Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3

10010 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-587/2023-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ilina Cenov, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz OD Porobija i Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave 7. srpnja 2026., održane u prisutnosti punomoćnice tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika Pie Gaie Baučić, odvjetnice u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, 11. kolovoza 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako su djelomično ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 3206890629/2006, kreditna partija: 7103190835, sklopljenog 21.06.2006., a solemniziranog po javnom bilježniku Nikoli Tadiću iz Zagreba, broj OU-773/2006 od 23.06.2006., između tužiteljice HA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, te tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici HA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.693,47 eura (dvije tisuće šesto devedeset tri eura i četrdeset sedam centi) sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 7. srpnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice HA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici novčanu tražbinu u iznosu od 8.704,35 €, zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz čl. 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. Ugovora: 3206890629/2006// kreditna partija: 7103190835, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

8,01 €, od 16.11.2008., pa do plateži

33,16 €, od 16.01.2009., pa do plateži

33,57 € od 16.02.2009., pa do plateži

20,15 €, od 16.03.2009, pa do plateži

23,23 € od 16.04.2009., pa do plateži

23,84 €, od 16.05.2009., pa do plateži

18,55 €, od 16.06.2009., pa do plateži

19,47 €, od 16.07.2009., pa do plateži

15,83 €, od 16.08.2009., pa do plateži

21,74 €, od 16.09.2009., pa do plateži

15,18 €, od 16.10.2009., pa do plateži

19,42 €, od 16.11.2009., pa do plateži

18,74 €, od 16.12.2009., pa do plateži

30,19 €, od 16.01.2010., pa do plateži

37,54 €, od 16.02.2010., pa do plateži

35,95 € od 16.03.2010., pa do plateži

43,25 €, od 16.04.2010., pa do plateži

56,64 €, od 16.05.2010., pa do plateži

58,08 €, od 16.06.2010., pa do plateži

73,43 €, od 16.07.2010., pa do plateži

72,92 €, od 16.08.2010., pa do plateži

104,75 €, od 16.09.2010., pa do plateži

86,20 €, od 16.10.2010., pa do plateži

90,49 €, od 16.11.2010., pa do plateži

104,84 € od 16.12.2010., pa do plateži

106,54 €, od 15.01.2011., pa do plateži

99,75 €, od 16.02.2011., pa do plateži

103,86 €, od 16.03.2011, pa do plateži

104,08 €, od 16.04.2011., pa do plateži

116,62 €, od 16.05.2011., pa do plateži

143,27 €, od 16.06.2011., pa do plateži

173,60 € od 16.07.2011., pa do plateži

201,71 €, od 16.08.2011., pa do plateži

150,70 €, od 16.09.2011., pa do plateži

133,54 €, od 16.10.2011., pa do plateži

134,69 €, od 16.11.2011., pa do plateži

137,06 €, od 16.12.2011., pa do plateži

151,87 €, od 16.01.2012., pa do plateži

156,32 €, od 16.02.2012., pa do plateži

151,47 €, od 16.03.2012, pa do plateži

150,74 €, od 16.04.2012., pa do plateži

153,20 €, od 16.05.2012., pa do plateži

157,47 €, od 16.06.2012., pa do plateži

152,14 €, od 16.07.2012., pa do plateži

150,67 €, od 16.08.2012., pa do plateži

137,59 €, od 16.09.2012., pa do plateži

148,86 €, od 16.10.2012., pa do plateži

154,11 €, od 16.11.2012., pa do plateži

150,62 €, od 16.12.2012., pa do plateži

146,44 €, od 16.01.2013., pa do plateži

145,00 €, od 16.02.2013., pa do plateži

143,51 €, od 16.03.2013, pa do plateži

153,92 €, od 16.04.2013., pa do plateži

138,61 €, od 16.05.2013., pa do plateži

136,10 €, od 16.06.2013., pa do plateži

137,60 €, od 16.07.2013., pa do plateži

136,02 €, od 16.08.2013., pa do plateži

141,63 €, od 16.09.2013., pa do plateži

145,25 €, od 16.10.2013., pa do plateži

147,02 €, od 16.11.2013., pa do plateži

153,33 €, od 16.12.2013., pa do plateži

146,97 €, od 16.01.2014., pa do plateži

127,75 €, od 16.02.2014., pa do plateži

131,00 €, od 16.03.2014, pa do plateži

128,17 €, od 16.04.2014., pa do plateži

124,11 €, od 16.05.2014., pa do plateži

124,98 €, od 16.06.2014., pa do plateži

127,88 €, od 16.07.2014., pa do plateži

130,20 €, od 16.08.2014., pa do plateži

130,79 €, od 16.09.2014., pa do plateži

133,27 €, od 16.10.2014., pa do plateži

136,83 €, od 16.11.2014., pa do plateži

137,50 €, od 16.12.2014., pa do plateži

138,02 €, od 16.01.2015., pa do plateži

137,75 €, od 16.02.2015., pa do plateži

137,75 €, od 16.03.2015, pa do plateži

137,75 €, od 16.04.2015., pa do plateži

137,75 €, od 16.05.2015., pa do plateži

137,75 €, od 16.06.2015., pa do plateži

137,75 €, od 16.07.2015., pa do plateži

137,75 €, od 16.08.2015., pa do plateži

137,75 €, od 16.09.2015., pa do plateži

od dana dospjelosti svake pojedine tražbine pa do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od dana 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet (5) postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana od dana donošenja presude", te u dijelu u kojem na iznos od 2.693,47 eura potražuje zakonske zatezne kamate tekuće prije 7. srpnja 2026.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici HA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog troška u iznosu od 2.150,00 eura (dvije tisuće sto pedeset eura) uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

i r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena na ročištu 7. srpnja 2026.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 13. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate i utvrđenja ništetnosti. Tužiteljica je kao korisnik kredita 21.06.2006. sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu br. Ugovora: 3206890629/2006// kreditna partija: 7103190835 (dalje u tekstu Ugovor), potvrđen po JB Nikoli Tadiću iz Zagreba, broj OU-773/2006, od 23.06.2006. Namjena kredita bila je kupnja stana. (čl. 6. Ugovora). Rok otplate kredita je 30 godina. (članak 3. Ugovora). 08.02.2016. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak), solemniziran od strane JB Esteri Poljak, broj OV- 1138/2016 od 11.02.2016., a kojim je izvršena konverzija kredita u CHF, odnosno otplata obveze se umjesto uz klauzulu u CHF veže za valutu u EUR, a sve sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužiteljica ističe kako je predmetni kredit preplatila zbog ništetne odredbe o vraćanju kredita u CHF valuti. Imajući u vidu navedeno, tužiteljca ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka do kraja otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužiteljica preplatila određeni iznos, svaki mjesec na ime dužnih anuiteta, koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita. Bitno je istaknuti kako se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužiteljica ni na koji način nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. U ovom konkretnom slučaju su se koristile odredbe o obvezi povrata kredita vezane uz valutnu klauzulu u CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, na štetu potrošača. Tužitelj ovom tužbom postavlja tužbeni zahtjev tuženiku za vraćanje onoga što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u švicarskih francima u iznosu od 9.729,12 €.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu i visinu. U pogledu deklaratornog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnim čl. 1. ugovora o kreditu, tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije (spis OS u Novom Zagrebu br. P-676/19). Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 13. lipnja 2018. Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama1. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. U čl. 6. Ugovora o kreditu kao namjena kredita navedeno je „kupnja stana“. Tužitelj u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. kao niti u konačnici o kojoj se nekretnini radi. Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Iz Prometa po kreditu proizlazi da postoji velik broj uplata koje se ne mogu povezati s tužiteljem obzirom da pokraj istih nije navedena osoba uplatitelja. Zbog toga, tuženik ovime, pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao otplatnu tablicu na listu 11-32, Dodatak Ugovora o kreditu od 8. veljače 2016. na listu 33-38, izračun konverzije na listu 39-43, Ugovor o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2006. na listu 44-48, izvadak iz zemljišne knjige na listu 49-54, obavijest o izračunu efekata konverzije na listu 55-62, promet po kreditu na listu 63-76, izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita na listu 101-103, zemljišnoknjižni izvadak na listu 108-111, obavijest na listu 125, izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. na listu 127-134, pregled otvorenih stavaka na listu 135, prijedlog izmjene ugovora o kreditu na listu 137, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića na listu 157-167, sudsku praksu na listu 185-223, na ročištu 22. siječnja 2026. saslušao je tužiteljicu, te je pročitao očitovanje vještaka na listu 245- 246,

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 129.750,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate s rokom otplate od 30 godina i uz kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke. Također nije sporno da su ugovorne strane 8. veljače 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u ugovor sa valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: Aneks).

7. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Sporni Ugovor o kreditu zaključen je 21. lipnja 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

9. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

12. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

14. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

16. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 21. lipnja 2006. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 1 i 7 Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Naime tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF niti pak su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje također okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.

17. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužiteljice koja je saslušana na ročištu održanom 22. siječnja 2026. istaknuvši da tužiteljica nije sa tuženikom pregovarala o pojedinačnim odredbama ugovora, da nije bila upozorena na rizičnost valute u CHF, a glede sklapanja ugovora o kreditu navela je da je od strane tuženika dobila formulirani ugovor, koji je potpisala.

18. O odredbi čl. 1 i 7 Ugovora o kreditu od 21. lipnja 2006., kako je to naprijed i iznijeto, nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba kojom je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom te ništetnom.

19. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu iznosa anuiteta vezanog uz valutu švicarski franak (CHF) tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. U ovom postupku valja navesti kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

22.

Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke.

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, te kojom je utvrđeno da je Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Ustavni sud RH svojom je odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

26. Kako su jednostrano promjenjiva kamatna stopa te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđene nepoštenom i ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

27. Sukladno zaključcima Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu sadržanim u presudama poslovni broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18. od 3. rujna 2019., prema kojima iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčanih "proizvoda" dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

28. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13 EEZ jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

29. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

30. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženu, po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2, u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku.

31. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj, slijedom čega je odlučeno kao u točci I. izreke.

32. Nije sporno da su ugovorne strane 8. veljače 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u ugovor sa valutnom klauzulom u EUR. Konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) prema načelu iz čl. 19. b. tog zakona kojim je propisano da konverzija kredita u CHF u kredit u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača sa kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eur, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru.

33. "Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15", a koje je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026.

34. "Naime, potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno je bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena je ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15. Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja", koje je pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točci III. izreke i odbiti zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

35. Tužitelj je tužbenim zahtjevom koji je postavio na ročištu 7. srpnja 2026. zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-457/2025 od 27.05.2026. taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF, odnosno na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja.

36. Provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke Zrinku Ručeviću, koji je prigovore na nalaz otklonio svojim očitovanjem od 12. veljače 2026., utvrđene su zatezne kamate na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe u CHF, i to od dana svakog pojedinačnog plaćanja pa do 30.09.2015., a koje iznose ukupno 2.693,47 eura.

37. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan budući da izneseni zaključak proizlazi iz izračuna koji su jasni, pregledni i utemeljeni na dostavljenoj dokumentaciji.

38. U skladu sa čl. 31. st. 2. ZOO na iznos neisplaćenih (zateznih) kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, a koji je zahtjev podnesen na ročištu 7. srpnja 2026., pa stoga tužiteljica na navedeni obračunati iznos zatezne kamate od 2.693,47 eura, ima pravo na daljnju procesnu kamatu od 7. srpnja 2026.

39. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP/03, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF pregovaralo.

40. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj, ugovarala ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF.

41. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

42. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude IA i SA, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i H, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

43. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. U predmetnom slučaju jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je namjena istog bila kupnja nekretnine koju je tužiteljica koristila za osobne potrebe.

44. U odnosu na navod tuženika da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati sve utužene iznose, valja reći da niti taj navod nije osnovan. Navedeno iz razloga jer je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu nije od utjecaja da li je te uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita, a tužitelj je svoju ugovornu obvezu ispunio.

45. Člankom 193. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tužitelj je na ročištu 7. srpnja 2026. preinačio tužbu na način da je istaknuo još jedan zahtjev uz postojeći kojim traži da sud naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.693,47 eura na ime dospjelih nepodmirenih zakonskih zateznih kamata uz kamate tekuće na navedeni iznos od dana podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. pa do plateža, a koju preinaku je sud dopustio jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, a naročito uzimajući u obzir kako tužitelj takav tužbeni zahtjev nije mogao postaviti već u tužbi s obzirom na zauzeto pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026.

46. U odnosu na podnesak tuženika od 29. lipnja 2026. kojim se protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 21. svibnja 2026., valja reći kako se ne radi o preinaci već o smanjenju tužbenog zahtjeva s obzirom da je tužitelj već u tužbi točkom I. tužbenog zahtjeva zahtijevao da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 3206890629/2006// kreditna partija: 7103190835, sklopljenog 21.06.2006., a solemnizirnog po Javnom bilježniku Nikoli Tadiću iz Zagreba, broj OU-773/2006, od dana 23.06.2006., i to između tužiteljice HA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, te tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, a koje u čl. 1. glase: „„Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 129.750,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen ovim ugovorom.“ te koje u čl. 7. glase: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 650,49 CHF obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“, dok je podneskom od 21. svibnja 2026. smanjio tužbeni zahtjev tako da predlaže utvrditi ništetnim djelomično ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 3206890629/2006// kreditna partija: 7103190835, sklopljenog 21.06.2006., a solemnizirnog po Javnom bilježniku Nikoli Tadiću iz Zagreba, broj OU-773/2006, od dana 23.06.2006., i to između tužiteljice HA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, te tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica.“

47. U odnosu na prigovor dvostruke litispendencije istaknut po tuženiku valja navesti kako je isti u cijelosti neosnovan s obzirom da je uvidom u predmet ovog suda broj P- 124/2026 (ranije P-676/2019) utvrđeno kako se isti vodi radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope, dok je predmet ovog tužbenog zahtjeva ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te potraživanje isplate razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF.

48. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH 1. ožujka 2022. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

49. Tužiteljica je u sporu uspjela 100 % u pogledu pravne osnove te 23,63 % u pogledu visine, te bi u navedenom slučaju o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe članka 154. st. 2. ZPP. Međutim s obzirom da se radi o sporu temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka, a o kojima tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati sa tuženikom, te su joj iste bile nametnute kao potrošaču, s obzirom da je sudska praksa o predmetnom pravnom pitanju bila neujednačena te je odluka proširenog vijeća VSRH broj Rev-457/2025 donesena 27.05.2026. (dok je tužba podnesena 13. lipnja 2026.), s obzirom da je tužiteljica imala legitimna očekivanja da će uspjeti s punim restitucijskim zahtjevom (iako je u konačnici s istim uspjela tek djelomično), stav je ovoga suda da tužiteljica ima pravo na pune troškove postupka, i to prema onoj vrijednosti predmeta spora sa kojom je uspjela u parnici, s obzirom da bi u suprotnom sud potrošače odvraćao od traženja sudske zaštite prema trgovcima, a isti bi ostvarili makar djelomičnu korist od toga što su potrošačima nametali ništetne ugovorne odredbe.

50. Stoga je tuženik tužiteljici dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti, i to prema vrijednosti predmeta spora od 2.693,47 eura sa kojim je uspjela u parnici, te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 8.12.2023., 5.2.2025., 14.1.2026. te 21.5.2026., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 11.1.2024., 22.1.2026. te 7.7.2026., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife), odnosno iznos od 1.600,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 550,00 eura, odnosno tužiteljici je priznat ukupan iznos od 2.150,00 eura.

51. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 17.10.2024. te 21.1.2025. s obzirom da istima dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje, a koji trošak nije potreban za vođenje ovog postupka.

52. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 11. kolovoza 2026.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem Općinskog suda u Novom Zagrebu, na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika