REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 779/2020-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj BO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg kao punomoćnica zastupa odvjetnica Ana Pavičić, Ulica Veslarska 3, Rijeka, i tuženik Hrvatska poštanska banka OIB 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 16. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice, 12. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz ugovora o kreditu br. 215840 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d. d. kao kreditora 20. ožujka 2008., potvrđenog kod javnog bilježnika Rite Udovičić pod posl. br. OV 2052/08 dana 21. ožujka 2008., a koje glase:
1. IZNOS KREDITA:
„Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu 33.724,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB -a za devize vežećem na dan isplate.“
2. KAMATNA STOPA:
„2. 1. Redovna kamatna stopa 6,10 % godišnja, promjenjiva, u skladu sa
Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“
4. VALUTNA KLAUZULA:
„Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“ 8. NAČIN OTPLATE:
„Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 494,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 5.238,90 eura (pet tisuća dvjesto trideset osam eura i devedeset centa) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 14,91 euro od 1
– 4. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 16,96 eura od 14. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 19,77 eura od 17. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 21,19 eura od 14. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 17,83 eura od 2. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 17,34 eura od 3. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 12,07 eura od 2. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 7,43 eura od 3. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 9,05 eura od 4. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 12,49 eura od 3. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 10,74 eura od 3. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 8,79 eura od 4. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 13,27 eura od 23. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 17,51 euro od 3. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 21,97 eura od 10. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 20,80 eura od 17. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 28,32 eura od 2. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 26,38 eura od 5. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 30,16 eura od 3. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 51,45 eura od 4. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 46,60 eura od 7. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 64,78 eura od 5. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 55,19 eura od 30. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 47,98 eura od 3. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 69,91 euro od 2. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 83,46 eura od 4. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 73,63 eura od 2. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 75,07 eura od 5. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 68,02 eura od 5. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 70,19 eura od 10. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 94,20 eura od 2. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 97,57 eura od 2. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 124,13 eura od 2. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 114,49 eura od 4. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 99,46 eura od 4. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 99,07 eura od 7. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 97,43 eura od 13. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 3.479,29 eura od 17. prosinca 2011. do isplate,
i to do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,3 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. po stopi 5,15 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2026. po stopi 5,15 % godišnje te od 1. srpnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio od tuženika isplatu 236,12 eura (dvjesto trideset šest eura i dvanaest centa) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 10,11 eura od 3. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,34 eura od 4. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 9,57 eura od 23. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 10,13 eura od 3. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 9,36 eura od 10. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 9,58 eura od 17. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 9,47 eura od 2. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 9,98 eura od 5. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 8,63 eura od 3. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 9,13 eura od 4. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 9,32 eura od 7. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 8,60 eura od 5. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 8,78 eura od 30. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 8,95 eura od 3. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 8,25 eura od 2. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 8,98 eura od 4. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 7,74 eura od 2. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 8,17 eura od 5. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 8,04 eura od 5. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 8,17 eura od 10. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 7,52 eura od 2. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 7,65 eura od 2. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 7,52 eura od 2. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 7,38 eura od 4. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 7,25 eura od 4. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 7,34 eura od 7. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 6,47 eura od 13. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 3,42 eura od 17. prosinca 2011. do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 2.000,00 (dvije tisuće) eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. kolovoza 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.
V. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka se odbija.
VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. 1. 1. Tužitelj je 31. prosinca 2020. podnio tužbu protiv Sberbank d. d. radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu br. 215840 kojeg su on kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik Volksbank d. d. kao kreditor sklopili 20. ožujka 2008., a potvrđen je kod javnog bilježnika Rite Udovičić pod posl. br. OV 2052/08 dana 21. ožujka 2008., i to odredbi koje glase:
1. IZNOS KREDITA:
„Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu 33.724,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB -a za devize vežećem na dan isplate.“
2. KAMATNA STOPA:
„2. 1. Redovna kamatna stopa 6,10 % godišnja, promjenjiva, u skladu sa
Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“
4. VALUTNA KLAUZULA:
„Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“
8. NAČIN OTPLATE:
„Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 494,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“
1. 1. 2. Osim toga, zatražio je da mu Sberbank d. d. isplati:
– 12.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 25. ožujka 2008. po osnovi ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi,
– 38.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 12. prosinca 2011. do isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli.
1. 2. U tužbi je naveo da je s Volksbank d. d. 20. ožujka 2008. sklopio ugovor o kreditu br. 215840. Tim ugovorom mu je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 33.724,94 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunatog po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate.
1. 3. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke. U vrijeme sklapanja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedena odredba je dio standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojem se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj je bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegovog stupnja znanja. To je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane banke bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditn ih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je odredba o promjeni kamatne stope na temelju jednostrane obveze tuženika ništetna, pa bi tužitelj trebao platiti početno ugovorenu kamatu 6,10 %.
1. 4. U vrijeme sklapanja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, banka je propustila u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su takve odredbe ništetne. Tužitelj u vrijeme ugovaranja kredita nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Banka ga je trebala informirati o specifičnim rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF te o mogućim posljedicama tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. On nije bila upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, pa niti na to da je znatno rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF u odnosu na valutnu klauzulu EUR. S obzirom na to da tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, on u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, pa nije mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. Zbog toga su ugovorne odredbe kojim se glavnica i anuiteti vežu uz tečaj valute švicarskog franka ništetne.
1. 5. Posljedica ništetnosti sastoji se u obvezi ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. U konkretnom slučaju treba se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i početni srednji tečaj švicarskog franka jer su jedino ti parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Tužitelj je zbog ništavih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio predmetni kredit i to prilikom plaćanja anuiteta oko 12.000,00 kuna te kod prijevremene otplate kredita oko 38.00,00 kuna.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je iznio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporio tužbeni zahtjev po osnovi i visini te istaknuo prigovor zastare. U bitnome je naveo kako se utvrđenja iz parnice „Potrošač“ ne mogu primijeniti u ovom slučaju. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. U kolektivnom sporu utvrđivana je tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. Sve i kada bi ta presuda bila primjenjiva, niti tada nema mjesta njezinoj izravnoj primjeni i automatskoj vezanosti suda utvrđenjima iz te presude. Potrebno je razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika u toj parnici od pravnog odnosa tuženika i svake pojedinačne osobe. U prvom slučaju riječ je o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se ocjenjuje kroz apstraktnu odredbu „prosječnog potrošača“, a u drugom slučaju riječ je o konkretnom pravnom odnosu s konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje se razlikuju od slučaja do slučaja. Ako bi presuda iz parnice „Potrošač“ bila primjenjiva, predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnim u parnici „Potrošač“.
2. 2. Tužitelj je parnični postupak pokrenuo 30. prosinca 2020., pa je njegovo potraživanje u zastari s obzirom na to da se primjenjuje trogodišnji zastarni rok ako se predmet kvalificira kao postupak za naknadu štete ili za povrat mjesečnih anuiteta. Ako bi bila riječ o stjecanju bez osnove, zastarni rok je pet godina, a počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla.
2. 3. Materijalno pravo važeće u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive ugovorne kamatne stope. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Njemu je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika koji je dostupan svima. Iz toga je očito da se je o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo. Ta odredba je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Tuženik je odluku o promjeni kamatne stope donosio u pravilu jednom godišnje u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika.
2. 4. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Riječ je o jasnoj i lako uočljivoj odredbi. Tužitelj se je prije sklapanja ugovora bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora. Osim toga, on je sve dodatne informacije i pojašnjenja u vezi valutne klauzule i njezinog učinka mogao dobiti od službenika tuženika. Tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na njegovu štetu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, ona mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja mora biti značajna. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, nije relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti, ugovorene valutne klauzule prema kojoj su ugovorne stranke imale jednake i ravnopravne startne pozicije. Tuženik je također bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim promjenama tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništetnosti takve odredbe, već može doći do primjene drugih pravnih instituta (primjerice clausula rebus sic stantibus). Stoga nije ispunjena pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali zakonski ili podzakonski propisi koji bi od tuženika zahtijevali određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača.
2. 5. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik je istaknuo da osporava anticipiranu metodu kojom je tužitelj zatražio isplatu.
3. Tužitelj je nakon financijskog vještačenja u podnesku od 3. veljače 2025. uredio tužbeni zahtjev tako što je zatražio isplatu:
– 236,12 eura sa zateznim kamatama kako je to određeno u t. III. izreke po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o kamatnoj stopi,
– 5.238,90 eura sa zateznim kamatama kako je to određeno u t. II. izreke po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli.
4. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu br. 215840 od 20. ožujka 2008. (10.–19.), otplatne tablice (21.–31., 191., 192.), lista plasiranja kredita (32.), izvaci iz sudskog registra (171.–184., 261.–273.), opći uvjeti (186.–189.), odluka o visini kamatne stope (190.), nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš (231.– 248.). Osim toga, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (286., 287.).
5. Tužbeni zahtjevi za djelomično utvrđenje ništetnosti ugovora su osnovani u cijelosti, dok je tužbeni zahtjev za isplatu djelomično osnovan.
6. Pravni prednik tuženika Volksbank d. d., kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, su 20. ožujka 2008. sklopili ugovor o kreditu br. 215840 kojim je prema čl. 1. ugovora tužitelju odobren kredit u iznosu 33.724,94 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Rite Udovičić 21. ožujka 2008. pod posl. br. OV 2052/08. Prema čl. 2. 1. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu u iznosu 6,1 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. U čl. 2. 4. ugovora određeno je da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukama o kamatama i naknadama kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate. Prema čl. 3. ugovora namjena kredita je kupnja vozila. U skladu s čl. 4. ugovora kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Rok otplate kredita prema čl. 5. ugovora iznosi 84 mjeseci. Na temelju čl. 8. ugovora korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 494,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu počevši od 1. svibnja 2008. U čl. 11. 4. ugovora određeno je da za sve sporove iz ovog ugovora stranke ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.
7. 1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje obiteljskog automobila Renault Megane. Taj automobil mu nije služio za poslovne svrhe, već samo za njegovu obitelj. Autokuća u [adresa] ga je uputila na sklapanje ugovora o kreditu s tadašnjom Volksbank d. d. U vezi sklapanja ugovora o kreditu otišao je u poslovnicu banke u Puli. Tamo mu nisu ništa posebno objašnjavali, sve je već bila gotova stvar. Prethodno je pročitao koliko iznosi kamatna stopa. Nisu mu nudili nikakve druge vrste ugovora osim ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Nije bilo niti jedne druge opcije. U vrijeme sklapanja ugovora to mu je bilo povoljno. Početne rate iznosile su oko 1.000,00 kuna. S vremenom su se počele dizati te su mu posljednje rate bile oko 3.000,00 kuna. Zbog toga je podignuo drugi kredit kako bi otplatio ovaj kredit. Bilo mu je poznato da sklapa ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, ali nitko ga nije uputio na rizike niti u vezi promjenjive kamatne stope niti valutne klauzule u CHF. Tekst ugovora o kreditu sastavljen je isključivo kod banke. Kredit je bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi".
7. 2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio uvjerljivim i podudarnim s ostalim izvedenim dokazima, pa ga je prihvatio kao istinitog.
8. 1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
8. 2. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluge), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
8. 3. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj sklopio predmetni ugovor kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.
9. Prvo sporno pitanje odnosi se na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i s tim u vezi na valjanost prorogacijske klauzule.
9. 1. 1. Ugovorom o kreditu je između stranaka ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, dakle u mjestu sjedišta tuženika, u smislu čl. 70. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025., nadalje ZPP). U čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., 59/2023.), koji je trenutno na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nadalje Direktiva), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Iste odredbe bile su sadržane u čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
9. 1. 2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).
9. 1. 3. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv R. M. Q. te A3 i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čije je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
9. 1. 4. U ovom slučaju tuženik nije dokazao da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, bila posebno pregovarana te da je tužitelj mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, koji ima prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Pritom je utvrđeno i da udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja do [adresa] iznosi 223 km.
9. 1. 5. Stoga je zaključeno da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.
9. 2. 1. Na temelju čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023.) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gd je potrošač ima prebivalište (st. 1.). Druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište (st. 2.). Od tih odredbi može se odstupiti samo sporazumom: 1. koji je sklopljen nakon nastanka spora, 2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. tog članka ili 3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države.
9. 2. 2. Prema tome, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a od čega se može odstupiti samo sporazumom sklopljenim nakon nastanka spora. Ovo pravilo upućuje na mjesnu nadležnost suda na području kojeg potrošač ima prebivalište, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen. U protivnom bi bilo propisano da potrošač može pokrenuti postupak pred sudovima države gdje ima prebivalište, a ne pred sudovima mjesta njegovog prebivališta. Isti pravni stav zauzet je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. i u rješenju Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž 4346/2023-2 od 7. svibnja 2024.
9. 2. 3. Ovdje je potrebno napomenuti kako je riječ o procesnim odredbama za čiju primjenu nije odlučujuće vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, već trenutak kada je tužba podnesena sudu. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu u vrijeme kada je Zakon o potrošačkom kreditiranju bio na snazi, potrebno je primijeniti te odredbe. To neizravno proizlazi i iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Zagrebu.
9. 2. 4. U konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača te nakon nastanka spora nije s tuženikom sklopio sporazum o mjesnoj nadležnosti. Stoga se ni po ovoj osnovi ne može prihvatiti nadležnost mjesno nadležnog suda u Zagrebu zasnovanog na prorogacijskoj klauzuli iz ugovora o kreditu.
9. 3. U skladu s iznijetim zaključeno je da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu ništetna te da je ovaj sud mjesno nadležan na temelju okolnosti što je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe imao prebivalište na području njegove nadležnosti.
10. Sljedeća sporna pitanja odnose se na valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
10. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika Sberbank d. d. (ranije Volksbank d. d.) od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10. 2. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz ovih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
10. 3. Međutim, u tom kolektivnom sporu nije raspravljeno o tome je li u svakom pojedinačnom slučaju pravni prednik tuženika obavijestio potrošača o uvjetima i pravnim posljedicama sklapanja ugovora. Tako je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. navedeno kako "(…) odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), podnositeljici je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja." U skladu s tim je u svakom predmetu potrebno utvrditi je li banka dala potrošaču potpune, odnosno sveobuhvatne obavijesti o promjenama kamatne stope i promjeni tečaja švicarskog franka, pa da je tek nakon toga potrošač pristao na sklapanje ugovora o kreditu. Tako je i u ovom predmetu potrebno utvrditi te činjenice, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je pravomoćno utvrđeno da je pravni prednik tuženika u svojoj poslovnoj praksi postupao na nepošten način što je za posljedicu imalo da su obveze potrošača tijekom otplate kredita znatno povećane u odnosu na obveze koje su mu predočene prilikom sklapanja ugovora.
10. 4. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da mu je pravni prednik tuženika objasnio sadržaj spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da mu je predočio mogućnost znatnog povećanja anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i porasta vrijednost švicarskog franka. Tuženik je u ovom postupku trebao dokazati da je prije sklapanja ugovora o kreditu njegov pravni prednik predočio tužitelju realnu mogućnost znatnog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope, pa da je on na to pristao, no u pogledu toga nije predložio niti jedan relevantan dokaz.
10. 5. Na temelju navedenog je zaključeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuž itelja kao potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) ništetne.
10. 6. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. I. izreke.
11. 1. U vrijeme sklapanja ugovora su ugovorne stranke postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, odnosno o visini iznosa kredita, visini kamatne stope i visini obroka čijom otplatom se kredit treba vraćati. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio suglasan s uvjetima povrata kredita prema početnim parametrima, odnosno početnoj kamatnoj stopi i tada važećem tečaju CHF. Te okolnosti su mu u to vrijeme bile poznate. Riječ je o osnovnim odrednicama ugovora o kreditu s kojima se je suglasio jer u protivnom ne bi potpisao ugovor o kreditu.
11. 2. U skladu s navedenim ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nisu bile ni uvjet ugovora o kreditu ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
12. Nadalje je potrebno razmotriti tuženikov prigovor zastare.
12. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Međutim, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
12. 2. Prema tome, zastara za potraživanje više plaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počela je teći 13. lipnja 2014. kada je u tom dijelu postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. U odnosu na potraživanje više plaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF zastara je počela teći 14. lipnja 2018. kada je u tom dijelu postala pravomoćna navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu.
12. 3. S obzirom na to da je tužba podnesena sudu 31. prosinca 2020. te da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio kako je prigovor zastare tuženika osnovan u odnosu na novčano potraživanje po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok nije osnovan u pogledu novčanog potraživanja na ime ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.
13 1. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš, koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da preplata po ugovoru o kreditu zbog povećanja kamatne stope iznosi 236,12 eura, a zbog povećanja tečaja švicarskog franka od sklapanja ugovora iznosi 5.238,90 eura.
13. 2. Preplata zbog povećanja tečaja CHF je po mjesecima iznosila: 3. studenog 2008. 14,91 euro, 13. siječnja 2009. 16,96 eura, 16. veljače 2009. 19,77 eura, 13. ožujka 2009. 21,19 eura, 1. travnja 2009. 17,83 eura, 2. svibnja 2009. 17,34 eura, 1. lipnja 2009. 12,07 eura, 2. srpnja 2009. 7,43 eura, 3. kolovoza 2009. 9,05 eura, 2. listopada 2009. 12,49 eura, 2. studenog 2009. 10,74 eura, 3. prosinca 2009. 8,79 eura, 22. prosinca 2009. 13,27 eura, 2. siječnja 2010. 17,51 euro, 9. veljače 2010. 21,97 eura, 16. ožujka 2010. 20,80 eura, 1. travnja 2010. 28,32 eura, 4. svibnja 2010. 26,38 eura, 2. srpnja 2010. 30,16 eura, 3. kolovoza 2010. 51,45 eura, 6. rujna 2010. 46,60 eura, 4. listopada 2010. 64,78 eura, 29. listopada 2010. 55,19 eura, 2. studenog 2010. 47,98 eura, 1. prosinca 2010. 69,91 euro, 3. siječnja 2011. 83,46 eura, 1. veljače 2011. 73,63 eura, 4. ožujka 2011. 75,07 eura, 4. svibnja 2011. 68,02 eura, 9. svibnja 2011. 70,19 eura, 1. lipnja 2011. 94,20 eura, 1. kolovoza 2011. 97,57 eura, 1. rujna 2011. 124,13 eura, 3. listopada 2011. 114,49 eura, 3. studenog 2011. 99,46 eura, 6. prosinca 2011. 99,07 eura, 12. prosinca 2011. 97,43 eura i 16. prosinca 2011. 3.479,29 eura.
14. 1. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskom franku tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do povećanja anuiteta zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka.
14. 2. Tuženik je na osnovi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.
14. 3. Visina zateznih kamata se od 1. siječnja 2008. određuje prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te je iznosila: 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., 12 % godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., 8,14 % godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., 8,05 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2016., 7,88 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2016., 7,68 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2017., 7,41 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2017., 7,09 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., 6,82 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018., 6,54 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019., 6,3 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023., 7,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024., 7,25 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2024., 6,15 % godišnje od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. , 5,15 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. te od 1. siječnja do 30. lipnja 2026. Od 1. srpnja 2026. izračunava se po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., 69/2026.) uvećanoj za tri postotna poena.
14. 4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. II. i III. izreke.
15. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
15. 1. Na temelju čl. 154. ZPP-a pravo na naknadu troškova postupka ovisi o uspjehu stranke u parnici. Prema tome, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
15. 2. Budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi, tuženik mu je na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a dužan naknaditi opravdane troškova postupka u cijelosti.
15. 3. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe 200,00 eura, podnesaka od 30. travnja 2021., 6. studenog 2024. i 13. siječnja 2025. po 200,00 eura, podnesaka od 17. rujna 2021., 13. travnja 2023., 18. svibnja 2023., 18. kolovoza 2023., 23. siječnja 2024., 29. srpnja 2024. i 11. listopada 2024. po 50,00 eura, na ročištima od 12. siječnja 2023., 3. travnja 2023. i 16. srpnja 2026. po 200,00 eura, za PDV 437,50 eura te za trošak vještačenja 600,00 eura.
15. 4. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova zastupanja za sastav tužbe, podnesaka od 30. travnja 2021., 6. studenog 2024. i 13. siječnja 2025. te na ročištu od 16. srpnja 2026. u zatraženim iznosima, dok mu za ročišta od 12. siječnja 2023. i 3. travnja 2023. pripada naknada po 100,00 eura u skladu s tar. br. 9. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023. , 107/2025.) jer se na tim ročištima nisu izvodili dokazi niti se je raspravljalo o glavnoj stvari, već samo o procesnim pitanjima. Podnesci od 17. rujna 2021., 13. travnja 2023., 18. svibnja 2023., 18. kolovoza 2023., 23. siječnja 2024., 29. srpnja 2024. i 11. listopada 2024. nisu bili potrebni za vođenje spora u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa po toj osnovi tužitelj nema pravo na naknadu troškova. Prema tome, na ime zastupanja pripada mu ukupno 1.200,00 eura. PDV na tu svotu iznosi 300,00 eura. Pored toga, pripada mu pravo na naknadu za troškove vještačenja u visini 500,00 eura.
15. 5. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 2.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. kolovoza 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni tužiteljev zahtjev u preostalom dijelu i tuženikov zahtjev u cijelosti.
U Pazinu 12. kolovoza 2026.
Sudac
mr. sc. Emanuel Radolović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.
DNA:
1. tužitelj p. p.,
2. tuženik p. p.
