REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-506/2023-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja JŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Hrvoje Škalić, Zagreb, Masarykova 22, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 14. srpnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja LŠ, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnice Marine Šuti-Kudelić, na ročištu za objavu presude dana 12. kolovoza 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 931,54 € sa zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 14. lipnja 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 4.551,76 € sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015 godine do isplate.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 350,00 EUR pa se odbija prigovor tuženika radi prebijanja ove tražbine s dosuđenom tražbinom tužitelja.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su tužitelj i tuženik sklopili 2006. Ugovor o kreditu (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“). Ugovorom o kreditu ugovoreno je da će Tuženik staviti na raspolaganje Tužitelju iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom Tuženika.

Nadalje, sklopljen je Aneks Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: „Aneks“) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Tužiteljev zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12.

Citiranom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 je u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

Nadalje, stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III- 2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. (prvostupanjska presuda dalje u tekstu: „kolektivna presuda“).

Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „Zakon o zaštiti potrošača“), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen 2006. kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku.

Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Nadalje, člankom 1022. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

Prema tome, bitni sastojci svakog Ugovora o kreditu su iznos kredita i ugovorene kamate.

Zakonom o obveznim odnosima nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate, odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora.

Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od % godišnje koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Tuženika. Prema tome, Ugovor o kreditu koji su sklopili Tužitelj i Tuženik ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

Tužitelj i Tuženik nesporno su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu Tuženika na čiji sadržaj Tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo tuženik svojom jednostranom odlukom.

Obzirom da tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, što su potvrdile i ranije navedene presude.

Nadalje, a što nije sporno, ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF je utvrđeno ništetnim, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena.

Imajući u vidu da je Tuženik Tužitelju isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK.

Tuženik je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio Tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.

Konačno, budući da je Aneksom Ugovoru o kreditu provedena konverzija, Tužitelj ističe kako je prilikom obračuna konverzije tuženik uzimao u obzir sve uplaćene iznose (dakle iznose koji su posljedica povećanja kamatne stope) te je takve iznose uspoređivao sa simuliranim EUR otplatnim planom te izračunavao preplatu odnosno dugovanje korisnika kredita, ovdje tužitelja.

Slijedom navedenih činjenica i dokaza iz kojih se utvrđuju navedene činjenice jasno proizlazi:

• da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja isključivo jednostranom odlukom tuženika, pri čemu ne postoji nikakav ugovoreni parametar niti kriterij niti formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću takvih parametara, kriterija ili formula izračunava i na temelju toga mijenja;

• da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu u nekoliko navrata povećavao redovnu kamatnu stopu na temelju jednostrane i netransparentne odluke tuženika, bez navođenja ikakvog obrazloženja;

• da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati;

• da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom kamatnim stopama tuženika pa su ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nepoštene i ništetne;

• da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna (zaštitna) klauzula u švicarskim francima, a koja je ništetna, odnosno predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u valuti hrvatska kuna u kojoj je i isplaćen kredit tužitelju;

• da je provedena konverzija u valutu EUR

Dakle, tuženik je na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti Tužitelju sve iznose koje je tužitelj preplatio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

Tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije o kreditu, a koja dokumentacija je neophodna za precizno vođenje ovog sudskog postupka, a pogotovo za izradu nalaza i mišljenja od strane financijskog vještaka.

Tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije dostavio zatraženu dokumentaciju. Zato tužitelj predlaže da sud prvenstveno donese rješenje kojim će naložiti tužitelju u smislu članka 186.b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku dostavi dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor, te da se potom provede financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega, tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva.

Kako je tužba podnesena u lipnju 2023. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije lipnja 2018. godine nastupila je zastara potraživanja.

Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17- 02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare.

Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom.

Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare.

Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje.

Nadalje, tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupila je zastara.

Tuženik ističe kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a.

U ovom slučaju tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti se radi o pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju.

Imajući u vidu tvrdnje tužitelja kako je po ugovoru o kreditu vršio uplate novčanih sredstava, tuženik upućuje da u tom slučaju tom dokumentacijom raspolaže tužitelj, te je na njemu dispozitivno pravo da li će ih dostaviti u spis ili ne. Radi navedenog, tuženik se protivi ideji tužitelja da mu tuženik dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Pravila o teretu dokazivanja su jasna, na tužitelju je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne na tuženiku. Tim više što je kredit otplaćen i zatvoren u 2022. godini, stoga je očekivano da tužitelj raspolaže kreditnom dokumentacijom.

Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.

Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).

Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne.

Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete.

Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete.

Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.

Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne

Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka

Tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor.

Naime, ako je tuženik u cijelosti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK- a NN 102/2015, tada nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate tužitelja su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK-a, slijedom čega učinak provedene konverzije je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Zbog toga tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS- a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze.

Sve tužiteljeve uplate, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF, kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate, uzete su u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu – konverziji.

Sukladno čl. 19.d. ZPK-a tuženik je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora tj. vještaka koji je potvrdio da je tuženik izradio kalkulator u skladu s načinom izračuna propisan čl. 19.c. ZPK-a. Prema tome, na strani tuženika kao banke postoji zakonska presumpcija da je Aneks ugovora napravljen sukladno ZPK- u. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu znači slijedeće:

1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu

2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015,

3. da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK-a, 4. da tuženik kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a.

Obzirom je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom.

Potvrdu navedenog učinio je i Vrhovni sud RH dana 04.03.2020. godine donošenjem rješenja u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019-36 kojim je izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora.10 To je stoga što takva pravila postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim se očito odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava.

U obrazloženju Prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zakonodavac jasno navodi svrhu i cilj predloženog zakonskog rješenja. Tako se navodi kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“. Pored toga zakonodavac navodi kako se pravilima o konverziji postavlja „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u“ koji, između ostalog, ima za cilj „rasteretiti sudove“ pred kojima je značajan broj potrošača podnio (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe (str. 4-6). Drugim riječima, prema stajalištu zakonodavca u slučaju konverzije ugovora o kreditu u CHF-u, koja je učinjena sukladno pravilima ZPK-a, korisnici kredita ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF-u.12

Pored toga, čak niti pravila obveznog prava o stjecanju bez osnove, koja u slučaju ništetnosti ugovora predstavljaju pravni mehanizam za povrat izvršenih činidbi s naslova takvog ugovora, ne dopuštaju takav povrat. Konverzijom kredita u CHF-u u odgovarajući kredit u eure više nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove jer osnova za sva izvršena plaćanja kamate i glavnice s naslova ugovora o kreditu u CHF-u postoji.

To znači kako se povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF- u može tražiti i eventualno ostvariti samo u pogledu ugovora o kreditu u CHF-u koji nisu konvertirani.

Navedeno shvaćanje proizlazi iz pravnog shvaćanja VSRH u odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.prema kojem korisnik kredita u CHF-u, koji je konvertirao svoj ugovor u ugovor o kreditu u eurima, ne bi imao pravni interes za vođenje postupka na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba tog ugovora te povrat učinjenih plaćanja s naslova tako eventualno utvrđene ništetnosti ugovora. Tuženik ujedno ukazuje da je neosnovano pozivanje tužitelja na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine obzirom da je Europski sud presudom u predmetu C-567/20 od 05.05.2022.g. utvrdio da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK),ne podliježu odredbama navedene Direktive 93/13. Sukladno stavu Europskog suda, pitanje konverzije koja je provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK 2015. godine) nije u nadležnosti Direktive 93/13, potrošači u takvim odnosima nemaju pravnog interesa za donošenjem deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kredita ili dodatka te nemaju osnove niti prava za postavljanjem i potraživanjem dodatnih zahtjeva za isplatom jer je konverzijom uspostavljenja ravnoteža između stranaka na način da su retroaktivno sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno sklopljenim Aneksom.

Tuženik je sukladno kogentnim propisima ponudio tužitelju sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, na kojega je tužitelj pristao izražavajući slobodnu volju temeljem potpunih informacija, čime su u potpunosti riješeni međusobni odnosi stranaka te tužitelj nema osnove voditi daljnje postupke.

Na isto ukazuje i Vrhovni sud u rješenju donesenom u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/2019- 36 u kojemu navodi da se sklapanjem Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu radi o novom sporazumu koji predstavlja novu pravnu osnovu, odnosno da sporazum o konverziji ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora, te tužitelj nema pravnog interesa niti prava potraživati isplatu s nekih drugih osnova.

Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke, a kako tužitelj niti ne tvrdi niti pobija aneks ugovora, to se predlaže sudu da bez daljnje odgode zaključi glavnu raspravu temeljem stanja spisa i odbije tužbeni zahtjev. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF,

2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama.

Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu.

Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka

Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik.

Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope.

Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari:

1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere;

Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno.

Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas.

Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji.

Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka

Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu.

Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu.

Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nijerazumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, a posebice se protivi provedbi vještačenja prije no što tužitelj određeno naznači svoje potraživanje. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu.

Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajan a ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule.

Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev Naknadno tuženik ističe i prigovor radi prebijanja, u slučaju da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, svoje tražbine s osnove potplaćenih anuitete tzv. negativnih tečajnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja) u visini od 350,00 EUR.

3. Sud je raspravnim rješenjem naložio tuženiku da dostavi u spis dokumentaciju vezanu uz ugovorni odnos stranka, pa je nakon toga tužitelj dana 19. prosinca 2024. postavio određeni zahtjev za isplatu. Isti obrazlaže navodeći da se sastoji od neisplaćenog iznosa glavnice od 1.697,33 €, iznosa preplate s osnove ništetne odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi od 1.364,58 € te iznosa preplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 3.558,57 €, uvećano za preostali iznos zateznih kamata od 1.008,88 €, sa kamatama od 30. rujna 2015. pa do isplate, takle ukupno 7.429,35 €.

4. Tijekom postupka pročitan je ugovor o kreditu broj 5140030242- 27000051131/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15. veljače 2006. godine, početni otplatni plan, specifikacija uplata po kreditu, otplatni plan po kreditu s prikazom promjena kamatne stope, pregled prometa po kreditu, izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, Aneks u Ugovor o kreditu broj 5140030242-27000051131/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8. veljače 2016. godine, te obavijest o provedenoj konverziji. Saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje po mr. sc. ŽŠ iz Ručević vještačenja d.o.o.

5. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je specificirao zahtjev za isplatu u iznosu od ukupno 5.608,15 €.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska Banka d.d., kao kreditor dana 15. veljače 2006. godine, sklopili ugovor o namjenskom kreditu, broj broj 5140030242-27000051131/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je prednik tuženika tužitelju dao stambeni kredit za adaptaciju kuće, u iznosu od 31.110,00 CHF u protuvrijednosti HRK, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na korištenja kredita..

Korisnik kredita bio je dužan kreditoru vratiti taj iznos kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u HRK obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za deviza na dan dospijeća odnosno dan plaćanje, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

Rok vraćanja je 17 godina, a u članku 4. stoji da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora

8. Nema dvojbi o činjenici da je tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjana i u više je navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

9. Isto tako nije sporna činjenica da su tuženik koji tada poslovao pod tvrtkom Hypo Alpa-Adria Bank d.d. i tužitelj dana 8. veljače 2016 godine, zaključile Aneks uz Ugovor o kreditu broj :5140030242-27000051131/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR), kojim se, a kako to stoji u članku 2. , "Sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, …regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u DHF u kredit denominiran u kunama u s valutnom klauzulom u EUR.."

10. Također, stranke su utvrdile sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.502,78 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR, kao i da preplata na isti dan iznosi 7.652,07 HRK i da se taj iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuitete, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

U članku 3. odredile su kamatnu stopu i definirale od čega se sastoji i na koji način će se mijenjati, po kojim kriterijima.

11. Iz samog ugovora o kreditu je vidljivo da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba te da je namjena kredita bile stambena tj. za adaptaciju kuće, pa sud nema dvojbe da je on ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a nesporna je činjenica i da je i sam tuženik je s tužiteljem kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

12. Prema životno uvjerljivom i logičnom iskazu tužitelja on nije sudjelovao u sastavljanju teksta predmetnog ugovora o kreditu te nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama istog, već je jedino podnio zahtjev za dobivanje kredita. Nije bio upoznat od strane zaposlenika banke s općim uvjetima davanja kredita već je jedino dobio popis dokumentacije koju je dužan donijeti.

Nije bio upoznat s okolnostima vezanim uz kamatnu stopu i valutno klauzulu te pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF niti mu je javni bilježnik tumačio pojedine odredbe tog ugovora.

Kredit je koristio kao stambeni time da nije imao obrt niti je bio vlasnik trgovačkog društva, a po struci je elektrotehničar.

Nekretninu u koju je utrošio kredit nije davao u najam i zakup.

Naveo je da mu je banka ponudila konverziju kad se 2016. interesirao na kojim način može riješiti problem sa kašnjenjem otplate kredita.

13. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja i pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi.

14. Evidentno da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a prema već ustaljenom stavu sudske prakse, ovakvo postupanje je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81. , 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003) odn. kasnije nakon 6. 08. 2007., suprotno člancima 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014).

15. Naime, ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je između ostalog odbijena žalba ovdje tuženika i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. 09. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije o tome pojedinačno pregovaralo.

16. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

17. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

18. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023, 146/2025; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Obzirom na navedenu ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće:

Slavonska banka d.d. (kao pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 15. veljače 2006. Ugovor o kreditu broj: 5140030242- 27000051131/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 31.100,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB- a na dan isplate kredita,

- ugovoren je rok otplate od 17 godina, (otplata u jednakima anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,90 % godišnje,

- dospijeće prve obveze bilo je 1. travnja 2006., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,

- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja,

- ukupno stavljeno u otplatu 31.129,20 CHF.

Kredit je iskorišten 22. veljače 2006., s kojim danom je srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,682661 kn za 1 CHF, pa je dakle iznos kredita stavljen u otplatu od 31.129,20 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 145.767,49 kn, odnosno 19.346,67 EUR.

Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pravni prednik ovdje tuženika) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 8. veljače 2016. Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030242-27000051131/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), sa sljedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 11.502,78 EUR,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos 7.652,07 kn.

Uvidom u primijenjeni otplatni plan s prikazom promjena kamatnih stopa, utvrñeno je kako je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

4,90 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. rujna 2007.,

5,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2008.,

6,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2009.,

6,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010.,

6,50 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2011.,

,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2012.,

5,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. travnja 2012. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,

- 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do izračuna konverzije 30. rujna 2015.

Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 daje se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (22. veljače 2006.) do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015.), kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima:

- Iznos kredita stavljen u otplatu u iznosu od 31.129,20 CHF,

- fiksna kamatna stopa od 4,90 % godišnje do 31.1.2014., te 3,23 % godišnje od 1.2.2014. do 30.9.2015.

te se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazuju razlike u visini obveza, i to:

- prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1),

- zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB-a na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1),

- potom, iskazuju se razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 's' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja1, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac 'r' Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 't' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015.

Nadalje glede pitanja da li je li konverzija predmetnog kredita izvršena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015.) ističe se sljedeće:

- princip konverzije kako je isti propisan odgovarajućim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015.) podrazumijeva da se u obračun uzimaju sva plaćanja od početka inicijalno ugovorene otplate kredita, pa do dana konverzije, osim onih uplata koje su se (tijekom otplate kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF) odnosile na naplaćene zatezne kamate, naknade i troškove koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije (čl. 19.c st. 1. t. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju),

- sve u prethodnoj alineji navedene uplate prilikom konverzije pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrñenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz čl. 19.c st. 1. t. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

- provjera činjenice je li tuženik prilikom obračuna konverzije predmetnog kredita uzeo u obzir sve uplate zahtjeva usporedbu specifikacije svih uplata u kunama koje je korisnik kredita obavio tijekom razdoblja otplate dok je kredit bio vezan uz valutnu klauzulu CHF s analitičkim obračunom konverzije.

Dodatno, imajući u vidu kako je poslovanje tuženika (kao financijske institucije) vrlo strogo regulirano zakonima i podzakonskim aktima, te osim revizorskog podliježe posebnom nadzoru regulatora, kao i uzevši u obzir da je za ispravnost kalkulatora konverzije, u skladu s odredbom čl. 19.d st. 3. ZPK tuženik pribavio mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZPK, proizlazi kako je tuženik i u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR (konverzija početno odobrene glavnice, primjena kamatnih stopa ugovornih kamata, izmjena otplatnog plana, uračunavanje uplata, konverzija preostale glavnice, obračun preplate).

20. Mišljenje je vještaka da:

- ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio tada:

razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.440,60 CHF, odnosno 895,55 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.042,91 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 4.353,77 EUR (konvertirani iznos) (3.938,46 EUR glavnice i 415,31 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

- ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.440,60 CHF, odnosno 895,55 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.897,48 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 4.060,02 EUR (konvertirani iznos) (3.793,03 EUR glavnice i 266,99 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

iznos preostale glavnice na dan konverzije (30.9.2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 31.1.2014. primjenjivala kamatna stopa od 4,90 %, a od 1.2.2014. do 30.9.2015., zakonski odreñena kamatna stopa od 3,23 %, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 1.254,38 EUR,

Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, Sve uplate tužitelja do zaključno 30.9.2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

21. Tuženik je prigovorio kako u osnovnom nalazu i mišljenju nisu ispravno prikazani datumi i iznosi podmirenja anuiteta te su uračunane i razlike po anuitetima od 1.8.2015. i 1.9.2015. koji nisu naplaćeni do konverzije pa je vještak izvršio korekciju pa je u Tabeli 1a na sačinio ispravak datuma plaćanja usklađen sa specifikacijom uplata po kreditu u kunama i to na način da je sve obveze evidentirane na knjigovodstvenoj kartici prometa po kreditu u kunama zatvarao redom evidentiranim uplatama sa specifikacije.

22. Tako je konačno mišljenje vještaka da:

- ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.429,32 CHF, odnosno 888,53 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 488,43 EUR,

razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.936,02 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 931,54 EUR,

nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 4.228,92 EUR (konvertirani iznos) (3.824,55 EUR glavnice i 404,37 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

- ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.429,32 CHF, odnosno 888,53 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 488,43 EUR,

razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.4.2006.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.790,95 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 783,29 EUR,

nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 3.935,60 EUR (konvertirani iznos) (3.679,48 EUR glavnice i 256,12 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata)

23. Tužitelj je u skladu s mišljenjem vještaka specificirao tužbeni zahtjev, a tuženik je istaknuo da ne prigovora samom matematičkom izračunu vještaka te ne traži njegovo saslušanje na glavnoj raspravi, ali da i nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

24. Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine.

Međutim iz pravnih razloga koji se navode u nastavku obrazloženja, nalaz vještaka bitan je za odluku o tužbenom zahtjevu samo u određenom segmentu.

25. Naime, nitko ne dovodi pitanje pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

26. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

27. Nije sporno da je predmetni Aneks ugovoru o kreditu od 8. veljača 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, prednik tužitelja je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji.

Pravo izbora bilo je na predniku tužitelja, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

28. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak ni tužitelj ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

29. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

30. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

31. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

32. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

33.. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koji koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

34. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njenog kredita u EUR i to radi namirenja budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan za kredit u CHF.

35. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

36. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužitelj pristao.

37. Međutim, tužitelj je zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštene i ništetne odrebe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli i to od dana plaćanja do dana sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, a prema recentnom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u revizijskoj odluci br. Rev457/2025-21 od 27 svibnja 2026. godine, te u odluci br. Rev- 205/202-2 od 25. veljače 2026. godine, taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu zahtjev tužitelja osnovan na temelju općeg propisa iz članka 1111. i članka 1115. ZOO.

Naime, prema istom shvaćanju:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji."

38. Zbog toga tužitelj bi imao pravo na isplatu ovih zakonskih zateznih kamata za razdoblje od dana sklapanja ugovora o kreditu pa do dana 30. rujna 2025. godine.

39. Međutim za iznos kamata koji se odnosi na preplatu vezanu za ništetnost promjenjive kamatne stope, nastupila je zastara.

40. Prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, te je zastara tražbine za preplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ponovno počela teći 14. lipnja 204. godine, tj. danom donošenja citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, pa je zastarni rok istekao 14. lipnja 2019. godine, a glede zahtjeva za isplatu zbog ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 dana 15. lipnja 2018. godine, pa bi zastara ove tražbine nastupila 15. lipnja 2023. godine.

41. Uslijed toga dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 931,54 E, nije u zastari, dok je za dio zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata u iznosu od 488,43 € koje su obračunate na preplatu uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o promjenivosti kamatne stope nastupila zastara sukladno odredbama članka 214. stavak 1. i 216. ZOO-a i to dana 14. lipnja 2019 godine, obzriom da je tužitelj tužbu podnio dana 14. lipnja 2023. godine.

42. To zato jer prema odredbi članka 223. ZOO-a kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

43. Iz navedenih razloga osnovan je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 931,54 €, koji se odnosi na zatezne kamate na mjesečne iznose preplate po osnovi tečajnih razlika obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. godine.

44. Neosnovan je prigovor tuženika radi prebijanja jer po stavu ovog suda njegova tražbina prema tužitelju ne postoji, a vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe o valutnoj kalauzuli.

Odlučna je činjenica da je u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti ugovorne odredbe, temeljem čega tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na vraćanje onog što je tuženik kao banka odnosno trgovac primio temeljem te ništetne odredbe, ponašanje samog tuženika koji je postupajući protivno zakonu, ostvario nepripadnu korist. U takvoj situaciji, tužitelj kao potrošač, pa i u razdoblju kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početno ugovorenog tečaja, nije ništa stekao od tuženika pa da bi on kao nesavjesni stjecatelj, mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu prema tužitelju.

Takva tražbina tuženika nije osnovana jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj od tuženika na temelju ništetne odredbe ugovora primio da bi mu ih temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a bio dužan vratiti.

Isto tako stavak 2. cit. članka propisuje kako je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovorna svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U tom smislu tuženik na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, odnosno ovdje tražiti da potraživanje tužitelja umanji prijebojem.

45. S obzirom da su kamate dosuđene u apsolutnom iznosu na taj iznos tužitelju pripada daljnja procesna kamata prema članku 31. st. 1. ZOO-a i to od dana podnošenja takvog zahtjeva sudu ( 19. prosinca 204. godine).

46. U preostalom dijelu tužbeni je zahtjev za isplatu valjalo odbiti kao neosnovan.

47. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 4.. ZPP-a, a uvažavajući činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana u odnosu na tuženika kao trgovca, pa je ocjena suda, da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sud, iako je tužitelj u konkretnom slučaju izgubio parnicu u odnosu na glavno potraživanje, a uspio je samo u odnosu na sporedno potraživanje (uglavničene kamate), primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

Glede pitanja obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita koje je podložno tumačenju sudova, u trenutku podnošenja tužbe) nije postojala ustaljena i jedinstvena sudska praksa. U tom smislu tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK očito nije bila neosnovana niti lišena svakog izgleda za uspjeh, pa bi u konkretnoj situaciji obvezivanjem na plaćanje troškova postupka tužitelju bio nametnut znatan financijski teret koji nije spojiv s pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

U Zlataru, dana 12. kolovoza 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika