Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-422/2024-19
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja RZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 9. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 12. kolovoza 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I/I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zakonske zatezne kamate na iznos od 8.077,27 EUR tekuće na iznose :
14,93 EUR od 31.08.2007
14,93 EUR od 30.09.2007
14,93 EUR od 31.10.2007
14,93 EUR od 30.11.2007
14,93 EUR od 31.12.2007
14,93 EUR od 31.01.2008
28,71 EUR od 29.02.2008
28,71 EUR od 31.03.2008
28,71 EUR od 30.04.2008
28,71 EUR od 31.05.2008
28,71 EUR od 30.06.2008
28,71 EUR od 31.07.2008
28,71 EUR od 31.08.2008
28,71 EUR od 30.09.2008
51,13 EUR od 31.10.2008
28,71 EUR od 30.11.2008
53,07 EUR od 31.12.2008
59,52 EUR od 31.01.2009
61,59 EUR od 28.02.2009
55,10 EUR od 31.03.2009
56,13 EUR od 30.04.2009
47,67 EUR od 31.05.2009
40,45 EUR od 30.06.2009
42,07 EUR od 31.07.2009
46,23 EUR od 31.08.2009
45,76 EUR od 30.09.2009
41,79 EUR od 31.10.2009
49,22 EUR od 30.11.2009
54,64 EUR od 31.12.2009
63,35 EUR od 31.01.2010
61,08 EUR od 28.02.2010
72,33 EUR od 31.03.2010
69,87 EUR od 30.04.2010
75,00 EUR od 31.05.2010
109,05 EUR od 30.06.2010
101,77 EUR od 31.07.2010
121,40 EUR od 31.08.2010
115,09 EUR od 30.09.2010
101,73 EUR od 31.10.2010
122,17 EUR od 30.11.2010
154,05 EUR od 31.12.2010
132,08 EUR od 31.01.2011
140,05 EUR od 28.02.2011
129,34 EUR od 31.03.2011
130,95 EUR od 30.04.2011
169,73 EUR od 31.05.2011
172,58 EUR od 30.06.2011
209,12 EUR od 31.07.2011
187,63 EUR od 31.08.2011
96,80 EUR od 30.09.2011
95,47 EUR od 31.10.2011
94,52 EUR od 30.11.2011
99,21 EUR od 31.12.2011
104,14 EUR od 31.01.2012
104,52 EUR od 29.02.2012
101,21 EUR od 31.03.2012
102,85 EUR od 30.04.2012
104,39 EUR od 31.05.2012
101,94 EUR od 30.06.2012
102,76 EUR od 31.07.2012
101,38 EUR od 31.08.2012
97,87 EUR od 30.09.2012
101,58 EUR od 31.10.2012
103,62 EUR od 30.11.2012
102,91 EUR od 31.12.2012
94,96 EUR od 31.01.2013
101,73 EUR od 28.02.2013
102,06 EUR od 31.03.2013
99,21 EUR od 30.04.2013
91,63 EUR od 31.05.2013
91,43 EUR od 30.06.2013
93,07 EUR od 31.07.2013
96,13 EUR od 31.08.2013
100,82 EUR od 30.09.2013
98,40 EUR od 31.10.2013
99,79 EUR od 30.11.2013
101,38 EUR od 31.12.2013
81,68 EUR od 31.01.2014
83,64 EUR od 28.02.2014
83,05 EUR od 31.03.2014
80,74 EUR od 30.04.2014
79,80 EUR od 31.05.2014
80,05 EUR od 30.06.2014
83,03 EUR od 31.07.2014
85,20 EUR od 31.08.2014
84,71 EUR od 30.09.2014
86,78 EUR od 31.10.2014
88,23 EUR od 30.11.2014
87,46 EUR od 31.12.2014
88,49 EUR od 31.01.2015
88,49 EUR od 28.02.2015
88,49 EUR od 31.03.2015
88,49 EUR od 30.04.2015
88,49 EUR od 31.05.2015
88,49 EUR od 30.06.2015
88,49 EUR od 31.07.2015
88,49 EUR od 31.08.2015
88,49 EUR od 30.09.2015,
pa do 30. rujna 2015.,
od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 30. rujna 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana.
I/II. Tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a za isplatu iznosa od 8.077,27 EUR, te za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 30. rujna 2015. do isplate, odbija se kao neosnovan.
II. Utvrđuje se da tražbina tuženika prema tužitelju, istaknuta radi prebijanja u iznosu od 4.230,22 EUR, ne postoji.
III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, navodeći:
- da tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj 9011369965
(u daljnjem tekstu: Ugovor), dana 19.05.2006.;
- da notorna je činjenica da je presudama Visokog trgovačkog suda, odnosno Vrhovnog suda RH, po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača već pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu 8 banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, među kojima je i tuženik, kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom banke-tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i time ništetne, tako da u pojedinačno pokrenutim postupcima pred sudom, pa tako i u ovom postupku, nije potrebno provoditi ponovno dokazni postupak radi utvrđivanja je su li odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštene i time ništetne, jer je dakle to pravno pitanje već pravomoćno riješeno; da uvidom u predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili tuženik i tužitelj može se utvrditi da on sadrži sve nepoštene odredbe – odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke-tuženika i odredbe o predmetnoj valutnoj klauzuli; da prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN.96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja; da odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv tuženika (i još dakle drugih sedam banaka), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača; da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pokreće potrošač; da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva primjenu nekih kriterija i kojih, u samom ugovoru, na zakonu neosnovano, nije navedeno, te da s obzirom na iznijeto potrošač ima pravni interes, a ima i pravo od tuženika potraživati preplaćene anuitete, odnosno preplaćene kamate i preplaćeni tečaj, što ovom tužbom i potražuje od tuženika;
- da navedeni kredit je ugovoren na iznos od 70.737,75 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke za CHF, a da iz tužbi priloženog izračuna sudskog vještaka Natalije Jambrečić odnosno Centra poslovnih analiza, Čakovec, proizlazi da je tužitelj više platio, preplatio kamatu i tečaj po predmetnom ugovoru o kreditu u iznosu vidljivom iz priloženog nalaza vještaka, i koji se novčani iznos potražuje ovom tužbom, kao i pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kada je iznos preplaćen pa do isplate, po stopi iz čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
1.1. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja, u iznosu od 48.572,08 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni iznos, te da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi postavljenom tužbenom zahtjevu, navodeći:
- da budući se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i 502.c Zakona o parničnom postupku;
- da uzevši u obzir činjenicu kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, te pravno više nije niti na snazi, ukazuje se u cijelosti pravno neutemeljen i potpuno promašen ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja; da pravna osnova potraživanja može biti samo novi ugovor o kreditu, dok tužitelj u ovom postupku traži isplatu po ugovoru koji pravno više ne egzistira i ne postoji; da naime, iz Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate; da budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka;
- da odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nisu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe; da prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik je potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope;
- da završno, tuženik ističe i prigovor zastare.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.
3. Tužitelj je ostao u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih navoda iznijetih u tužbi. Tužitelj ističe da su navodi iz odgovora na tužbu na Zakonu neosnovani, a ujedno se napominje da postoji niz sudskih odluka kojima je presuđeno, pa i pravomoćno da u ovakvim slučajevima tužitelj ima pravo podnijeti tužbeni zahtjev kako ga je podnio, odnosno potraživati od tuženika isplatu preplaćene kamate i preplaćenog tečaja; da potpuno je na zakonu neosnovana tvrdnja tuženika da bi sklapanjem dodatka ugovoru prestao postojati osnovni ugovor o kreditu, jer je notorna činjenica da je dodatak ugovora samo dodatak osnovnom ugovoru; da tuženik proizvoljno tumači odredbe osnovnog ugovora i dodatka ugovora ; da što se tiče prigovora zastare ističe se također da je isti neosnovan iz razloga što je u velikom broju sudskih odluka već prihvaćeno pravno shvaćanje da je podnijeta tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prekinula zastaru odnosno konkretna tužba tužitelja podnijeta je u roku u kojem je i mogla biti podnijeta; da dokumentacija koju prilaže tuženik ne odnosi se na ovakav konkretni slučaj a također se napominje da ista nije niti vjerodostojna, niti nije od značaja za ovaj predmet, a niti je tuženik informirao tužitelja o svim potrebnim elementima na zakonom predviđen način. Dalje se navodi da tužitelj je uz tužbu priložio nalaz i mišljenje ovlaštenog sudskog vještaka iz kojeg proizlazi da je tužitelj preplatio s osnove kamate i tečaja iznos od 48.572,08 kuna, te da tužitelju i na pojedine iznose koje je preplatio pripada zakonska zatezna kamata, te ukoliko tuženik osporava taj nalaz vještaka koji je izrađen izvan suda, tužitelj predlaže da se u tom slučaju u ovom predmetu odredi vještačenje po vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo kojega odredi sud te da taj vještak provjeri priloženi vještački nalaz, odnosno da utvrdi visinu preplaćenih novčanih iznosa po osnovi kamate i tečaja i da utvrdi pojedine preplaćene mjesečne iznose i datume preplate .
4. Tuženik je u cijelosti ostao kod odgovora na tužbu i svih iznesenih navoda. Ističe da u postupanju tuženika nije povrijeđen niti jedan propis a ugovori o kreditu potpisani su solemnizirani iz čega je jasno vidljivo da je tužitelj svjesno i obaviješteno ušao u ugovorne odnose; da tužitelj temelji svoj zahtjev na fiksnoj kamati i to po onoj stopi koja je početno ugovorena, a što je protivno volji stranaka i protivno logici propisa koji uređuju ovu materiju; da tuženik se protivi da se u ovom postupku koristi privatno izrađen nalaz i mišljenje financijskog vještaka; da pored toga protivi se i financijskom vještačenju na način kako to predlaže tužitelj; da zadatak vještaka kod konvertiranih kredita treba biti izračun da li je kroz promjenu valute u kreditnom odnosu (konverzija) tuženik vratio i koliko tzv. preplaćene kamate; te da vezano uz prigovor ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom banke i valute iz osnovnog ugovora treba primijetiti da su te odredbe izmijenjene dodatkom osnovnom ugovoru koji je tužitelj prihvatio i potpisao upravo s namjerom da se izvrši konverzija (čl. 1 stavak 3. dodatka), te da je prihvatio izračun konverzije (čl. 2 dodatka). Tuženik osporava visinu i osnovu tužbenog zahtjeva, pozivajući se na činjenicu da je došlo do konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dalje u tijeku postupka tužitelj se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku, broj Gos-1/2019 od 04.03.2020., navodeći da tim rješenjem odlučeno je kako sporazum sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli; da dakle ZID ZPK je propis koji je donesen upravo sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja, te se radi o situaciji gdje su potrošači svojevoljno izabrali takav način rješavanja; da s obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem "informiranog pristanka" odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, jasno je da bili kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom zakonu Republike Hrvatske; da iz Rješenja Vrhovnog suda jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK te nema mjesta drugačijem tumačenju; te da usvajanje tužbenog zahtjeva u smislu bilo kakve naknade po pravovaljanom Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, bilo bi protivno namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivno volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH, protivno europskom zakonodavstvu te stajalištu i praksi EU suda.
5. Tužitelj smatra da navodi tuženika neosnovani su na zakonu i na pravu EU; da tuženik neosnovano obrazlaže kao da nikada ne bi bio vođen sudski postupak po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača; da notorna je činjenica da je taj sudski postupak ne samo vođen nego je i pravomoćno okončan u korist potrošača, te da u tom sudskom postupku je već pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kojima je određeno da je kamata promjenjiva sukladno odluci banke (tuženika) i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, nepoštene i ništetne, te stoga su navodi tuženika neosnovani i suprotni utvrđenjima u pravomoćnoj presudi donijetoj u kolektivnom sporu; da također je iz predmetnog ugovora o kreditu vidljivo da navodi tuženika nisu osnovani; da također je već i Vrhovni sud RH utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatni koja se mijenja odlukom banke i da su nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF; da također tuženik proizvoljno tumači konverziju; da tužitelj niti ne osporava ispravnost izračuna konverzije, već traži da mu tuženik isplati preplaćenu kamatu i tečaj, a da to što je provedena konverzija ne znači da tužitelj nije preplatio kamatu i tečaj; da tužitelj ujedno ističe da to što je sklopljen Aneks ugovoru ne znači da je osnovni ugovor o kreditu prestao vrijediti, da Aneks ugovoru je samo dodatak osnovnom ugovoru o kreditu; da tuženik proizvoljno tumači Aneks ugovoru, a tužitelj posebno ističe da niti iz samog ugovora o kreditu niti iz aneksa tom ugovoru ne proizlazi to što tvrdi tuženik; da sudska praksa koju prilaže tuženik ne odnosi se na ovaj konkretni slučaj, činjenice i okolnosti iz tih drugih spisa nisu identične ovima u ovom predmetu. Tužitelj navodi da uostalom, i nalaz i mišljenje vještaka kojega je tužitelj priložio uz tužbu pokazuje da tužitelj jeste preplatio kamatu i tečaj, a da također je već Vrhovni sud RH utvrdio, zauzeo pravno shvaćanje da potrošač ima pravo i pravni interes na podnošenje pojedinačne tužbe, unatoč provedenoj konverziji; da također iz prava EU proizlazi da je tužitelj ovlašten pokrenuti pojedinačni sudski postupak, a nacionalni sud dužan je potrošaču, tužitelju, pružiti pravnu zaštitu; da tuženik također proizvoljno tumači odluku Vrhovnog suda RH donijetu u postupku Gos -1/2019 od 4.03.20120., a ujedno se ističe da pravno pitanje koje je bilo predmetom onog postupka Gos-1/2019, nije predmetom ovog sudskog postupka.
6. Tuženik u podnesku od 23. siječnja 2026., kojim se očitovao na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Matije Mikca, dipl.oec. od 22.12.2025.g., navodi da tuženik predmetno vještvo osporava u cijelosti, obzirom na činjenicu da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u ovom postupku u svjetlu činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/2015)., da nalaz vještaka je pogrešan i neupotrebljiv obzirom da je konverzija provedena, u ovom slučaju, kao i u svim ostalim slučajevima u kojima je ista provedena, uz striktno poštivanje zakonskih uvjeta za provedbu konverzije, što uostalom potvrđuje i sam vještak u osporavanom nalazu , te da kontradiktoran je pokušaj izjednačavanja prava potrošača koji su odbili mogućnost konvertirati osnovne ugovore o kreditu u CHF s korisnicima kredita koji su prihvatili konverziju jer su potonji obeštećeni za preplaćeni iznos upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. U odnosu na izračunate negativne razlike kamate i tečaja, koji su u Nalazu vještaka iskazani u iznosima kada su isti bili manji u odnosu na anuitete obračunate po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početno ugovorenom tečaju, te je navedene negativne razlike utvrdio u iznosu od 522,45 EUR po osnovi negativne razlike kamate i u iznosu od 3.707,77 EUR po osnovi negativne razlike tečaja – sveukupno 4.230,22 EUR (kako je to prikazano u tablicama na str. 3. – 8. Nalaza), tuženik ističe prigovor radi prebijanja navedenog iznosa s tražbinom tužitelja, u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a i to tako da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u ukupnom iznosu od 4.230,22 EUR (sveukupna negativna razlika), te da se tražbina tužitelja umanji za navedeni iznos koji obuhvaća spomenute negativne razlike.
7. Tužitelj je tužbeni zahtjev specificirao podneskom od 30. svibnja 2026.
/zaprimljenim kod suda 1. lipnja 2026./, te ovim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove kamata i tečaja, u iznosu 8.077,27 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedene pojedinačne mjesečne iznose, do isplate svih navedenih iznosa i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve to u roku 15 dana /točka I) tužbenog zahtjeva/; te nalaže tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka, prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena sve u roku 15 dana /točka II) tužbenog zahtjeva/.
8. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva kako je to učinjeno podneskom tužitelja od 1.6.2026., te stavlja prigovor zastare na preinačeni dio zahtjeva. Tuženik navodi da sve i kada bi tužitelj mogao potraživati iznose više plaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po Ugovoru o kreditu pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala i pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, a što je svakako neosnovano imajući u vidu odredbe ZID ZPK/15 i već rani je iznesene stavove iz odluka VSRH, tužbeni zahtjev kako je specificiran podneskom tužitelja svakako ne može biti osnovan s obzirom na to da isti ne odgovara iznosima utvrđenim u nalazu i mišljenju vještaka, jer tužitelj uopće nije uzeo u obzir iznos pretplate u konverziji od 3.572,42 eur. Tuženik ističe kako sukladno čl.190. Zakona o parničnom postupku nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, a koji pristanak tuženik uskraćuje, budući se isti već upustio o raspravljanje o prvotnoj glavnoj stvari. Tuženik, dakle, ostaje pri svim dosada iznesenim navodima te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku s pripadajućim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
9. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, kako je specificiran u podnesku tužitelja od 30.05.2026., traži da sud presudu donese sukladno nacionalnom pravu, zakonu i Ustavu, a ne prema proizvoljnim i diskriminirajućim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH. Tužitelj ostaje kod svih svojih dosadašnjih navoda, te se protivi svim navodima tuženika koji su u suprotnosti sa iznijetim navodima tužitelja. Posebno se ukazuje sudu da je iz predmetnog nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je postavljen u podnesku od 30.05.2026. osnovan na dokumentaciji koja se nalazi u ovom predmetu i na zakonu.
10. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda, te napominje da je tužitelj konverzijom obeštećen u potpunosti. Tuženik ističe da je Vrhovni sud RH, odlučujući u proširenom vijeću donio odluku broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., kojom je zauzeto pravno shvaćanje o pravnim činiteljima konverzije kredita ugovorenih uz valutnu klauzulu u CHF, te o opsegu restitucijskih zahtjeva korisnika takvih kredita, te da prema navedenom pravnom shvaćanju potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19 C stavka 1. točka 6. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja takvog sporazuma imao bi pravo samo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćenih iznosa koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19C Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, odnosno da tužitelj ne bi imao pravo na isplatu navodne preplate na temelju promjene valute i kamate. Tuženik ostaje pri protivljenju preinaci i ističe prigovor radi prebijanja kako je to istaknuto u podnesku od 23.01.2026.
11. Tužitelj ističe da je revizijska odluka Rev-457/2025-21 od 27.05.2026. na koju se poziva tuženik proizvoljna odluka Vrhovnog suda, suprotna zakonu, Ustavu RH i Konvenciji za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda; da Vrhovni sud i tuženik potpuno neosnovano polaze od pogrešne pretpostavke kao da je predmet konverzije i izračuna konverzije bilo utvrđenje preplaćenih iznosa kamate i tečaja po predmetnom ugovoru o kreditu, te pripadajućih zakonskih zateznih kamata koje tužbenim zahtjevom u ovom predmetu potražuje tužitelj; da iz dokumentacije koja se nalazi u ovom predmetu, a posebice iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka vidljivo je da su predmetna utvrđenja Vrhovnog suda neosnovana, neosnovani su navodi tuženika jer je vidljivo iz nalaza vještaka i ostale dokumentacije u spisu da predmet konverzije i izračuna konverzije uopće nisu bili iznosi koji su predmet ove tužbe i tužbenog zahtjeva ; da tuženik u ovom predmetu nije dokazao da bi iznosi preplaćene kamate i tečaja koje je utvrdio sudski vještak u svojem nalazu bili predmetom konverzije i izračuna konverzije, odnosno tuženik nije dokazao da bi se izračun konverzije odnosio na iznose preplaćene kamate i tečaja koje je ovdje utvrdio sudski vještak, stoga je potpuno na zakonu i Ustavu RH neosnovano pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH i neosnovani su navodi tuženika da bi tužitelj imao pravo samo na zakonsku zateznu kamatu na iznose preplaćene kamate i tečaja koje je utvrdio sudski vještak; da navodi tuženika nisu potkrijepljeni nikakvim relevantnim dokazima, niti zakonskim odredbama, a tužitelj ima saznanja da sudovi diljem RH dosuđuju u ovakvim predmetima tužiteljima pune iznose koje tužitelji potražuju odnosno i utvrđene iznose preplaćene kamate i tečaja i zakonsku zateznu kamatu unatoč predmetnoj revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH jer je očito da je predmetna revizijska odluka Vrhovnog suda RH proizvoljna, nezakonita i diskriminirajuća.
12. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Izračun razlike više plaćenog iznosa kredita po Ugovoru o kreditu broj 9011369965, Natalije Jambrečić, mag.oec., stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo iz Centra poslovnih analiza d.o.o. Čakovec od 29.05.2019. (listovi br. 6-8 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011369965 od 16.12.2015. (listovi br. 22-24 spisa), Plan otplate (list br. 25 spisa), sudsku praksu (listovi br. 26-29 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (listovi br. 30-34 spisa) i Informaciju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke (listovi br. 35-38 spisa); dokumentaciju priloženu od strane tužitelja: Nalozi klijenta od 20.04.2019. (list br. 46 spisa), Plan otplate (listovi br. 47-49 spisa), Ugovor o kreditu broj 9011369965 od 19.05.2006. (listovi br. 50-56 spisa), I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9011369965 od 15.09.2011. (listovi br. 57-59 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011369965 od 16.12.2015. (listovi br. 60-64 spisa), Plan otplate (list br. 65 spisa), Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (listovi br. 66-71 spisa), Ugovor o kreditu broj 9011369965 od 19.05.2006. (listovi br. 72-78 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011369965 od 16.12.2015. (listovi br. 79-83 spisa), Konverziju kredita po ugovoru o kreditu broj 9011369965 (listovi br. 84-85 spisa), Izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (listovi br. 86-91 spisa), Izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015. po ugovoru o kreditu broj 9011369965 (list br. 92 spisa), Prijedlog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011369965 i Obavijesti korisnika kredita o prihvatu konverzije (listovi br. 93-96 spisa), Plan otplate (listovi br. 97-98 spisa), Pregled uplata po kreditu na dan 18.04.2019. (listovi br. 99- 100 spisa) i Knjigovodstvenu karticu (listovi br. 101-115 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: sudsku praksu (listovi br. 123-126 spisa).
12.1. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, smjer financije, Matiji Mikacu iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 22. prosinca 2025. (listovi br. 158-170 spisa) i u Podnesak vještaka od 29. travnja 2026. (listovi br. 191-194 spisa).
13. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je djelomično osnovanim.
14. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka kreditor dana 19. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011369965.
15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren namjenski stambeni kredit – za adaptaciju stambenog objekta, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.737,75 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,35 % godišnje, a promjenjivom sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana, sa rokom otplate 120 mjeseci, u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.
16. Nedvojbeno je da je između tužitelja i tuženika dana 16. prosinca 2015. zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011369965, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015).
17. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu broj 9011369965 od 19.05.2006. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, i to u skladu s odlukom Banke kreditora, znači temeljem jednostranih odluka tuženika, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana uz valutu CHF.
18. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
18.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
18.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
18.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
18.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
19. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
20. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
21. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
22. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
23. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu, no nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio tuženik, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imalo stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje ugovorene promjenjivosti kamatne stope, kao ni značenje valutne klauzule u CHF.
24. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF.
25. Nije sporno da banke mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
26. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
27. Nedvojbena je činjenica da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
28. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
29. Nedvojbeno da se niti o ugovorenoj valuti CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
30. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
31. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno od redbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
32. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
33. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna s topa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik , a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
34. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim paramet rima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
35. Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju a niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
36. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.
37. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
38. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
39. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
40. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
41. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
42. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, te kojima je ugovorena valuta CHF, nepoštene i time ništetne.
43. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO -a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
44. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
45. U presudi RZĐ i RZĐĆ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
46. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene). U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništetan već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.
47. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.
48. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
49. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
50. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
51. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
52. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
53. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
54. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.
55. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
56. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
57. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
58. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
59. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
60. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
61. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
62. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Matiji Mikacu, i to Nalazom i mišljenjem vještaka od 22. prosinca 2025., utvrđeno je:
- da u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužitelj je preplatio iznos od 56.795,60 HRK u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja, specificirano po datumima plaćanja: 12.663,02 HRK se odnosi na razliku temeljem promjena kamatnih stopa, dok se 44.132,58 HRK odnosi na preplatu temeljem rasta tečaja;
- da nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije korisnik do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 40.200,93 HRK, odnosno 5.335,60 EUR prema fiksnom tečaju;
- da tužitelj je nakon konverzije nastavio otplaćivati 12.780,05 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi; prema tečaju na dan konverzije proizlazi da je korisniku utvrđena 1.673,33 EUR veća glavnica; da konvertirani kredit je prijevremeno otplaćen na datum 6.5.2016. kada je plaćen i ovaj višak utvrđene glavnice.
62.1. Podneskom od 29. travnja 2026. sudski je vještak, na zahtjev tužitelja da iskaže utvrđene iznose preplaćenih anuiteta (preplaćene kamate i tečaja ) i datume preplate pojedinih anuiteta, bez umanjenja za tzv. negativne razlike i bez uzimanja u obzir iznosa utvrđene preplate u provedenoj konverziji, utvrdio:
- da ukupno je do datuma konverzije, u slučaju isključenja negativnih razlika, na ime promijenjenih kamata preplaćeno 1.750,18 EUR, na ime promjena tečaja 6.327,09, dakle ukupno 8.077,27 EUR, sa specifikacijom pojedinačnih mjesečnih iznosa prikazanih u tabeli navedenog podneska sudskog vještaka.
63. Nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka sud ocjenjuje stručnim i nepristranim, na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun vještaka, dok su primjedbe tuženika na metodologiju vještačenja koje predstavljaju prigovore pravne prirode već prethodno raspravljene.
64. U odnosu na po tuženiku izneseno protivljenje preinaci tužbe, sud utvrđuje kako je tužitelj povišenjem utuženog iznosa iz točke I. tužbenog zahtjeva sa iznosa od 6.446,62 EUR (48.572,08 kn) na iznos od 8.077,27 EUR, izvršio preinaku tužbe. Međutim, sud ističe da uređenje tužbenog zahtjeva prema danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka predstavlja dopuštenu preinaku tužbe, sukladno odredbama članka 190. st. 2. ZPP-a, te Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. prema kojem je Zaključku u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
65. Na temelju danog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužitelj je uslijed ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnove promjene kamatne stope i s osnove promjene tečaja preplatio iznos od ukupno 8.077,27 EUR, a za koji iznos tužitelj u konverziji nije u cijelosti obeštećen.
66. Dana 27. svibnja 2026. donesena je Presuda i Rješenje u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni br. Rev-457/2025, donesena u proširenom vijeću od 13 sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je prema objavi na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske otpremljena dana 18. lipnja 2026.
67. U obrazloženju prednje navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno je da: "21. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe. 22. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga ovaj sud napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima kako to navodi tužitelj jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji. 23.2. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.
23.3. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.", te je u toj Odluci Vrhovnog suda zauzet slijedeći pravni stav: "Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".
68. Shodno iznesenom, za ovaj sud obvezujućem pravnom stajalištu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo na isplatu utuženog preplaćenog iznosa od 8.077,27 EUR, a niti tog iznosa umanjenog za iznos preplate priznat u konverziji, već tužitelj ima pravo samo na isplatu zateznih kamata na navedeni utvrđeni preplaćeni iznos od 8.077,27 EUR za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do dana konverzije 30.09.2015., tj. pravo na isplatu zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog preplaćenog iznosa sadržanog u navedenom ukupnom iznosu od 8.077,27 EUR, a koji su pojedinačni iznosi specificirani podneskom sudskog vještaka od 29. travnja 2026., pa zaključno do dana 30.09.2015.
69. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
70. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
71. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
72. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
73. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
74. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.
75. Na temelju svega iznesenoga odlučeno je kao u točkama I/I. i I/II. izreke.
76. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja za tzv. negativne razlike, u ukupnom iznosu od 4.230,22 EUR, sud utvrđuje da navedena tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja ne postoji.
77. Naime, nije sporno da su nalazom i mišljenjem sudskog vještaka utvrđene tzv. negativne razlike, kada su kamata i tečaj bili niži od početno ugovorenih, u navedenom ukupnom iznosu od 4.230,22 EUR, a za koji iznos tužitelj nije umanjio konačno postavljeni tužbeni zahtjev.
78. No, odredbama Zakona o zaštiti potrošača ustanovljena je zaštita potrošača od nepoštenih i time ništetnih odredbi potrošačkih ugovora, odnosno u konkretnom slučaju zaštita ovdje tužitelja kao potrošača iz predmetnog Ugovora o kreditu, a koje je nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika i ugovorena otplata kredita vezana uz valutu CHF tužitelju nametnuo upravo tuženik kao banka kreditor. Stoga tuženiku ne pripada pravo na zaštitu od tih nepoštenih i ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, jer tuženik u predmetnom ugovornom odnosu nema status potrošača. Nadalje, tužitelj s osnova tzv. negativnih razlika nije ništa od tuženika primio, pa stoga nije u obvezi tuženiku ništa vratiti.
79. Slijedom prednje izloženog, odlučeno je kao u točci II. izreke.
80. Glede troškova ovog postupka, a obzirom na činjenicu da je tužitelj u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.077,27 EUR sa traženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinačnih preplaćenih iznosa do isplate, uspio samo sa zahtjevom za isplatu zakonskih zateznih kamata na preplaćeni iznos od dospijeća pojedinačnih preplaćenih iznosa pa samo do 30. rujna 2015., tužitelj je uspio u relativno malom dijelu, slijedom čega bi tužitelj razmjerno svom neuspjehu u sporu bio u obvezi tuženiku naknaditi troškove postupka.
80.1. Međutim, o pitanju obeštećenja potrošača kod konvertiranih kredita, u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu, pa i tijekom ovog postupka, nije postojala ustaljena i jedinstvena sudska praksa, a što uostalom proizlazi i same činjenice da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u ranije navedenom predmetu poslovni br. Rev- 457/2025 Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske nakon razmatranja predmeta prepustilo odluku u povodu revizije u toj pravnoj stvari proširenom vijeću od 13 sudaca Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 390. st. 2. ZPP-a, kojom je odredbom propisano da " Ako vijeće ocijeni da bi svojom odlukom odstupilo od ustaljene prakse ili odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili da praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi s pravnim pitanjem o kojem odlučuje nije jedinstvena, odluku će prepustiti proširenom vijeću od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske.".
80.2. Stoga u situaciji kada tužitelj kao potrošač u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa je obzirom na raniju sudsku praksu imao razloga vjerovati u uspjeh, jer u takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev za isplatu utuženog glavničnog iznosa nema razumne izglede za uspjeh, to ovaj sud zauzima stajalište da bi obvezivanje tužitelja na podmirenje troškova tuženika predstavljalo prekomjerni teret pa bi došlo do povrede prava na pristup sudu kao aspekta prava na pošteno suđenje, a u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), te je slijedom navedenog, a primjenom članka 154. st. 4. ZPP-a, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Čakovec, 12. kolovoza 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćnici
2. tuženik po punomoćniku
