Poslovni broj Gž-1712/2024-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: NO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mladenu Vuškoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika: 1. MO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. KO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Zoranu Vuloviću, odvjetniku u Supetru, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu – Stalne službe u Supetru, poslovni broj Psp-89/2023 od 14. kolovoza 2024., dana 14. kolovoza 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se rješenje Općinskog suda u Splitu – Stalne službe u Supetru, poslovni broj Psp-89/2023 od 14. kolovoza 2024., potvrđuje.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za posjedovnom zaštitom kojom je traženo utvrđenje da su je tuženici smetali u posljednjem i mirnom posjedu nekretnine na adresi [adresa], tako što su neutvrđenog dana u mjesecu lipnju 2023., najprije koristeći se prolazom između nekretnina stranaka, bacila stari madrac na nekretninu tužiteljice označenu kao k. č. br. [katastarska čestica], vrtal upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a potom dana 25. lipnja 2023. je tuženica TO služeći se istim prolazom između nekretnina stranaka, neovlašteno ušla u zaključano dvorište tužiteljice, došla do ulaza u kuću tužiteljice na k. č. br. [katastarska čestica], upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te se obratila prijateljima tužiteljice koji su boravili u prizemlju govoreći im da su turisti koje tužiteljica nije prijavila i da će im pozvati policiju, kao i da je tužiteljica nekretnine stekla na prijevaran način, da bi se tuženica TO potom kroz prolaz udaljila iz dvorišta tužiteljice, kao i kojim je tužiteljica tražila da se tuženicima zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, uznemiravanjem ili onemogućavanjem posjeda tužiteljice pod prijetnjom izricanja novčane kazne od 5.000,00 eur. Točkom II. izreke tuženicima su dosuđeni troškovi parničnog postupka od 398,00 eura koje je tužiteljica obvezana isplatiti u roku od 15 dana.

2. Pravovremenu žalbu protiv rješenja izjavila je tužiteljica, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Tužiteljica potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj sud pruži zaštitu posjeda nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], u naravi vrta upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje su tuženici navodno smetali tako što su u lipnju 2023. godine, koristeći se prolazom između nekretnina stranaka, na nju bacili stari madrac, kao i nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koji je tuženica TO, smetala tako što je služeći se istim prolazom došla do ulaza u kuću tužiteljice gdje je prijateljima tužiteljice vikala da je tužiteljica nekretnine stekla nezakonito, a da su oni neprijavljeni gosti i da će zvat i policiju. Tvrdnju o tome da bi je tuženici smetali u posjedovanju temelji na činjenici da je njezina kućepaziteljica VO već ranije zatekla sporni madrac u dvorištu tužiteljice, vratila ga, odnosno prebacila u dvorište tuženice MO i o tome obavijestila policiju, kao i okolnosti da jedino tuženica TO ima pristup u unutrašnjost dvora i vrt kroz prolaz između njihovih nekretnina. Zaključak da bi tuženica TO dana 25. lipnja 2023. samovlasno smetala njezin posjed vikom na prijatelje tužiteljice, temelji na njihovim iskazima i zapisniku djelatnika redarstvenih vlasti.

6. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje:

- da je iz službene bilješke Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Brač od 26. lipnja 2023. proizlazi da je kućepaziteljica tuženice VO dojavila da je u dvorište kuće tužiteljice netko ubacio madrac te da je ona sigurna da su to učinili tuženici s kojima tužiteljica nije u dobrim odnosima jer se već dulji niz godina spore, da im je VO ubacila madrac nazad u njihovo dvorište, na što je tuženik KO madrac bacio nazad u dvorište tužiteljice, s time što je tuženik KO porekao da bi on ili majka madrac bacali u dvorište tužiteljice već je on kada je vidio da ga je susjeda bacila u njihov dvor, vratio u dvorište tužiteljice gdje se i nalazio, a čin bacanja madraca porekla je i tuženica TO,

- da se dakle sporni madrac u lipnju 2023. godine nalazio na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je nesporno posjed tužiteljice,

- da se madrac prethodno u međuvremenu nalazio odbačen na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi javnom pješačkom putu između kuća, koji vodi i između nekretnina stranaka,

- da je očevidom lica mjesta i mjerničkim vještačenjem provedenim radi identifikacije spornih nekretnina i kojem stranke nisu imale primjedbi, utvrđeno da se tuženica TO prilikom obraćanja prijateljima tužiteljice 25. lipnja 2023. nalazila na spornom putu, odnosno na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a ne na nekretninama u posjedu tužiteljice.

7. Budući da je utvrđeno da nema dokaza da bi tuženik KO na bilo koji način sudjelovao u radnjama koje su u tužbi opisane kao čin smetanja posjeda, sud prvog stupnja u cijelosti odbija tužbeni zahtjev prema njemu kao neosnovan. Što se pak tiče dijela tužbenog zahtjeva usmjerenog protiv tuženice MO, sud prvog stupnja navodi kako je svjedok PO koji je boravio u kući tužiteljice, potvrdio da se madrac nalazio na prolazu, putu između kuća, dok je iskaz svjedokinje VO ocijenio kontradiktornim jer je saslušana svjedokinja prvo tvrdila da ne zna tko je bacio madrac u dvorište kuće tužiteljice, no da pretpostavlja da je to učinila tuženica TO, dok je djelatnicima policije tvrdila da je sigurna u to da su madrac bacili tuženici. Konačno, sud prvog stupnja je zaključio da niti iz iskaza saslušanih svjedoka ŠO i ZO ne proizlazi da bi tuženica na nekretninu tužiteljice bacila sporni madrac. Provedeno mjerničko vještačenje kojim je utvrđeno da veći dio nekretnine za koju tužiteljica drži da je njezino dvorište i posjed, u naravi predstavlja dio javnog puta na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i gdje se tuženica TO nalazila kada je **.**.2023., PO kazala da u kući tužiteljice boravi nelegalno u turističke svrhe, da će zvati policiju i prijaviti ih i da je tužiteljica nekretninu stekla protuzakonito, jesu za sud prvog stupnja razlog za odbijanje i preostalog dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženicu TO. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud zasniva na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i relevantnim odredbama tarife koja uređuje zastupanje odvjetnika.

8. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, sukladno članku 365. stavku 2. ZPP u vezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena niti jedna od navedenih povreda. U konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio odluci i samom pobijanom rješenju nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju žaliteljica upire, jer rješenje ima jasno obrazložene razloge i može se ispitati, izreka rješenja nije proturječna sama sebi ni razlozima odluke, a sud prvog stupnja iznio je razloge o odlučnim činjenicama koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

9. Neosnovano žaliteljica tvrdi da je sud prvog stupnja počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 264. ZPP jer je odustao od provođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka, smatrajući da je činjenično stanje razjašnjeno u dovoljnoj mjeri i bez provođenja tog dokaza i da je stvar sazrela za odlučivanje. Naime, sud ima ovlast procjenjivati dokaze i odlučivati o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP) te odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka (članak 304. ZPP), sve u cilju očuvanja načela ekonomičnosti i onemogućavanja odugovlačenja postupka. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupanjem po ovim ovlastima, odnosno time što je držao da je stanje stvari razjašnjeno i bez provođenja dokaza saslušanjem stranaka, na ročištu održanom 2. srpnja 2024. odustao od provođenja tog dokaza te je zaključio glavnu raspravu. Tužiteljica naime, nesporno nije bila prisutna navodnom činu smetanja posjeda, pa dakle, ona sama nema nikakvih neposrednih saznanja o ovim okolnostima, dok je o tome što smatra svojim posjedom iskazivala na očevidu lica mjesta održanom 27. svibnja 2024. godine i zbog čega njezino saslušanje zaista nije bilo potrebno. S druge strane, tuženici su se detaljno u prethodnom tijeku postupka pisano očitovali o razlozima zbog kojih osporavaju tužbeni zahtjev, porekli su da bi počinili čin smetanja posjeda, a tuženica TO je na očevidu održanom 27. svibnja 2024. godine pokazala mjesto gdje se nalazio sporni madrac, pa nije za očekivati da bi tuženici u stranačkom iskazu iskazivali što drukčije, pogotovo se to ne čini relevantnim kraj činjenice da je mjerničkim vještačenjem utvrđeno da se sporni događaji (ostavljanje madraca i navodne verbalne uvrede tuženice MO), dogodile na javnom putu, odnosno dijelu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što povezano sa iskazom svjedoka saslušanih u tijeku postupka, je pravilno kod prvostupanjskog suda dovelo do zaključka da je provođenje daljnjih dokaza suvišno, tim više što se stranke u parničnom postupku ne može prisiliti na davanje iskaza, odnosno stranke ga mogu i uskratiti.

10. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi članka 8. ZPP na koju se tužiteljica u žalbi sadržajno poziva, jer je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Naime, člankom 21. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP) propisano je da posjednik koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda. Iz članka 22. stavka 1. ZVDSP proizlazi da je posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štiti putem suda, zahtijevati da se utvrdi čin smetanja njegovog posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja te zabraniti takvo i slično smetanje ubuduće. Iz stavka 2. i 3. tog članka proizlazi kako sud pruža ovu zaštitu posjeda, u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom. javnom ili sličnom interesu, a pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije se isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.

12. Dakle, tužiteljica da bi uspjela u postupku mora la je dokazati činjenicu posljednjeg mirnog posjeda i nastalo smetanje, što je sporno i u žalbenoj fazi postupka.

13. I ovaj žalbeni sud zaključuje da je pravilno sud prvog stupnja na temelju naprijed navedenih činjenica utvrdio da tužiteljica nije dokazala da su tuženici poduzeli radnje bacanja madraca na njezinu nekretninu koje vidi kao čin smetanja posjeda, odnosno da tuženica TO nije verbalno uznemiravala njezin posjed nekretnina dana 25. lipnja 2023. godine, slijedom čega je pravilno primijenjeno materijalno pravo sadržano u odredbi članka 22. stavka 2. ZVDSP kada je tužbeni zahtjev za pružanje posjedovne zaštite odbijen kao neosnovan.

14. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužiteljica nije dokazala tvrdnje da bi njezin posjed bio smetan od strane tuženika KO, jer iako je tuženik KO, kako to proizlazi iz službene bilješke redarstvenih vlasti od 26. lipnja 2023. djelatnicima policije kazao da je sporni madrac bacio u dvorište tužiteljice, iskazao je da je to učinio jedino zato što je vidio da VO taj predmet baca u njihovo dvorište (odnosno vratio ga je gdje se ranije i nalazio), a što je svjedokinja VO potvrdila djelatnicima policije, zanijekavši pritom da bi se radilo o madracu tuženika ili da bi on s tim predmetom imao ikakve veze. S druge strane, svjedokinja VO saslušana u tijeku ove parnice, ne tvrdi da bi vidjela da je madrac u dvorište tužiteljice bacio tuženik KO, već iskazuje da je vidjela kako to u srpnju 2023. čini tuženica TO, pa kako ni drugi saslušani svjedoci nisu tvrdili da bi tuženik poduzeo bilo kakve radnje koje bi mogle predstavljati smetanje posjeda tužiteljice, a tuženik KO nesporno nije bio prisutan događaju od 25. lipnja 2023. kada je tuženica TO obratila se svjedoku PO koji je boravio u kući tužiteljice, to i ovaj sud zaključuje da je ispravno sud prvog stupnja odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren protiv tuženika KO.

15. U pravu je prvostupanjski sud i kada ukazuje da nije dokazano niti da bi tuženica TO počinila smetanja posjeda nekretnine tužiteljice – k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi vrta tužiteljice, time što bi na tu nekretninu neutvrđenog dana u lipnju 2023. bacila madrac. Ovaj zaključak sud prvog stupnja temelji na neuvjerljivom iskazu svjedokinje VO kojeg ne drži istinitim, s obzirom da je svjedokinja djelatnicima policije kazala kako ne zna tko je na nekretninu tužiteljice bacio madrac, no da je zbog loših odnosa parničnih stranaka sigurna da su to učinili tuženici, što je kazala i prilikom saslušanja pred sudom. Tek kasnije, svjedokinja VO će odgovarajući na pitanje punomoćnika kazati da je vidjela tuženicu kako 3. srpnja 2023. madrac prebacuje s javnog puta na okućnicu tužiteljice jer pretpostavlja da joj je smetao u prolazu, Međutim ovaj kasniji događaj od 3. srpnja 2025. nije predmet ove parnice jer tužbenim zahtjevom tužiteljica tvrdi da je tuženica TO madrac na nekretninu tužiteljice bacila već prvi puta kada se on tamo zatekao, neutvrđenog dana u mjesecu lipnju 2023. godine, a za što prema stavu i ovog žalbenog suda, nema konkretnih dokaza jer tuženici osporavaju da bi bili vlasnici madraca i da bi ga bacili, a saslušani svjedoci VO, PO i HO o tome tko bi stari madrac bacio na javni put, dakle, na javnu površinu namijenjenu kretanju građana, i tko bi ga potom s tog javnog puta podigao u lipnju 2023. i bacio preko zida tužiteljice, nemaju nikakvih saznanja kao što naglašava i prvostupanjski sud.

16. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tužiteljica tvrdi da bi je tuženica TO smetala u posjedovanju nekretnine time što bi **.**.2023. PO vikala da u kući tužiteljice boravi kao neprijavljeni turist, da će ih prijaviti policiji i da je tužiteljica nekretninu stekla prijevarom. Naime, u postupku pred sudom prvog stupnja proveden je očevid lica mjesta i mjerničko vještačenje kojim je utvrđeno da ono što tužiteljica smatra dvorištem njezine kuće, u naravi u većem dijelu predstavlja d io javnog puta između kuća karakterističan za primorska mjesta kao što je i [adresa], te da je tužiteljica na javni put ispred svoje kuće postavila drveni stol i stolice. Sud prvog stupnja je u tijeku postupka proveo uvid u priloženi predmet Trgovačkog suda u Splitu poslovnog broja P-144/2019 gdje je 21. prosinca 2020. donesena presuda, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-659/2021 od 13. listopada 2021. kojom je utvrđeno da je Općina Bol vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], u naravi puta upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao i niza drugih nekretnina koje sve predstavljaju javno dobro u općoj uporabi.

17. Javna dobra u općoj uporabi kakav je i put između nekretnina stranaka na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne mogu se prisvajati, na njima se ne može stjecati vlasništvo niti se mogu stjecati u isključivi posjed, upravo zato što je riječ o nekretnini koja služi svima na uporabu pod jednakim uvjetima. Fizičke osobe dakle, nemaju pravo na isključivi posjed nekretnine koja je javno dobro niti na zaštitu takvog posjeda, pa kada je tuženica TO prigovarala svjedoku PO da bi ovu nekretninu tužiteljica protupravno prisvojila, time nije počinila nikakvo smetanje posjeda. Smetanje posjeda ne predstavljaju niti sumnje tuženice izrečene svjedoku o tome da je on neprijavljeni turist, a ne prijatelj tužiteljice i da će radi toga zvati policiju, obzirom da takve izjave ne predstavljaju verbalnu prijetnju posjedovanju, nisu bile upućene tužiteljici, a sadržajno niti su mogle dovesti niti su dovele do toga da tužiteljica ograniči ili smanji opseg dotadašnje faktične vlasti na kući na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja se za razliku od javnog puta, nesporno nalazi u njezinom posjedu.

18. Tužiteljica drži da je trebala uspjeti sa zahtjevom te joj se stoga imao dosuditi i parnični trošak, no kako je utvrđeno da žalbeni navodi tužitelj ice nisu osnovani, to nisu osnovani niti njezini navodi kojima odluku o trošku pobija iz ovih razloga.

19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja, a zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka odbiti primjenom članka 166. stavka 1. ZPP jer tužiteljica sa žalbom nije uspjela.

U Rijeci, 14. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Martina Maršić Lukić