REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-668/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, predsjednika vijeća, Renate Marić izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Goranu Srebačiću, odvjetniku iz Zagreba, Nehajska ulica 6, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB : 87939104217, kao pravni slijednik trgovačkih društava Nova Hrvatska banka d.d. kao pravnog slijednika Sberbank d.d. kao pravnog slijednika Volksbank d.d., zastupan po generalnom punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, Ribnjak 40 prema generalnoj punomoći Su-143/2025, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3065/2024-14 od 25. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 13. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  je

I Žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. djelomično se prihvaća kao osnovana, a djelomice odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3065/2024-14 od 25. ožujka 2026.

- potvrđuje u točki I, II i IV izreke

- preinačava u točki III izreke u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka tako da ista sada glasi:

" Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, nadoknaditi parnične troškove tužitelju GĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 695,22 eura (slovima: šesto devedeset pet eura i dvadeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 25. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana , dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za troškove postupka odbija kao neosnovan."

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3065/2024-14 od 25. ožujka 2026. u točki I utvrđena je ništetnost odredba čl. 6.1. i 6.2. Ugovor o kreditu broj: 762430 od 8. travnja 2005. solemniziranog po javnom bilježniku Biserki Lovrić iz Zagreba, Grižanska 6, dana 11. travnja 2005. pod brojem:

OU-106/05 zaključenog između stranka, u točki II naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 393,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11. travnja 2005. u točki III naloženo je tuženiku da plati tužitelju troškove u iznosu od 1.363,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 25.3.2026. do isplate, u točki IV odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

2. Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. U konkretnom predmetu sud nije utvrdio da je među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknada nastala značajna neravnoteža. Ukazuje na odredbu čl. 81.st.1. ZPP, te ističe da su predmetne odredbe uočljive i lako razumljive. Osporava utvrđeni vps, dosuđene troškove i priznati trošak ročište za objavu presude. Predlaže sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, naložiti tužitelju da plati troškove tuženiku, podredno ukinuti odluku. Traži troškove žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 1,75 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te odredbe o naknadi za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva uplata premijske stope u visini 1,95 % kao i isplate iznosa isplaćenih po tim osnovama.

6.1. Među strankama je nesporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 8. travnja 2005. i visina tužbenog zahtjeva. U žalbenom postupku sporna je osnova tužbenog zahtjeva i dosuđeni troškovi.

7. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je u vrijeme podizanja kredita radio kao elektrotehničar u [adresa], te nije obavljao nikakvu gospodarsku niti obrtnu djelatnost. Sredstvima kredita kupio je osobno vozilo koje je koristio za osobne potrebe. U auto kući mu je ponuđen kredit pod uvjetima pod kojima ga je sklopio , u banci nije bio. Čitao je ugovor koji je bio kratak. Primijetio je da treba platiti naknadu za troškove obrade kredita te je ista bila sastavni dio ugovora o kreditu i nije ju mogao izbjeći, ali mu nije objašnjeno što pokriva ta naknada (list 65 spisa).

7.1. Pravilno se prvostupanjski sud zaključuje temeljem izvedenih dokaza da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi. Tuženik je propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

9. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade). Utvrđeno je da tužitelj uopće nije bio u poslovnici Volksbank d.d., već se sve vezano za sklapanje ugovora o kreditu odvilo u auto kući.

10. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 6.1. Ugovora o kreditu.

11. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

12. Glede ništetnosti ugovorne odredbe o pravu na naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva i restitucijskom zahtjevu po tom osnovu, prvostupanjski sud je utvrdio da iz odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu nije jasno na što se ona odnosi i zašto se ugovara u postotnoj visini premijske stope iz Ugovora o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom, niti je tužitelju objašnjeno koje usluge su obuhvaćene ugovorenom naknadom, odnosno koji troškovi su pokriveni naplatom naknade za osiguranje kredita koji je osiguravala osiguravajuća kuća. Navedeno je nesporno utvrđeno nakon što je utvrđeno da tužitelj nije bio u poslovnici Volksbank d.d., već se sve vezano za sklapanje ugovora o kreditu odvilo u auto kući.

13. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada su izvršena plaćanja temeljem nepoštenih ugovornih odredaba primjenom čl. 1115. ZOO-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

14. Glede odluke o troškovima parničnog postupka treba reći da je djelomično osnovana žalba tuženika, jer je u konkretnom slučaju tužitelj istaknuo deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a prihvaćanje deklaratornog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

15. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, pri utvrđivanju predmeta spora se uzima u obzir samo vrijednost zahtjeva za činidbu, a ne i zahtjeva za utvrđenje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske odluka Revr- 475/08, Revr-31/02, Rev-688/00, Revr-774/05).

16. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćenih naknada za obradu kredita i za osiguranje kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu od 393,34 eura, po kojoj je tužitelju trebao biti odmjeren parnični trošak sukladno Tarifi o naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23 - dalje: Tarifa).

17. S obzirom na vrijednost kondemnatornog zahtjeva, tužitelju je za naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora od 393,34 trebalo pravilno priznati naknadu za svaku opravdanu parničnu radnju u visini od 50 bodova (Tbr.7/1) uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) te uz 25 % uvećanja na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife).

18. Trošak tužitelja se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i to za sastav tužbe - 50 bodova po Tbr. 7/1, sastav podneska 12.9.2024. - 50 bodova po Tbr. 8/1, zastupanje na raspravama 4.2.2025. i 16.2.2026. - 100 bodova (2 x 50 bodova) po Tbr. 9/1, pristup ročištu za objavu presude - 25 bodova po Tbr. 9/3, ukupno 225 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23) uz vrijednost boda od 2,00 eura, te PDV-a 25% u iznosu 112,50 eura, što zajedno s plaćenim pristojbama od 132,70 eura, iznosi ukupno 695,22 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbijen je kao neosnovan. Tužitelj ima pravo na naknadu troška za ročište za objavu presude sukladno Tbr.9.st.3.OT jer je u parnici uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, njegov punomoćnik je pristupio na to ročište, trošak je pravovremeno zatražen, zbog čega nisu osnovani žalbeni navodi u tom dijelu.

19. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu u točkama u točkama I., II., IV. te na temelju čl. 380.točka 3. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u pogledu troškova parničnog postupka.

20. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom II. izreke temelji se na čl. 166. st. 1. i 2. ZPP. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe jer njegova žalba nije osnovana glede glavne stvari, a u odnosu na troškove postupka nisu nastali posebni troškovi.

U Požegi, 13. kolovoza 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević