OIB: 63760715910, zastupanog po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetnik u Zagrebu, Ul. Andrije Hebranga 27, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 30. lipnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 14. kolovoza 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„Proglašava se da ovrha u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici posl. broj: Ovr-3057/2018, od dana 26.03.2018. godine, nije dopuštena.

Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.587,50 Eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14. kolovoza 2026. godine, pa do isplate, do isplete po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.“

II. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 593,75 Eura, isplatom tog iznosa u roku od 15 dana.

(ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika u vezi naknade parničnog troška, preko dosuđenog iznosa od 593,75 Eura, do zatraženog iznosa od 1.312,50 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 718,75 Eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 30. prosinca 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

2. U historijatu tužbe, tužitelj je naveo da je rješenjem broj Ovr-3057/2018, datiranim sa 06. studenim 2019. godine, upućen u svojstvu ovršenika na parnicu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50.st.1.t.9. Ovršnog zakona (u daljnjem tekstu: OZ), te da je ovršna isprava u navedenom ovršnom predmetu Ugovor o namjenskom kreditu broj 10/06 (u daljnjem tekstu: Ugovor), potvrđen dana 06. veljače 2006. godine po javnom bilježniku Vladimiru Greblu iz Popovače pod brojem OU-22/2008, ovršan od dana 22. veljače 2010. godine. Tuženik smatra da iz navedene ovršne isprave proizlazi njegovo novčano potraživanje prema tuž itelju u iznosu od 247.733,28 kuna, koje je osigurano zasnovanim založnim pravom na nekretninama na kojima se provodi sporna ovrha, vlasnik kojih nekretnina je tužitelj.

3. Međutim, po tužitelju ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju. Ovu tvrdnju tužitelj obrazlaže navodeći da su dana 03. lipnja 2006. godine, tužitelj i prednik tuženika, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, sklopili navedeni Ugovor, kojim je banka tužitelju, kao korisniku kredita, stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.350,00 CHF, uz ugovoreni rok otplate od 30 godina, sa početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti iznosa od 262,46 CHF, obračunatim po srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja anuiteta. Tu preuzetu obvezu je tužitelj uredno ispunjavao sve do kumulativnog porasta tečaja i kamatne stope, kada je zbog neurednog ispunjavanja povećanih novčanih obveza prednik tuženika raskinuo Ugovor. Time je cjelokupna tražbina prednika tuženika dospjela na naplatu, zajedno sa zateznim kamatama.

4. Tužitelj tvrdi da se kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, a takav način promjene kamatne stope je po tužitelju ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o tome, premda prednik tuženika nije tužitelju prilikom zaključenja Ugovora, pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, pri čemu se tužitelj pozvao i na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te ona iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine.

5. Stav tužitelja jest da je pravna posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli, vezanoj za CHF (u navedenim presudama VTS, ali i u ovom predmetu), de facto ništetnost (ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

ugovora u cijelosti jer su to bitni sastojci ugovora, a kako je posljedica ništetnosti Ugovora da je svaka stranka dužna vratiti sve što je primila temeljem takvog Ugovora, tužitelj tvrdi da je u cijelosti vratio tuženiku iznos koji je primio temeljem takvog Ugovora (premda tu svoju tvrdnju ne potkrepljuje i materijalnim dokazom – opaska suca), kao iznos dobivenog kredita i zbog toga, tužitelj smatra da tražbina tuženika ne postoji.

6. Podredno, ukoliko sud ne utvrdi da je navedeni Ugovor ništetan u cijelosti, tada tužitelj smatra da se kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi, treba uzeti da je između stranaka ugovoren kunski kredit sa promjenjivom kamatnom stopom koja se nije mijenjala tijekom otplate, a slijedom toga je predmetna sporna ovrha nedopuštena, prema mišljenju tužitelja, obzirom da izvod iz poslovnih knjiga tuženika, odnosno prednika tuženika, sadrži nevjerodostojne podatke jer isti ne obuhvaća i iznos preplate koji je prednik tuženika bio dužan vratiti tužitelju, zbog ugovaranja ništetnih odredbi.

7. Kako i u ovom potonjem slučaju tužitelj smatra da tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji, tužitelj je predložio da se ovrha u predmetu broj Ovr-3057/2018, proglasi nedopuštenom.

8. Podneskom od 10. veljače 2020. godine, tužitelj se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, te je naveo da je početni iznos anuiteta za otplatu kredita od 1.250,00 kuna, porastao na 2.200,00 kuna, te da takvu razliku anuiteta tužitelj nije mogao uredno podmirivati (zbog čega mu je Ugovor i otkazan), obzirom da je iznos anuiteta, prilikom zaključenja Ugovora, utvrđen upravo u iznosu koji odgovara njegovim primanjima, a da pri tome ne ugrožava njegovu egzistenciju. Tužitelj smatra da ukoliko sud ocijeni ništetnim Ugovor u cijelosti (u kojem slučaju bi prema pravilima ZOO, svaka strana trebala vratiti drugoj strani sve što je primila), da bi financijskim vještačenjem valjalo utvrditi da li je tužitelj vratio predniku tuženika iznos kredita, a ako ga je vratio, ovrha bi bila nedopuštena – u suprotnom bi ovrha bila dopuštena tek u neznatnom dijelu. S druge strane, ukoliko sud smatra da su ništetne samo pojedine odredbe Ugovora, tužitelj smatra da bi tada valjalo utvrditi stvarni iznos duga tužitelja do dana otkaza Ugovora, odnosno do dana 22. veljače 2010. godine, pri čemu bi se trebalo uzeti da je mjerodavan isključivo početni iznos anuiteta. Tužitelj tvrdi kako je stajališta Suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (točka 52.), da je u ovom slučaju ovršna isprava, odnosno predmetni Ugovor ništetan u cijelosti.

9. U odgovoru na tužbu, tuženik je prije svega osporio i pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva (premda je osporavanje visine tužbenog zahtjeva tužitelja, a koji tužbeni zahtjev tužitelja se inače niti ne sastoji od novčane tražbine, potpuno nesuvisli i besmisleni čin – opaska suca), predloživši da se isti odbije kao neosnovan. Obrazlažući svoje osporavanje tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik je uz ponavljanje tvrdnji tužitelja, istakao da je cjelokupna tražbina iz navedenog ugovora o kreditu dospjela na naplatu obzirom da je Ugovor bio otkazan jer tužitelj nije plaćao svoje obveze, a na Ugovor je stavljena potvrda ovršnosti. Tvrdi da je nakon toga, dana 30. svibnja 2017. godine, bio sklopljen Trostrani ugovor o ustupanju i prijenosu tražbina (u daljnjem tekstu: Trostrani ugovor) od strane Zagrebačke banke d.d. Zagreb, kao ustupitelja, APS Delta s.r.o., kao primatelja i ustupitelja, te APS DELTA S.A., kao primatelja, solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek u Zagrebu, dana 19. srpnja (ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

2017. godine, pod brojem OU-7394/2017. Nadalje, tuženik tvrdi da je potom sklopljen 05. travnja 2019. godine, Dvostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od strane ASP DELTA S.A., kao ustupitelja, te tuženika, kao primatelja, solemniziran po javnom bilježniku istoga dana, a kojim ugovorom je na tuženika prenesena tražbina te sporedna prava s osnove Ugovora o kreditu.

10. Tuženik tvrdi da je nelogičan i netočan navod tužitelja da je isti u cijelosti vratio iznos kredita tuženiku, ističući da je kojim slučajem tužitelj u cijelosti vratio iznos kredita, da tada Zagrebačka banka d.d. Zagreb, ne bi otkazala Ugovor, te da sadašnji vjerovnik tužitelja (tuženik u ovoj parnici), ne bi trebao voditi ovrhu protiv tužitelja iz ove parnice, radi naplate potraživanja. Ujedno ističe kako nelogičnost navedene tvrdnje tužitelja o vraćanju cijelog iznosa kredita, proizlazi i iz činjenice da je tužitelj sukladno Ugovoru, trebao u roku od 30 godina, otplatiti sporni kredit, počevši od 2006. godine, a već je 2010. godine, dakle, samo nakon 4 godine od sklapanja Ugovora, bio otkazan taj kredit zbog neplaćanja, te je cjelokupno potraživan je dospjelo na naplatu, pa nije uvjerljivo, niti to tužitelj dokazuje da je u te 4 godine tijekom otplate kredita, podmirio cjelokupnu tražbinu sukladno Ugovoru.

11. Nadalje, tuženik je naglasio kako je izvadak iz poslovnih knjiga priložio ovršnom prijedlogu, radi iskazivanja visine tražbine sukladno čl. 39. Ovršnog zakona, a također je uz ovršni prijedlog bila priložena, ovršna isparava – Ugovor, temeljem kojeg je ovrha i bila pokrenuta, pa ako tužitelj tvrdi da novčana tražbina tužitelja ne odgovara stvarnom stanju, tada je po tuženiku na tužitelju teret dokaza u tom smislu, pri čemu tuženik samo napominje da je solemnizirani Ugovor, ovršna isprava, a izvadak iz poslovnih knjiga samo vjerodostojna isprava, a takve isprave se moraju smatrati istinitima dok se ne dokaže suprotno. Zaključno, tuženik ističe kako tužitelj ne može pukim tvrdnjama pobijati navedene dvije isprave, te osnovanost i visinu potraživanja tuženika, već mora podnijeti i priložiti konkretne dokaze, kojima potkrepljuje svoje navode. Ujedno je tuženik naveo da ne posjeduje dokumentaciju koju tužitelj zahtjeva od tuženika – specifikaciju uplata, te ističe da prilikom ustupa tražbine sa Zagrebačke banke d.d. Zagreb ma APS DELTA S.A., te ustupa tuženiku, nije bila predana financijska dokumentacija koju tuženik traži. Shodno tome, tuženik je priložio svom odgovoru na tužbu i dostavio tako u spis samo specifikaciju uplata za razdoblje od ustupa APS DELTA S.A., pa do ustupa na APS RE SERVICE d.d. (list 40-41 spisa).

12. Osporavajući osnovanost tužiteljevog zahtjeva, tuženik je istakao prigovor zastare u odnosu na pravo na utvrđenje stanja potraživanja obzirom da je prošlo više od 5 godina od sklapanja Ugovora, ali i više od 5 godina od samog iskazivanja navedene potvrde ovršnosti, koja je iskazana tijekom 2010. godine, za Ugovor sklopljen tijekom 2006. godine. Kako tužitelj nije pravodobno zahtijevao utvrđenje stanja dugovanja, po tuženiku je tužitelju to njegovo pravo zastarjelo u smislu čl. 227. i čl. 373. ZOO. Po tuženiku, da je ovaj prigovor zastare opravdan, govori i činjenica da niti kolektivne odluke, niti bilo koji propis, ne omogućavaju tužitelju da nakon 5 godina, na ovakav način postavlja tužbu, bez uzimanja u obzir prigovora zastare, time da se tuženik u tom kontekstu pozvao i na sudsku praksu u vidu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) broj Rev 183/2011-2 (koju je u bitnom dijelu citirao u svom odgovoru na tužbu, na trećoj stranici).

(ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

13. Pored toga, tuženik je istakao da je neosnovana tvrdnja tužitelja da je u cijelosti ništetan Ugovor, zbog sadržaja navedene dvije odluke VTS od 14. lipnja 2018. godine, te od 13. lipnja 2014. godine, obzirom da u tim odlukama, ali i u svim ostalim donesenim povodom kolektivne tužbe, nema niti jedne riječi o tome da bi bili u cijelosti ništetni ugovori o kreditima. Tuženik smatra da je za ovaj parnični postupak neprimjenjiva i djelomična ništetnost pojedinih odredaba Ugovora, na koju je tužitelj ukazao u tužbi jer odredbe Ugovora glede promjenjive kamatne stope nisu ništetne u smislu ZOO ili nepoštene u smislu primjenjivog Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 96/03,46/07, 79/07 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), a tužitelj se u ovoj parnici ne može niti pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda VTS. Tu tvrdnju tuženik obrazlaže navođenjem da je Ugovor sklopljen dok je na snazi bio ZZP/03, koji za razliku od novog zakona koji je stupio na snagu tek 07. kolovoza 2007. godine, uopće nije poznavao tužbu u smislu čl. 502.c. ZPP, pa tako nema mjesta primjeni tog članka ZPP, ali ni primjeni čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 41/14) ili čl. 138.a ZZP/07. Međutim, čak i kad bi se mogli u ovom slučaju primijeniti članci 502.c. ZPP, te čl. 138.a. ZZP/07, tuženik smatra da je u ovom slučaju pogrešno postavljen tužbeni zahtjev i stoga isti predlaže da se odbije kao neosnovan. U tom smislu, naglašava da čl. 502.c. ZPP, izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim "parnicama za naknadu štete", dok u konkretnom slučaju tužitelj uopće ne traži naknadu štete. Po tuženiku, iako je zakonodavac dao jasnu uputu u pogledu pravnog osnova zahtjeva u posebnim parnicama koje se temelje na utvrđenjima iz kolektivne presude, tužitelj ju nije poštovao, zbog čega se i ne može pozvati u ovome predmetu na navedena pravna utvrđenja. Osim toga, tužitelj nije ničime niti dokazao da su odredbe Ugovora u dijelu u kojem se odnose na jednostran način promjene kamatne stope, te valutu nepoštene, a materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest ZZP/03 i to čl. 81., 84. i 87., time da je čl. 84. ZPK/03, propisano da li je uopće dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa tužitelj samo paušalnim navodima nastoji uvjeriti sud da je odredba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetna, ali ne obrazlaže zašto to smatra. Nadalje, tuženik smatra da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim odredbama Ugovora, pogotovo imajući u vidu da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom kamatnom stopom ili s promjenjivom kamatnom stopom, te kredita u CHF ili valuti EUR, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa u CHF, time da je ugovorena odredba o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi po tuženiku jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa zbog toga nije niti podložna testu poštenja.

14. Pored tih razloga, zbog kojih je bio osporen tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik se pozvao i na sudsku praksu Županijskog suda u Puli pod brojem Gž -2658/2012, odnosno na odluku donesenu u tom predmetu dana 11. studenog 2013. godine, a istakao je i da nije osnovan zahtjev tužitelja za isplatu (nejasno je o kakvom to zahtjevu za isplatu kazuje odvjetnik tuženika u kontekstu činjenice da je osnovnim zahtjevom tužitelj samo tražio proglašenje ovrhe nedopuštenom – opaska suca) niti po pravilima stjecanja bez osnove jer odredbe čije se utvrđenje ništetnosti iz Ugovora, traži, nisu ništetne, pa nije ništa niti stečeno bez osnove, već na temelju valjane osnove – Ugovora.

(ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

15. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u potvrdu nadležnog upravnog tijela od 16.11.2018.g., iz koje proizlazi da je tužitelju priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata (list 4), Ugovor (list 5-12, 32-39), otplatni plan po Ugovoru (list 13-22), pregled uplata (list 40-41), knjigovodstveno – financijskim vještačenjem (list 80-82, te 232-235), izvadak iz poslovnih knjiga tuženika (list 84-86), promet po kreditu kojeg je tuženik u međuvremenu pribavio od svog pravnog prednika - Zagrebačke banke d.d. Zagreb (list 88-91), pisani nalaz i mišljenje vještaka Sanje Radoš od 20.07.2023.g. (list 97 -122), potvrdu o kupnji udjela u otvorenom investicijskom fondu od 07.02.2006.g., te o obavljenoj transakciji od 07.02.2006.g. (list 142-143), pisana očitovanja vještakinje Sanje Radoš od 28.12.2023.g., 21.10.2025.g., (list 146-148, 224-225, ), reviziju CA podnesenu protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 1393/2021 od 15.02.2022.g. (list 153-154), rješenje Županijskog suda u Puli broj Gž Ovr-102/2024-2 od 28.02.2024.g. (list 168-172), podnesak ovosudnog Zemljišnoknjižnog odjela Garešnica od 26.09.2025.g., sa prijedlogom za ovrhu i rješenjem o ovrsi broj Ovr-3057/18 od 26.03.2018.g. (list 217-222), dopis Zagrebačke banke d.d. Zagreb od 22.01.2026.g., sa izvatkom iz poslovnih knjiga od 10.02.2010.g. (list 243-244), te podnesak vještakinje Sanje Radoš od 25.05.2026.g. (list 299-303).

16. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka DA (list 149-150), LA (list 150), te financijskog vještaka Sanje Radoš (list 151), odnosno tužitelja CA (list 187) u svojstvu stranke, ali i uvidom u preslik dijela ovršnog spisa ovoga suda broj Ovr-3057/2018 (koji se nalazi u koverti u koricama ovoga predmeta).

17. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

18. Tužbeni zahtjev tužitelja, nije osnovan.

19. Ovaj parnični postupak je bio prvo prekinut rješenjem broj P-3/2020-10 od 11. veljače 2021. godine, do pravomoćnog okončanja parnice koja se vodila pred bjelovarskim sudom pod brojem P-233/2019 (koju je pokrenuo tužitelj CA, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnim navedenog Ugovora), time da je ova parnica potom bila nastavljena rješenjem broj P-3/2020-12 od 23. studenog 2022. godine, nakon pravomoćnog okončanja postupka vođenog pod brojem P-233/2019. Potom je novim rješenjem broj P-1034/2022-32 od 16. veljače 2024. godine, odlukom sutkinje koja je postupala tada u ovome predmetu, bio određen novi prekid ove parnice, do donošenja odluke o reviziji koju je tužitelj podnio protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1393/2021 od 15. veljače 2022. godine (a koja presuda je donesena u vezi odluke donesene u ovosudnom predmetu pod brojem P-233/2019), međutim, povodom žalbe tuženika podnesene protiv tog rješenja o drugom prekidu ove parnice, Županijski sud u Zagrebu je ukinuo to drugo predmetno rješenje o prekidu, rješenjem broj Gž-2833/2024-2 od 15. listopada 2024. godine, navevši u bitnome u obrazloženju svoje odluke da je o prethodnom pitanju za ovu parnicu, već donesena pravomoćna sudska odluka u predmetu pod brojem P- 233/2019.

20. Za naglasiti je, a što uostalom proizlazi iz e-spisa za predmet koji se vodio kod ovoga suda pod brojem P-233/2019, da je tijekom te parnice CA (ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

bezuspješno pokušao dokazati da je Ugovor o kreditu broj 10/06, sklopljen dana 03. veljače 2006. godine, između kreditora Zagrebačke banke d.d. Zagreb i korisnika kredita, CA, ništetan u cijelosti i da ne proizvodi pravne učinke jer je konačnom odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1393/2021-2 od 15. veljače 2022. godine, djelomično potvrđena prvostupanjska presuda u predmetu ovoga suda broj P-233/2019 i to samo u dijelu kojim je utvrđena ništetnost valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz tog Ugovora broj 10/06, sklopljenog dana 03. veljače 2006. godine, a preinačena je odluka suda prvog stupnja u ostalom dijelu (jer je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i neosnovano proglasio cijeli taj Ugovor ništetnim, odnosno pravnim poslom koji ne proizvodi pravne učinke), te je odbijen, kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja CA u dijelu u kojem je predloženo utvrđenje ništetnim cijelog navedenog Ugovora, kao i u dijelu u kojem je CA predložio da se utvrdi kako taj Ugovor ne proizvodi pravne učinke.

21. Između stranaka nije bilo sporno da je tuženik iz ove parnice, pravnim poslom preuzeo status vjerovnika temeljem navedenog Ugovora broj 10/06, sklopljenog dana 03. veljače 2006. godine, a potvrđenog po javnom bilježniku dana 06. veljače 2006. godine, te da su točni navodi na koje je ukazao tuženik u točci 2., svog odgovora na tužbu.

22. Također, između stranaka nije bilo sporno da je taj Ugovor bio sklopljen na rok otplate od punih 30 godina, ali da je isti bio bio raskinut, odnosno otkazan već tijekom 2010. godine (samo 4 godine nakon sklapanja), odlukom kreditora jer tužitelj CA nije pravovremeno plaćao dospijevajuće rate za otplatu ugovorenih anuiteta po navedenom Ugovoru o kreditu.

23. Između stranaka je u ovoj parnici bilo sporno treba li ovrhu iz predmeta koji se vodi kod ovoga suda pod brojem Ovr-3057/2018, proglasiti nedopuštenom ili ne treba.

24. Tvrdnja tužitelja koju tužitelj tretira kao svoj pravni stav iz historijata predmetne tužbe tužitelja, premda ovom tužbom nije bio istaknut tužbeni zahtjev radi utvrđenja navedenog Ugovora ništetnim, jest da je Ugovor u cijelosti ništetan, te da ne proizvodi pravne učinke, zbog čega navedenu ovrhu treba proglasiti nedopuštenom je „pala u vodu“ po pravomoćnom okončanju parnice koja se vodila kod ovoga suda pod brojem P-233/2019 jer je u tom parničnom postupku, pravomoćno odlučeno da cijeli Ugovor o kreditu broj 10/06, sklopljen dana 03. veljače 2006. godine, nije ništetan, te je neosnovanim ocijenjen tužbeni zahtjev istaknut u smislu da taj Ugovor ne proizvodi pravne učinke.

25. Tvrdnja tužitelja, koju je tužitelj posredstvom odvjetnika razradio podneskom od 10. veljače 2020. godine, o tome da ukoliko sud nađe da su ništetne tek pojedine odredbe Ugovora (jasno je da se ovdje radilo upravo o odredbama navedenog potrošačkog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna CHF klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a koje odredbe Ugovora i jesu utvrđene ništetnima u pravomoćnoj sudskoj odluci iz ovosudnog predmeta broj P-233/2019), da bi u tom slučaju valjalo utvrditi stvarni iznos duga tužitelja do dana otkaza ugovora, odnosno do dana 22. veljače 2010. godine, bi imala smisla da kojih slučajem tužitelj nije tražio proglašenje cijele ovrhe nedopuštenom, već da je predmetnom tužbom predložio da (ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

se primjerice zbog pogrešnog matematičkog obračuna visine tužiteljevog duga, utvrdi za određeni samo neki određeni novčani iznos navedena ovrha pod brojem Ovr- 3057/2018, nedopuštenom, međutim tužbenim zahtjevom je tužitelj predložio da se neovisno o visini novčane tražbine ovrhovoditelja, utvrdi nedopuštenom cijela ovrha ovrha pod brojem Ovr-3057/2018.

26. Iz prijedloga za ovrhu zavedenog kod ovoga suda pod brojem spisa Ovr- 3057/2018 (list 218-221 spisa) je bilo razvidno da je ovrhovoditelj APS DELTA S.A., pokrenuo ovrhu protiv ovršenika CA, na nekretninama ovršenika i na temelju ovršne isprave, nakon što je na istaknutog ovrhovoditelja prethodno bila prenesena novčana tražbina Zagrebačke banke d.d. Zagreb, temeljem Ugovora o kreditu broj 10/06, a sve radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 84.770,98 CHF sa zateznom kamatom na iznos glavnice od 44.454,23 CHF, tekućom od 16. ožujka 2018. godine, pa sve do isplate. Također, iz sadržaja rješenja o ovrsi garešničke službe ovoga suda broj Ovr-3057/18 od 26. ožujka 2018. godine, razvidno je da je sud odredio predloženu ovrhu, sukladno takvom prijedlogu za ovrhu. Nadalje, tužitelj i sam u historijatu tužbe ističe kako novčana tražbine tuženika, na temelju ovršne isprave, iznosi po tuženiku 247.733,28 kuna, a koje potraživanje je osigurano založnim pravom.

27. Obzirom da je ova parnica bila prekinuta prvi put do pravomoćnog okončanja parnice koja se vodila kod ovoga suda pod brojem P-233/2019, a u kojem parničnom postupku je tužitelj CA pokušao ishoditi presudu kojom se utvrđuje da je cijeli Ugovor o kreditu broj 10/06 od 03. veljače 2006. godine, ništetan i da ne proizvodi pravne učinke, sasvim je jasno i logično da bi u slučaju uspjeha tužitelja CA u toj parnici pod brojem P-233/2019, sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnim cijelog navedenog ugovora, ali i dijela zahtjeva kojim se utvrđuje da taj Ugovor ne proizvodi pravne učinke, bio ispunjen uvjet da se u cijelosti udovolji i predmetnom tužbenom zahtjevu tužitelja u ovome postupku (jer ne bi pravno proizvodila pravne učinke ovršna isprava na temelju koje je bila pokrenuta ovrha), kojim je predloženo da se navedena ovrha koja se vodi kod ovoga suda pod brojem Ovr-3057/2018, proglasi nedopuštenom.

28. Obzirom da tužitelj CA nije uspio kod ovoga suda u parnici vođenoj pod brojem P-233/2019, sa tužbenim zahtjevom u vezi utvrđenja cijelog navedenog Ugovora, ništetnim, ali i utvrđenja da taj Ugovor ne proizvodi pravne učinke, po uvjerenju ovoga suda, zbog toga i nema opravdanog razloga da se udovolji niti predmetnom tužbenom zahtjevu tužitelja usmjerenom na proglašenje nedopuštenom ne samo ovrhe koja se vodi kod ovoga suda pod brojem Ovr-3057/2018 u vezi određenog novčanog iznosa, nego proglašenja nedopuštenom cijele ovrhe koja se vodi pod tim brojem, vodeći računa i o činjenici da je predmetna novčana tražbina u vezi koje je ovrhovoditelj (ili tuženik iz ove parnice) pokrenuo ovrhu, osigurana založnim pravom u korist prednika tuženika iz ove parnice – kreditora CA, Zagrebačke banke d.d. Zagreb .

29. Da nema nikakvog opravdanog razloga da se udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja, sasvim direktno proizlazi i iz predmetnog vještačkog nalaza i miljenja financijske vještakinje Sanje Radoš, datiranog sa 20. srpnjem 2023. godine. (ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

30. Naime, kako je bilo nesporno da je dana 22. veljače 2010. godine (punih 26 godina, prije nego li je trebao biti konačno otplaćen kredit, po planu otplate kredita unutar roka od 30 godina, temeljem navedenog Ugovora), dakle, nakon samo 4 godine od sklapanja Ugovora, banka koja je bila kreditor tužitelja CA, jednostrano raskinula Ugovor, vještakinja je utvrdila da je prema podacima iz prometa po kreditu i stanju potraživanja kreditora, na dan prijenosa tražbine na sumnjiva i sporna potraživanja dana 17. ožujka 2010. godine, a prema tečaju na dan 22. veljače 2010. godine, stanje duga bilo 267.257,73 kuna, dok je prema inicijalnom otplatnom planu na dan prijenosa na sumnjiva i sporna potraživanja 17.03.2010. godine, a prema tečaju 07. veljače 2006. godine, stanje duga bilo 246.381,74 kuna, te da tužitelj CA i pod pretpostavkom fiksnog tečaja i fiksne kamatne stope, ne bi na vrijeme uplaćenim kunskim iznosima podmirio dospjele rate kredita, te da bi primjenom tog fiksnog tečaja i fiksne kamate (dakle, ukoliko se akceptiraju ništetne odredbe Ugovora u vez i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, koja se mijenja jednostranom odlukom banke) u trenutku prijenosa na sumnjiva i sporna potraživanja postojala dospjela kamata i glavnica, premda bi iznos ukupnog duga bio manji za 20.958,85 kuna.

31. Vještakinja je svoj matematički izračun prikazala i tabelarno, te je zaključno konstatirala kako od tuženika nije uspjela pribaviti stanje duga na dan 22. veljače 2010. godine, a s kojim datumom je trebala izračunati stanje duga, pa je isto izračunala prema podacima tuženika s datumom prijenosa na sumnjiva potraživanja, dakle sa danom 17. ožujkom 2010. godine, u iznosima CHF, a prema tečaju na dan 22. veljače 2010. godine (kada je kreditor nesporno raskinuo Ugovor – opaska suca).

32. Imajući u vidu:

- da je sud bezuspješno pokušao i od tuženika i od banke koja je bila kreditor tužitelja, tijekom ove parnice pribaviti materijalni dokaz o točnom stanju duga na dan 22. veljače 2010. godine (tuženik je posredstvom svog odvjetnika, posve besmisleno dostavio sudu uz podnesak od 14. studenog 2025. godine, podatke o prometu po kreditu tužitelja, kod Zagrebačke banke, koji promet po kreditu se inače već nalazio u spisu, ne smogavši dokučiti što to točno znači zahtjev u vezi dostave podatka o stanju duga na dan 22. veljače 2010. godine, a na što je odvjetnika tuženika, sud upozorio dopisom od 19. studenog 2025. godine), obzirom da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb, sudu dostavila podatke o stanju potraživanja na dan 10. veljače 2010. godine i to u ukupnom iznosu od 266.569,91 kuna (list 243-244 spisa),

- da vještakinja Sanja Radoš, nije dostavila sudu dopunu nalaza i mišljenja koji se sama obvezala dostaviti na raspravi na kojoj je bila saslušana dana 08. veljače 2024. godine, obrazloživši takav svoj propust konačno u podnesku od 25. svibnja 2026. godine (nakon, što joj je sud izrekao novčanu kaznu), navođenjem da je njezin zadatak bio utvrditi koliko bi bilo dugovanje tužitelja da je kredit u CHF kroz cijelo vrijeme otplate bio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početno ugovorenom tečaju, te da je u svom nalazu odgovorila na taj zadatak i utvrdila da tužitelj izvršenim uplatama ne bi podmirio dospjele anuitete i da je kredit ostao prema početnim uvjetima, ali i da joj sud nije točno odredio predmet dopunskog vještačenja (što je doista istina jer sutkinja koja je prije predmetnog suca postupala u ovome predmetu o tome nije ni riječi konstatirala niti na zapisniku s ročišta na kojem je saslušana vještakinja Radoš, niti naknadno u pisanoj formi),

(ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

- da je predmetni zahtjev tužitelja za proglašenja navedene ovrhe nedopuštenom pod brojem Ovr-3057/2018, utemeljen na iznesenoj i nedokazanoj činjenici da tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji, odnosno kako je Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan i kako ne proizvodi pravne učinke, bio neosnovan u kontekstu sadržaja pravomoćne presude donesene u ovosudnom predmetu pod brojem P-233/2019, sud nije našao potrebnim izvoditi bilo kakve daljnje dokaze, pored već izvedenih, te je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i odlučio kao u izreci ove odluke.

33. Ovo stoga jer tužitelj CA nije uspio u parnici vođenoj pod brojem P- 233/2019, da dokaže da je cijeli Ugovor broj 10/06 od 03. veljače 2006. godine, ništetan i da ne proizvodi pravne učinke, a iako je u tom postupku uspio dokazati da su ništetne samo pojedine odredbe tog Ugovora, vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, to nije bilo od značaja za uspjeh u ovoj parnici jer iz vještačkog nalaza vještakinje Sanje Radoš, jasno i konkretno proizlazi da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb, osnovano raskinula Ugovor, obzirom da CA nije podmirivao svoje dospjele obveze po tom Ugovoru, a dotični ih ne bi podmirio do dana raskida navedenog Ugovora, obzirom na sve iznose koje je platio, čak niti u slučaju da se njegova obveza pojedinih mjesečnih anuiteta obračunavala po početnom kunskom tečaju u odnosu na valutu CHF, na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi sve do dana raskida ugovora(akceptirajući dakle, ništetne odredbe navedenog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope), dakle u razdoblju od prve 4 godine, po sklapanju Ugovora.

34. Kako je banka koja je bila kreditor tužitelja, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, imala opravdan razlog za raskid Ugovora, a na tu činjenicu upućuje i vještački nalaz Sanje Radoš, uz materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, te je nesporno između stranaka da je tuženik iz ove parnice, nakon određenih pravnih poslova (istaknutog Trostranog i Dvostranog ugovora) vezanih za ustup potraživanja, postao vjerovnik CA, temeljem Ugovora jer mu je kreditor CA, posredstvom nekih drugih pravnih osoba (a što je navedeno u točci 2., tuženikovog odgovora na tužbu) ustupio svoju novčanu tražbinu, nema nikakvog opravdanog razloga za utvrđenje da se ovrha koja se vodi kod ovoga suda pod brojem Ovr-3057/2018, treba proglasiti nedopuštenom, pogotovo imajući u vidu da ne postoji materijalni dokaz (a na tužitelju je bio teret dokaza da to dokaže) o tome da je cijeli Ugovor koji je CA sklopio sa Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb pod brojem 10/06 dana 03. veljače 2006. godine, ništetan i da taj cijeli Ugovor ne proizvodi pravne učinke, niti postoji bilo kakav materijalni dokaz o tome da bi CA platio toj banci, kao kreditoru ili barem tuženiku iz ove parnice, koji je sada vjerovnik CA, cijelu dospjelu novčanu tražbinu, nakon raskida Ugovora. U drugu ruku, novčana tražbina kreditora Zagrebačke banke d.d. Zagreb, koja je još prije pokretanja ove parnice, bila prenesena na ovrhovoditelja iz predmeta broj Ovr-3057/2018 ili tuženika iz ove parnice, bila je osigurana založnim pravom na nekretninama CA, a koje nekretnine su uostalom i predmet ovrhe pod brojem Ovr-3057/2018, pa kako je ovrha u tom predmetu određena na temelju valjane ovršne isprave, nema niti jednog opravdanog razloga da se ta određena ovrha proglasi nedopuštenom.

35. Jasno je uostalom da se tijekom provedbe ovrhe pod brojem Ovr-3057/2018, na nekretninama CA (koju provedbu dotični uspijeva odgađati već dugi niz (ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

godina), može ovrha ograničiti radi namirenja manjeg novčanog potraživanja od onog za koji je ovrha pokrenuta, ukoliko ovršenik (ili tužitelj iz ove parnice) dokaže koji je to točno novčani iznos u međuvremenu uopće platio svom vjerovniku nakon raskida Ugovora (ako je išta uopće i platio) ili koji je točno novčani iznos trebao platiti ukoliko se ima u vidu da su ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, imajući u vidu matematički izračun vještakinje u ovoj parnici o tome koju je svotu CA bio dužan platiti banci po početnom tečaju i početno ugovorenoj kamatnoj stopi (obzirom na ništetnu valutnu klauzulu i odredbu Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke), međutim u kontekstu sadržaja istaknutog tužbenog zahtjeva tužitelja da se cijela navedena ovrha proglasi nedopuštenom, ne postoje uopće zakonski uvjeti da se udovolji takvom tužbenom zahtjevu tužitelja.

36. U tom smislu, sud nalazi potrebnim istaći da je tuženik potpuno u pravu, kada u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj neosnovano tvrdi u ovome postupku da je u cijelosti vratio tuženiku iznos koji je trebao vratiti ili koji je primio temeljem Ugovora i da neosnovano tvrdi da je ništetan Ugovor u cijelosti, pa na temelju tih neosnovanih tvrdnji tužitelja, koje ovaj nije niti dokazao u ovoj parnici, tužitelj nije mogao uspjeti sa istaknutim tužbenim zahtjevom. Shodno tome, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen kao neosnovan.

37. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP, imajući u vidu da je tuženik, posredstvom odvjetnika dostavio u spis troškovnik u podnesku od 20. svibnja 2025. godine, pa kako u daljnjem tijeku postupka, tuženik nije dostavio nikakav drugi troškovnik svog odvjetnika, valjalo je odmjeriti opravdane troškove tuženika u ovoj parnici ma temelju navedenog troškovnika.

38. Tuženiku su opravdani troškovi odmjereni na temelju predmetne vrijednosti spora, sukladno Odvjetničkoj tarifi, odlučujući u granicama navedenog zahtjeva za naknadu troškova.

39. Zbog toga je tuženiku od opravdanih troškova priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav odgovora na tužbu, te 150,00 Eura ukupno u smislu Tbr.8.t.4. Odvjetničke tarife, za sastav podnesaka od 25. kolovoza 2020. godine, 23. ožujka 2023. godine (list 83 spisa), te 22. rujna 2023. godine (list 129), odnosno po 50,00 Eura za svaki od tih triju podnesaka. Također, tuženiku je za sastav žalbe iz podneska datiranog sa 29. veljače 2024. godine (list 166-167 spisa), podnesene protiv rješenja o prekidu ove parnice, koju odvjetnik tuženika iz samo njemu poznatog razloga tretira žalbom od 04. ožujka 2024. godine, priznat iznos od 125,00 Eura u smislu Tbr. 10.t.4. Odvjetničke tarife.

40. Na ove ukupne opravdane parnične troškove u iznosu od 475,00 Eura je valjalo priznati tuženiku iznos od 118,75 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, pa je tužitelj obvezan da iznos od 593,75 Eura, isplati tuženiku u vezi naknade parničnih troškova, dok je preko te svote, do zatražene u iznosu od 1.312,50 Eura, odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnih troškova.

U Bjelovaru, 14. kolovoza 2026. godine.

(ranije spis P-3/2020,P-1034/2022)

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 15. kolovoza 2026. godine, a putem ovoga suda.