REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-337/2026-35

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Komunalac d.o.o.OIB:27962400486, Bjelovar, Ferde Livadića 14 a, zastupanog po zakonskoj zastupnici UBŠ, a dotična po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tužene UB OIB: [osobni identifikacijski broj], sada nepoznatog prebivališta i boravišta, zastupane po privremenoj zastupnici Tatjani Figač-Gregurić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog Zlatka Gregurića, Tatjane Figač-Gregurić i ĐB, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 29. lipnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, te privremene zastupnice tužene, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 13. kolovoza 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Održava se djelomično na snazi platni nalog Općinskog suda u Bjelovaru broj Pl- 95/2024-4 od 22. kolovoza 2024. godine, kojim je tuženoj UB OIB: [osobni identifikacijski broj], naloženo da tužitelju Komunalac d.o.o. OIB:27962400486, Bjelovar, Ferde Livadića 14 a, plati na račun tužitelja: IBAN [broj bankovnog računa], model HR99 u roku od 8 dana, iznos od 108,45 Eura, sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2024. godine, pa sve do isplate, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima .

II. Tužena je dužna tužitelju nadoknaditi u roku od 15 dana, razmjeran dio opravdanih troškova cjelokupnog postupka u iznosu od 491,13 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos, prema stopi sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 13. kolovoza 2026. godine, pa sve do isplate.

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

III. Utvrđuje se opravdan trošak ovog postupka, privremenoj zastupnici tužene, odvjetnici Tatjani Figač-Gregurić u iznosu od 140,62 Eura.

IV. Naređuje se računovodstvu Općinskog suda u Bjelovaru da od iznosa predujma od 187,50 Eura ukupno (uplaćen tijekom ovog postupka od strane tužitelja, dana 24. listopada 2024. godine, uz poziv na broj ovosudnog spisa, broj Pl-95/2024), isplati privremenoj zastupnici tužene UB, odvjetnici Tatjani Figač-Gregurić na žiro račun Zajedničkog odvjetničkog LB, Tatjane Figač-Gregurić i ĐB, sa sjedištem u [adresa], otvoren kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i to IBAN: [broj bankovnog računa], ukupan iznos od 125,00 Eura.

V. Naređuje se tužitelju Komunalac d.o.o.OIB:27962400486, Bjelovar, Ferde Livadića 14 a, da isplati privremenoj zastupnici tužene UB, odvjetnici Tatjani Figač-Gregurić na žiro račun Zajedničkog odvjetničkog LB, Tatjane Figač-Gregurić i ĐB, sa sjedištem u [adresa], otvoren kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i to IBAN: [broj bankovnog računa], ukupan iznos od 15,62 Eura u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev privremene zastupnice tužene, odvjetnice Tatjane Figač-Gregurić, za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 140,62 Eura, do zatraženog iznosa do 359,38 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 218,76 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od dana 13. kolovoza 2026. godine, pa sve do isplate, kao što se odbija kao neosnovan zahtjev privremene zastupnice tužene u vezi zatražene zatezne kamate na dosuđeni trošak od 62,50 Eura, ranijom presudom, počevši od 22. siječnja 2026. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja, protiv ovršenice UB iz [adresa], pokrenuo ovrhu, podneskom od 30. svibnja 2024. godine, radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 146,92 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 21. svibnja 2024. godine, no kako je ovršenica bila osoba koja je na dan pokretanja ovrhe imala prijavljeno prebivalište u [adresa], taj predmet je zaveden kod ovoga suda pod broj spisa Pl-95/2024.

2. Nakon što je na poziv suda iz dopisa datiranog sa 07. kolovozom 2024. godine, tužitelj bio pozvan da se očituje ustraje li na donošenju predloženog platnog naloga u odnosu na tuženu koja ima prebivalište u inozemstvu, tužitelj je podneskom od 20. kolovoza 2024. godine, ustrajao na prijedlogu u vezi donošenja platnog naloga u odnosu na tuženu, pa je dana 22. kolovoza 2024. godine, Općinski sud u Bjelovaru donio platni nalog pod brojem Pl-95/2024-4 od 22. kolovoza 2024. godine, kojim je tuženoj bilo naloženo da u roku od 8 dana, udovolji prijedlogu tužitelja iz podneska datiranog sa 30. svibnjem 2024. godine, odnosno da mu isplati iznos od 146,92 Eura po osnovi glavnog duga i iznos od 79,98 Eura u vezi naknade troškova ovrhe, a sve zajedno sa dosuđenim zateznim kamatama i sve to u roku od 8 dana.

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

3. Obzirom da se tuženoj na evidentiranu adresu u inozemstvu, kod nadležnog upravnog tijela u Republici Hrvatskoj, nije mogao dostaviti posredstvom pošte, navedeni ovosudni platni nalog, tuženoj je imenovan privremeni zastupnik ovosudnim rješenjem broj Pl-95/2024-10 od 28. listopada 2024. godine i to u osobi odvjetnice Tatjane Figač-Gregurić, posredstvom koje odvjetnice je tuženoj bio i dostavljen, navedeni platni nalog.

4. Kako je navedena privremena zastupnica tužene, podnijela pravovremeni prigovor protiv navedenog platnog naloga, povodom tog prigovora je bio proveden parnični postupak, prilikom kojeg je saslušana zakonska zastupnica tužitelja u svojstvu stranke, dana 08. prosinca 2025. godine, na glavnoj raspravi, nakon čega je glavna rasprava bila zaključena.

5. U ovom slučaju se radilo o sporu male vrijednosti, zbog relativno male visine ukupne novčane tražbine tužitelja, a tužena je posredstvom navedene privremene zastupnice u podnesenom prigovoru protiv platnog naloga iznijela više prigovora, zbog kojih je osporila predmetni platni nalog. Naime, tužena je u prigovoru navela:

- kako smatra da nisu postojale zakonske osnove za izdavanje platnog naloga iz čl. 446. i čl. 447. Zakona o parničnom postupku (u tom kontekstu je istakla da je u prijedlogu za ovrhu bila navedena adresa tužene u Republici Hrvatskoj, što upućuje da je adresa tužene poznata u Republici Hrvatskoj),

- da prigovara osnovanosti i visini tražbine tužitelja,

- da se iz konti otvorenih stavaka ne može zaključiti na što se konkretno odnosi potraživanje tužitelja, te da je prijedlog za ovrhu podnesen suprotno čl. 31.st.2. Ovršnog zakona jer se iz istog ne može zaključiti što je predmet obveze, što je vrsta i opseg obveze, ali i koje je bilo potrebno vrijeme za ispunjenje obveze,

- da priložena prijedlogu vjerodostojna isprava nije podobna za izdavanje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a slijedom toga, niti za izdavanje platnog naloga jer ne zadovoljava uvjete iz čl. 447.st.1. ZPP,

- da osporava potraživanje tužitelja, zbog zastare novčane tražbine, obzirom da se u ovom slučaju primjenjuje jednogodišnji rok zastare iz čl. 232. st.1. Zakona o obveznim odnosima,

- da nije bilo iz priložene punomoći za odvjetnika ovrhovoditelja, razvidno da li ga je ovlaštena osoba ovrhovoditelja - pravne osobe, ovlastila za zastupanje u ovoj pravnoj stvari,

- kako nije pravilna odluka iz platnog naloga o troškovima postupka, te da je ista donesena suprotno Tbr. 7.t.5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

6. Zbog navedenih razloga je privremena zastupnica tužene, predložila da se navedeni ovosudni platni nalog ukine i da se tužba odbaci, a podredno da se nakon ukidanja platnog naloga, odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Očitujući se o tom prigovoru tužene, posredstvom navedene privremene zastupnice tužene, podneskom od 22. siječnja 2025. godine, tužitelj se posredstvom svog punomoćnika u osobi odvjetnika, usprotivio svim razlozima zbog kojih je tužena osporila osnovu i visinu potraživanja tužitelja, izuzev što je djelomično prihvatio istaknuti prigovor tužene u vezi zastare novčane tražbine tužitelja, a sukladno kojem djelomično prihvaćenom prigovoru tužene je tužitelj djelomično i povukao svoje

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

potraživanje, ograničivši isto na nezastarjelu novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 108,45 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 21. svibnja 2024. godine, pa sve do isplate (tužba je na taj način bila povučena u vezi preostale početno zatražene svote, do ukupno zatraženog iznosa od 146,92 Eura, sukladno prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, dakle za iznos od 38,47 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 21. svibnja 2024. godine).

8. Vezano za prigovor tužene koji se odnosio na tvrdnju privremene zastupnice tužene da nisu postojale zakonske osnove za izdavanje platnog naloga, tužitelj je u navedenom podnesku istakao kako je čl. 31. Ovršnog zakona (N.N.br. 93/14 – u daljnjem tekstu: OZ), propisano da je, između ostalog, izvadak iz poslovnih knjiga, kao i račun, vjerodostojna isprava, temeljem koje se može pokrenuti ovršni postupak pred javnim bilježnikom, pa su po tužitelju navedeni prigovori bespredmetni i paušalni, odnosno umjereni isključivo na odugovlačenje postupka. Ne shvaćajući očito, na pravilan način, ozbiljnost prigovora tužene posredstvom privremene zastupnice, koji se odnosio na izdavatelja punomoći u ovom slučaju, tužitelj je posredstvom svog odvjetnika, potpuno površno i paušalno naveo u tom smislu, da nalazi potpuno neosnovanim i deplasiranim razmatranje tuženika glede ovlaštene osobe za zastupanje pravne osobe tužitelja, kao izdavatelja punomoći za zastupanje i angažiranje punomoćnika u osobi odvjetnika za pokretanje ovog postupka.

9. Pojašnjavajući na što se zapravo odnosi predmetna novčana tražbina tužitelja, navedeno je u istaknutom podnesku tužitelja, da se u ovom slučaju radi o potraživanju tužitelja s osnova usluge odvoza komunalnog otpada, a kao dokaz osnovanosti svog potraživanja je u prilogu tog podneska tužitelj dostavio sve račune za plaćanje izvršenih usluga, koje tužena nije podmirila, počevši od računa od 31. svibnja 2023. godine, pa nakon toga za slijedećih 11 mjeseci uzastopno, zaključno sa računom od 30. travnja 2024. godine. Također, tužitelj se u tom smislu radi dokazivanja osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva pozvao na Odluku o komunalnom redu Grada [adresa] (objavljenu u Službenom glasniku Grada Bjelovara broj 7 od 20. srpnja 2005. godine) i na čl. 43.st.1. i 4., te Odluke, koje odredbe je citirao, navevši kako tužena nije dostavila tužitelju pisani dokaz o eventualnoj promjeni osobe korisnika usluge odvoza komunalnog otpada.

10. Vezano za istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je također obrazložio u podnesku od 22. siječnja 2025. godine, visinu svog potraživanja, pozivajući se na Odluku o načinu obračuna troškova gospodarenja komunalnim otpadom iz kućanstava na području Grada [adresa] (objavljenu u Službenom glasniku Grada Bjelovara broj 7 od 20. srpnja 2005. godine), kojom je utvrđena cijena usluga skupljanja , odvoza i odlaganja komunalnog otpada, ali i na čl. 8., te Odluke po kojem je korisnik te usluge, dužan svoje obveze prema izdanim računima isporučitelja, podmirivati u roku plaćanja iskazanom na računu. Pri tome je tužitelj naveo kako se korisniku usluge, po izvršenom obračunu isporučenih komunalnih usluga, korisniku ispostavlja račun za pruženu uslugu koji korisnik može osporavati u roku od 8 dana od dana dostave računa, a u ovom slučaju tužitelj nije zaprimio od tužene, nikakav pisani prigovor na ispostavljene račune.

11. Napokon, vezano za djelomično prihvaćeni tuženikov prigovor zastare novčanog potraživanja, tužitelj je djelomično povukao tužbu u vezi svih novčanih

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

potraživanja koja su dospjela prije jedne godine, računajući od dana podnošenja prijedloga za ovrhu, temeljem vjerodostojne isprave, a kojim prijedlogom je prekinuo zastaru, pa je zbog toga predložio da se djelomično održi na snazi, platni nalog kojim je tužena obvezana isplatiti tužitelju iznos od 108,45 Eura. Kada se matematički zbroje pojedina mjesečna potraživanja tužitelja, počevši sa zadnjim računom od 30. travnja 2024. godine (list 71 spisa) u iznosu od 9,49 Eura, pa prema svim ranijim računima, odnosno starijim razdobljima, vidljivo je da se tužitelj ograničio na potraživanje u pogledu 11 mjeseci u mjesečnim iznosima od po 9,49 Eura, za razdoblje od 01. lipnja 2023. godine, pa sve do kraja mjeseca travnja 2024. godine (listovi 61-71), ali i samo za dio neplaćenog 12.-tog računa datiranog sa 31. svibnja 2023. godine, obračunatog za razdoblje od 1. svibnja do 31. svibnja 2023. godine (list 60 spisa). U drugu ruku, tužitelj je povukao tužbu za ranije potraživanu isplatu iznosa od 38,47 Eura, koja tražbina se odnosila na 7 utuženih mjeseci, počevši od listopada 2022. godine, pa sve do travnja 2023. godine.

12. Obzirom da je navedenim djelomičnim povlačenjem tužbe, tužitelj doista svoju tražbinu ograničio samo na razdoblje od mjeseca svibnja 2023. godine pa nadalje, cijeneći okolnost da za taj mjesec svibanj 2023. godine, prema sadržaju samog računa datiranog sa 31. svibnjem 2023. godine (list 60 spisa), iznos od 06,06 Eura, dospijeva na naplatu dana 20. lipnja 2023. godine, jasno je da na dan pokretanja ovrhe od strane tužitelja, protiv tužene, podneskom od 30. svibnja 2024. godine (list 1-4), još uvijek nije bio protekao jednogodišnji rok zastare novčane tražbine za taj mjesec svibanj 2023. godine, sud smatra da je tužitelj tijekom ove parnice na pravilan način razdvojio od svog početnog zahtjeva nezastarjelo potraživanje od zastarjelog i da zbog toga nije bio osnovan tuženikov prigovor zastare u vezi konačno istaknute novčane tražbine tužitelja u ukupnom iznosu od 108,45 Eura.

13. Sasvim druga stvar je što zbroj pojedinih mjesečnih tražbina tužitelja, prema računima koje je tužitelj dostavio sudu za ukupno 12 mjeseci, počevši od mjeseca svibnja 2023. godine, pa sve do i zaključno sa mjesecom travnjem 2024. godine, iznosi više od konačno istaknutog zahtjeva tužitelja, istaknutog podneskom tužitelja od 22. siječnja 2025. godine, za zanemarivo mali iznos od 02,00 Eura, no da li je prilikom isticanja visine konačnog novčanog potraživanja tužitelja došlo zbog omaške u računanju ili pisanju konačnog zahtjeva od strane odvjetnika tužitelja ili je možda taj iznos od samo dva Eura već bio podmiren, nema nikakve veze sa činjenicom da konačno istaknuto potraživanje tužitelja od 108,45 Eura u opisanim okolnostima slučaja, nije zastarjelo. Uostalom, tužitelj je na kraju krajeva, ovlašten potraživati manje od onoga što mu pripada, makar samo za 02,00 Eura, no nije ovlašten potraživati više od onoga što mu pripada.

14. Imajući u vidu navedene činjenice u vezi djelomičnog povlačenja tužbe od strane tužitelja, tijekom ove parnice, točkom II., izreke predmetne presude broj P- 983/2025-25 od 22. siječnja 2026. godine, je već bilo utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu za taj novčani iznos od 38,47 Eura, zajedno sa potraživanjem koje se odnosilo na zateznu kamatu u vezi te svote, počevši od 21. svibnja 2024. godine, pa sve do isplate, a za koji iznos je ujedno ukinut djelomično predmetni platni naloga istom točkom II. Izreke, navedene ovosudne presude, a taj dio predmetne ovosudne presude je uostalom i postao pravomoćan. Naime, predmetnom presudom od 22. siječnja 2026.

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

godine (list 84-97 spisa) je već bilo meritorno odlučeno o konačnom zahtjevu tužitelja, međutim ta presuda nije u cijelosti postala pravomoćna, već samo djelomično.

15. Kako je povodom žalbe koju je tužitelj podnio protiv točke III. izreke navedene ovosudne presude (kojom ovosudnom presudom je inače u točci I., održan na snazi platni nalog u vezi isplate iznosa od 108,45 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 21. svibnja 2024. godine, te kojom je točkom III., izreke presude tužena obvezana tužitelju isplatiti iznos od 282,75 Eura u vezi naknade parničnih troškova sa zateznom kamatom, ali i kojom je u točci VI., izreke presude odbijen kao neosnovan zahtjev privremene zastupnice tužene u vezi naknade troškova u iznosu od 125,00 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos), ali i povodom žalbe koju je tužena podnijela protiv točaka I., III. i VI., izreke navedene presude, Županijski sud u Splitu, rješenjem broj Gž-831/2026-2 od 20. travnja 2026. godine (list 138-141 spisa), ukinuo ovosudnu presudu u tom pobijanom dijelu pod točkama I., III. i VI. Izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (jer je ovaj sud suprotno zakonu dopustio u fazi prvostupanjskog postupka da privremenu zastupnicu tužene, na dva održana ročišta u ovome predmetu zamijeni u svojstvu zamjenice privremenog zastupnika, osoba koja je isto odvjetnica i koja je zaposlena u istom odvjetničkom uredu, kao i privremena zastupnica tužene, a kojoj je privremena zastupnica tužene izdala i potpisala zamjeničku punomoć), vrativši spis ovome sudu da nakon otklanjanja navedene bitne povrede postupka, ponovo donese novu – zakonitu - odluku glede pobijanog dijela merituma spora i troškova postupka, nakon otklanjanja navedene bitne povrede Zakona o parničnom postupku, odnosno nakon održanog ročišta za glavnu raspravu dana 29. lipnja 2026. godine, ovaj sud je zaključio glavnu raspravu i donio ovu odluku navedenu u izreci ove presude. Pri tome su sva ovosudna pravna stajališta koja su zauzeta u prethodnoj odluci, a zbog kojih je bilo udovoljeno konačnom zahtjevu tužitelja, bila identično zauzeta i u ovom slučaju, donošenja nove presude, pa ih je ponovo trebalo obrazložiti ili ponoviti, kao u prethodnom slučaju.

16. Tužena u ovom slučaju, posredstvom privremene zastupnice, potpuno neosnovano smatra kako nije bilo zakonske osnove u konkretnoj predmetnoj situaciji za donošenje platnog naloga, a tužitelj je potpuno u pravu kada ističe pozivajući se na čl. 31. OZ, što je sve bilo potrebno da se pokrene ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave, protiv ovršenika, pred javnim bilježnikom, a što je u konkretnom slučaju, tužitelj i učinio podnoseći svoj prijedlog za ovrhu od 30. svibnja 2024. godine, na temelju vjerodostojne isprave, posredstvom ovoga suda, nadležnom javnom bilježniku kao sudskom povjereniku.

17. Okolnosti koje je privremena zastupnica tužene u svom prigovoru podnesenom protiv predmetnog platnog naloga, iznijela o tome što sve mora sadržavati ovršna isprava da bi bila podobna za ovrhu, nemaju nikakve konkretne veze sa predmetnim prijedlogom ovrhovoditelja, koji je inače bio utemeljen na vjerodostojnoj ispravi, a kako je ovrhovoditelj (u ovom postupku tužitelj) uz prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, datirane sa 30. svibnjem 2024. godine, priložio SALDAKONTI otvorene stavke od 23. svibnja 2024. godine (list 7-8 spisa), koji dokument se bez ikakve dvojbe može tretirati, kao izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja (a u kojem dokumentu su sasvim jasno razvidni i vjerovnik i dužnik, te vrsta, opseg, vrijeme i predmet obveze – novčana tražbina u vezi komunalnih usluge, za točno specificirano razdoblje u određenim mjesečnim iznosima, sa navedenim datumima dospijeća svake

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

pojedine mjesečne obveze tužene, prema tužitelju), potpuno je neosnovano u ovom slučaju pozivanje, privremene zastupnice tužene, na nepostojanje zakonskih uvjeta bilo iz čl. 31. Ovršnog zakona, bilo iz čl. 446 i čl. 447. ZPP, za donošenje meritorne odluke o prijedlogu tužitelja iz podneska datiranog sa 30. svibnjem 2024. godine.

18. Naime, privremena zastupnica tužene se bavila u opisanoj situaciji pretjeranim i posve neosnovanim i nepotrebnim formalizmom, navodeći primjerice da je u prijedlogu za ovrhu bilo navedeno kako je prebivalište ovršenice u [adresa], pa po ideji navedene privremene zastupnice tužene, proizlazi da je adresa UB u [adresa] poznata, te da nije bilo zbog toga u ovom slučaju zakonskih uvjeta za donošenje ovosudnog platnog naloga, propustivši prilikom takvih tvrdnji uočiti da iz službenih potvrda o prijavljenom prebivalištu UB (koje se inače nalaze u spisu na listu 13-14 spisa, ne zato što su sa drveta pale, nego zato što je po primitku prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, bez iznimke u svakom slučaju potrebno prije svega utvrditi da li ovršenik ima prijavljeno prebivalište na području [adresa] u smislu čl.8.st.4. Ovršnog zakona, obzirom da se dostava ovršeniku ne vrši napamet na adresu koju je ovrhovoditelj naveo u prijedlogu za ovrhu, iako već godinama ovršenica na toj adresi nema prijavljeno prebivalište, nego samo i isključivo na adresu prijavljenog prebivališta ovršenika u [adresa]), jasno proizlazi da dotična još od 01. listopada 2020. godine, ima prijavljeno prebivalište kod nadležnog upravnog tijela u Republici Hvatskoj, te da sasvim jasno radi o adresi u inozemstvu, odnosno u Njemačkoj i to u gradu Ulmu, odnosno da je upravo ovršenica sama, nadležnim policijskim tijelima dala taj podatak o svom prijavljenom prebivalištu izvan granica [adresa], pa zbog toga nije bilo niti moguće, niti zakonski dopušteno (čl. 281.st.5. i 6. Ovršnog zakona u vezi čl. 446.st.1.,3. i 4. ZPP) u odnosu na takvu osobu sa prebivalištem u inozemstvu , da bilo koji javni bilježnik uopće donese rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, nego je sasvim pravilno i u skladu sa zakonskim odredbama, ovlaštena osoba koja je zaprimila navedeni ovršni prijedlog tužitelja kod ovoga suda, izdala naredbu dana 18. srpnja 2024. godine, pod brojem Ovrv-6328/2024, da se taj spis pod kojim brojem je bio u početku kod ovoga suda, zaveden navedeni prijedlog tužitelja, zavede kod ovoga suda u upisnik „Pl“ jer „ovršenica ima prebivalište u [adresa]“, nakon čega je taj prijedlog za ovrhu, koji se u ovom opisanom slučaju može i mora smatrati prijedlogom za dnošenje platnog naloga, zaveden kod ovoga suda pod broj Pl-95/2024.

19. Obzirom da je u sudskom spisu broj Pl-95/2024, bio uvezan materijalni dokaz iz kojeg je proizlazilo da UB, nema prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], na području Općine Rovišće, već da ime prijavljeno prebivalište u [adresa] u gradu Ulmu, a prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave je bila priložena navedena vjerodostojna isprava – izvod iz poslovnih knjiga tužitelja, sasvim je bila neosnovana tvrdnja privremene zastupnice tužene u kontekstu sadržaja čl. 446.st.1. ZPP, da nije bio ispunjen zakonski uvjet za donošenje platnog naloga, kakav je donesen u ovom slučaju, upravo dana 22. kolovoza 2024. godine, pod brojem Pl- 95/2024-4 od 22. kolovoza 2024. godine, od strane Općinskog suda u Bjelovaru.

20. U sudskoj praksi u ovakvim slučajevima gotovo svaki od tih donesenih platnih naloga utemeljenih na prijedlozima za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (u situaciji kada je ovrhovoditelj pogrešno smatrao da ovršenik, fizička osoba, ima prijavljeno prebivalište na području Repub like Hrvatske, te uopće

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

nije imao u svojoj evidenciji podatak da je ovršenik odavno ili bar prije pokretanja ovrhe, odjavio prebivalište u [adresa] – jer mu to ovršenik nije niti prijavio - i prijavio ga negdje drugdje izvan RH), a koji platni nalozi su doneseni pod nekim brojem „Pl“, postaje pravomoćan, a ukoliko ga ponekad, i to izuzetno iznimno, kao u ovom slučaju predmetne privremene zastupnice tužene, ospori neki tuženik, tek se povodom takvog prigovora u sudskom postupku, raspravlja o osnovanosti takvog prigovora tuženika.

21. Iz navedenih razloga, sud je neosnovanim ocijenio sve tvrdnje privremene zastupnice tužene o tome da u opisanim okolnostima slučaja nisu postojale zakonske pretpostavke za izdavanje platnog naloga, čime je dotična posve neosnovano smatrala da je platni nalog nedopušteno donesen, a što nema veze u opisanim okolnostima slučaja, niti sa istinom, niti sa pozitivnim propisima.

22. Obzirom da je tužitelj, djelomičnim povlačenjem tužbe, uvažio tuženikov prigovor zastare u pogledu dijela novčanog potraživanja, a o čemu je već bilo odlučeno pravomoćnim dijelom izreke ranije donesene predmetne presude u ovome predmetu, odnosno deklariranjem da je dio predmetne tužbe tužitelja povučen i djelomičnim ukidanjem platnog naloga za povučeni dio novčane tražbine tužitelja, valjalo je samo još raspraviti prigovor privremene zastupnice tužene u pogledu osporavanja pravne osnove i visine tužbenog zahtjeva, odnosno u pogledu navedene punomoći ovlaštene osobe tužitelja.

23. Na raspravi održanoj dana 08. prosinca 2025. godine, predsjednica uprave tužitelja, dakle zakonska zastupnica tužitelja, UBŠ je izričito potvrdila da je još od 01. listopada 2022. godine, postala odgovorna osoba tužitelja, odnosno predsjednica uprave tužitelja, ali i da je osobno parafirala predmetnu punomoć datiranu sa 27. svibnjem 2024. godine, koja se nalazi u spisu na listu 6 spisa, čime je osobno kao ovlaštena zakonska zastupnica tužitelja, pravne osobe, ovlastila odvjetnika Predraga Kralika da zastupa tužitelja u ovome predmetu. Ujedno je navela da je prilikom parafiranja navedene punomoći, samo napisala svoja dva prezimena „ VB“.

24. Prihvaćajući kao istinit iskaz navedene zakonske zastupnice tužitelja, obzirom da za bilo kakvo suprotno utvrđenje nije bilo niti jednog, jedinog opravdanog razloga ili dokaza, neosnovanim je tretiran i taj dio prigovora privremene zastupnice tužene, podnesenog protiv predmetnog platnog naloga, a koji se odnosio na ovlaštenog zastupnika tužitelja, odnosno na nekakve samo eventualne procesne propuste suda u utvrđivanju ovlaštenog zastupnika tužitelja ili propuste odvjetnika tužitelja, da dostavi sudu odgovarajuće dokaze iz kojih proizlazi da ga je za zastupanje tužitelja, pravne osobe, angažirala za to ovlaštena osoba – zakonski zastupnik tužitelja.

25. Imajući u vidu da je tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, pozivanjem na navedene dvije Odluke u podnesku datiranom sa 22. siječnja 2025. godine, ali i dostavljanjem svih potrebnih materijalnih dokaza u vidu izjave UB, neplaćenih računa od strane tužene, za konačno istaknutu novčanu tražbinu, Odluke tužitelja od 30. prosinca 2016. godine, ali i navedene dvije Odluke na koje se pozvao, koje su objavljene u Službenom glasniku Grada Bjelovara broj 7 (listovi 59-75 spisa) dokazao i opravdanost pravne osnove istaknutog zahtjeva, ali i visinu utužene novčane tražbine, te da je zbog toga neosnovanim ocijenjeno tuženikovo osporavanje visine i pravne osnove tužbenog

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

zahtjeva tužitelja, valjalo je u granicama istaknutog konačnog zahtjeva tužitelja, a sukladno čl. 451.st.3. ZPP, djelomično održati na snazi ovosudni platni nalog i to u dijelu u kojem je tuženoj naložena isplata iznosa od 108,45 Eura, sa osnovano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 21. svibnja 2024. godine (pogotovo imajući u vidu da je tužitelj bio ovlašten potraživati zateznu kamatu na svaki pojedini neplaćeni mjesečni iznos, računajući od dana dospijeća, pa sve do isplate, te da je na zatraženi način potraživao manju svotu ukupne zatezne kamate, nego li mu pripada), pa sve do isplate.

26. Kako odredba čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se inače primjenjuje kod dosude zatezne kamate, ne upućuje na nekakvu u ovom slučaju zatraženu „zakonsku zateznu kamatu“, kakvu kamatu pojedini odvjetnici u sudskim postupcima znaju potraživati u ime stranaka koje zastupaju, propuštajući akceptirati da je davno iz odredbe Zakona o obveznim odnosima, koja se primjenjuje u ovom slučaju u pogledu tog sporednog zahtjeva, izostavljena riječ „zakonska“, sud je tužitelju dosudio samo u skladu sa navedenom odredbom u vezi tog sporednog potraživanja zateznu kamatu, izostavivši iz izreke tužbenog zahtjeva potpuno nepotrebnu i suvišnu riječ u kontekstu dosuđene zatezne kamate, sukladno pozitivnim propisima ko ji u Republici Hrvatskoj reguliraju pitanje dosude određenih zateznih kamata. Naime, svaki sud u svojim odlukama bezuvjetno treba koristiti zakonske termine, a ne neke proizvoljne ili one koji su bili u primjeni, sukladno tadašnjem zakonodavnom uređenju, prije dvoznamenkastog broja godina na području Republike Hrvatske.

27. Obzirom da je Općinski sud u Bjelovaru, odlučujući o predmetnom prijedlogu tužitelja za donošenje platnog naloga, priznao platnim nalogom od 22. kolovoza 2024. godine (list 18 spisa), tužitelju u vezi nastalih troškova postupka iznos od 79,98 Eura, valjalo je i u tom dijelu u smislu čl. 451. st. 3. ZPP, ukinuti platni nalog, a što je učinjeno sada pravomoćnom točkom II., izreke ovosudne presude broj P-983/2025-25 od 22. siječnja 2026. godine (list 85 spisa), obzirom da je povodom prigovora privremene zastupnice tužene, bio nastavljen parnični postupak u kojem sudskom postupku je bilo potrebno donijeti jedinstvenu odluku o parničnom trošku, a koja jedinstvena odluka obuhvaća i troškove u vezi sastavljanja prijedloga za donošenje platnog naloga i predmetne parnične troškove.

28. Naime, sukladno sada važećoj sudskoj praksi utemeljenoj na pravnom mišljenju sa sastanka predsjednika građanskih odjela svih županijskih sudova u Republici Hrvatskoj i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj dana 02. lipnja 2017. godine (po kojem mišljenju se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom) potrebno je donijeti jedinstvenu odluku o trošku, koja obuhvaća i one troškove koji su bili nastali prije parničnog postupka, dakle i u vrijeme kada su stranke bile ovrhovoditelji i ovršenik.

29. Shodno tome, isključivo radi sprječavanja eventualne preinake predmetne presude u pogledu odluke o troškovima postupka, valjalo je prije svega staviti izvan snage platni nalog u dijelu kojim je tuženoj naloženo da isplati tužitelju u roku 8 dana, navedeni odmjereni trošak u iznosu od 79,89 Eura, a što je već učinjeno navedenim

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

pravomoćnim dijelom ranije predmetne presude, da bi se ovom presudom (praktički u formi rješenja, kojim se inače odlučuje o parničnom trošku) uopće moglo odlučiti o cjelokupnom trošku postupka, cijeneći okolnost da je prije donošenja odluke o navedenom stavljanju izvan snage platnog naloga iz navedenog rješenja o ovrsi formalno egzistirala ovosudna odluka br. Pl-95/2024-4 od 22. kolovoza 2024. godine o nastalom trošku, odnosno kojom je tužena obvezana da navedene troškove isplate tužitelju u roku 8 dana, sa zateznom kamatom.

30. Valja naglasiti, obzirom na ukinuti dio ranije donesene presude da je bitna povreda postupka na koju je ukazao navedeni drugostupanjski sud, bila otklonjena uslijed činjenice da je na glavnu raspravu održanu dana 29. lipnja 2026. godine, pristupila upravo privremena zastupnica tužene, koje je ovom sudu na toj raspravi osobno dala do znanja i izjavila direktno na zapisnik da odobrava sve pravne radnje odvjetnice Lee Mladinić Njegovac, kao punomoćnice privremene zastupnice tužene (a to su bile zastupanja privremene zastupnice tužene, na održanim ročiš tima u ovome predmetu), a što je ovaj sud prihvatio jer svaka punoljetna osoba koja ima poslovnu sposobnost, pa bio to i privremeni zastupnik parnične stranke kojeg je sud imenovao stranci u parničnom postupku, ima zakonsko pravo da za zastupanje u određenom sudskom postupku, ovlasti ili opunomoći nekog odvjetnika, sukladno Zakonu o parničnom postupku i Zakonu o odvjetništvu, a analogno tome i da osobno prizna do tada obavljene parnične radnje od strane nekog odvjetnika u sudskom postupku, kao radnje ovlaštenog punomoćnika, a u ovom slučaju radnje punomoćnika privremenog zastupnika tužene. Na navedeni način je bez svake dileme, po uvjerenju ovoga suda , bila otklonjena istaknuta bitna povreda postupka na koju je ukazao drugostupanjski sud u navedenom rješenu od 20. travnja 2026. godine, pozivajući se na čl. 85. i čl. 95. Zakona o parničnom postupku.

31. Međutim, ideja na koju je drugostupanjski sud ukazao u točci 14., obrazloženja svog rješenja od 20. travnja 2026. godine, ničim izazvan, a suprotno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, što ovaj sud smatra nedopustivim, nije prihvaćena od strane ovoga suda i ovaj sud je odluku o naknadi troškova postupka privremenom zastupniku stranke donio, kao i u slučaju ranije donesene presude u smislu važeće Odvjetničke tarife. Pri tome, drugostupanjski sud svakako treba, po uvjerenju ovoga suda, prihvatiti primjenu te Tarife u okolnostima konkretnog slučaja obzirom na važeću sudsku praksu, bez obzira na svoje pravno stajalište po tom pitanju , koje pravno stajalište je nekada bilo aktualno na cijelom području Republike Hrvatske, a sada više nije, vezanim za donošenje odluke o zahtjevu privremenog zastupnika, za naknadom troškova postupka jer su prošla vremena kada se za donošenje takvih odluke uopće primjenjivao Pravilnik o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika na koji je ukazao drugostupanjski sud u točci 14., obrazloženja svoje navedene odluke, što bi svakom drugostupanjskom sudu u Republici Hrvatskoj trebalo biti dobro poznato, a krajnje je nekorektno i nepoželjno u ovakvoj pravnoj situaciji primjenjivati Pravilnik koji se nekada primjenjivao u ovakvim situacijama, prije nego li je Vrhovni sud Republike Hravtske u svojim revizijskim odlukama, ali i u svom pravnom mišljenju, ukazao na potrebu primjene Odvjetničke tarife u ovakvoj situaciji.

32. Odluka o parničnom trošku u korist tužitelja je prije svega donesena u smislu čl. 154.st.2. ZPP jer niti jedna stranka nije uspjela u cijelosti u ovoj parnici, već su samo djelomično obje stranke uspjele u ovoj parnici.

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

33. Kako je tužitelju od ukupno i početno zatraženog iznosa od 146,92 Eura, koji mu je uostalom bio i dosuđen ovosudnim platnim nalogom, nakon djelomičnog povlačenja tužbe (uslijed činjenice da je i sam tužitelj bio svjestan, osnovanosti prigovora tužene u vezi zastarjelih novčanih tražbina koje su dospjele nakon više od godinu dana u odnosu na dan pokretanja ove parnice), ovom presudom dosuđen iznos od 108,45 Eura, očito je da je tužitelj u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u ovoj parnici sa 73,81 %, a što je utvrđeno matematički.

34. Analogno tome, tužena je u pogledu visine tužbenog zahtjeva u ovoj parnici uspjela sa 26,19%.

35. Međutim, prilikom odlučivanja o ukupnom omjeru uspjeha stranaka u ovoj parnici se moralo voditi računa i o uspjehu stranaka u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva, pogotovo obzirom na činjenicu da je tužena u ovoj parnici osporavala i visinu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a sa kojim osporavanjem pravne osnove tužena nije uspjela.

36. Obzirom da je u pogledu pravne osnove u ovome predmetu ocijenjen u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja (jer ne treba miješati već navedeni djelomični uspjeh stranka u pogledu visine zahtjeva, sa uspjehom u pogledu pravne osnove, obzirom da je tuženiku već honoriran uspjeh u ovoj parnici u pogledu visine zahtjeva vezano za zastarjelu tražbinu koja je povučena), što upućuje na 100%-tni uspjeh tužitelja u pogledu pravne osnove, bilo je jednostavno matematički , utvrditi ukupan omjer uspjeha stranaka u ovoj parnici.

37. Naime, tužiteljev ukupan uspjeh je iznosio cca 86,90% (73,81+100=173,81:2 =86,905), dok je ukupan uspjeh tužene iznosio cca 13,10% (26,19+0 =26,19:2=13,095), a kada se ti međusobni uspjesi stranaka u ovoj parnici prebiju u smislu čl. 154.st.2. ZPP, matematički je utvrđeno da je tužena dužna tužitelju nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova od 73,80%.

38. Opravdani troškovi tužitelja su odmjereni prema troškovniku odvjetnika tužitelja iz podneska od 29. lipnja 2026. godine, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, a sukladno odredbama važeće Odvjetničke tarife, cijeneći okolnost da je tužitelj još podneskom od 22. siječnja 2025. godine, ostao kod svog početnog zahtjeva u vezi naknade troškova u iznosu od 79,98 Eura u pogledu ranijih troškova ovršnog postupka, odnosno postupka koji je prethodio ovoj parnici, a tijekom kojeg su stranke bile ovrhovoditelj i ovršenik.

39. Shodno tome, tužitelju je za sastav prijedloga za donošenje platnog naloga (što u ovom slučaju, predstavlja tužiteljev prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave – podnesak od 30. svibnja 2024. godine), priznat u smislu Tbr.7.t.5. Odvjetničke tarife, iznos od 25,00 Eura, za sastavljanje podneska od 20. kolovoza 2024. godine, priznat je iznos od 12,50 Eura, za sastavljanje podneska od 22. siječnja 2025. godine je priznat iznos od 50,00 Eura, a za sastavljanje žalbe podnesene protiv rješenja o trošku (donesenog u okviru ranije donesene presude), odnosno za sastavljanje podneska od 30. siječnja 2026. godine, priznat je tužitelju iznos od 25,00 Eura u smislu Tbr. 10.t.4. Odvjetničke tarife, dok je za zastupanje

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika na ročištima održan im dana 28. listopada i 08. prosinca 2025. godine, ali i 29. lipnja 2026. godine, priznat iznos od 150,00 Eura ukupno ili po 50,00 Eura, za svako zastupanje. Kako je tužitelj posredstvom zamjenika punomoćnika u osobi pripravnika odvjetnika tužitelja, bio zastupan i na održanom ročištu za objavu ranije donesene presude, valjalo mu je priznati u vezi tog zastupanja iznos od 25,00 Eura.

40. Ovi opravdani parnični troškovi tužitelja, navedeni pod točkom 39., ovog obrazloženja, daju ukupnu svotu od 287,50 Eura, a na taj iznos je još valjalo tužitelju priznati i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 71,87 Eura, pa je u ovom dijelu utvrđen opravdan trošak tužitelja u iznosu od 359,37 Eura.

41. Kako je tužitelj dužan platiti sudsku pristojbu za prijedlog za pokretanje postupka (tužbu) u iznosu od 13,27 Eura, sukladno primjenjivoj Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/2023) u vrijeme kada je ta pravna radnja poduzeta, te sudsku pristojbu za presudu u ukupnom iznosu od 30,00 Eura, sukladno sada važećoj i primjenjivoj Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 50/2026), a nije dužan platiti sudsku pristojbu na žalbu koju je tužitelj podnio isključivo protiv odluke o parničnom trošku, donesenu u okviru predmetne presude datirane sa 22. siječnjem 2026. godine, unatoč posve neosnovano zatraženom zahtjevu za naknadu troška po odvjetniku tužitelja, za navedenu žalbu koju je tužitelj podnio, ukupan opravdan trošak tužitelja je utvrđen uslijed navedenog obračuna u iznosu od 402,64 Eura.

42. Nadalje, imajući u vidu da je tužitelj platio dana 25. listopada 2024. godine u vezi troškova imenovanja privremenog zastupnika, odnosno objave oglasa u Narodnim novinama i rada privremenog zastupnika tužene, na račun suda zatraženi iznos od 59,73 Eura i još 187,50 Eura (u vezi pretpostavljenih troškova za ukupno tri parnične radnje uz pripadajući porez), valjalo mu je za sada i taj ukupan iznos od 247,23 Eura, priznati kao opravdan trošak, obzirom da je 59,73 Eura, već plaćeno Narodnim novinama vezano za ovu parnicu iz sredstva tog plaćenog predujma po tužitelju, ali i da za sada ukupan opravdan trošak privremene zastupnice tužene iznosi 62,50 Eura (koji je već ranije dosuđen, odnosno pravomoćno utvrđen, kao opravdan trošak, ranijom presudom) i 140,62 Eura (utvrđen ovom nepravomoćnom presudom), pa kako to u zbroju daje ukupnu svotu od 203,12 Eura, što je za 15,62 Eura više od po tužitelju plaćenog predujma u ovome postupku, za podmirenje pretpostavljenih troškova za rad privremenog zastupnika, a tužitelj je ovom presudom ujedno i obvezan isplatiti privremenoj zastupnici tužene direktno i taj iznos od 15,62 Eura, valjalo je i tu svotu za sada (ovdje je navedeno za sada jer je tužitelj potraživao ukupno 378,44 Eura, svojim troškovnikom u vezi troškova koji se odnose na privremenu zastupnicu tužene, dok je privremenoj zastupnici tužene za sada ukupno dosuđeno 203,12 Eura, a buduća je neizvjesna činjenica hoće li se privremena zastupnica tužene pojaviti na ročištu za objavu ove odluke, te da li će trebati donositi daljnu odluku o naknadi troška privremenoj zastuponici, ali i tužitelju) pribrojiti opravdanim troškovima tužitelja u ovoj parnici. Kada se matematički zbroje svi navedeni opravdani troškovi tužitelja, sud utvrđuje da isti iznose 665,49 Eura.

43. Dakle, ukupan opravdan trošak tužitelja ne računajući također, za sada kao i u slučaju privremene zastupnice tužene, preuranjen zahtjev tužitelja u vezi naknade troška za zastupanje po punomoćniku na ročištu, na kojem će biti objavljena ova

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

presuda, sa pripadajućim porezom iznosi 665,49 Eura, a kako od te svote 73,80%, s kojim omjerom je tužitelj uspio u ovoj parnici, predstavlja svota od cca 491,13 Eura, taj iznos je dosuđen tužitelju na ime razmjernog dijela naknade parničnih troškova, sukladno uspjehu u parnici.

44. Tužitelju nije priznat kao opravdan parnični trošak u ovom postupku u smislu čl. 155. ZPP, trošak za sastavljanje podneska od 25. listopada 2024. godine (niti potencijalni trošak u vezi zatraženog poreza na taj trošak) jer je tim podneskom tužitelj posredstvom odvjetnika, potpuno nepotrebno obavijestio sud da je tužitelj platio zatraženi iznos predujma, bez da je sud uopće tražio tužitelja ili njegovog odvjetnika da o tom činu uplate posebnim podneskom obavještavaju sud, a da se radilo o potpuno nepotrebnom podnesku tužitelja (koji je bio nepotreban za ovaj postupak), jasno upućuje i činjenica kako je u spis prije dostave navedenog nepotrebnog podneska tužitelja, istoga dana (25. listopada 2024. godine – list 28 spisa), već bila dostavljena i uvezana službena pisana obavijest računovodstva ovoga suda o plaćanju zatraženog iznosa od 247,23 Eura, na račun suda od strane tužitelja.

45. Kako je odvjetnica Tatjana Figač Gregurić, određena od strane suda u ovom postupku za privremenog zastupnika tuženoj UB, podneskom od 29. lipnja 2026. godine, dostavila sudu svoj specificirani zahtjev za naknadu troškova u ukupnom iznosu od 390,63 Eura, valjalo je odlučiti o tom zahtjevu navedene privremene zastupnice tužene, naravno ne na način na koji je potpuno suprotno aktualnoj sudskoj praksi, to uputio Županijski sud u Splitu u točci 14. obrazloženja svoje odluke broj Gž- 831/2026-2 od 20. travnja 2026. godine.

46. Taj zahtjev za naknadom troškova navedene privremene zastupnice je prije svega ocijenjen pravno osnovanim, ali samo djelomično osnovanim u vezi istaknute visine, vodeći računa o tome da je ovosudna presuda broj P-983/2025-25 od 22. siječnja 2026. godine, već postala pravomoćna u točkama IV . i V., izreke, te da je točkom IV., izreke presude već bio utvrđen opravdan trošak privremene zastupnice tužene u iznosu od 62,50 Eura u pogledu sastavljanja podneska od 16. prosinca 2024. godine (za što joj je priznata svota od 50,00 Eura), sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u vezi tog troška (za što joj je priznato 12,50 Eura), te je točkom V., izreke u tom dijelu pravomoćne presude bilo naloženo računovodstvu suda da taj iznos od 62,50 Eura, isplati odvjetnici Tatjani Figač Gregurić iz sredstava predujma uplaćenih po tužitelju, na račun ovoga suda. Shodno tome, potpuno neosnovano je privremena zastupnica tužene svojim troškovnikom od 29. lipnja 2026. godine, ponovo tražila naknadu troška u iznosu od 50,00 Eura za sastav podneska od 16. prosinca 2024. godine, odnosno za sastav prigovora podnesenog protiv platnog naloga, kao i 12,50 Eura u pogledu poreza na taj trošak.

47. Naime, privremeni zastupnik kojeg je sud imenovao tuženoj UB, za zastupanje u ovoj parnici, ima pravo u ovakvim slučajevima potraživati naknadu parničnih troškova za svoj rad u cijelosti prema vrijednosti predmeta spora i Odvjetničkoj tarifi, sukladno objavljenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a ne kako se to u ranijoj praksi pojedinih sudova određivalo u

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

smislu čl. 264.st.2. Obiteljskog zakona (N.N.br.103/15, 98/19, 47/20, 49/23), a u vezi čl. 3. st. 2. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika (N.N. br. 5/14), temeljem koje odredbe se naknada za obavljanje pravnih radnji privremenog zastupnika u osobi odvjetnika, određivala u iznosu od 50% nagrade za rad, koja bi mu pripadala u smislu Odvjetničke tarife. Navedeno direktno proizlazi iz pravnog stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske objavljenog u odluci Rev-169/2021-2 od 11. siječnja 2023. godine, kao i drugostupanjske odluke Viskog trgovačkog suda RH broj Pž-4051/2023 od 05. prosinca 2023. godine (iako ima sudova, a dokaz tome je i sadržaj točke 14. obrazloženja navedenog rješenja Županijskog suda u Spl itu, koji i dalje primjenjuju praksu koja je bila aktualna do 2023. godine u ovakvoj pravnoj situaciji).

48. Dakle, privremeni zastupnik kojeg je sud imenovao za zastupanje tužene, po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati samo naknadu onih potrebnih parničnih troškova koje je dotični osobno i imao prilikom zastupanja tužene u ovoj parnici, a u ovom slučaju, odvjetnica Tatjana Figač Gregurić koja je potpisala u svojstvu privremene zastupnice tužene, podnesak od 16. prosinca 2024. godine, koji je uostalom i sama dostavila sudu posredstvom e komunikacije, te kojim je bio podnesen prigovor protiv ovosudnog platnog naloga je jedino taj parnični trošak osobno i imala u ovome predmetu, pored troška u vezi sastavljanja podneska od 06. veljače 2026. godine (žalba s lista 115-120 spisa), te zastupanja tužene na zadnjoj održanoj raspravi dana 29. lipnja 2026. godine, koji trošak je opravdano bio zatražen troškovnikom od 29. lipnja 2026. godine u iznosima od po 62,50 Eura i 50,00 Eura u smislu važeće Odvjetničke tarife

49. Shodno tome, od opravdanih parničnih troškova u vezi kojih nije odlučeno ranije donesenom presudom, navedenoj privremenoj zastupnici tužene je priznat samo i isključivo trošak za sastavljanje navedene žalbe podnesene protiv ranije donesene presude, kao i trošak u vezi zastupanje tužene na zadnjoj održanoj raspravi dana 29. lipnja 2026. godine u iznosima od po 62,50 Eura i 50,00 Eura, odnosno ukupno 112,50 Eura, te pripadajući porez na dodanu vrijednost na te troškove u iznosu od cca 28,12 Eura, dakle ukupno 140,62 Eura, dok je preko tog iznosa odbijen kao neosnovan preostali zahtjev u vezi naknade parničnih troškova do zatraženog iznosa od 359,38 Eura, odnosno odbijen je kao neosnovan zahtjev, navedene privremene zastupnice tužene u vezi isplate troška u iznosu od 218,76 Eura. Ova odluka ne obuhvaća odluku o zahtjevu privremene zastupnice tužene u vezi zastupanja tužene na ročištu na kojem će ova presuda biti objavljena, niti o zahtjevu u vezi poreza na taj trošak jer je buduća neizvjesna činjenica u pogledu vremena kada se ova presuda faktički izrađuje, hoće li na to ročište za objavu presude pristupiti privremena zastupnica tužene, pa će se o tom zahtjevu privremene zastupnice, naknadno odlučiti.

50. Naime, privremena zastupnica tužene je po uvjerenju ovoga suda neosnovano istakla svojim troškovnikom od 29. lipnja 2026. godine, zahtjev za naknadu troškova u vezi zastupanja tužene na tri održana ročišta u ovome predmetu (dana 28. listopada i

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

08. prosinca 2025. godine, kao i prilikom objave presude dana 22. siječnja 2026. godine), iako se privremena zastupnica tužene, uopće osobno nije pojavila niti na jednom od ta tri održana ročišta u ovome predmetu, već je na tim ročištima prisustvovala odvjetnica Lea Mladinić Njegovac, tada u svojstvu zamjenice privremene zastupnice tužene, na temelju izdane i potpisane od odvjetnice Tatjane Figač Gregurić zamjeničke punomoći (koju zamjeničku punomoć, privremena zastupnica tužene, uopće nije bila ovlaštena izdati u ovom slučaju), a nakon održanog ročišta dana 29. lipnja 2026. godine, kada je privremena zastupnica tužene priznala sve obavljene radnje odvjetnice Lea Mladinić Njegovac, kao radnje njezine punomoćnice u osobi odvjetnika u ovome predmetu, odvjetnica Gregurić je u svom troškovniku od 29. lipnja 2026. godine (list 146 spisa) istakla zahtjev za naknadu od tužitelja, svih svojih osobnih troškova privremenog zastupnika (u vezi sastavljanja prigovora protiv platnog naloga

– potpuno neosnovano jer se radi o presuđenoj stvari, ali i u vezi sastavljanja žalbe podnesene protiv ranije donesene presude i zastupanja tužene na raspravi održanoj dana 29.06.2026.g. - posve osnovano), ali i zahtjev za naknadu troškova svom odvjetniku Lei Mladinić Njegovac, kao punomoćnici privremene zastupnice tužene u osobi odvjetnice Tatjane Figač Gregurić.

51. Takav zahtjev privremene zastupnice tužene, koju je tuženoj imenovao sud u ovoj parnici u vezi naknade parničnog troška za sve radnje koje dotična osobno nije obavila, več ih je obavila posredstvom svoje odvjetnice Lee Mladinić Njegovac, po uvjerenju ovoga suda, nije osnovan i ne predstavlja opravdane troškove privremene zastupnice tužene koje bi joj tužitelj uopće bio dužan snositi, već predstavlja troškove odvjetnice predmetne privremene zastupnice tužene, tim više što u ovom spisu nema nikakvih materijalnih dokaza o tome da je odvjetnica Gregurić doista opunomoćila odvjetnicu Mladinić Njegovac u formi pisane punomoći za zastupanje, da joj je potonja uopće izdala bilo kakav račun za obavljene odvjetničke usluge zastupanja u ovoj parnici, a pogotove ne o tome, da je odvjetnica Gregurić, platila odvjetnici Mladinić Njegovac, nekakav novčani iznos temeljem nekih izdanih računa u vezi obavljenih odvjetničkih usluga zastupanja u ovoj parnici, pa takav zahtjev za naknadu troška ne može biti osnovan i istome ne može biti udovoljeno, neovisno o tome što je ovaj sud u smislu otklanjanja bitne povrede parničnog postupka, na koju je uputio Županisjki sud u Splitu u svom navedenom rješenju od 20. travnja 2026. godine, prihvatio izjavu privremene zastupnice tužene o tome da dotična prihvaća sve pravne radnje odvjetnice Lee Mladninić Gregurić u ovoj parnici u svojstvu njezine punomoćnice jer doista svaki privremeni zastupnika stranke (kao punoljetna fizička osoba, poslovno sposobna) ima pravo za zastupanje u određenom sudskom postupku , opunomoćiti neku osobu u svojstvu odvjetnika, makar iz istog odvjetničkog ureda, međutim tako nešto po uvjerenju ovoga suda ne povlači za sobom pravo privremenog zastupnika da potražuje u ovakvom parničnom postupku, na teret tužitelja, naknadu troška i za one radnje koje nije osobno obavio od strane suda imenovani privremeni zastupnik, nego ih je eventualno obavio u parničnom postupku, odvjetnik privremenog zastupnika.

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

52. Obzirom da je u ovom slučaju, ovaj sud imenovao odvjetnicu Tatjanu Figač Gregurić isključivo za privremenu zastupnicu tužene, a takva vrsta imenovanja je osobnog karaktera, odvjetnica Figač - Gregurić je bila dužna u ovome predmetu sama u okviru povjerene joj uloge privremenog zastupnika tužene, koju joj je sud povjerio kao njezino osobno pravo, da obavlja određene pravne radnje u zastupanju tužene i za takve obavljene radnje ima pravo na nakndanu troškova , osim ukoliko ne bi bila u mogućnosti to učiniti iz nekog opravdanog razloga koji bi je eventualno onemogućio ili spriječio i da obavlja svoje profesionalne odvjetničke obveze (primjerice dugotrajna bolest, porodiljni dopust, godišnji odmor i sl.).

53. Naime, nije dopušteno da odvjetnik koji je imenovan od strane suda u sudskom postupku za privremenog zastupnika stranci, dakle odvjetnik koji uopće nema nikakvu punomoć od stranke koju zastupa isključivo kao privremeni zastupnik, kad god se to sjeti i za kakvu god to svrhu nađe smislenim, samoinicijativno izda zamjeničku punomoć za zastupanje tužene u ovom slučaju, nekom drugom odvjetniku, imajuću u vidu da ne postoji nekakva posebna punomoć koju bi tužena uopće u ovom slučaju potpisala ili dala odvjetnici Figač -Gregurić za zastupanje u ovom predmetu, pa analogno tome, dotična odvjetnica Figač - Gregurić nije ovlaštena, da nekakvu nazovi „zamjeničku punomoć“ daje drugom odvjetniku u ovom predmetu jer se u ovom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o odvjetništvu.

54. U drugu ruku, ovaj sud ne vidi niti procesne zapreke u smislu Zakona o parničnom postupku, niti pravne zapreke, da odvjetnik kojeg je sud imenovao tuženiku u parničnom postupku, kao privremenog zastupnika, zbog nekog svog razloga koji nije niti bitan, izda punomoć nekom drugom odvjetniku za zastupanje privremenog zastupnika u tom istom parničnom postupku, prilikom kojih pravnih radnji takvog punomoćnika privremenog zastupnika u osobi odvjetnika, nema procesnih zapreka u smislu zastupanja niti tuženika iz te parnice, niti privremenog zastupnika tuženika, ali tako nešto ujedno ne daje i ne može davati ovlast, privremenom zastupniku tuženika, da potražuje u tom parničnom postupku naknadu troškova za one pravne radnje koje nije sam – osobno poduzeo u zastupanju tuženika u svojstvu privremenog zastupnika.

55. Stoga je valjalo privremenoj zastupnici tuženika uz već priznati joj trošak za sastavljanje prigovora protiv platnog naloga o kojem je već bilo pravomoćno odlučeno ranije donesenom presudom u ovome predmetu, zajedno sa pripadajućim porezom na taj trošak, priznati privremenoj zastupnici navedeni iznos od 140,62 Eura, od čega je po osnovi pripadajućeg poreza priznat iznos od 28,12 Eura, a 112,50 Eura u vezi troškova zastupanja na zadnjoj raspravi i u vezi troškova za sastavljanje žalbe podnesene protiv presude, dok je u ostalom dijelu (izuzev zahtjeva koji se odnosio na zastupanje tužene na ročištu za objavu ove presude, ali i porez na taj trošak) odbijen kao neosnovan navedeni zahtjev privremene zastupnice za naknadu troškova.

56. Shodno tome, posebnom točkom III., ove odluke u izreci je utvrđen navedeni novi opravdani parnični trošak privremene zastupnice tužene koji je dotična osobno

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

imala u ovome predmetu i to u iznosu od 140,62 Eura, a o kojem nije odlučeno ranijom presudom, nakon čega je računovodstvu ovoga suda naloženo da isplati toj odvjetnici taj iznos iz sredstva preostalog neutrošenog predujma koji je po tužitelju uplaćen za tu svrhu i to u iznosu od 125,00 Eura (jer je od ukupnog uplaćenog predujma od 187,50 Eura, već sukladno ranijoj poresudi određena isplata iznosa od 62,50 Eura, računovodstvu ovoga suda), dok je tužitelju naloženo da preostali iznos do svote od 140,62 Eura, a radi se o svoti od 15,62 Eura, direktno plati privremenoj zastupnici tužene.

57. Pored svega navedenog valja istaći da je odbijen, kao neosnovan zahtjev privremene zastupnice tužene u vezi zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos od 140, 62 Eura, obzirom da za takvo potraživanje zatezne kamate u smislu čl. 29.st.1. i 2. ZPP, dotična nema pravnu osnovu, a kako je u okviru ukinute točke VI. izreke ranije donesene presude već bio odbijen iz istog razloga i zahtjev za zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 62,50 Eura, trebalo je ponovo odbiti i taj dio sporednog potraživanja privremene zastupnice tužene.

58. Naime, navedenim odredbama koje se primjenjuju u slučaju dosude zatezne kamate je propisano na koji način se to točno određuje zatezna kamata, ali i kada ju se može dosuditi određenom vjerovniku, a to je u slučaju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze jer tek tada dužnik duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

59. U ovom slučaju je tek donošenjem ove sudske odluke, za sada nepravomoćne, što je također bitno naglasiti, uopće odlučeno o tome koliki novčani iznos pripada privremenoj zastupnici tužene u vezi naknade parničnog troška, time da je takva odluka bila deklaratornoga karaktera i sve dok ova odluka ne postane pravomoćna (a vrlo je lako moguće da će ju baš privremena zastupnica tužene, pokušati pobiti podnošenjem žalbe, te je u tom slučaju posve neizvjesno koliko će trajati žalbeni drugostupanjski postupak i kada će ta odluka postati pravomoćna i da li će uopće postati pravomoćna), ista neće i uostalom i ne može proizvoditi pravne učinke. Nadalje, čim ista postane pravomoćna, sud će ju proslijediti računovodstvu radi isplate privremene zastupnice u vezi naknade dosuđenog joj parničnog troška, iz sredstva koje je za tu svrhu na zahtjev suda, predujmio na račun ovoga suda, tužitelj, pa se u ovoj opisanoj pravnoj situaciji uopće ne radi i ne može raditi o nekakvom zakašnjenju dužnika vezanom za naknadu parničnog troška odvjetnici koju je sud imenovao tuženoj za privremenu zastupnicu, da bi dotična uopće s uspjehom mogla potraživati zateznu kamatu na određeni joj opravdani parnični trošak u vezi zastupanja tužene u ovome predmetu.

U Bjelovaru, 13. kolovoza 2026. godine.

S u d a c:

Sanjin Milošević

(ranije spis broj P-983/2025 i Pl-95/2024)

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 14. kolovoza 2026. godine, a putem ovoga suda. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., osim zbog povrede iz čl. 354.st.2.t.3.ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.