REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI U ZAGREBU NOVOM ZAGREBU

Turinina 3, Zagreb

Poslovni broj: P-460/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu tog suda Paulini Buča kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Andrej Ležaić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Račkoga 6, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica, Anamarija Udiljak odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 17. srpnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, odvjetnika Andreja Ležajića, i zamjenika punomoćnika tuženika, ZC, dana 11. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba članka 13.3. Ugovora o kreditu broj 9014984042 od dana 27. travnja 2010. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,60% (slovima: nula cijelih šezdeset posto) od iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 300,42 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 8.svibnja 2010. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 310,00 eur s zateznom kamatom koja teče od 11. kolovoza 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 27. travnja 2010. godine sklopio s tuženikom Ugovor o stambenom kreditu broj 9014984042. U članku 13.3. Ugovora ugovoreno je plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,60% od iznosa kredita. U konkretnom slučaju navedena naknada iznosila je 300,42 EUR te je naplaćena 7.svibnja 2010. Navedena odredba suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, budući se o spornoj odredbi nije pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru po načelu "uzmi ili ostavi". Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova.

2.1. Tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ističući da se radi o sporu za isplatu iznosa od 300,42 EUR, a da se deklaratorni zahtjev istaknut uz kondemnatorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, zbog čega vrijednost predmeta spora iznosi 300,42 EUR.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva te ukazuje da posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. U tom kontekstu poziva se na presudu Suda Europske unije u predmetu C/2024/3564 od 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Santander SA), kojom je pojašnjeno da rok zastare za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ali uz mogućnost da vjerovnik dokazuje da je potrošač znao ili razumno mogao znati da je odredba nepoštena i prije donošenja te presude, od kojeg datuma bi zastara počela teći.

2.3. Tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača, navodeći da je tužitelj dužan sam dokazati taj status u ovom postupku. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ističe da je ugovaranje navedene naknade u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9014984042 bilo izrijekom dopušteno i uređeno zakonskim odredbama čl. 56., 59. i 61. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i da je ugovaranje naknada dopušteno i prema propisima koji su na snazi u trenutku podnošenja odgovora na tužbu, uključujući Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite, Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju i Direktivu 2008/48/EZ. Posebno ističe da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati naknada propisao prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi. Tuženik nadalje ističe da sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i uočljive. Navodi da je odredba čl. 13.3 predmetnog Ugovora o kreditu jasna i nedvosmislena te propisuje fiksno određeni postotak naknade za precizno određene protučinidbe, da je tužitelju predmetna odredba bila jasno iskomunicirana od strane službenika tuženika tijekom pregovora o ugovaranju kao i pri samom sklapanju ugovora o kreditu, te da je svakom prosječnom potrošaču jednostavnim čitanjem ugovora moguće shvatiti prirodu i ekonomski doseg predmetne odredbe. Poziva se na presudu Suda EU u predmetu C-621/17, prema kojoj zahtjev jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe ne nalaže da se u ugovoru detaljno navode sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik posebno ističe da je tužitelj kao korisnik programa „Inovacije" korisnik paketa 6 ugovorio nižu visinu naknade od standardnih korisnika, što nužno podrazumijeva da je o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovarao i da je bio upoznat s njezinim sadržajem. U p rilog tome poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 1035/2023 od 1. listopada 2024., kojom je potvrđeno da sama činjenica ugovaranja drugačije visine naknade kao korisnik „Inovacije" podrazumijeva da je o odredbi pregovarano. Tuženik osporava i navode tužitelja o postojanju znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, navodeći da su uvjeti ocjene takve neravnoteže razrađeni u presudama Suda EU u predmetima C-415/11 (F) i C-226/12 (Constructora Principado) te da u konkretnom slučaju ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu, budući da je ugovaranje naknade predviđeno samim zakonodavcem, a naknada iznosi svega 0,60% od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora.

2.4. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te naloži tužitelju naknadu troškova postupka.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe članka 13.3. Ugovora o stambenom kreditu broj 9014984042 od dana 27. travnja 2010. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik naplatio tužitelju iznos od 300,42 EUR. Sporno je da li je ugovorna odredba lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika. Sporno je i da li je o njoj tužitelj mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj te je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 300,42 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Nadalje sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača.

3.1. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 9014984042 od 27. travnja 2010. godine, presliku knjigovodstvene kartice tužitelja koja se vodi kod tuženika od dana 7. travnja 2026., izvadak iz sudskog registra za društvo HIDRO UNA d.o.o., Trgovačkog suda u Zagrebu, od dana 17. travnja 2026., te izveo je dokaz saslušanjem tužitelja. Preostalu dokumen taciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Sud je ocijenio rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23. i 146/25.; dalje ZPP) te utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi:

- iz ugovora o kreditu broj 9014984042 proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 27. travnja 2010. godine, u iznosu od 52.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.) s namjenom - stambeni kredit građana (čl. 2.),

- da je čl. 13. st. 3. ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan je prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti 0,60 % (nula cijelih šezdeset posto) naknade na iznos kredita,

- da je preslikom knjigovodstvene kartice tužitelja koja se vodila kod tuženika od dana 7. travnja 2026. potvrđeno da je naknada za obradu kredita u iznosu od 2.263,56 HRK (300,42 eura) sukladno čl. 13. st. 3. Ugovora o kreditu naplaćena dana 7. svibnja 2010.,

- da je izvatkom iz sudskog registra za društvo HIDRO UNA d.o.o., Trgovačkog suda u Zagrebu, od dana 17. travnja 2026., potvrđeno da je tužitelj jedini osnivač društva HIDRO UNA d.o.o., te da je isto osnovano 3. travnja 2015. godine.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj podigao kredit kod tuženika radi kupnje stana koji je koristio isključivo za stanovanje. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko mu iz banke nije objasnio što mora platiti niti što to znači ulazna naknada već su samo rekli da naknadu mora platiti, što je i učinio. Nadalje navodi da nije mogao pregovarati o sadržaju ugovora, sadržaj je već bio sastavljen i dali su mu ga da potpiše što je on i učinio. Ugovor je bio po principu uzmi ili ostavi. Navodi da je osnovao društvo 2015. godine, te je prilikom osnivanja društva adresu istog prijavio na adresu stana za koji je digao stambeni kredit, ali ga je kasnije, kada je našao ured, prebac io na adresu ureda. Negira vezu spornog kredita s poslovanjem društva, koje je osnovao 5 godina nakon dizanja kredita. Kod tuženika je prije podizanja kredita imao otvoren tekući račun, te ne zna je li dobio kredit pod povoljnijim uvjetima od drugih korisn ika. Ugovor o kreditu je pročitao, te ga je razumio u skladu sa svojim mogućnostima s obzirom na to da nije ekonomske struke.

6.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio kao uvjerljiv, životan i logičan. Tužitelj je kredit podigao isključivo za kupnju nekretnine radi stanovanja, a u trenutku sklapanja ugovora (27. travnja 2010.) nije bio vlasnik obrta ni trgovačkog društva (trgovačko društvo osnovao je tek 2015.), čime je nesumnjivo dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03. Na tuženikov prigovor da je činjenicom osnivanja društva tužitelj izgubio status potrošača, sud navodi da je prema čl. 2. t. b Direktive „potrošač” znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Tuženik je predmetni kredit digao izvan okvira poslovanja trgovačkog društva kojeg je osnivač, te ga digao i koristio u svrhu stanovanja. Europski sud za ljudska prava u predmetu C-507/201 do dana 22. lipnja 2021. godine tumači navedenu odredbu na način da je potrošač osoba koja je sklopila ugovor o kreditu i ako je svrha djelomično profesionalna, ako ta profesionalna svrha ne prevladava u cjelokupnom kontekstu tog ugovora, a s obzirom da je predmetni kredit stambeni, jasno je da u konkretnom predmetu tužitelj postupa kao potrošač. Veza između predmetnog ugovora i profesionalne djelatnosti u trenutku sklapanja ugovora nije postojala, a tijekom korištenja kredita je toliko slaba da je marginalna i zanemariva u kontekstu cijelog ugovora, te je tužitelj zadržao status potrošača u kontekstu predmetnog ugovora, a navedenom tumačenje je u skladu s onim izloženim u presudi Suda Europske unije, C-498/16, od dana 25. siječnja 2018.

7. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

7.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo razumljiva po svom gramatičkom obliku.

7.2. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje: ZZP/03) propisano je između ostalog da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.3. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se o naknadi za obradu kredita i visini te naknade pojedinačno pregovaralo, što tuženik nije dokazao. Tužitelj je imao samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,60% iznosa kredita.

9. Iako je odredba članka 13.3. Ugovora transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora zna visinu te naknade, to ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.1. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da predmetna ugovorna odredba članka 13.3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9.4. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, stoga je očito da je tuženik na tužitelja točkom 13.3. Ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, što utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe točke 13.3. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo kolika je naknada u postotku, ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti.

9.5. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača, što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva. Tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača.

9.6. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Kako je odredba ugovora o naknadi od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9.7. Budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. S obzirom da je tužitelju na temelju članka 13.3. Ugovora naplaćena naknada u iznosu od 300,42 EUR, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 13.3. Ugovora, temeljem članka 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, čl. 3-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29), te je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članka 13.3. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,60%.

9.8. Kako je odredba ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

10. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (poslovni broj Su-IV-32/20) zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti ove presude, pa prigovor zastare nije osnovan sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u točki II izreke presude temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22).

11. Sud je tijekom postupka utvrdio vrijednost predmeta spora u iznos od 300,42 eura i pri tome imao u vidu da se radi o postavljenom deklaratornom (točka I izreke ove presude) i kondemnatornom tužbenom zahtjevu (točka II izreke) i da u tom slučaju kao mjerodavno za određivanje vrijednosti predmeta spora treba isključivo cijeniti visinu kondemnatornog zahtjeva (Rev 475/08, VSRH). Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, u ovom slučaju na isplatu, treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

12. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a i na odredbi čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 17. srpnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR, sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 250,00 EUR.

12.1. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu i trošak sudske pristojbe za presudu u ukupnom iznosu od 60,00 EUR, odnosno 30,00 EUR za svaku.

13. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 310,00 EUR. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22). Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, 11. kolovoza 2026.

Sudac:

Paulina Buča

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu županijskom sudu, koja se podnosi putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1.Tužitelj po punomoćniku uz rješenje za sudsku pristojbu za tužbu 30,00 EUR i za presudu 30,00 EUR

2.Tuženik po punomoćniku

3.Spis