Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-5405/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Ankice Zorić, u upravnom sporu tužitelja EIS, OIB: [osobni identifikacijski broj], rođenog **.**.1997. u mjestu Irbed, Hašemitska Kraljevina Jordan, državljanina Hašemitske Kraljevine Jordan, boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska 41, zastupan po punomoćnici EI, pravnici u udruzi "Bez granica", Zagreb, Ulica Milana Šenoe 8C, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, kojeg zastupa ĐI, službena osoba, radi međunarodne zaštite, 7. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216- 03/23-06/23102, URBROJ: 511-01-212-25-16 od 25. studenoga 2025.

II Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III Nalaže se tuženiku da EI, pravnici u udruzi „Bez granica“, pružateljici pravne pomoći, isplati iznos od 1.000,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-03/23-06/23102, URBROJ: 511-01- 212-25-16 od 25. studenoga 2025., odbio zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog nepravilne primjene materijalnog prava te bitnih povreda pravila odredaba postupka. Tužitelj prvenstveno smatra kako je osporavano rješenje protivno načelu materijalne istine iz članka 8. Zakona o općem upravnom postupku i načelu samostalne i slobodne, savjesne i brižljive ocjene dokaza iz članka 9. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra kako je obrazloženje pobijanog rješenja u izravnoj suprotnosti s dokazima izvedenim tijekom upravnog postupka, kao i aktualnim činjenicama o situaciji u zemlji podrijetla, a koje tuženik nije točno i potpuno utvrdio. Ujedno smatra kako pobijano rješenje ne sadrži valjano obrazloženje radi čega je povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku. Nadalje, navodi kako na strani tužitelja postoji osnovani strah od progona, a zbog nemogućnosti slobodnog izražavanja vjerskih uvjerenja u zemlji podrijetla budući da je tužitelj ateist pa mu prijeti ozbiljan i stvaran rizik od trpljenja ozbiljne nepravde i progona uslijed čega je bio prisiljen napustiti zemlju podrijetla. Tuženik nije osnovano procijenio predstavlja li Jordan sigurnu zemlju za tužitelja uzimajući u obzir njegove osobne okolnosti, ranija iskustva, pripadnost određenoj društvenoj skupini te razloge zbog kojih je zatražio međunarodnu zaštitu. Propuštanjem provedbe individualne procjene budućeg rizika tuženik je povrijedio načelo individualizacije postupka međunarodne zaštite , kao i relevantne odredbe nacionalnog i međunarodnog prava koje zahtijevaju osobnu i konkretnu procjenu opasnosti od progona ili trpljenja ozbiljne nepravde. U odnosu na osnovani strah od progona zbog vjerskih uvjerenja tužitelj ističe kako je u tom dijelu činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer tuženik nije pravilno primijenio mjerodavne međunarodne standarde niti je provedena sveobuhvatna i ind ividualizirana procjena subjektivnog i objektivnog elementa straha. Naime, tužitelj je državljanin Jordana, zemlje u kojoj, iako ateizam formalno nije izričito kriminaliziran, napuštanje islama predstavlja ozbiljan društveni prijestup koji u praksi dovodi do teških posljedica po osobe koje su rođene kao muslimani. Smatra kako je tužitelj u razumnoj mjeri tijekom postupka dokazao da bi njegov povratak u Jordan zbog njegovih ateističkih uvjerenja i napuštanja islama za njega bio nepodnošljiv u smislu točke 42. Priručnika UNHCR-a koji navodi. Pritom nije odlučno to što tužitelj do sada možda nije bio izravno fizički napadnut budući da se osnovani strah od progona može temeljiti i na općim okolnostima u zemlji podrijetla, iskustvima drugih osoba u usporedivoj situaciji te želji da se izbjegne stvarna opasnost od progona. U odnosu na procjenu vjerodostojnosti iskaza navodi kako je tužitelj tijekom upravnog postupka dosljedno, jasno i detaljno izjavio da je zemlju podrijetla napustio zbog neslaganja s vjerskim uvjerenjima svoje obitelji, pri čemu je naveo da je upravo zbog svojih ateističkih uvjerenja bio primoran udaljiti se od obitelji. Tužitelj je vjerodostojno opisao da se tijekom pandemije virusa COVID-19 privremeno vratio u obiteljsku kuću kako bi posjetio majku kojom prilikom je došlo do ozbiljnog sukoba s ocem. Tom je prilikom otac nasrnuo na tužitelja, a incidentu su prisustvovali članovi šire obitelji i susjedi koji su tada saznali za njegova ateistička uvjerenja. Nadalje, tužitelj je javno i otvoreno izražavao svoja ateistička uvjerenja putem društvenih mreža čime je dodatno potvrdio dosljednost i autentičnost svojih stavova. Ujedno javna dostupnost takvih objava znači da bi u slučaju povratka u Jordan tužitelj bio lako prepoznatljiv kao osoba koja je napustila islam što značajno povećava rizik od progona i dodatno potvrđuje osnovanost njegovog straha. Pritom smatra da je tuženik pogrešno primijenio standard osnovanog straha od progona te je neopravdano suzio pojam progona isključivo na situacije neposredne prijetnje životu zanemarujući psihički pritisak, društvenu izolaciju, obiteljsko nasilje i druge oblike ozbiljnog ugrožavanja temeljnih prava koji u zbiru mogu predstavljati progon u smislu međunarodne zaštite. Nadalje navodi kako je tužitelju ozbiljno narušeno psihičko zdravlje, dijagnosticiran mu je psihotični poremećaj, radi čega se radi o ranjivoj osobi u smislu odredbi Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Navedeno može imati značajan utjecaj na sposobnost koncentracije, pamćenja i kronološkog iznošenja događaja, kao i na način verbalizacije osobnih uvjerenja. Nadalje navodi kako je netočan navod tuženika kako je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen u Austriji jer se radilo o dublinskom postupku u kojem se utvrđuje koja je država članica nadležna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu , a ne odlučuje se o postojanju ili nepostojanju uvjeta za priznavanje međunarodne zaštite. Nadalje navodi kako je obrazloženje pobijanog rješenja u dijelu koji se odnosi na procjenu budućeg rizika svedeno na puko i paušalno navođenje općih tvrdnji o navodnoj sigurnosti Jordana kao države te se takve opće tvrdnje nisu dovele u vezu s konkretnim individualnim položajem tužitelja njegovim osobnim okolnostima i razlozima zbog kojih traži međunarodnu zaštitu. U nastavku tužbe citira dijelove dokumenta EUAA od 20 . studenoga 2023. te smatra da citirani izvor potvrđuje da su ateisti i osobe koje su napustile islam u Jordanu izložene društvenoj netrpeljivosti, diskriminaciji te prijetnjama i nasilju, osobito od strane članova obitelji i šire zajednice. Navodi kako dodatna međunarodna izvješća ukazuju da državna tijela Jordana u takvim slučajevima ne pružaju djelotvornu zaštitu, budući da policija prijave nasilja nad ateistima odbacuje kao obiteljske stvari čime su pogođene osobe prisiljene nastaviti živjeti u strahu od daljnjeg fizičkog i psihološkog zlostavljanja. Dodatno smatra da pravni okvir temeljen na šerijatskom pravu uključujući mogućnost pokretanja postupaka za apostaziju, poništenja braka i gubitka nasljednih prava kao i obvezu navođenja vjerske pripadnosti u službenim dokumentima upućuje na postojanje stvarnog, predvidivog i osobnog rizika za ateiste u slučaju povratka u Jordan. Tužitelj nadalje upire na povredu odredaba članaka 28. i 29. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika od 25. studenoga 2025. i priznati azil u Republici Hrvatskoj ili supsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, odobriti besplatnu pravnu pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu i naložiti tuženiku da punomoćnici pružateljici besplatne pravne pomoći isplati troškove pružene pravne pomoći tužitelju u ovom upravnom sporu u roku od 15 dana. Podredno sudu predlaže poništiti rješenje tuženika za slučaj da je potrebno dodatno raspraviti određene odlučne čin jenice uz naknadu troškova upravnom spora pružateljici besplatne pravne pomoći.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je ista neosnovana iz razloga iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja te da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih zakona. Suprotno navodima iz tužbe tuženik je u postupku donošenja osporavanog rješenja s pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je izvršio individualnu procjenu svih okolnosti konkretnog slučaja, a sukladno odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tijekom postupka tužitelju je omogućeno da u cijelosti iznese razloge zbog kojih traži međunarodnu zaštitu te su njegovi navodi detaljno razmotreni i ocijenjeni u kontekstu dostupnih informacija o zemlji podrijetla, kao i u odnosu na kriterije propisane navedenim zakonom. U postupku je utvrđeno da su izjave tužitelja sadržavale značajne kontradikcije koje bitno narušavaju vjerodostojnost njegovog iskaza. Naime, u ranijoj fazi postupka tužitelj je naveo da je putem društvenih mreža javno kritizirao islam i objavljivao sadržaj kojim kritizira vjeru u Jordanu dok je na saslušanju izričito izjavio da nikada nije ništa objavio protiv vjere, da se nikada nije javno izjasnio kao ateist te da vjeruje ali ne prakticira islam. Navedene nedosljednosti pravilno su ocijenjene kao okolnosti koje dovode u pitanje vjerodostojnost njegovih navoda o navodnoj ugroženosti. Nadalje , iz samih izjava tužitelja proizlazi da tijekom boravka u zemlji podrijetla nije imao nikakvih problema s državnim tijelima, sigurnosnim službama ili drugim strukturama vlasti. Tužitelj je izjavio da u zemlji podrijetla nikada nije bio uhićen , pritvaran, kazneno gonjen, mjesto prebivališta mu nije bilo pretresano kao i da nikada nije bio fizički napadnut ili zlostavljan. Incident koji tužitelj opisuje prilikom posjeta obitelji početkom 2022. godine prema njegovim vlastitim navodima odnosio se na verbalni sukob s ocem i drugim članovima obitelji te je ostao u okviru privatnih i obiteljskih nesuglasica. Takve okolnosti same po sebi ne predstavljaju proganjanje niti ozbiljnu štetu u smislu odredb i Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti osobito imajući na umu da tužitelj nije naveo postojanje bilo kakvih radnji državnih ili nedržavnih aktera koje država ne bi mogla ili ne bi htjela spriječiti. Tuženik ističe da prema važećem zakonodavstvu Kraljevine Jordan samo napuštanje ili ne prakticiranje islama nije kazneno djelo. Naime , kazneno zakonodavstvo Jordana ne predviđa kaznenu odgovornost za apostaziju odnosno za napuštanje ili ne prakticiranje islamske vjere. Kaznenopravna odgovornost može nastati u slučaju javnog vrijeđanja religije ili proroka odnosno javnog poticanja na vjersku netrpeljivost. U konkretnom slučaju tužitelj je tijekom postupka izričito izjavio da nikada javno niti putem društvenih mreža nije kritizirao islam , da se nikada nije javno izjasnio kao ateist te da vjeruje ali ne prakticira islam. Slijedom navedenog, tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi zbog samog ne prakticiranja vjere bio izložen kaznenom progonu ili postupanju koje bi dosezalo razinu proganjanja ili ozbiljne štete u smislu Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tuženik je također uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj u zemlju Europske unije ušao ilegalno te je nakon ulaska u Republiku Hrvatsku izrazio namjeru podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu pri čemu je izjavio da mu je ciljana zemlja Savezna Republika Njemačka. Unatoč tome što je upućen da se javi u nadležno prihvatilište , tužitelj to nije učinio, već je napustio Republiku Hrvatsku i otišao u Republiku Austriju gdje je podnio zahtjev za azil. Nakon što je njegov zahtjev ondje odbijen vraćen je u Republiku Hrvatsku 19. siječnja 2024. temeljem dublinskog postupka. Navedene okolnosti pravilno su ocijenjene kao indicije da tužitelj koristi institut međunarodne zaštite primarno radi produženja boravka na području Europskog gospodarskog prostora. Slijedom navedenog, tuženik je zaključio da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje opravdanog straha od proganjanja iz razloga propisanih člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti niti je dokazao postojanje stvarnog rizika od ozbiljne štete u smislu članka 21 . istog zakona. Predlaže sudu potvrditi rješenje tuženika i odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja i odgovora na tužbu.

4. Sud je 15. srpnja 2026. održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, tužitelja osobno te opunomoćenika tuženika. Sa rasprave je rješenjem isključena javnost sukladno članku 90. stavcima 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24. i 39/26., dalje: ZUS) i članku 12. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. , 33/23. i 17/25.)

5. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sve isprave koje se nalaze u sudskom spisu i uz odgovor na tužbu dostavljenom spisu tuženika te je saslušao tužitelja na način da je iskaz tužitelja sudu i strankama sa turskog na hrvatski jezik prevodio sudski tumač za turski jezik.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

8. Člankom 21. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Prema stavku 2. istoga članka Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporavano rješenje doneseno u postupku po zahtjevu tužitelja podnesenom 21. siječnja 2024., nakon iskazane namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, te je prije donošenja predmetne odluke tužitelj saslušan o čemu je sastavljen zapisnik 29. listopada 2025.

10. Tuženik je prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u bitnom naveo da je zemlju podrijetla napustio jer se ne slaže s vjerskim uvjerenjima svoje obitelji te je zbog toga odselio od obitelji ali se vratio kući vidjeti majku u vrijeme COVID pandemije. Tom prilikom ga je otac verbalno napao te je odlučio napustiti zemlju podrijetla u kolovozu 2022. godine radi odlaska u Republiku Austriju jer se u toj državi, kao i u Švedskoj, može slobodno izjašnjavati kao ateist. Na okolnosti povratka izjavio je da se ne može vratiti u muslimansku državu jer mu je život u opasnosti budući da je preko društvenih mreža objavljivao o Jordanu i kritizirao vjeru. Potom je u upravnom postupku na saslušanju promijenio iskaz na način da je izjavio da nikada nije javno putem društvenih mreža kritizirao islam, nikada nije ništa objavio protiv vjere te da se nikada nije javno izjasnio da je ateist. Izjavio je da vjeruje ali ne prakticira islam.

11. Tuženik je utvrdio da iskaz tužitelja ne daje dovoljnu osnovu za prihvaćanje tvrdnje o proganjanju zbog vjere ili postojanju opravdanih razloga koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje pa je tuženik zaključio kako tužitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. a niti uvjete iz članka 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

12. U svom iskazu danim pred ovim sudom tužitelj je naveo kako je iz Jordana došao u Republiku Hrvatsku preko Turske, Kosova, Srbije i Mađarske, koja ga je ponovno vratila u Srbiju, otkuda je otišao u Bosnu i Hercegovinu pa konačno u Republiku Hrvatsku. Potom je iz Republike Hrvatske otišao u S loveniju, zatim u Italiju te konačno u Austriju iz koje je zbog otisaka prstiju vraćen u Republiku Hrvatsku. Iz Jordana je otišao jer je ateist zbog čega su mu članovi obitelji prijetili fizičkim nasiljem. Naveo je kako je više puta bio udaran jer se ne moli, ne posti i razgovara s djevojkama, ali nikada nije bio na liječenju niti u bolnici niti je prijavljivao događaje državnim tijelima odnosno policiji jer nije imao dokaza i jer je mislio da bi mu se kao ateistu problem samo povećao jer u policiji rade muslimani koji bi događaj ocijenili obiteljskim nesporazumom. Najgora je bila prijetnja smrću u vremenu neposredno nakon korone kada je došao u posjet majci, a tamo su bili i članovi obitelji te je nastupila svađa oko njegovih vjerskih uvjerenja. Tom prilikom ga je otac lupio sa stražnjom stranom ruke u usta, a drugi članovi obitelji su krenuli prema tužitelju koji je zauzeo obrambeni položaj. Nakon što ga je majka odgurala iz situacije, vratio se u stan u kojem je bio u istom gradu ali ne u obiteljskoj kući zbog problema oko njegovih vjerskih uvjerenja. Iz Jordana je otišao dva tjedna poslije jer ga je nazvala majka i rekla da napusti Jordan. Naveo je kako priznavanje ateizma u Jordanu nije kažnjivo, ali kada se to učini, postaje se meta javne rasprave što se uostalom dogodilo i mnogim javnim osobama pri čemu se tužitelj nije javno izjasnio ateistom. Smatra da bi ga ubili kada bi se vratio u Jordan radi čega ima strah od oca i očeve braće i bratića. Navodi kako je preko društvenih mreža govorio o vjeri ali pojašnjava da je govorio o politici te njegov problem nije sa vladom nego sa društvom u cjelini. Isto tako navodi kako je imao i drugih problema ali vezano za opojne droge u Jordanu, platio je i kaznu za konzumiranje hašiša, radi čega mu je otac prigovarao. Nije otišao na bolničko liječenje zbog psihotičnog događaja zbog apstinencije od droge jer je imao paranoju.

13. Sukladno iznesenom, ocjenjujući cjelokupan iskaz tužitelja o razlozima napuštanja zemlje podrijetla, proganjanja, djelu proganjanja, progoniteljima, uzimajući u obzir njegove osobne okolnosti te s obzirom na procjenu budućeg individualnog rizika, sud prihvaća utvrđenje tuženika kako ne postoji osnovan strah od proganjanja ili da će povratkom u zemlju podrijetla trpjeti ozbiljnu nepravdu, a kako je to propisano člancima 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Naime, navodi tužitelja upućuju na to da su teškoće s pojedinim članovima obitelji bile rezultat osobnih i obiteljskih nesuglasica bez poveznice s djelovanjem državnih ili nedržavnih aktera koje država ne bi mogla kontrolirati, a kao što je pravilno utvrdio tuženik. Pritom se osobito uzima u obzir okolnost da je tužitelj u Irbedu proveo pet godina neometano živeći i radeći bez ikakvog kontakta s obitelji i bez ikakvih sigurnosnih problema što jasno ukazuje na to da tužitelj nije bio pod pritiskom niti u opasnosti. Prema tome, incident koji tužitelj opisuje i po stavu suda je u okviru privatnih okolnosti te ne ispunjava kriterije za međunarodnu ili privremenu zaštitu.

14. Pritom treba reći da sud nalazi pravilnim i zaključak tuženika o nevjerodostojnosti iskaza tužitelja budući da tijekom saslušanja tužitelja pred sudom isti nije pružio valjani i životno logični razlog o odstupanjima u iskazima danima pred tuženikom osobito jer u medicinskoj dokumentaciji koju je tužitelj dostavio u sudski spis nije navedeno da stanje tužitelja utječe na nerazlikovanje istinitih od neistinitih podataka. Pritom sud ukazuje kako se iskazi tužitelja podudaraju osim u dijelu u kojem iznosi svoje vjersko stajalište što dodatno ukazuje da je tužitelj mijen jao iskaz s obzirom na shvaćanje pravne stvari odnosno ocjene okolnosti odlučnih za donošenje za njega povoljnijeg rješenja.

15. Treba reći i da je tužitelj nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku 1. srpnja 2023., nakon čega je izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, a kojom prilikom je izjavio da je napustio zemlju podrijetla s ciljem odlaska u Saveznu Republiku Njemačku radi čega je bio upućen da se prijavi u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu što isti nije učinio već se uputio u Republiku Austriju gdje je zatražio azil. Navedene okolnosti i po stavu ovog suda mogu ukazivati na zloupotrebu instituta međunarodne zaštite s ciljem prolongiranja zadržavanja na Europskom gospodarskom prostoru, a kako je to tuženik naveo u obrazloženju osporavanog rješenja.

16. U odnosu na procjenu budućeg rizika i analize informacija o zemlji podrijetla sud ne može navode tužitelja ocijeniti osnovanima jer je tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja naveo izvješća na temelju kojih je procijenio kako je Jordan jedna od najsigurnijih zemalja Bliskog istoka, da ima relativno visoke pokazatelje vladavine prava i sigurnosti u regionalnom kontekstu te da u posljednjih godinu dana kako je tužitelj tamo živio nisu zabilježeni sigurnosni incidenti radi čega je zaključio da na području Hašemitske Kraljevine Jordan ne postoji rizik za život civilnog stanovništva. Treba pritom imati na umu i da tužitelj nije javno izjavio da je ateist (pod uvjetom da jest ateist), kao i da kazneno zakonodavstvo Jordana ne propisuje kaznu za apostaziju, što u postupku nije sporno.

17. Prema tome, sud nalazi, suprotno tvrdnjama tužitelja, kako je tuženik valjano i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je na temelju slobodne ocjene dokaza osnovano zaključio da tužitelj ne ispunjava uvjete za priznavanje međunarodne zaštite, ni azila ni supsidijarne zaštite, te je pozivom na odredbe članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje azila niti supsidijarne zaštite, što ovaj sud u cijelosti prihvaća, pri čemu sud ne nalazi niti druge povrede odredaba Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09, 110/21.) na koje upire tužitelj.

18. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS -a, odlučeno kao u točki I izreke.

19. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema dostatnih novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj. Stoga je točkom II izreke ove presude tužitelju odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik). Pravnu pomoć je pružila punomoćnica FI pa je točkom III izreke ove presude naloženo tuženiku da joj, po dostavi računa, isplati iznos od 1.250,00 eura, sukladno člancima 6. i 9. Pravilnika te Tbr. 27. t. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.) za sastav tužbe i pristup na raspravu 15. srpnja 2026.

U Zagrebu 7. kolovoza 2026.

Sutkinja

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Tužitelju po opunomoćenici

2. Tuženiku

3. U spis