REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 23/2022-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj MK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg kao punomoćnica zastupa odvjetnica Nives Grgić Bažon, Ciscuttijeva 15, Pula – Pola, i tuženik Erste & Steiermärkische Bank d. d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, Rijeka, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d. o. o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 14. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice, 12. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 8. ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607-5102203892 sklopljenog 25. siječnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz čl. 2. i 7. ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607-5102203892 sklopljenog 25. siječnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke.
III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu 585,39 eura (petsto osamdeset pet eura i trideset devet centa) uvećano za zatezne kamate.
IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu 124,46 eura (sto dvadeset četiri eura i četrdeset šest centa) uvećano za zatezne kamate.
V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 4.149,12 eura (četiri tisuće sto četrdeset devet eura i dvanaest centa) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 3,96 eura od 1. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 6,90 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 8,09 eura od 1. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 9,30 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 5,70 eura od 1. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 5,51 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 2,16 eura od 1. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 2,46 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 5,60 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 9,69 eura od 1. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 8,70 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 15,75 eura od 1. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 14,52 eura od 4. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 15,89 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 34,64 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 30,49 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 45,75 eura od 1. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 38,19 eura od 1. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 31,49 eura od 1. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 50,90 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 59,65 eura od 5. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 52,35 eura od 3. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 55,11 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 49,47 eura od 1. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 50,16 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 69,43 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 68,89 eura od 2. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 94,94 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 91,80 eura od 1. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 74,31 eura od 1. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 73,46 eura od 1. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 72,64 eura od 2. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 76,74 eura od 1. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 81,77 eura od 1. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 81,89 eura od 1. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 78,16 eura od 3. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 79,78 eura od 11. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 81,71 eura od 1. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 79,87 eura od 1. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 80,16 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 78,24 eura od 1. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 74,55 eura od 3. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 78,77 eura od 1. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 79,92 eura od 1. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 80,01 eura od 1. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 74,71 eura od 4. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 76,41 eura od 6. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 80,35 eura od 6. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 74,66 eura od 10. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 70,38 eura od 3. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 67,88 eura od 1. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 70,99 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos 73,14 eura od 2. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 78,03 eura od 3. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 75,59 eura od 1. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 76,94 eura od 1. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos 78,04 eura od 1. siječnja 2014. do isplate,
– na iznos 79,34 eura od 1. veljače 2014. do isplate,
– na iznos 81,52 eura od 3. ožujka 2014. do isplate,
– na iznos 79,17 eura od 8. travnja 2014. do isplate,
– na iznos 78,29 eura od 3. svibnja 2014. do isplate,
– na iznos 76,12 eura od 4. lipnja 2014. do isplate,
– na iznos 77,67 eura od 1. srpnja 2014. do isplate,
– na iznos 80,24 eura od 6. kolovoza 2014. do isplate,
– na iznos 82,58 eura od 2. rujna 2014. do isplate,
– na iznos 82,96 eura od 1. listopada 2014. do isplate,
– na iznos 84,37 eura od 1. studenog 2014. do isplate,
– na iznos 86,39 eura od 1. prosinca 2014. do isplate,
– na iznos 85,56 eura od 1. siječnja 2015. do isplate,
– na iznos 86,79 eura od 4. veljače 2015. do isplate,
i to do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,3 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po s topi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. po stopi 5,15 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2026. po stopi 5,15 % godišnje te od 1. srpnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena u roku 15 dana.
VI. Odbija se tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio od tuženika isplatu 116,42 eura (sto šesnaest eura i četrdeset dva centa) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 0,01 eura od 14. ožujka 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. lipnja 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. rujna 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. prosinca 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. siječnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. travnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. lipnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. srpnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. listopada 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. siječnja 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. ožujka 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. travnja 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. svibnja 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. rujna 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. studenog 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. prosinca 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. siječnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,95 eura od 1. veljače 2008. do isplate,
– na iznos 0,95 eura od 1. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos 0,93 eura od 3. travnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,93 eura od 1. svibnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,92 eura od 1. lipnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,91 eura od 1. srpnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,91 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate,
– na iznos 0,89 eura od 1. rujna 2008. do isplate,
– na iznos 0,89 eura od 1. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 0,88 eura od 1. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 0,88 eura od 5. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 0,86 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 0,86 eura od 1. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 0,85 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 0,84 eura od 1. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 5,53 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 5,46 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 5,41 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 5,35 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 5,30 eura od 1. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 5,24 eura od 1. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 5,19 eura od 1. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 5,12 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 5,07 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 5,00 eura od 1. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 4,95 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 4,88 eura od 1. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 4,82 eura od 4. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 4,76 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 4,70 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 4,63 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 4,57 eura od 1. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 4,50 eura od 1. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 1,84 eura od 1. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 1,81 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 1,78 eura od 5. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 1,76 eura od 3. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 1,73 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 1,70 eura od 1. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 1,67 eura od 1. svibnja 2011. do isplate.
VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 1.693,89 eura (tisuću šesto devedeset tri eura i osamdeset devet centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. kolovoza 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena u roku 15 dana.
VIII. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka se
odbija.
IX. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. 1. Tužitelj je 16. siječnja 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne odredba iz čl. 8. ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607- 5102203892 sklopljenog 25. siječnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke , kao i odredbe iz čl. 2. i 7. tog ugovora o kreditu u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke. Osim toga, zatražio je od tuženika isplatu 31.140,77 kuna sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 33,96 kuna od 1. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 56,06 kuna od 1. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 65,05 kuna od 1. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 79,54 kuna od 6. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 47,02 kuna od 1. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 65,45 kuna od 1. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 35,52 kuna od 1. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 0,42 kuna od 1. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 14,87 kuna od 1. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 40,29 kuna od 1. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 15,55 kuna od 1. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 13,12 kuna od 1. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 42,54 kuna od 1. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 66,14 kuna od 1. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 96,99 kuna od 1. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 89,54 kuna od 1. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 142,62 kuna od 1. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 131,25 kuna od 3. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 143,73 kuna od 1. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 284,99 kuna od 1. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 244,73 kuna od 1. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 368,72 kuna od 1. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 311,69 kuna od 1. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 250,46 kuna od 1. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 396,66 kuna od 1. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 469,30 kuna od 5. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 415,35 kuna od 1. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 432,49 kuna od 1. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 385,91 kuna od 1. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 391,09 kuna od 1. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 525,09 kuna od 1. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 534,93 kuna od 2. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 717,29 kuna od 1. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 693,56 kuna od 1. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 561,83 kuna od 1. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 543,76 kuna od 1. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 534,80 kuna od 2. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 568,47 kuna od 1. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 606,32 kuna od 1. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 607,21 kuna od 1. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 579,99 kuna od 3. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 591,32 kuna od 4. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 605,91 kuna od 1. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 592,06 kuna od 1. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 593,46 kuna od 2. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 579,78 kuna od 1. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 552,63 kuna od 3. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 583,75 kuna od 1. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 592,42 kuna od 1. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 593,10 kuna od 1. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 549,63 kuna od 4. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 571,34 kuna od 6. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 587,83 kuna od 6. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 561,85 kuna od 10. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 520,50 kuna od 3. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 501,71 kuna od 1. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 525,14 kuna od 1. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos 541,28 kuna od 2. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 580,91 kuna od 3. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 559,80 kuna od 1. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 569,95 kuna od 1. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos 578,27 kuna od 1. siječnja 2014. do isplate,
– na iznos 567,54 kuna od 1. veljače 2014. do isplate,
– na iznos 583,96 kuna od 3. ožujka 2014. do isplate,
– na iznos 565,21 kuna od 8. travnja 2014. do isplate,
– na iznos 559,40 kuna od 3. svibnja 2014. do isplate,
– na iznos 544,64 kuna od 4. lipnja 2014. do isplate,
– na iznos 555,02 kuna od 1. srpnja 2014. do isplate,
– na iznos 574,57 kuna od 6. kolovoza 2014. do isplate,
– na iznos 594,58 kuna od 2. rujna 2014. do isplate,
– na iznos 594,89 kuna od 1. listopada 2014. do isplate,
– na iznos 605,49 kuna od 1. studenog 2014. do isplate,
– na iznos 620,71 kuna od 1. prosinca 2014. do isplate,
– na iznos 614,51 kuna od 1. siječnja 2015. do isplate,
– na iznos 623,37 kuna od 4. veljače 2015. do isplate.
1. 2. U tužbi je naveo da je s tuženikom 25. siječnja 2005. sklopio ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5102203892. Tim ugovorom mu je odobren kredit u iznosu 38.800,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja. Ugovorena je redovna kamata 5,49 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Određeno je da se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U slučaju promjene kamatne stope, tuženik je bio ovlašten povisiti ili sniziti iznos anuiteta, dok je tužitelj bio u obvezi plaćati tako izmijenjene anuitete.
1. 3. Ugovor o kreditu sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz tečaj švicarskog franka. Riječ je o unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika. U vrijeme sklapanja ugovora tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjena tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
1. 4. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013-14 od 13. lipnja 2014. te je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke ništetne. Time je u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je tuženik od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., između ostalog, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima s odredbama da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je takva odredba ništetna i nepoštena. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tužitelj je preplatio mjesečne anuitete koji su mu se povećavali zbog nezakonite promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i zbog povećanja tečaja. Visinu iznosa kojeg tuženik treba vratiti tužitelju potrebno je utvrditi na način da se poštuju valjane odredbe ugovora te da se primijeni početno ugovorena kamatna stopa i srednj i tečaj švicarskog franka tuženika na dan korištenja kredita.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev po osnovi i visini te je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, prigovor zastare i prigovor radi prebijanja.
2. 2. U čl. 14. ugovora o kreditu ugovorena je mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika, pa je za suđenje mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.
2. 3. Tužiteljevo potraživanje je u zastari. Razlog tome je što odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako je riječ o potraživanju naknade štete, u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 230. Zakona o obveznim odnosima se na potraživanja tužitelja primjenjuje trogodišnji zastarni rok. U slučaju utvrđenja da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, tužiteljevo potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope bilo bi u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena 4. travnja 2012., zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnim kamatne stope nastupila bi 14. lipnja 2019.
2. 4. Tuženik je istaknuo kako tužitelj nije potrošač, pa mu ne pripada pravna zaštita prema Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Ovdje je riječ o kreditu čija je namjena bila poslovno iskorištavanje nekretnine u svrhu obavljanja djelatnosti obrta [obrt] u vlasništvu VK, koje je djelovalo na adresi [adresa], od 2004. do 2013. te od 2020. pa nadalje, a kod kojeg je tužitelj zaposlen. Predmetna sredstva su iskorištena za adaptaciju nekretnine na adresi [adresa] u svrhu izgradnje poslovnog prostora u suterenu , odnosno otvaranja restorana i konobe radi čega je izdana izmjena i dopuna građevinske dozvole iz 2003.
2. 5. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak je nepravilna i nezakonita što potvrđuju odluke Suda Europske unije u predmetima C 81/19 od 9. srpnja 2020. i C 243/20 od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer je odraz zakonske odredbe iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Ugovorne odredbe koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira je li riječ o kogentnim ili dispozitivnim normama, isključene su iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te se uopće ne može ispitivati jesu li nepoštene zbog toga što se može legitimno pretpostaviti da je je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza ugovornih stranaka. Tužitelju su prije i za vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka. Tuženik je o tome informirao potrošače u reklamnom materijalu, brošurama, informacijama i oglasima, u obrascima koje je potrošačima predočavao i uručivao prilikom savjetovanja u bankama, te u ugovornim odredbama. Tako je tužitelj dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR od 1998. do 2004. iz čega je vidljivo da se tečaj CHF u odnosu na kunu kretao od 4,2 kune do 5,2 kune za 1 CHF. I u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka. Prema tome, tužitelj je bio dovoljno informiran i svjestan rizika kada se ugovor o kreditu podiže uz valutnu klauzulu u stranoj valuti. Riječ je o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi, a tužitelju kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik nije ostvario niti je mogao ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske narodne banke koja je u čl. 8. Odluke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakog dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Zbog toga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te poštujući navedenu Odluku banka ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora, već isključivo iz CHF izvora.
2. 6. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. sadrži sivu listu od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenim, a koja je kasnije implementirana u čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, u Direktivi su predviđeni slučajevi u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničene za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ako je riječ o odredbi kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da odmah o tome izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj. Prema tome, postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Početna kamatna stopa iznosila je 5,49 %, a tuženik je od 1. svibnja 2011. snizio kamatnu stopu ispod početno ugovorene na 5,35 %, potom 1. listopada 2011. na 5 %, a od 1. siječnja 2014. fiksirana je na 3,23 %. Time je provedena izravna, progresivna, mjesečna restitucija. Riječ je bila i o mjeri kojom se potrošačima smanjio teret zbog povećanja tečaja švicarskog franka. Stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Stoga nije dopušteno kamatnu stopu koju su stranke predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa.
2. 7. U slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, neosnovan je tužbeni zahtjev u odnosu na tijek zateznih kamata. U skladu s mišljenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od podnošenja zahtjeva. Stoga tužitelju eventualno pripadaju zatezne kamate od podnošenja tužbe.
2. 8. U slučaju da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 4.413,33 kune (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) sa zateznim kamatama.
2. 9. Ako sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tada bi tuženik imao tražbinu prema tužitelju jer bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Tada tužitelj više ne bi imao pravo na sniženje kamatne stope niti bi uživao zaštitu fiksiranja kamatne stope na 3,23 %. Uvođenjem fiksne kamatne stope tužitelj je ostvario restituciju, pa se u obzir prilikom izračuna ne može zanemariti razlika koja je nastala u primjeni tako snižene kamatne stope. Stoga je tuženik zatražio utvrđenje postojanja tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu 194,81 CHF, odnosno 1.214,19 kuna sa zateznim kamatama.
2. 10. Tuženik je predložio da se izvrši prebijanje njegovih tražbina s tražbinom tužitelja.
3. 1. Tužitelj je nakon financijskog vještačenja u podnesku od 12. travnja 2024. zatražio da mu tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati 116,42 eura sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 0,01 eura od 14. ožujka 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. lipnja 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. rujna 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. prosinca 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. siječnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. travnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. lipnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. srpnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. listopada 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. siječnja 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. ožujka 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. travnja 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. svibnja 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. rujna 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. studenog 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. prosinca 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. siječnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,95 eura od 1. veljače 2008. do isplate,
– na iznos 0,95 eura od 1. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos 0,93 eura od 3. travnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,93 eura od 1. svibnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,92 eura od 1. lipnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,91 eura od 1. srpnja 2008. do isplate,
– na iznos 0,91 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate,
– na iznos 0,89 eura od 1. rujna 2008. do isplate,
– na iznos 0,89 eura od 1. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 0,88 eura od 1. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 0,88 eura od 5. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 0,86 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 0,86 eura od 1. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 0,85 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 0,84 eura od 1. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 5,53 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 5,46 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 5,41 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 5,35 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 5,30 eura od 1. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 5,24 eura od 1. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 5,19 eura od 1. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 5,12 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 5,07 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 5,00 eura od 1. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 4,95 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 4,88 eura od 1. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 4,82 eura od 4. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 4,76 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 4,70 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 4,63 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 4,57 eura od 1. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 4,50 eura od 1. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 1,84 eura od 1. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 1,81 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 1,78 eura od 5. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 1,76 eura od 3. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 1,73 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 1,70 eura od 1. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 1,67 eura od 1. svibnja 2011. do isplate.
3. 2. U istom podnesku tužitelj je po osnovi ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zatražio od tuženika isplatu 4.149,12 eura sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 3,96 eura od 1. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 6,90 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 8,09 eura od 1. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 9,30 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 5,70 eura od 1. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 5,51 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 2,16 eura od 1. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 2,46 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 5,60 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 9,69 eura od 1. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 8,70 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 15,75 eura od 1. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 14,52 eura od 4. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 15,89 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 34,64 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 30,49 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 45,75 eura od 1. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 38,19 eura od 1. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 31,49 eura od 1. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 50,90 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 59,65 eura od 5. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 52,35 eura od 3. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 55,11 eura od 2. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 49,47 eura od 1. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 50,16 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 69,43 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 68,89 eura od 2. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 94,94 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 91,80 eura od 1. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 74,31 eura od 1. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 73,46 eura od 1. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 72,64 eura od 2. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 76,74 eura od 1. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 81,77 eura od 1. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 81,89 eura od 1. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 78,16 eura od 3. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 79,78 eura od 11. svibnja 2012. do isplate
– na iznos 81,71 eura od 1. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 79,87 eura od 1. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 80,16 eura od 2. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 78,24 eura od 1. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 74,55 eura od 3. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 78,77 eura od 1. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 79,92 eura od 1. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 80,01 eura od 1. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 74,71 eura od 4. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 76,41 eura od 6. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 80,35 eura od 6. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 74,66 eura od 10. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 70,38 eura od 3. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 67,88 eura od 1. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 70,99 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos 73,14 eura od 2. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 78,03 eura od 3. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 75,59 eura od 1. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 76,94 eura od 1. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos 78,04 eura od 1. siječnja 2014. do isplate,
– na iznos 79,34 eura od 1. veljače 2014. do isplate,
– na iznos 81,52 eura od 3. ožujka 2014. do isplate,
– na iznos 79,17 eura od 8. travnja 2014. do isplate,
– na iznos 78,29 eura od 3. svibnja 2014. do isplate,
– na iznos 76,12 eura od 4. lipnja 2014. do isplate,
– na iznos 77,67 eura od 1. srpnja 2014. do isplate,
– na iznos 80,24 eura od 6. kolovoza 2014. do isplate,
– na iznos 82,58 eura od 2. rujna 2014. do isplate,
– na iznos 82,96 eura od 1. listopada 2014. do isplate,
– na iznos 84,37 eura od 1. studenog 2014. do isplate,
– na iznos 86,39 eura od 1. prosinca 2014. do isplate,
– na iznos 85,56 eura od 1. siječnja 2015. do isplate,
– na iznos 86,79 eura od 4. veljače 2015. do isplate,
4. 1. U podnesku od 21. svibnja 2024. tuženik se je usprotivio preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 12. travnja 2024.
4. 2. U istom podnesku tuženik je uskladio prigovor radi prebijanja po osnovi razlike anuiteta i to u vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početnog tečaja tako da ga je odredio u visini 585,39 eura sa zateznim kamatama te u vrijeme kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene u visini na način da ga je postavio u visini 124,46 eura sa zateznim kamatama.
5. Sud je na osnovi čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025., nadalje ZPP) dopustio preinaku tužbe iz tužiteljevog podneska od 12. travnja 2024. iz razloga što je to svrsishodno za konačno rješenje spornog odnosa između stranaka.
6. U dokaznom postupku pročitani su: ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607-5102203892 od 25. siječnja 2005. (10.–17.), tečajna lista (18.), obavijest o kreditu (20.), otplatni plan (21.–24., 49., 52., 54., 56.), pregled prometa (25.–42., 84.–101.), obavijesti (43., 51., 53., 55., 57., 102., 116.), izvaci iz obrtnog registra (128.–130.), priopćenje (131., 132.), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa (133. –140.), objava Hrvatske narodne banke (157.), priopćenje (162.), informacije (163. -170.), dopis (171.–174.), paket iz minusa u plus (175.–180.), pitanja i odgovori za stambene kredite (181., 182.), ponuda kredita (183. – 206.), pisani iskaz PK (207., 208.), priopćenje za javnost HNB-a (209.– 220.), povijesni zemljišnoknjižni izvadak (270. –294.), darovni ugovor (295., 296.), kopija katastarskog plana (297., 298.), ugovor o darovanju (301. –306.), rješenje o nasljeđivanju (307.–309.), prijavni list (310.–314.), ugovor o darovanju (316. –320.), ugovor o darovanju (321. –324.), sporazum (325.–327.), ugovor o kreditu (328–336.), sporazum (337.–339.), ugovor o kreditu (340. –353.) te nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš (360.–394.). Osim toga, saslušani su svjedok ŠK i tužitelj (512., 513.).
7. Tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora je osnovan u cijelosti, dok je tužbeni zahtjev za isplatu djelomično osnovan.
8. Tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, su 25. siječnja 2005. u Labinu sklopili ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5102203892 kojim je tužitelju odobren kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora (izgradnju obiteljske kuće [adresa]) u iznosu 38.800,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. i 3. ugovora). Rok vraćanja ugovoren je u 120 mjeseci od puštanja kredita u tečaj (čl. 6. ugovora). U čl. 7. ugovora određeno je da će se kredit vratiti u 120 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, pri čemu anuitet iznosi 420,89 CHF. Povrat obveza iz ugovora obračunat će se po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika. Tužitelj je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog zbog promjene tečaja te je potpisom na ugovor potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Prema čl. 8. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu u iznosu 5,49 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s odlukama banke. U čl. 14. ugovora je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.
9. U ovom postupku je najprije potrebno utvrditi ima li tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu status potrošača.
9. 1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
9. 2. U čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, odnosno izgradnju obiteljske kuće [adresa].
9. 3. Svjedok ŠK je stric tužitelja koji je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio vlasnik obrta [obrt] te je od Općine Kršan dobio kredit u iznosu 100.00,00 kuna uz 2 % kamata. Htio je kupiti kamion, ali za to nije imao dovoljno sredstva, pa je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za 10.000,00 eura. Na taj način uspio je kupiti kamion koji je tada vrijedio oko 172.000,00 kuna. Predmetni ugovor o kreditu od 25. siječnja 2005. sklopio je tužitelj za proširenje i adaptaciju kuće. U to vrijeme su osim tužitelja u toj kući živjeli tužiteljev otac, on, njegov brat i njihova majka. Svaki od njih ima svoj dio u kojem živi. Iznos kojeg je tužitelj dobio ugovorom o kreditu iskorišten je za adaptaciju dijela kuće kojeg koristi tužitelj. Riječ je o stanu na gornjem katu i potkrovlju. Tim novcem je taj stan adaptiran te je dograđena terasa. Osim toga, tužitelj i njegov otac su financirali i obnovu krova budući da se njihovi stanovi nalaze na gornjem katu. On i njegov brat žive u prizemlju tog objekta. Cijela ta kuća služi isključivo za stanovanje njihovim obiteljima. Nema saznanja u vezi samog sklapanja ugovora o kreditu. Nije bio s tužiteljem kada je sklopio taj ugovor. Poznato mu je jedino da su mu kasnije rate kredita počele rasti i to je bilo nešto strašno. Tužitelj nije nikada iznajmljivao svoj stan. 2005. tužitelj je bio zaposlen u njegovom obrtu za aluminijsku stolariju te je radio kao monter.
9. 4. Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je predmetni kredit podignuo za adaptaciju njegovog stana i uređenje krova kuće. Osim toga, napravio je vanjske stepenice za dolazak do tog stana i tri terase. Sve to izvedeno je 2005. Predmetna kuća služi isključivo za stanovanje. U kući su ukupno četiri stana. U prizemlju se nalazi podrum, na prvom katu su ŠK i njegov brat CK, a na drugom katu su njegov otac i on. On u tom stanu živi s obitelji, odnosno sa suprugom i dvoje djece. Ugovor o kreditu sklopio je u tuženikovoj poslovnici u Labinu. Sklopljen je uz valutnu klauzulu u CHF. Rečeno mu je da je to dobra i stabilna valuta. Nisu mu spominjali da bi moglo doći do znatnog povećanja tečaja CHF. Rečeno mu je samo da bi moglo doći do nekih minimalnih povećanja, međutim njemu je rata kredita porasla za više od 700,00 kuna u odnosu na početne rate u vrijeme nakon sklapanja ugovora. Početna rata kredita iznosila je 1.800,00 kuna mjesečno, a nakon dvije do tri godine rate su iznosile oko 2.500,00 kuna. Plaća mu je u to vrijeme iznosila možda 4.000,00 kuna, pa mu je to bilo teško plaćati. U to vrijeme moglo se sklopiti ugovor bez valutne klauzule ili s valutnom klauzulom u eurima, ali pristao je na kredit s valutnom klauzulom u CHF, upravo jer su mu rekli da je to stabilna valuta. Nisu mu ništa objasnili niti u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. On nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Dali su mu samo otplatnu tablicu u kojoj je mogao vidjeti koliko će mu iznositi rate kredita. Nije s bankom ništa mogao razgovarati niti u vezi ugovorene nadležnosti za slučaj spora prema sudu u mjestu sjedišta banke. Banka je pripremila ugovor. Ugovor je pročitao. U vrijeme sklapanja ugovora radio je kao monter u obrtu njegovog strica VK. Svoj stan nije nikada nikome iznajmljivao. U banci su mu dali samo ugovor i otplatnu tablicu. Nisu mu dali nikakve brošure, biltene ili slično. U više navrata je bio u banci prije sklapanja ugovora. Ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika. Javni bilježnik ga nije upozorio na mogućnosti porasta tečaja CHF-a ili povećanja kamatne stope.
9. 5. Svjedok ŠK iskazivao je na objektivan i uvjerljiv način, pa je njegov iskaz sud ocijenio istinitim. Sud je u cijelosti prihvatio i iskaz tužitelja iz razloga što je ocijenjen objektivnim, uvjerljivim i suglasnim s iskazom svjedoka VK te jer nije proturječan drugim izvedenim dokazima.
9. 6. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluge), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
9. 7. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj sklopio predmetni ugovor kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu izgradnje i adaptacije stambenog prostora namijenjenog za njegove osobne i obiteljske potrebe, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu, bio je na tuženiku koji nije dokazao da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.
10. Nadalje je potrebno razmotriti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
10. 1. Na temelju čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023.) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gd je potrošač ima prebivalište (st. 1.). Druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište (st. 2.). Od tih odredbi može se odstupiti samo sporazumom:
1. koji je sklopljen nakon nastanka spora,
2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. tog članka ili
3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države.
10. 2. Prema tome, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a od čega se može odstupiti samo sporazumom sklopljenim nakon nastanka spora. Ovo pravilo upućuje na mjesnu nadležnost suda na području kojeg potrošač ima prebivalište, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen. U protivnom bi bilo propisano da potrošač može pokrenuti postupak pred sudovima države gdje ima prebivalište, a ne pred sudovima mjesta njegovog prebivališta. Isti pravni stav zauzet je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. i u rješenju Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž 4346/2023-2 od 7. svibnja 2024.
10. 3. Ovdje je potrebno napomenuti kako je riječ o procesnim odredbama za čiju primjenu nije odlučujuće vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, već trenutak kada je tužba podnesena sudu. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu u vrijeme kada je Zakon o potrošačkom kreditiranju bio na snazi, potrebno je primijeniti te odredbe. To neizravno proizlazi i iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Zagrebu.
10. 4. U konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača te nakon nastanka spora nije s tuženikom sklopio sporazum o mjesnoj nadležnosti. Stoga se već zbog ovog razloga ne može prihvatiti nadležnost Općinskog suda u Rijeci zasnovanog na prorogacijskoj klauzuli iz ugovora o kreditu.
10. 5. U slučaju da se ne prihvati izneseni pravni stav, sud je razmotrio i pitanje nepoštenja prorogacijske kaluzule iz ugovora o kreditu.
10. 5. 1. Ugovorom o kreditu je između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, dakle u Rijeci, u smislu čl. 70. ZPP-a. U čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., 59/2023.), koji je trenutno na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nadalje Direktiva), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Iste odredbe bile su sadržane u čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
10. 5. 2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).
10. 5. 3. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv R. M. Q. te A3 i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čije je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.
10. 5. 4. Na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelj kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u mjestu [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci. Pritom je utvrđeno i da udaljenost od mjesta prebivališta tuž itelja do [adresa] iznosi 55 km, a do sjedišta ovog suda 21 km.
10. 5. 5. Budući da je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, potrebno je zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnivati nadležnost suda u Rijeci.
10. 6. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor sklopljen u Labinu. Kako je u ovom postupku riječ o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog ugovora o kreditu jer tužitelj smatra da je zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu prilikom povrata kredita neosnovano platio veći iznos od onog kojeg je trebao platiti, spor je nastao u povodu djelatnosti tuženikove poslovne jedinice gdje je ugovor sklopljen. Pritom činjenica da poslovna jedinica tuženika u Labinu ne bi bila upisana u sudski registar nije ni od kakvog značaja za primjenu čl. 59. ZPP-a.
10. 7. U skladu s iznijetim zaključeno je da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu ništetna te da je ovaj sud mjesno nadležan na temelju okolnosti što je ugovor o kreditu sklopljen u tuženikovoj podružnici koja se nalazi na području mjesne nadležnosti ovog suda.
11. Sljedeća sporna pitanja odnose se na valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
11. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11. 2. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz ovih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
11. 3. Međutim, u tom kolektivnom sporu nije raspravljeno o tome je li u svakom pojedinačnom slučaju tuženik obavijestio potrošača o uvjetima i pravnim posljedicama sklapanja ugovora. Tako je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. navedeno kako "(…) odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), podnositeljici je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja." U skladu s tim je u svakom predmetu potrebno utvrditi je li banka dala potrošaču potpune, odnosno sveobuhvatne obavijesti o promjenama kamatne stope i promjeni tečaja švicarskog franka, pa da je tek nakon toga potrošač pristao na sklapanje ugovora o kreditu. Tako je i u ovom predmetu potrebno utvrditi te činjenice, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u svojoj poslovnoj praksi postupao na nepošten način što je za posljedicu imalo da su obveze potrošača tijekom otp late kredita znatno povećane u odnosu na obveze koje su mu predočene prilikom sklapanja ugovora.
11. 4. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da mu je tuženik objasnio sadržaj spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da mu je predočio mogućnost znatnog povećanja anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i porasta vrijednosti švicarskog franka. Iz tuženikove dokumentacije (reklamnog materijala, brošura, informacija, oglasa, obrazaca) ne proizlazi da je tužitelju predočena mogućnost znatnog povećanja tečaja švicarskog franka do koje je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Isto tako, to ne slijedi ni iz čl. 7. ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. U slučaju da je tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu priopćena mogućnost znatnog povećanja anuiteta do kojih je kasnije došlo, zbog promjene tečaja švicarskog franka, on zasigurno ne bi pristao na sklapanje tog ugovora. Drukčiji zaključak ne proizlazi niti iz pisanog iskaza PK u kojem su iznesene općenite unutarnje procedure tuženika u vezi postupanja kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, ali niti iz toga se ne može zaključiti da bi tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo ukazano na to da bi u vrijeme otplate kredita moglo doći do velikog porasta tečaja švicarskog franka.
11. 5. Na temelju navedenog je zaključeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuž itelja kao potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) ništetne.
12. 1. U vrijeme sklapanja ugovora su ugovorne stranke postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, odnosno o visini iznosa kredita, visini kamatne stope i visini obroka čijom otplatom se kredit treba vraćati. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio suglasan s uvjetima povrata kredita prema početnim parametrima, odnosno početnoj kamatnoj stopi i tada važećem tečaju CHF. Te okolnosti su mu u to vrijeme bile poznate. Riječ je o osnovnim odrednicama ugovora o kreditu s kojima se je suglasio jer u protivnom ne bi potpisao ugovor o kreditu.
12. 2. U čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/ 2001.) propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
12. 3. U skladu s navedenim ništetnost odredaba o promjenjivosti kamate stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nisu bile ni uvjet ugovora o kreditu ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
13. Nadalje je potrebno razmotriti tuženikov prigovor zastare.
13. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrva tske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Međutim, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
13. 2. Prema tome, zastara za potraživanje više plaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počela je teći 13. lipnja 2014. kada je u tom dijelu postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. U odnosu na potraživanje više plaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF zastara je počela teći 14. lipnja 2018. kada je u tom dijelu postala pravomoćna navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu.
13. 3. S obzirom na to da je tužba podnesena sudu 16. siječnja 2022. te da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio kako je prigovor zastare tuženika osnovan u odnosu na novčano potraživanje po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok nije osnovan u pogledu novčanog potraživanja na ime ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.
14. 1. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš, koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da preplata po predmetnom ugovoru o kreditu zbog povećanja tečaja švicarskog franka od sklapanja ugovora iznosi 4.149,12 eura.
14. 2. Preplata zbog povećanja tečaja švicarskog franka je po mjesecima iznosila: 1. studenog 2008. 3,96 eura, 1. siječnja 2009. 6,90 eura, 1. veljače 2009 . 8,09 eura, 1. ožujka 2009. 9,30 eura, 1. travnja 2009. 5,70 eura, 1. svibnja 2009. 5,51 eura, 1. lipnja 2009. 1,53 eura, 1. rujna 2009. 2,16 eura, 1. prosinca 2009. 2,46 eura, 1. siječnja 2010. 5,60 eura, 1. veljače 2010. 9,69 eura, 1. ožujka 2010. 8,70 eura, 1. travnja 2010. 15,75 eura, 4. svibnja 2010. 14,52 eura, 1. lipnja 2010. 15,89 eura, 1. srpnja 2010. 34,64 eura, 1. kolovoza 2010. 30,49 eura, 1. rujna 2010. 45,75 eura, 1. listopada 2010. 38,19 eura, 1. studenog 2010. 31,49 eura, 1. prosinca 2010. 50,90 eura, 5. siječnja 2011. 59,65 eura, 3. veljače 2011. 52,35 eura, 2. ožujka 2011. 55,11 eura, 1. travnja 2011. 49,47 eura, 1. svibnja 2011. 50,16 eura, 1. lipnja 2011. 69,43 eura, 2. srpnja 2011. 68,89 eura, 1. kolovoza 2011. 94,94 eura, 1. rujna 2011. 91,80 eura, 1. listopada 2011. 74,31 eura, 1. studenog 2011. 73,46 eura, 2. prosinca 2011. 72,64 eura, 1. siječnja 2012. 76,74 eura, 1. veljače 2012. 81,77 eura, 1. ožujka 2012. 81,89 eura, 3. travnja 2012. 78,16 eura, 11. svibnja 2012. 79,78 eura, 1. lipnja 2012. 81,71 eura, 1. srpnja 2012. 79,87 eura, 2. kolovoza 2012. 80,16 eura, 1. rujna 2012. 78,24 eura, 3. listopada 2012. 74,55 eura, 1. studenog 2012. 78,77 eura, 1. prosinca 2012. 79,92 eura, 1. siječnja 2013. 80,01 eura, 4. veljače 2013. 74,71 eura, 6. ožujka 2013. 76,41 eura, 6. travnja 2013. 80,35 eura, 10. svibnja 2013. 74,66 eura, 3. lipnja 2013. 70,38 eura, 1. srpnja 2013. 67,88 eura, 1. kolovoza 2013. 70,99 eura, 2. rujna 2013. 73,14 eura, 3. listopada 2013. 78,03 eura, 1. studenog 2013. 75,59 eura, 1. prosinca 2013. 76,94 eura, 1. siječnja 2014. 78,04 eura, 1. veljače 2014. 79,34 eura, 3. ožujka 2014. 81,52 eura, 8. travnja 2014. 79,17 eura, 3. svibnja 2014. 78,29 eura, 4. lipnja 2014. 76,12 eura, 1. srpnja 2014. 77,67 eura, 6. kolovoza 2014. 80,24 eura, 2. rujna 2014. 82,58 eura, 1. listopada 2014. 82,96 eura, 1. studenog 2014. 84,37 eura, 1. prosinca 2014. 86,39 eura, 1. siječnja 2015. 85,56 eura i 4. veljače 2015. 86,79 eura.
15. 1. Tužitelj nije odgovoran za ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredaba. Iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima jer se ta odredba odnosi samo na potrošače.
15. 2. Prema tome, ne postoje tražbine tuženika prema tužitelju koje je vještak Goranka Šmer Maraš u nalazu i mišljenju prikazala kao negativne tečajne razlike u visini 124,46 eura (manje plaćeni anuiteti zbog manje kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu) i 585,39 eura (manje plaćeni anuiteti zbog nižeg tečaja za CHF u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora).
16. 1. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, tuženik je u skladu s čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do porasta tečaja švicarskog franka.
16. 2. Tuženik je prema čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa sljedeći dan od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.
16. 3. Visina zateznih kamata se određuje prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.) te je iznosila: 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., 12 % godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., 8,14 % godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., 8,05 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2016., 7,88 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2016., 7,68 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2017., 7,41 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2017., 7,09 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., 6,82 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018., 6,54 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019., 6,3 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023., 7,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024., 7,25 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2024., 6,15 % godišnje od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. i 5,15 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. te od 1. siječnja do 30. lipnja 2026. %. Od 1. srpnja 2026. izračunava se po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena.
17. 1. Slijedom navedenog, utvrđeno je da su ništetne: odredba iz čl. 8. ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5102203892 sklopljenog 25. siječnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke te odredbe iz čl. 2. i 7. tog ugovora o kreditu u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke.
17. 2. Nadalje je utvrđeno da ne postoje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu 585,39 eura te u iznosu 124,46 eura uvećan za zatezne kamate.
17. 3. Tuženiku je naloženo da tužitelju isplati 4.149,12 eura sa zateznim kamatama kako je to navedeno u t. V. izreke, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 116,42 eura sa zateznim kamatama.
18. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
18. 1. Na temelju čl. 154. ZPP-a pravo na naknadu troškova postupka ovisi o uspjehu stranke u parnici. Prema tome, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
18. 2. Budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog čega nisu nastali posebni troškovi, tuženik mu je na osnovi čl. 154. st. 5. ZPP-a dužan naknaditi sve opravdane troškove postupka.
18. 3. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe, podnesaka od 26. srpnja 2022., 29. travnja 2024. i 9. srpnja 2025., na ročištima od 21. veljače 2024. i 14. srpnja 2026. po 200,00 eura, za PDV 300,00 eura, za sudsku pristojbu na tužbu 43,89 eura te za trošak vještačenja 400,00 eura.
18. 4. Svi zatraženi troškovi bili su potrebni za vođenje spora te su i pravilno izračunati osim podneska od 9. srpnja 2024. koji nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je u njemu sadržane navode tužitelj mogao iznijeti na ročištu glavne rasprave za što mu je priznato pravo na naknadu. Prema tome, tužitelju pripada naknada parničnih troškova u visini 1.693,89 eura.
18. 5. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 1.693,89 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12. kolovoza 2026. do isplate, dok su odbijeni tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u preostalom dijelu te tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
U Pazinu 12. kolovoza 2026.
Sudac
mr. sc. Emanuel Radolović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.
DNA:
1. tužitelj p. p.,
2. tuženik p. p.,
3. na posl. br Su – Gzp I 11/2026.
