REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 753/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica ŠE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju kao punomoćnik zastupa odvjetnik Ivan Vidak, Svete Katarine 4, Labin, i tuženik Erste & Steiermärkische Bank d. d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, Rijeka, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d. o. o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 16. srpnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, njezinog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŠEE , **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka iz čl. 7. ugovora o kreditu br. 5102898683 sklopljenog 15. ožujka 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora koje glase: "Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.", pa navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelj ici u iznosu 109,00 (sto devet) eura uvećano za zatezne kamate.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 6.232,70 eura (šest tisuća dvjesto trideset dva eura i sedamdeset centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. svibnja 2015. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,3 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. po stopi 5,15 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2026. po stopi 5,15 % godišnje te od 1. srpnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi iz čl. 10. st. 2. ugovora o kreditu br. 5102898683 sklopljenog 15. ožujka 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: "Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.", pa da navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom 1.190,73 eura (tisuću sto devedeset eura i sedamdeset tri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. kolovoza 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka se odbija.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je 13. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka iz čl. 7. ugovora o kreditu br. 5102898683 sklopljenog 15. ožujka 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora koje glase: "Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Bnake za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.", pa da navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Osim toga, zatražila je utvrđenja ništetnosti odredbe o naknadi iz čl. 10. st. 2. tog ugovora o kreditu koja glasi: "Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.", pa da navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Tužiteljica je zatražila od tuženika i da joj isplati 3.500,00 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15. ožujka 2007. do isplate.

1. 2. U tužbi je navela da je s tuženikom 15. ožujka 2006. sklopila ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5102898683. Tim ugovorom joj je odobren kredit u iznosu 23.500,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Ugovorena je redovna kamata 5,49 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Određeno je da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan odobrenja žiro računa tuženika.

1. 3. Ugovor o kreditu sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz tečaj švicarskog franka te na jednokratnu naknadu za prijevremeni povrat kredita . Riječ je o unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika. U vrijeme sklapanja ugovora tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjena tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1. 4. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s odredbama da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je takva odredba ništetna i nepoštena. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule, tužiteljica je preplatila mjesečne anuitete koji su joj se povećavali zbog povećanja tečaja. Utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno tečaj se vraća na početno ugovoreni tečaj jer je to jedini parametar koji je naveden u ugovoru o kreditu i tužiteljici je bio poznat prilikom sklapanja ugovora. Svi iznosi plaćeni više od iznosa početnog otplatnog plana, uključujući naknadu za moratorij i naknadu za prijevremenu otplatu, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev po osnovi i visini te je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, prigovor zastare i prigovor radi prebijanja.

2. 2. U čl. 14. ugovora o kreditu ugovorena je mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika, pa je za suđenje mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

2. 3. Potraživanje tužiteljice je u zastari. Razlog tome je što odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako je riječ o potraživanju naknade štete, u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 230. Zakona o obveznim odnosima se na potraživanja tužiteljice primjenjuje trogodišnji zastarni rok.

2. 4. Tuženik je istaknuo kako tužiteljica nije potrošač, pa joj ne pripada pravna zaštita prema Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Ovdje je riječ o kreditu čija je namjena bila izgradnja i adaptacija stambenog objekta na adresi [adresa], u svrhu turističkog iznajmljivanja. Na toj adresi nalazi se apartman HE koji se promovira na internetskoj stranici za online rezervaciji apartmana

– TZO Sveta Nedelja.

2. 5. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak je nepravilna i nezakonita što potvrđuju odluke Suda Europske unije u predmetima C 81/19 od 9. srpnja 2020. i C 243/20 od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je odraz zakonske odredbe iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Ugovorne odredbe koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira je li riječ o kogentnim ili dispozitivnim normama, isključene su iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te se uopće ne može ispitivati jesu li nepoštene zbog toga što se može legitimno pretpostaviti da je je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza ugovornih stranaka. Tužiteljici su prije i za vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije na način da je mog la shvatiti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka. Tuženik je o tome informirao potrošače u reklamnom materijalu, brošurama, informacijama i oglasima, u obrascima koje je potrošačima predočavao i uručivao prilikom savjetovanja u bankama, te u ugovornim odredbama. Tako je tužiteljica dobila brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR od 1998. do 2004. iz čega je vidljivo da se tečaj CHF u odnosu na kunu kretao od 4,2 kune do 5,2 kune za 1 CHF. I u razgovoru sa službenicima banke tužiteljici je u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka. Prema tome, tužiteljica je bila dovoljno informirana i svjesna rizika kada se ugovor o kreditu podiže uz valutnu klauzulu u stranoj valuti. Riječ je o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi, a tužiteljici kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik nije ostvario niti je mogao ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske narodne banke koja je u čl. 8. Odluke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakog dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Zbog toga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te poštujući navedenu Odluku banka ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora, već isključivo iz CHF izvora.

2. 6. Tuženik je osporio i zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer ta naknada tužiteljici nikada nije bila naplaćena. Načelo transparentnosti se ovdje ne može primijeniti jer nisu nastale ekonomske posljedice koje je tužiteljica trebala razumjeti. Osim toga, nije jasno na koji način bi takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica nije dokazala niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti ove ugovorne odredbe.

2. 7. U slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, neosnovan je tužbeni zahtjev u odnosu na tijek zateznih kamata. U skladu s mišljenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od podnošenja zahtjeva. Stoga tužiteljici eventualno pripadaju zatezne kamate od podnošenja tužbe.

2. 8. U slučaju da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 109,74 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) sa zateznim kamatama. Tuženik je predložio da se izvrši prebijanje njegove tražbine s tražbinom tužitelja.

3. Tužiteljica je nakon financijskog vještačenja u podnesku od 15. srpnja 2026. zatražila da joj tuženik isplati 6.232,70 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. svibnja 2015. do isplate.

4. Sud je na osnovi čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025., nadalje ZPP) dopustio preinaku tužbe iz tužiteljičinog podneska od 15. srpnja 2026. iz razloga što je to svrsishodno za konačno rješenje spornog odnosa između stranaka.

5. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu od 15. ožujka 2006. (6.– 10.), otplatna tablica (11.–15.), devizna pozicija CHF (36.), dopis (37. –40.), pitanja i odgovori za stambene kredite (41., 42.), obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu (186., 187.), obavijesti o povećanju i promjeni kamatne stope (188. –191., 194., 195., 198., 199., 202., 203., 206., 207.), otplatni planovi (192., 193., 196., 197., 200., 201., 204., 205., 208.–214.), dopis Upravnog odjela za turizam od 6. prosinca 2024. (222.–224.), rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za turizam, od 8. rujna 2020. (225., 226.), rješenje Ureda državne službe u Istarskoj županiji, Ispostave Labin, Pododsjeka za gospodarstvo, od 22. ožujka 2011. (227., 228., 238., 239., 240., 241.), rješenje Ureda državne službe u Istarskoj županiji, Ispostave Labin, Službe za gospodarstvo, od 21. ožujka 2011. (229.–232.), rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za turizam od 14. rujna 2020. (234.–237.) te nalaz i mišljenje vještaka HEE (246. – 280., 282.–364.). Osim toga, izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (384., 385.).

6. Tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i za tužbeni zahtjev za isplatu su osnovani u cijelosti, dok tužba u pogledu zahtjeva za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora u odnosu na jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije dopuštena.

7. Tuženik, kao kreditor, i tužiteljica, kao korisnica kredita, su 15. ožujka 2006. u [adresa] sklopili ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5102898683 kojim je tužiteljici odobren kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora u iznosu 23.500,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. i 3. ugovora). Rok vraćanja ugovoren je u 180 mjeseci od puštanja kredita u tečaj (čl. 6. ugovora). U čl. 7. ugovora određeno je da će se kredit vratiti u 180 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, pri čemu anuitet iznosi 191,89 CHF. Povrat obveza iz ugovora obračunat će se po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika. Tužiteljica je upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog zbog promjene tečaja te je potpisom na ugovor potvrdila da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Prema čl. 8. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu u iznosu 5,49 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s odlukama banke. U čl. 14. ugovora je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

8. U ovom postupku je najprije potrebno utvrditi ima li tužitelj ica u predmetnom ugovornom odnosu status potrošača.

8. 1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

8. 2. U čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora.

8. 3. Tužiteljica je u svom iskazu navela kako je ugovor o kreditu sklopila za popravak jedne stare kuće na adresi [adresa] koju je njen suprug dobio od svojih roditelja. U toj kući sada oni žive. Kada su se vjenčali 1977., napravili su si kuću koja se nalazi odmah do te stare kuće i koja se također nalazi na adresi [adresa]. Kuću koju su sagradili 1977., počeli su iznajmljivati turistima te su se zbog toga preko ljeta selili u tu staru kuću. Međutim, u toj staroj kući nisu bili u potpunosti adekvatni uv jeti za život. Tako su primjerice morali ići u vanjski WC. Stoga su odlučili obnoviti staru kuću kako bi se u nju preselili. Cijeli dobiveni iznos po osnovi kredita utrošili su isključivo u obnovu stare kuće. Kada je sklopila ugovor o kredit, imala je registriran jedan apartman na ime njenog supruga HE. Od 2011. na ime njenog supruga su dva apartmana. Jedan je u objektu koji je izgrađen 1977., a drugi je u obnovljenoj staroj kući na katu. Najprije su osposobili kat kuće pa onda prizemlje te otada iznajmljuju i apartman na katu kuće. S dobivenim kreditom su obnovili u cijelosti staru kuću, s tim da im taj iznos kredita nije bio dostatan, pa su morali uložiti još novaca. Zbog toga je i obnova stare kuće dosta dugo trajala, oko šest godina. Više ne iznajmljuju apartman na katu stare kuće. Što se tiče iznajmljivanja objekta na adresi [adresa], ona je registrirana za iznajmljivanje tog objekta, ali taj objekt ustvari iznajmljuje bratić njenog supruga ĆE koji je vlasnik tog objekta. ĆE je slijep i bez jedne ruke. On živi u [adresa], a tri puta godišnje dolazi u [adresa] i [adresa]. Dogovorili su se pred sedam, osam godina da će ona to voditi, a on da će dobivati novac. On je tu kuću počeo iznajmljivati još prije njihovog dogovora. Do dogovora je došlo iz razloga što je on dobio osobnu iskaznicu s adresom u Kanadi, a ne u Hrvatskoj. Dogovor oko sklapanja ugovora o kreditu odvijao se je u tuženikovoj poslovnici u [adresa]. Tamo je u nekoliko navrata razgovarala sa službenicom. Imala je mogućnost sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u euru ili u CHF. Službenica joj je predložila ugovor s valutnom klauzulom u CHF jer je u to vrijeme bio povoljniji. Ne sjeća se da joj je nešto rekla u vezi mogućnosti povećanja tečaja CHF te joj je vjerovala. Ugovor nije čitala. Vjerovala je ljudima te ga je potpisala. U vezi nadležnosti suda u slučaju spora nisu razgovarali. Početne rate iznosile su nešto više od 700,00 kuna, kasnije su se rate kredita podigle na 1.200,00 kuna, 1.300,00 kuna. U to vrijeme htjela je otići u mirovinu, ali to nije mogla psihički podnijeti. Odlučila je prijevremeno otplatiti kredit te je u tu svrhu pozajmila novac kojeg je vratila u iduće dvije godine. Mirovina joj je tada iznosila 3.500,00 kuna, U mirovinu je otišla 2017., a prije toga je otišla u prijevremenu mirovinu, ali ju je morala prekinuti i nastaviti raditi.

8. 4. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit iz razloga što je ocijenjen objektivnim i uvjerljivim te jer nije proturječan drugim izvedenim dokazima. Tako iz dopisa Upravnog odjela za turizam od 6. prosinca 2024., rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za turizam, od 8. rujna 2020., rješenja Ureda državne službe u Istarskoj županiji, Ispostave Labin, Pododsjeka za gospodarstvo, od 22. ožujka 2011. i rješenja Ureda državne službe u Istarskoj županiji, Ispostave Labin, Službe za gospodarstvo, od 21. ožujka 2011. proizlazi da je tužiteljičin suprug HE evidentiran kao iznajmljivač na adresi [adresa], od 27. lipnja 2003. s jednim apartmanom, od 22. ožujka 2011. s dva apartmana te od 8. rujna 2020. s jednim apartmanom. Kroz cijelo vrijeme od 27. lipnja 2003. imao je registriran apartman na prvom katu obiteljske stambene zgrade kapaciteta četiri osobe, dok je u od 22. ožujka 2011. do 8. rujna 2020. imao registriran i apartman na prvom katu obiteljske stambene zgrade kapaciteta tri osobe. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za turizam od 14. rujna 2020. odobreno je tužiteljici pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u kući za odmor na adresi [adresa], kapaciteta za šest osoba.

8. 5. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluge), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

8. 6. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica sklopila predmetni ugovor kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe, prvenstveno u svrhu izgradnje i adaptacije stambenog prostora namijenjenog za njezine osobne i obiteljske potrebe, ona ima svojstvo potrošača. Pritom je uzeto u obzir kako je predmetni kredit utrošen radi uređenja stare obiteljske kuće kako bi tamo tužiteljičina obitelj imala odgovarajuće uvjete za stanovanje. Okolnost što je na katu te kuće uređen jedan stan koji se je koristio za iznajmljivanje turistima od 22. ožujka 2011. do 8. rujna 2020., ne oduzima tužiteljici status potrošača s obzirom da je njezina namjera bila s dobivenim kreditom urediti kuću za stanovanje svoje obitelji, što je i učinjeno, budući da tužiteljica i prizemlje i kat obnovljene kuće koristi u te svrhe, s izuzetkom prvog kata kuće u navedenom razdoblju. Prema tome, sredstva dobivena od predmetnog kredita tužiteljica je u pretežnom dijelu iskoristila u svrhe koje nisu namijenjene njezinoj poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti.

9. Nadalje je potrebno razmotriti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

9. 1. Na temelju čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023.) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (st. 1.). Druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište (st. 2.). Od tih odredbi može se odstupiti samo sporazumom: 1. koji je sklopljen nakon nastanka spora,

2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. tog članka ili

3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države.

9. 2. Prema tome, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a od čega se može odstupiti samo sporazumom sklopljenim nakon nastanka spora. Ovo pravilo upućuje na mjesnu nadležnost suda na području kojeg potrošač ima prebivalište, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen. U protivnom bi bilo propisano da potrošač može pokrenuti postupak pred sudovima države gdje ima prebivalište, a ne pred sudovima mjesta njegovog prebivališta. Isti pravni stav zauzet je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. i u rješenju Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž 4346/2023-2 od 7. svibnja 2024.

9. 3. Ovdje je potrebno napomenuti kako je riječ o procesnim odredbama za čiju primjenu nije odlučujuće vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, već trenutak kada je tužba podnesena sudu. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu u vrijeme kada je Zakon o potrošačkom kreditiranju bio na snazi, potrebno je primijeniti te odredbe. To neizravno proizlazi i iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Zagrebu.

9. 4. U konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača te nakon nastanka spora nije s tuženikom sklopila sporazum o mjesnoj nadležnosti. Stoga se već zbog ovog razloga ne može prihvatiti nadležnost Općinskog suda u Rijeci zasnovanog na prorogacijskoj klauzuli iz ugovora o kreditu.

9. 5. U slučaju da se ne prihvati izneseni pravni stav, sud je razmotrio i pitanje nepoštenja prorogacijske kaluzule iz ugovora o kreditu.

9. 5. 1. Ugovorom o kreditu je između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, dakle u Rijeci, u smislu čl. 70. ZPP-a. U čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., 59/2023.), koji je trenutno na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nadalje Direktiva), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Iste odredbe bile su sadržane u čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. 5. 2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

9. 5. 3. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv R. M. Q. te A3 i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čije je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

9. 5. 4. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njenu štetu kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci. Pritom je utvrđeno i da udaljenost od mjesta prebivališta tužiteljice do [adresa] iznosi 64 km, do sjedišta ovog suda 27 km, a do Stalne službe u Labinu 8,5 km.

9. 5. 5. Budući da je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, potrebno je zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Rijeci.

9. 6. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopljen u [adresa]. Kako je u ovom postupku riječ o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog ugovora o kreditu jer tužiteljica smatra da je zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu prilikom povrata kredita neosnovano platila veći iznos od onog kojeg je trebao platiti, spor je nastao u povodu djelatnosti tuženikove poslovne jedinice gdje je ugovor sklopljen. Pritom činjenica da poslovna jedinica tuženika u [adresa] ne bi bila upisana u sudski registar nije ni od kakvog značaja za primjenu čl. 59. ZPP-a.

9. 7. U skladu s iznijetim zaključeno je da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu ništetna te da je ovaj sud mjesno nadležan na temelju okolnosti što je ugovor o kreditu sklopljen u tuženikovoj podružnici koja se nalazi na području mjesne nadležnosti ovog suda.

10. Sljedeće sporno pitanje odnosi se na valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

10. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. 2. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz ovih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. 3. Međutim, u tom kolektivnom sporu nije raspravljeno o tome je li u svakom pojedinačnom slučaju tuženik obavijestio potrošača o uvjetima i pravnim posljedicama sklapanja ugovora. Tako je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. navedeno kako "(…) odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), podnositeljici je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja." U skladu s tim je u svakom predmetu potrebno utvrditi je li banka dala potrošaču potpune, odnosno sveobuhva tne obavijesti o promjenama kamatne stope i promjeni tečaja švicarskog franka, pa da je tek nakon toga potrošač pristao na sklapanje ugovora o kreditu. Tako je i u ovom predmetu potrebno utvrditi te činjenice, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopl jen u razdoblju za koje je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u svojoj poslovnoj praksi postupao na nepošten način što je za posljedicu imalo da su obveze potrošača tijekom otplate kredita znatno povećane u odnosu na obveze koje su mu predočene prilikom sklapanja ugovora.

10. 4. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da joj je tuženik objasnio sadržaj spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno da joj je predočio mogućnost znatnog povećanja anuiteta uslijed porasta vrijednost i švicarskog franka. Iz tuženikove dokumentacije (reklamnog materijala, brošura, informacija, oglasa, obrazaca) ne proizlazi da je tužiteljici predočena mogućnost znatnog povećanja tečaja švicarskog franka do koje je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Isto tako, to ne slijedi ni iz čl. 7. ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. U slučaju da je tužiteljici prije sklapanja ugovora o kreditu priopćena mogućnost znatnog povećanja anuiteta do kojih je kasnije došlo, zbog promjene tečaja švicarskog franka, ona zasigurno ne bi pristala na sklapanje tog ugovora. Drukčiji zaključak ne proizlazi niti iz pisanog iskaza FE u kojem su iznesene općenite unutarnje procedure tuženika u vezi postupanja kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, ali niti iz toga se ne može zaključiti da bi tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo ukazano na to da bi moglo doći do velikog porasta tečaja švicarskog franka.

10. 5. Na temelju navedenog je zaključeno da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) ništetne.

11. 1. U vrijeme sklapanja ugovora su ugovorne stranke postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, odnosno o visini iznosa kredita, visini kamatne stope i visini obroka čijom otplatom se kredit treba vraćati. Tužitelj ica je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila suglasna s uvjetima povrata kredita prema tada važećem tečaju CHF. Te okolnosti su joj u to vrijeme bile poznate. Riječ je o osnovnim odrednicama ugovora o kreditu s kojima se je suglasila jer u protivnom ne bi potpisala ugovor o kreditu.

11. 2. U čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005.) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

11. 3. U skladu s navedenim ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina kamatne stope određuje prema tečaju švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile ni uvjet ugovora o kreditu ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Nadalje je potrebno razmotriti tuženikov prigovor zastare.

12. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Međutim, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12. 2. Prema tome, zastara za potraživanje više plaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći 14. lipnja 2018. kada je u tom dijelu postala pravomoćna navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu.

12. 3. S obzirom na to da je tužba podnesena sudu 13. siječnja 2023. te da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio kako je prigovor zastare tuženika nije osnovan.

13. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka HEE, koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da preplata po predmetnom ugovoru o kreditu zbog povećanja tečaja švicarskog franka od sklapanja ugovora iznosi 6.232,70 eura. Posljednji preplaćeni mjesečni iznos uplaćen je 14. svibnja 2015. kada je tužiteljica prijevremeno otplatila sve preostale anuitete iz ugovora o kreditu.

14. 1. Tužiteljica nije odgovorna za ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredaba. Iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se ta odredba odnosi samo na potrošače.

14. 2. Prema tome, ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici koje je vještak HEE u nalazu i mišljenju prikazala kao negativne tečajne razlike u visini 109,00 eura (manje plaćeni anuiteti zbog nižeg tečaja za CHF u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora).

15. 1. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bi la obvezna platiti u slučaju da nije došlo do porasta tečaja švicarskog franka.

15. 2. Tuženik je prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa sljedeći dan od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate , a u ovom slučaju od 14. svibnja 2015. kako je to određeno u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

15. 3. Od 1. siječnja 2008. visina zateznih kamata određuje se prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te je iznosila: od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., 8,14 % godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., 8,05 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2016., 7,88 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2016., 7,68 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2017., 7,41 % godišnje od 1. srpn ja do 31. prosinca 2017., 7,09 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., 6,82 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018., 6,54 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019., 6,3 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023., 7,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024., 7,25 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2024., 6,15 % godišnje od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. i 5,15 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. te od 1. siječnja do 30. lipnja 2026. %. Od 1. srpnja 2026. izračunava se po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena.

16. 1. Slijedom navedenog, utvrđeno je da su ništetne odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka iz čl. 7. ugovora o kreditu br. 5102898683 sklopljenog 15. ožujka 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora koje glase: "Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.", pa da navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

16. 2. Nadalje je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu 109,00 eura.

16. 3. Tuženiku je naloženo da tužiteljici isplati 6.232,70 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. svibnja 2015. do isplate.

17. Preostalo sporno pitanje odnosi se na valjanost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 10. st. 2. ugovora o kreditu.

17. 1. Prema nalazu i mišljenju vještaka HEE tužiteljica nije platila jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu preostalih anuiteta iz ugovora o kreditu, a što je izvršila 14. svibnja 2015.. Time za tužiteljicu nisu nastale nikakve posljedice ugovorne odredbe iz čl. 10. st. 2. ugovora o kreditu, pa ona nema niti pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe.

17. 2. Na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a tužba za utvrđenje može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

17. 3. Stoga je odbačena tužba u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o naknadi iz čl. 10. st. 2. ugovora o kreditu br. 5102898683 sklopljenog 15. ožujka 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: "Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.", pa da navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

18. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

18. 1. Na temelju čl. 154. ZPP-a pravo na naknadu troškova postupka ovisi o uspjehu stranke u parnici. Prema tome, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

18. 2. Budući da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni troškovi, tuženik joj je na osnovi čl. 154. st. 5. ZPP-a dužan naknaditi sve opravdane troškove postupka.

18. 3. Tužiteljica je zatražila naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe, podnesaka od 14. studenog 2024. i 15. srpnja 2026., na ročištima od 15. studenog 2024. i 16. srpnja 2026. po 200,00 eura, za PDV 250,00 eura, za sudsku pristojbu na tužbu 40,73 eura, za sudsku pristojbu na presudu 155,00 eura te za trošak vještačenja 400,00 eura.

18. 4. Svi zatraženi troškovi zastupanja bili su potrebni za vođenje spora te su i pravilno izračunati osim podnesaka od 14. studenog 2024. i 15. srpnja 2026. koji nisu bili potrebni u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je u njima sadržane navode tužiteljica mogla iznijeti na ročištima glavne rasprave za što joj je priznato pravo na naknadu. Prema tome, tužiteljici na ime zastupanja pripada naknada u visini 600,00 eura. PDV na tu svotu iznosi 150,00 eura. Osim toga, tužiteljica ima pravo na naknadu za sudsku pristojbu na tužbu 40,73 eura te za trošak vještačenja 400,00 eura, dok joj ne pripada naknada za sudsku pristojbu na presudu jer je oslobođena od plaćanje te sudske pristojbe na osnovi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018., 51/2023.). Time opravdani troškovi tužiteljice ukupno iznose 1.190,73 eura.

18. 5. Stoga je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.190,73 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. kolovoza 2026. do isplate, dok su odbijeni tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova u preostalom dijelu te tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

U Pazinu 12. kolovoza 2026.

Sudac

mr. sc. Emanuel Radolović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave odluke.

DNA:

1. tužiteljica p. p.,

2. tuženik p. p.