Zakon.hr

Poslovni broj: P-784/2023-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marija Lulić , odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 17. srpnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Marije Lulić, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnika tuženika Branimira Žarkovića, odvjetnika iz Zagreba, 12. kolovoza 2026. objavio i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2 i čl. 4. ugovora o kreditu od 17. studenog 2005., broj: 016-2438/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem: OU - 2673/05 dana 17. studenog 2005. i odredbe čl. 5. Aneksa br. 1. uz ugovor o kreditu broj: 016-2438/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. prosinca 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem: OU -29928/2007 dana 27. prosinca 2007. između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF odnosno prema kojima se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF, na dan plaćanja, a koji anuiteti dospijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 6. ugovora o kreditu od 17. studenog 2005. broj: 016-2438/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek pod brojem: OU -2673/05 dana 17. studenog 2005. između tužitelja i tuženika u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa] da tužitelju HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 8.963,49 EUR (slovima: osam tisuća devetsto šezdeset tri eura i četrdeset devet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 12. lipnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 16.893,96 eura (slovima: šesnaest tisuća osamsto devedeset tri eura i devedeset šest centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom u dijelu koji prelazi iznos obračunatih zateznih kamata dosuđenih pod točkom III. izreke ove presude.

V. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.246,99 eura (slovima: četiri tisuće dvjesto četrdeset šest eura i devedeset devet centi) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 26. siječnja 2016. do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužitelju HZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.175,04 eura (slovima: dvije tisuće sto sedamdeset pet eura i četiri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 12. kolovoza 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška

kao neosnovan.

VIII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom 17. studenog 2005. sklopio ugovor o kreditu, broj 016-2438/2005 sa sporazumom osiguranju novčane tražbine kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 120.000,00 eura, a 17. prosinca 2007. Aneks b. 1. istog ugovora kojim se vrši izmjene vrste kreditnog proizvoda iz stambenog kredita uz valutnu klauzulu u eur – corss selling – posebni aranžman VIPnet d.o.o. u stambeni kredit uz valutnu klauzulu CHF za mlade do 40 godina. Tužitelj navodi da je kod potpisa Aneksa glavnica obračunata u iznos od 179.933,73 CHF koja se vraća sukladno čl. 5. Aneksa vezano uz čl. 4. ugovora po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja. Tužitelj navodi da je namjena kredita bila kupnja stana, da je točkom 4. citiranog ugovora određeno da će kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja te je na dan puštanja kredita u otplatu srednji tečaj tuženika u odnosu na CHF bio 4,412464 kn, međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao, te je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do otplate kredita i to mu je uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Tužitelj navodi da je za cijelo vrijeme trajanja kredita, bez obzira na promjene/povećanja anuiteta u odnosu na početno stanje, isti uredno plaćao, a i dalje ga je nastavio plaćati nakon konverzije kredita u eurski. Tužitelj navodi da je citirani ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a na koji način ga je doveo kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužitelj nadalje navodi da je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji s nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka kod njega stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici. Tužitelj navodi da ga je tuženik propustio obavijestiti o općem riziku koji Ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR-o. Tužitelj navodi da je Udruga potrošača u odnosu na ponašanje tuženika podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv tuženika i sedam ostalih banaka, a koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. 4. srpnja 2013. kojom je između ostalog utvrđeno i da je osam banaka među kojima i tuženik (tamo drugo tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora , tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je citirana presuda u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. tako da je njome pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dodatno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena je i revizija svih banaka te su potvrđeni stavovi nižih sudova o navedenim pitanjima. Nadalje se tužitelj u ovoj tužbi poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba članka 502c. ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presuda te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju. Kako je odredbama predmetnog ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 3. i 4. ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa tužitelj tvrdi da se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019. Tužitelj navodi da je u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu CHF preplatio kredit za iznos od 194.822,93 HRK/ 25.857,45 EUR uvećano za zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate, a prilikom konverzije kredita oštećen je za iznos od 31.998/95 HRK/4.246,99 eura na ime manjeg umanjenja glavnice odnosno pogrešno utvrđene glavnice stvarnog duga po kreditu. Tužitelj navodi da ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, te da su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu na utvrđenje posebno imajući u vidu da je njegovo pravo da ističe ništetnost neograničeno. Tužitelj navodi da činjenica što je s tuženikom naknadno sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu i izvršio konverziju kredita uz valutnu klauzulu u EUR-u ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti, jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc. Tužitelj navodi da je odredbom članka 81. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača i članka 96. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi da su u odnosu na valutnu klauzulu u CHF sudovi u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je potrošačima nametnuta jednostranim Odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te su sudovi rješavali pitanja da li su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Tužitelj navodi da je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenju i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi da ga je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta te ga je pri tome tuženik propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za njega kao korisnika kredita. Tužitelj navodi da kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Tužitelj navodi da ga je tuženik sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, a što je propustio učiniti. Tužitelj navodi da tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, te je ravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na njegovu štetu i bila je značajna. Tužitelj navodi da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima konkretno odredbama Zakona o zaštititi potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da je sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Tužitelj navodi da je posljedica ništetnosti navedenih odredbi primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i aneksa ugovoru o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te s osnove ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 25.857,45 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, na svaki pojedini mjesečni iznos te isplatu iznosa od 4.246,99 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 26. 1. 2016. s osnove razlike glavnice.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Tuženik je osporio tužitelju svojstvo potrošača uz napomenu da je na tužitelju teret dokazivanja navedene činjenice. Naveo je da tužitelj prvo sklopio ugovor o kreditu gdje je njegova obveza bila izražena u valuti eura, da bi nakon dvije godine od tuženika tražio da se njegova obveza prvotno izražena u eurima, konvertira u obvezu izraženu u valuti švicarskog franka. Tuženik tvrdi da tužitelj raspolaže vrlo širokim znanjima iz područja financija (s obzirom da je tužitelj diplomirani ekonomist), što dodatno potvrđuje njegova diploma iz tog područja te široki životopis iz kojeg se vidi kako je isti obnašao brojne vodeće pozicije s visokom odgovornošću. Tuženik navodi kako je tužitelj trenutno na poziciji člana uprave društva Erste Group Card Processor d.o.o., u kojem je prethodno obnašao funkciju prokurista, a osim navedene pozicije, tužitelj je bio i direktor društva Eurotiki d.o.o, a bio je i direktor u društvu Cretum Pelet d.o.o. Tuženik tvrdi kako tužitelj nije prosječni potrošač, stoga tuženik osporava tužitelju status potrošača koji je definiran Zakonom o zaštiti potrošača, a koji status je preduvjet da tužitelj ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljevih tražbina. U vezi sa sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu, odnosno provođenje konverzije tuženik je naveo da je to posljedica kogentnih zakonskih odredbi te da provedba konverzije nije ovisila o njegovoj želji i volji, već dužnost i obvezu u situacijama u kojima je korisnik kredita želio provesti konverziju, kao što se to dogodilo i u ovom slučaju i to s učinkom ex tunc. Istaknuo je da je tužiteljica pristala na izračun konverzije te da je prema odredbi čl. 19.c st. 6. ZID ZPK/15, nakon što joj je ponuđena konverzija, imala potpunu slobodu ne prihvatiti takav izračun već nastaviti otplatu kredita prema do tada važećim odredbama ugovora o kreditu. Kako je tužiteljica htjela izvršiti konverziju, tužiteljica i tuženik su aneksom ugovorili promjenu sadržaja ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, umjesto početno ugovorene kamatne stope ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ugovorili kamatnu stopu jednaku zbroju fiksnog i promjenjivog dijela kamatne stope, a da promjenjivi dio kamatne stope predstavlja EUROLIBOR, tj. prosjek kamatnih stopa na tržištu između više od 50 europskih banaka. Sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu sporni dijelovi odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, prestali su postojati, odnosno ima se smatrati da nikad nisu niti postojali jer su zamijenjeni odredbama aneksa s učinkom ex tunc. Slijedom navedenog, tuženik smatra da sud ne može pristupiti ocjeni postojanja ništetnosti u odnosu na odredbe ugovora o kreditu za koje se smatra da ne postoje, niti da su ikada postojale. Aneks ugovoru o kreditu je novi pravni posao između stranaka i isti je valjano sklopljen te obvezuje obje stranke. Zbog toga tužitelj nakon konverzije kredita nema pravni interes za vođenje ove parnice. Tuženik je tužitelju osporio pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora uz obrazloženje da su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu iz 2005. koje je koristio tuženik, tada s tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sadržajno bitno različite od odredbe ugovora o kreditu koje su sklapale ostale banke koje su bile stranke u kolektivnom sporu. Također je naveo da je predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila zakonom dopuštena te da je bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i da ne može biti podvrgnuta testu poštenja iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te da je potrebno utvrditi je li tužitelj u trenutku sklapanja ugovora raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Tuženik navodi da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu izričito potvrdio da razumije sve odredbe ugovora o kreditu, kao i prava, obveze i pravne posljedice koje iz njega proizlaze, da je neovisna treća strana (javni bilježnik) u skladu sa svojim zakonskim dužnostima protumačio tužitelju odredbu o valutnoj klauzuli i objasnio mu smisao i posljedice sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom, da je zaposlenik banke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli, da je tuženik i općenito u svojim oglasima upućenim svim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF, da su bivši i sadašnji guverneri Hrvatske narodne banke, gospoda H i Đ su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravala javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za CHF, da je valutna klauzula u primjeni od 1994. te se od tada pa sve do danas ustalila u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i potrošača (ugovori o kupoprodaji nekretnina ili vozila, ugovori o zakupu, ugovori o najmu i sl.), da je općenita razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo visoka, a razlog takvoj povećanoj svijesti svakako možemo tražiti u nestabilnosti domaće valute kroz povijest što je pak za posljedicu imalo da velika većina depozita kućanstava štedi u devizama odnosno u kunama ali uz valutnu klauzulu, da je tužitelj diplomirani ekonomist, da je tužitelj godinama radio i obnašao vrlo odgovorne funkcije iz područja financija te da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu raspolagao s dovoljno informacija da može samostalno procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze. Tuženik je naveo da u ovom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, prije svega zbog toga što je predmetni ugovor o kreditu konvertiran. Tuženik je osporio visinu tužiteljevih tražbina jer tužitelj prilikom izračuna nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike te je istaknuo prigovor radi prebijanja po toj osnovi. Tuženik je osporio i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio savjestan i pošten te da bi tužiteljica, pod uvjetom da su njezini zahtjevi osnovani, imala pravo na kamatu eventualno od dana podnošenja tužbe. Tuženik je osporio i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio savjestan i pošten te da bi tužitelj, pod uvjetom da su njegovi zahtjevi osnovani, imao pravo na kamatu eventualno od dana podnošenja tužbe. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbaci tužbu, a podredno da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 7. travnja 2026. te konačno na glavnoj raspravi od 17. srpnja 2026., precizirala tužbeni zahtjev tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dana dospijeća prve obveze pa do konverzije 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje iznos glavnice od 16.493,41 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. te isplatu iznosa od 4.565,24 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1. 10. 2015. s osnove razlike glavnice. . Podredno, ako sud ocijeni da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, u odnosu na točku III. i IV. glavnog zahtjeva u naprijed navedenim iznosima predlaže da se pored utvrđujućeg zahtjeva pod točkama I. i II. usvoji i dosudi isplata kondemnatornog dijela eventualno kumuliranog zahtjeva u donosu na zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30. rujna 2015. u iznosu od 8.963,49 eura.

4. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik u podnesku od 6. svibnja 2026. izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno prvo odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj: 016-2438/2005 od 17. prosinca 2007. sa sporazumom osiguranju novčane tražbine (list 11-15 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu broj 016-2438/2005 sa sporazumom osiguranju novčane tražbine od 26. siječnja 2016. (list 16-20 spisa), otplatni plan (list 21-23, 602-603, 604, 627-631 spisa), pročitao je ugovor o kreditu broj 016-2438/2005 sa sporazumom osiguranju novčane tražbine od 17. studenog 2005. (list 24-30 spisa), izvršio je uvid u račun broj 140/1/1 od 14. 5. 2023. za preliminarni izračun (list 16-20 spisa), izvadak iz sudskog registra za društvo Erste Group Card Processor d.o.o. (list 88-94 spisa), pročitao je izjavu svjedoka HZZ od 24. kolovoza 2020., izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 5. studenog 2015 (list 605-607 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (list 609-612 spisa),popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvrsnih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (list 613-615 spisa), nacrt Aneksa uz ugovor o kreditu broj 016- 2438/2005 sa sporazumom osiguranju novčane tražbine od 5. studenog 2015. (list 617-620 spisa), bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz švicarski franak (list 623-624 spisa), obavijest o provedenoj konverziji od 27. siječnja 2016. (list 625 -626 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 632, 634,635 spisa), prihvaćanje izračuna konverzije (list 633 spisa), pregled prometa za klijenta (list 636, 640-649, 656-659 spisa), specifikaciju uplata (list 637-639, 660-661 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (list 650-655 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĐZ iz [adresa] od 2. ožujka 2026. (list 662-676 spisa), izvršio je uvid povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo Eurotiki d.o.o. i društvo Cretum Pelet d.o.o. (list 867-878 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja kojim je predložio saslušanje svjedoka ĐZZ jer je činjenično stanje u pogledu statusa tužitelja kao potrošača bilo dovoljno utvrđeno,

7. Tuženik je odustao od saslušanja javne bilježnice Ilinke Lisonek te javnobilježničke prisjednice EZ u podnesku od 3. rujna 2025.

8. Tužitelj je na pripremnom ročištu od 2. listopada 2025. odustao od izjavljenog prigovora mjesne nenadležnosti suda, kojeg je istaknuo u podnesku od 11. travnja 2024.

9. Izjava svjedoka HZZ od 24. kolovoza 2020., ovjerena od javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: Ov-5477/2020 (list 315-319 spisa) nije bitna za ishod ovog postupka jer u toj izjavi ista govori općenito o proizvodima koje su nudili strankama, kretanju valute CHF, proceduri sklapanja ugovora u kreditu, edukaciji zaposlenika banke, a ne o načinu na koji je ugovor sklopljen u konkretnom slučaju s tužiteljem.

10. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

11. Tužbeni zahtjev iz tužbe djelomično je osnovan, zbog čega sud o podredim tužbenim zahtjevima nije odlučivao.

12. Što se tiče tužbenog zahtjeva kako ga je precizirao tužitelj na glavnoj raspravi od 17. srpnja 2026., isti je postavljen u formi uvjetne supsidijarne objektivne alternacije (E, L, Građansko parnično pravo, Tužba, VI. knjiga, Narodne novine d.d., Zagreb, listopad 2009., str. 360), prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a. No, ovaj sud ocjenjuje da se u biti ne radi o takvoj kumulaciji tužbenih zahtjeva, budući da objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva pretpostavlja postojanje više tužbi u materijalnom smislu u povodu kojih bi se mogli voditi posebni postupci kad ne bi bile istaknute u istoj tužbu u formalnom smislu (op.cit. st. 372), a što u konkretnom slučaju ne bi bilo dopušteno prema pravilima o litispendenciji. Naime, u konkretnom slučaju i "glavni" i "kumulirani" tužbeni zahtjevi su zahtjevi za isplatu po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i s osnove razlike glavnice, koji se temelje na istoj činjeničnoj i u bitnome istoj pravnoj osnovi (kojom sud nije vezan), pri čemu je "kumulirani", sadržan u "glavnom" tužbenom zahtjevu pa bi odluka bila nerazumljiva kada bi glavni tužbeni zahtjev bio odbijen, a kumulirani, prihvaćen.

13. Nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- bankom d.d. sklopio ugovor o kreditu broj: 016-2438/2005 sa sporazumom osiguranju novčane tražbine od 17. studenog 2005., kojim mu je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 120.000,00 EUR, prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu kupovine stana (čl. 2. ugovora);

- da je člankom 6. ugovora ugovorena promjena kamatne stopa sukladno odluci o kamatnim stopama prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-bank d.d.

- da se prema čl. 4. ugovora o kreditu kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 887,63 EUR, obračunatih po srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja, a koji anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu

- da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- bankom d.d. sklopio Aneks br. 1. uz ugovor o kreditu broj: 016-2438/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. prosinca 2007., kojim je izvršena promjena valute kreditnog proizvoda iz prvotno ugovorene euro valute u valutu CHF te su člankom 3. ugovora ugovorne strane suglasno utvrdile da glavnica kredita sukladno koeficijentu konverzije na dan izračuna iznosi 179.933,73 CHF, a u svrhu stambenog kredita (čl. 2. ugovora)

- da se prema čl. 5. Aneksa br. 1. uz ugovor o kreditu broj: 016-2438/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 17. prosinca 2007. kredit otplaćuje u u kunskoj protuvrijednosti 1.578,14 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja, a koji anuiteti dospijevaju posljednjeg dana u mjesecu

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 26. siječnja 2016. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu broj 016- 2438/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15,

- da pretplata tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 139.150,87 kn,

- da iz izvatka iz sudskog registra za društvo Erste Group Card Processor d.o.o. proizlazi da je tužitelj upisan je kao član uprave društva, uz ovlast zastupanja od 1. travnja 2019., da je riječ je o društvu koje se bavi, među ostalim, računalnim djelatnostima i uslugama vezanim uz bankomate i EFTPOS terminale,

- da iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za društvo Eurotiki d.o.o. proizlazi da je društvo je osnovano u studenome 2005., da tužitelj HZ nije bio njegov osnivač niti član društva, da je tužitelj je prestao biti direktor odlukom od 7. listopada 2011.,

- da iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za društvo Cretum Pelet d.o.o. proizlazi da je društvo je osnovano 13. svibnja 2009., da je tužitelj HZ bio je član društva i direktor, a oba je svojstva prestao imati 9. lipnja 2017., da je društvo je u jednom razdoblju imalo sjedište na adresi [adresa] odnosno na adresi stana kupljenog predmetnim kreditom, i to od prvog upisa društva 26. svibnja 2009. do promjene upisane 27. lipnja 2017. kada je sjedište promijenjeno u Ulicu Hrvatskog sokola 79.

14. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

15. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

16. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke te odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

17. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio s tuženikom radi kupnje stana u [adresa], kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 120.000,00 eura. Tuženik mu je ponudio sklapanje ugovora o kreditu, pri čemu nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih odredaba ugovora. Nakon toga tuženik mu je predložio da zaključi aneks istog ugovora na način da se izvrši izmjena valutne klauzule iz eura u CHF, pri čemu je tuženik naveo da se radi o valuti koja je jeftinija i pouzdanija u odnosu na EUR. Kako mu je u to vrijeme mjesečni anuitet iznosio preko 2/3 iznosa njegove plaće, pristao je na sklapanje naprijed navedenog aneksa ugovora. Tuženik je tom prilikom naveo da svi prelaze na navedenu vrstu kredita jer su mjesečni anuiteti bili niži. Tuženik mu je predočio kretanje tečaja i kamata, odnosno grafove promjene tečaja zadnjih 10 godina ili možda čak i više. Međutim, nedugo nakon sklapanja naprijed navedenog aneksa, mjesečni anuitet se udvostručio u odnosu na početni ugovoreni mjesečni iznos. U međuvremenu je ostao bez zaposlenja, a tuženik je i dalje povisivao ugovorenu kamatnu stopu. Naknadno je sklopio dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija jer se je sklapanjem navedenog dodatka smanjio iznos glavnice. Kredit je u cijelosti otplaćen. Misli da je prije 2020. u cijelosti otplatio kredit na način da je istog refinancirao kreditom sklopljenim uz valutnu klauzulu EUR. Prije sklapanja ugovora o kreditu kao i prije sklapanja svih aneksa i dodataka ugovora o kreditu iste je pročitao i razumio. Prije sklapanja ugovora o kreditu zatražio je ponude od tri banke, uvjeti kreditiranja bili su podjednaki, a odlučio je zaključiti ugovor o kreditu s tuženikom jer je tuženik ponudio nižu kamatnu stopu. Po zanimanju je diplomirani ekonomist te je završio smjer računovodstva. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2005. bio je zaposlen u Vip net-u te je bio zaposlen na radnom mjestu u čiji opis je spadala organizacija rada i knjiženje, a naziv radnog mjesta je bio cash management, pri čemu je voditelj riznice bila osoba koja je njemu nadređena, a toj osobi je bio nadređen financijski direktor. U vrijeme sklapanja aneksa ugovora o kreditu 2007. bio je zaposlen na radnom mjestu voditelja računovodstva Livia d.o.o., farmaceutskoj kompaniji. Danas je zaposlen na radnom mjestu u čiji opis spada kartično plaćanje, odnosno radi se o IT kompaniji, odnosno informatičkoj podršci za kartično plaćanje, a zaposlen je kod poslodavca Erste group card processor. Kod naprijed navedenog poslodavca se je zaposlio oko 2011., 2012. postao je prokurist, a od 1. travnja 2019. postao je član uprave. Sredstvima kredita kupio je stan, koji se nalazi na adresi u [adresa], odnosno kupio je stan u kojem i danas živi zajedno s obitelji. Na adresi stana kojeg je kupio sredstvima ugovora o kreditu otprilike nakon sklapanja dodataka ugovora o kredita kojim je izvršena konverzija kredita 2016. registrirao je tvrtku Cretum Pelet u kojoj je bio suosnivač i istu je zastupao zajedno s partnerom. Kako tvrtka gotovo i nije poslovala, nakon dvije do tri godine ista je brisana. Ista je prodana za 1,00 kn, a koliko mu je poznato naknadno je tvrtka brisana. Bio je direktor društva Eurtiki d.o.o., a čiji su osnivači njegova sestra i šogor. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu razumio je pojam valutne klauzule. Naime, pikolom sklapanja ugovora o kreditu banka mu je prvotno ponudila sklapanje ugovora uz valutu EUR, što je prihvatio jer je u odnosu na kunski kredit bio jeftiniji, a isto tako za kunski kredit nije imao uvjete. Nakon toga zaključio je aneks ugovora, uz valutnu klauzulu CHF jer mu je banka ponudila sklapanje tog ugovora iz razloga jer je bio povoljniji, a valutu CHF tuženik je predstavio kao sigurnu i stabilnu valutu. Tuženik mu je predočio plan otplate u kojem se mjesečni anuitet gotovo uopće nije mijenjao te mu je na taj način bila pojašnjena valutna klauzula od strane tuženika. Prilikom sklapanja aneksa ugovora 2007. očekivao je da se tečaj CHF može mijenjati, ali najviše 1 do 2 %. Nije imao štednju u stranoj valuti u vrijeme sklapanja ugovora 2005., 2007., odnosno ne sjeća da li je ikada imao bilo kakvu štednju. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2005. i aneksa ugovora 2007. znao je da sklapa ugovor uz promjenjivu kamatnu stopu, ali očekivao je da će se ista mijenjati za 1 do 2 % isto kao valutna klauzula jer mu je tuženik istu tako predstavio. Tuženik je tom prilikom naveo da je EUR valuta koja je na tržištu tek par godina, dok je CHF stabilna valuta. Tuženik mu nije ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz fiksnu kamatnu stopu, već jedino uz promjenjivu kamatnu stopu. Prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu 2016. nije prigovorio na sadržaj ugovora niti je isto bio u mogućnosti prigovarati jer je tim aneksom rješavao svoje egzistencionalno pitanje i prihvatio bi sklapanje bilo kakvog ugovora jer nije imao mogućnost izbora, s obzirom da se mjesečni anuitet u odnosu na početno ugovoreni gotovo udvostručio. U njegov opis poslova spada knjiženje poslovnih promjena, izrada bilance računa dobiti i gubitka, cash flow, procjena statusa kompanija, a isto tako poznaje i pravne propise koji se odnose na poslovanje u dijelu računovodstva kako bi tvrtka poslovala u skladu sa zakonskim propisima. Tuženik ga prilikom sklapanja ugovora i aneksa ugovora o kreditu 2005. i 2007. nije upoznao s mogućim izmjenama kamatnih stopa i tečaja. Prilikom sklanja aneksa 2016. nije se odrekao bilo kakvih potraživanja prema tuženiku.

18. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

20. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužitelj u ovoj parnici i učinio pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

21Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

22. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15. -18. i 21.) istaknuo: …

„15. S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

16. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

17. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude LZ i ŠZ, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i Š, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

18. Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude LZ i ŠZ, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).

19. Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže."

23. Nadalje, Sud je u obrazloženju presude (točke 22. i 23.) ponovio svoje pravno shvaćanje iz ranijih presuda:

"22. Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.).

23. U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge."

24. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

25. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je "kupovine stana", dok je člankom 2. Aneksa od 2007. ugovoren „stambeni kredit“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. U konkretnom slučaju svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, tj. 17. studenog 2005. te aneksa ugovora 17. prosinca 2007., a ne nakon sklapanja ugovora o kreditu. Neosnovani su prigovori tuženika kojima osporava tužitelju svojstvo potrošača pozivajući se na njegovo obrazovanje, radno iskustvo i profesionalne odnosno upravljačke funkcije koje je obnašao. Za ocjenu ima li fizička osoba svojstvo potrošača nije odlučna razina njezina obrazovanja, stručnog znanja ili profesionalnog iskustva, već svrha u koju je konkretan pravni posao sklopljen, odnosno je li osoba pri sklapanju toga pravnog posla djelovala u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti ili izvan nje. U konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora o kreditu od 17. studenoga 2005., Aneksa br. 1 od 17. prosinca 2007., kao i iz iskaza tužitelja, proizlazi da je predmetni kredit sklopljen radi rješavanja njegovih osobnih stambenih potreba. U samom ugovoru kao namjena kredita navedena je kupnja stana, dok je Aneksom iz 2007. kredit označen kao stambeni kredit. Tužitelj je iskazao da je sredstvima kredita kupio stan u [adresa], na adresi [adresa], u kojem i danas živi sa svojom obitelji. Sud njegov iskaz u tom dijelu prihvaća kao uvjerljiv i sukladan sadržaju ugovorne dokumentacije, dok tuženik nije dokazao da je predmetni kredit bio sklopljen radi obavljanja poslovne, poduzetničke ili profesionalne djelatnosti tužitelja. Na drukčiji zaključak ne upućuje činjenica da je tužitelj diplomirani ekonomist niti poslovi koje je obavljao u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora. Iz njegova iskaza proizlazi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2005. bio zaposlen u društvu VIP net na radnom mjestu u području cash managementa, dok je u vrijeme sklapanja Aneksa 2007. radio kao voditelj računovodstva u farmaceutskom društvu Liva d.o.o. Isto proizlazi i iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za društvo Eurotiki d.o.o. Ni podaci iz povijesnog izvatka za društvo Cretum Pelet d.o.o. ne dovode u pitanje potrošačku svrhu predmetnog ugovornog odnosa. To je društvo osnovano 13. svibnja 2009. i u sudski registar upisano 26. svibnja 2009., dakle više godina nakon sklapanja ugovora o kreditu i Aneksa. Tužitelj je naknadno bio član i direktor toga društva, a oba je svojstva prestao imati 9. lipnja 2017. Sud je pritom uzeo u obzir i činjenicu da je Cretum Pelet d.o.o. od osnivanja bilo registrirano sa sjedištem na adresi [adresa], odnosno na adresi stana kupljenog predmetnim kreditom, sve do promjene sjedišta upisane 27. lipnja 2017. Međutim, ni ta okolnost ne dokazuje da je kredit bio sklopljen radi obavljanja gospodarske djelatnosti. Društvo je osnovano tek 2009., dakle četiri godine nakon sklapanja ugovora o kreditu i približno godinu i pol nakon sklapanja Aneksa kojim je kredit konvertiran u CHF. Naknadna registracija trgovačkog društva na adresi stana ne može retroaktivno izmijeniti svrhu radi koje je kredit sklopljen 2005. godine, niti iz registarskog izvatka proizlazi da bi predmetni kredit bio korišten za osnivanje, financiranje ili poslovanje toga društva. Jednako tako, iz izvatka iz sudskog registra za Erste Group Card Processor d.o.o. proizlazi da je tužitelj član uprave toga društva, uz ovlast zastupanja od 1. travnja 2019. Riječ je ponovno o profesionalnoj funkciji koju je tužitelj počeo obnašati više od deset godina nakon sklapanja spornih ugovora. Svojstvo potrošača ne ovisi o tome je li konkretna osoba više ili manje financijski obrazovana ili informirana. Navedene okolnosti mogu biti relevantne prilikom ocjene drugih spornih pitanja, uključujući pitanje je li se o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i je li tužitelj bio odgovarajuće informiran o njihovim ekonomskim posljedicama, ali nisu odlučne za utvrđenje je li ugovor sklopljen u privatne ili poslovne svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

26. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

27. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

28. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

29. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkama I.-II. izreke ove presude.

30. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive stope ugovorne kamate, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

31. ZID ZPK/15 imao je za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

32. Odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

33. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

34. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci poslovni broj: Rev-457/2025- 21 od 27. svibnja 2026. zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."

36. Sukladno navedenom, dat je i zadatak sudskom vještaku za financije.

37. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, ĐZ iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 20. ožujka 2026. (list 662-676 spisa) sud je utvrdio da obračunate zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije ukupno iznose 8.963,49 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 25.998,41 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 18.468,49 EUR. Zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike umanjen za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 16.493,41 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 4.565,24 EUR. Tzv. negativnih tečajnih razlika nije bilo, s obzirom da tečaj nije bio niži od ugovorenog.

38. Tužitelj nije imao prigovor na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 7. travnja 2026. i konačno na glavnoj raspravi od 17. srpnja 2026. precizirao tužbeni zahtjev.

39. Tuženik je u podnesku od 13. travnja 2026. iznio prigovore pravne prirode zato što izračun polazi od pogrešne pretpostavke i pogrešno postavljenog zadatka vještaku, navodeći da vještak nije u svom nalazu utvrdio negativne tečajne razlike. Tuženik na glavnoj raspravi od 9. lipnja 2026. nije tražio da sudski vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi.

40. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim. U odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja. Također je neosnovan prigovor tuženika da vještak nije u svom nalazu utvrdio negativne tečajne razlike jer je sud na temelju nalaza i mišljenja utvrdo da tzv. negativnih tečajnih razlika nije bilo.

41. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika.

42. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (17. prosinca 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.

43. Sud je utvrdio da preplata tužitelja na ime zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, iznose ukupno 8.963,49 eura, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude, a točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 16.893,96 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom u dijelu koji prelazi iznos naprijed navedenih dosuđenih obračunatih zateznih kamata, a u koji iznos je uključen i iznos za koji je tužitelj povukao tužbu (smanjio tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe.

44. Zatezne kamate na iznos dospjelih zateznih kamata mogu se zahtijevati kada prestane glavno potraživanje, iz čega proizlazi da se kamate obračunate za određeno vremensko razdoblje mogu utužiti u apsolutnom iznosu i na njih se tražiti procesne kamate samo ukoliko je prestalo glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze te kamate pa tužitelju pripada zatezna kamata na iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 8.963,49 eura. Zatezna kamata na dospjele nepodmirene zatezne kamate u iznosu od 8.963,49 eura temeljem čl. 29. ZOO-a i čl. 31. st. 2. ZOO-a tužitelju je dosuđena od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovom isplatom odnosno od podnošenja tužbe 12. lipnja 2023., zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

45. Nedospjela glavnica utvrđena je, Aneksom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke presude pa je odbijen je dio glavnog tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.246,99 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućom od 26. 1. 2016. kao neosnovanim.

46. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

47. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

48. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

50. O troškovima tužitelja uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.

51. Sa zahtjevima za isplatu tužitelj je uspio s 29,77 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti, pa tako prosječni uspjeh tužitelja u parnici ukupno iznosi 64,89 %, a tuženikov 35,11 %. Sukladno tome, tužitelju je priznato 29,78 % (64,89%-35,11%) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 250 bodova, sastav podnesaka od 11. travnja 2024., 7. travnja 2026., 27. svibnja 2026. i 13. srpnja 2026. prema Tbr. 8/1 u iznosu od po 250 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanje na ročištima od 20. svibnja 2024., 2. listopada 2025., 9. lipnja 2026. i 17. srpnja 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 250 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 2.250,00 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 4.500,00 eura. Navedeni troškovi priznati su mu razmjerno uspjehu od 29,78 %, odnosno u iznosu od 1.340,01 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 335,03 eura. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 500,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu. Tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 2.175,04 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VII. izreke ove presude.

52. Na trošak je tužitelja dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.

U Krapini 12. kolovoza 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Marija Lulić, odvjetnica u Zagrebu, Pavla Hatza 10, putem e-Oglasne ploče

2. Toni Smrček, odvjetnik Zagrebu, Savska cesta 32, putem e-Oglasne ploče

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte