Poslovni broj: P-3017/2025-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. srpnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Matka Novinca, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ZD, odvjetničke vježbenice, dana 13. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu broj 783686 od 13.10.2006., zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i (prednika) tuženika kao kreditora, koja glasi:

"6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,50% (jedancijelihpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn ( kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita."

II/ Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužiteljici TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 118,14 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 244,05 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. kolovoza 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 244,05 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 28. travnja 2025. navodi da je s tuženikom (odnosno prednikom tuženika Volksbank d.d.) zaključila Ugovor o kreditu broj 783686 od 13. listopada 2006., prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita za kupnju vozila (za osobne potrebe tužiteljice kao potrošača) odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.732,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate kredita, a tužiteljica se obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom, pri čemu je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja. Predmetni kredit tužiteljica je u cijelosti otplatila 9. rujna 2011. U tužbi i tijekom postupka navodi da je odredbom članka 6.1. "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita" predmetnog Ugovora ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno neposredno prije isplate kredita te da joj je na temelju navedene ugovorne odredbe, prilikom isplate kredita dana 18. listopada 2006. naplaćen iznos od 890,13 kuna odnosno 118,14 EUR. U bitnom navodi da se radi ugovornoj odredbi koja je sastavni dio unaprijed od strane tuženika formuliranog standardnog ugovora, o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj iste odredbe, a u samom Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti zašto je ista određena u navedenoj visini, pri čemu tijekom postupka ističe da o navedenom nije bila informirana niti od strane tuženika prije ili u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga ističe da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st.1 i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03) te predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu sadržaja kao pod točkom I/ izreke te s osnove povrata stečenog po osnovi navedene ništetne odredbe potražuje isplatu iznosa od 118,14 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.330,00 EUR, jer se novčanim tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 118,14 EUR zbog čega smatra da je vrijednost predmeta spora naznačena u previsokom iznosu. Prvenstveno ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu. Osporava da bi odredba čl.6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za administraciju i obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna. U bitnom navodi da se radi o transparentnoj odnosno jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj ugovornoj odredbi, pa stoga sadržajno smatra da poštenost iste odredbe nije dopušteno ocjenjivati. Osporava i da bi u konkretnom slučaju bili ispunjeni kumulativno propisani uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 za utvrđenje nepoštenosti odnosno ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Osim što smatra da se radi o transparentnoj ugovornoj odredbi, ističe da je očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Navodi da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bilo uvriježeno u praksi banaka te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna pregovarati s tuženikom (njegovim prednikom) oko plaćanja navedene naknade te ističe da je tužiteljica u cijelosti bila informirana o obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da je bila upoznata s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za tzv. ulaznu naknadu. Smatra da ne postoji uporište niti u jednom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik (odnosno njegov prednik) u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a da tužiteljica nije predložila niti jedan dokaz kojim bi dokazala suprotno. S obzirom da tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, smatra da nema mjesta raspravljanju niti o visini novčanog tužbenog zahtjeva. Naknadno tijekom postupka (list 142 spisa) priznaje nespornim da je tužiteljici temeljem sporne odredbe čl.6.1. predmetnog Ugovora o kreditu dana 18. listopada 2006. naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 890,13 kuna odnosno 118,14 EUR, pri čemu i nadalje osporava osnovanost tužbenih zahtjeva. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 783686 od 13. listopada 2006. (listovi 8-22 spisa), Plan otplate u jednakim anuitetima (listovi 26-27 spisa), Otplatnu tablicu po kreditu (listovi 28-29 spisa), Prometnu karticu po kreditu broj 783686 (listovi 30-36 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 143 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5.1. Nije sporno da je između prednika tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditora i predlagatelja osiguranja i ovdje tužiteljice TD, kao korisnika kredita i protivnika osiguranja zaključen Ugovor o kreditu broj 783686 od 13. listopada 2006. (listovi 8-22 spisa), iz sadržaja kojeg u bitnom proizlazi da je prednik tuženika tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.732,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl.1.) za namjenu kupnje vozila (čl. 3); uz rok otplate 60 mjeseci (čl. 5.); da je ugovorena redovna kamatna stopa od 6,15% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (čl. 2.1.), odnosno redovna kamata po dospijeću "promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…" (čl.2.4.); da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl.4.); da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 247,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća… (čl.8); da je prema čl. 6.1. ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita-jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita; da je javni bilježnik Obrenija Ribarić iz Zagreba dana 16. listopada 2006. izdala Potvrdu (solemnizacija) privatne isprave broj OU-1440/2006, kojom je potvrdila da je tužiteljici (kao korisniku kredita i protivniku osiguranja) navedeni Ugovor pročitan i upozorena je da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

5.2. Nadalje, nije sporno da je tužiteljici prilikom isplate kredita dana 18. listopada 2006. po osnovi sporne odredbe čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 890,13 kuna odnosno 118,14 EUR (list 142 spisa(..

5.3. Također, tijekom postupka nije bilo sporno da je svrha predmetnog Ugovora bila potrošačka u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03. Navedeno proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužiteljice (list 143 ), koja je navela da je predmetno osobno vozilo (marke Citroen Xsara) kupila i koristila isključivo za privatne potrebe te da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora (kao i danas) bila zaposlena kao kuharica u Dječjoj bolnici Srebrnjak u Zagrebu. Pri tome valja dodati da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti suprotno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužiteljica zaključila kao fizička osoba.

6. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužiteljice koja je nadalje navela da je predmetni Ugovor o kreditu s prednikom tuženika zaključila uz posredovanje auto kuće PEBA d.o.o. kod koje je kupila osobno vozilo marke Citroen Xsara, radi kupnje kojeg joj je odobren predmetni kredit. Bio joj je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, kojoj joj je prezentiran kao najpovoljniji, a nije bila informirana o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja takvog kredita. Osim o iznosu kredita i roku otplate, o pojedinim ugovornim odredbama nije imala mogućnost pregovarati, pa tako niti o spornoj odredbi kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Od strane prednika tuženika niti posredno nije bila informirana na koje točno usluge ili troškove se odnosi plaćanje predmetne naknade, niti joj je bilo obrazloženo zbog čega se ista plaća u visini postotka od iznosa kredita. Također, nije imala mogućnost pregovarati niti o ugovornoj odredbi kojom je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a nije bila informirana o tome u kojim okolnostima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope niti o parametrima i kriterijima promjene kamatne stope. Tijekom otplate kredita, zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope i rasta tečaja CHF došlo je do značajnog povećanja anuiteta koje je plaćala, tako da je u jednom razdoblju mjesečni anuitet porastao na iznos od cca 1.800,00 kuna, dok je početni iznosio cca 1.200,00 kuna.

7.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

7.2. Suprotno stajalištu tuženika, sporna ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03. Naime, iako i navedena naknada ulazi u ukupan trošak kredita za korisnika kredita/potrošača, ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne može se samo zbog toga smatrati odredbom o predmetu ugovora i cijeni odnosno "glavnim predmetom ugovora" (u smislu čl. 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.), budući se navedenom ugovornom odredbom ne definiraju bitne činidbe ugovora o kreditu koje ga određuju kao takvog te ugovor može opstati i bez navedene ugovorne odredbe. Stoga sporna odredba čl.6.1. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

7.3. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužiteljici je ugovorna odredba o plaćanju jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužiteljica imala informaciju o obvezi plaćanja navedene naknade i mogla izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, a minimalno 500,00 kuna), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

8. Iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe članka 6.1., koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužiteljica prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane prednika tuženika bila informirana na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno tuženik tijekom postupka nije tvrdio niti dokazivao.

9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik (odnosno njegov prednik) pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba članka 6.1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa odobrenog kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

10.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema stajalištu ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10.4. Vezano za zahtjev transparentnosti, valja navesti da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da joj bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužiteljica, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imala saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

10.5. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je prednik tuženika na tužiteljici člankom 6.1, Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

10.6. Također, valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima prednika tuženika, a koji se spominju u Ugovoru, po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio opće akte kojima je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila regulirana obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, pa tako nije niti dokazao da bi u internom aktu prednika tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

10.7. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja sukladno odluci prednika tuženika te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, prednik tuženika (Volksbank d.d.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

10.8. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužiteljica nije bila informirana o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva).

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe članka 6.1. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

12. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti ono što je njegov prednik stekao temeljem djelomično ništetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženikov prednik, koji je istu odredbu sastavio, ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je prednik tuženika na ime plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe čl. 6.1. Ugovora tužiteljici prilikom isplate kredita dana 18. listopada 2006. naplatio iznos od 890,13 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 118,14 EUR, to je tužiteljici u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 118,14 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2006. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

13. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

14. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 118,14 EUR određenoj rješenjem donesenim na ročištu 2. srpnja 2026., imajući u vidu da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi (1.330,00 EUR), kao previsoko naznačenoj. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Budući je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat plaćene naknade za obradu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

15.2. Tužiteljici su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-25 bodova, za sastav podneska od 29. listopada 2025., prema Tbr. 8/1 – 25 bodova te za zastupanje na ročištu od 2. srpnja 2026., prema Tbr 9/1-25 bodova. Ukupno je tužiteljici priznato 75 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 187,50 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR te trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 30,00 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužiteljici iznosi 244,05 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

15.3. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužiteljici na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

15.4. S obzirom na određenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 118,14 EUR trošak pojedinih priznatih parničnih radnji tužiteljici nije priznat u zatraženim iznosima, kao niti zatraženi trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu. Slijedom navedenog zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 244,05 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke).

U Zagrebu, 13. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje o pristojbi za presudu (30,00 EUR)

2. pun. tuženika