Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-726/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja ĐV iz [adresa], G. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima zajedničkog odvjetničkog ureda Iris Šoštarić i Velimira Šoštarića, odvjetnika u Rovinju, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli- Pola, radi utvrđenja prava služnosti na nekretninama, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 30. lipnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 11. kolovoza 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se postojanje prava služnosti provoza i prolaza u korist povlasnih nekretnina u vlasništvu tužitelja ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], označenih kao k. č. [katastarska čestica] Kalandra, maslinjak, gospodarska zgrada, Rovinj-Rovigno, Kalandra 6D, ukupne površine 2176 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica] Monsporco, pašnjak, površine 2534 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a na teret poslužne nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica], Španidigo, pašnjak pov. 4553 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu Republike Hrvatske, u širini od 3 metra i dužini od 75 metara kako je to označeno plavom bojom trase postojećeg puta u prilogu broj 1 nalaza vještaka Milke Kosanović, dipl. ing. geod. od 20. ožujka 2026. godine koji je sastavni dio ove presude, pa se slijedom toga ĐV ovlašćuje da u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli, Zemljišnoknjižni odjel Rovinj, ostvari uknjižbu prava služnosti provoza i prolaza što je tužena Republika Hrvatska dužni trpjeti.

II. Nalaže se tuženoj da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.231,30 eura, u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Kod ovoga suda pod posl. br. P-726/2024 dana 27. studenoga 2024. godine zaprimljena je tužba tužitelja protiv tužene radi utvrđenja postojanja prava služnosti provoza i prolaza te upisa u zemljišne knjige.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je ĐV vlasnik i posjednik nekretnina označnih kao k. č. [katastarska čestica] - vrt, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica] pašnjak pov. 2534 m2, upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da se do nekretnina u njegovu vlasništvu dolazi sa javnog puta na k. č. [katastarska čestica] (predio Kalandra) preko k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je u vlasništvu RH;

- da se radi o čestici koja se nalazi izvan građevinskog područja te je definirana kao šuma osnovne namjene, bez mogućnosti gradnje;

- da je ĐV nekretninu označenu kao k. č. [katastarska čestica] stekao nasljeđivanjem iza svog pok. oca UV, a nekretninu označenu kao k. č. [katastarska čestica] stekao je sudskom presudom u spisu posl.br. P-101/18 Općinskog suda u Puli, a koja je postala pravomoćna presudom Županijskog suda u Karlovcu posl. br. GŽ-469/19 od 15. travnja 2020. godine, tako da se zakonitosti, istinitosti i poštenju posjeda ne može prigovoriti;

- da predmetne čestice čine jednu funkcionalnu cjelinu i nalaze se jedna uz drugu;

- da ĐV prvotno putem svog pravnog prednika, a trenutačno osobno, faktično vrši posjed prava služnosti provoza i prolaza na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], izvršavajući njezin sadržaj puno više od dvadeset godina i to na dijelu te nekretnine označenom strelicom na skici izmjere na kopiji katastarskog plana, čemu se RH kao vlasnik poslužne nekretnine nikada nije protivila;

- da se prije podnošenja ove tužbe, tužitelj obratio Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola sa zahtjevom za mirno rješenje spora, sve sukladno čl. 186. a Zakona o parničnom postupku, međutim isti zahtjev da je odbijen;

- da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio (čl. 229. st. 1. ZV);

- da služnost prolaza postoji na poslužnoj nekretnini u vlasništvu RH najmanje 100 godina, da joj se nitko nikad nije protivio, iako je RH znala da se onuda prolazi kad se vodio spor oko utvrđivanja prava vlasništva pod posl. br. P-101/18, te da nema drugog prolaza do nekretnina u vlasništvu tužitelja;

- da je čl. 229. st.1. ZOVO koji je uređivao stjecanje služnosti na temelju zakona, odredio da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio;

- da takvo stanovište potvrđuje i sudska praksa pa tako je Županijski sud u Rijeci utvrdio da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva steći u nekom kraćem roku, nego samo u izvanrednom roku za dosjedanje od 20 godina, navodeći konkretno: "Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava i ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas" (Gž-3603/10 od 09. rujna 2010. godine);

- da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, što potvrđuje i novija sudska praksa Europskog suda za ljudska prava i to: odluku Trgo protiv Hrvatske, broj: 35298/04 od 11. lipnja 2009. godine i odluku Radomilija i dr. protiv Hrvatske, broj: 37685/10 od 28. lipnja 2016. godine;

- da kako se ovdje radi o stjecanju prava služnosti prolaza i provoza, koje je različito od stjecanja prava vlasništva dosjelošću nad zemljištem u vlasništvu RH županije ili jedinica lokalne samouprave, za isto se ne računaju rokovi sukladno odredbi čl. 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske), budući se ne utvrđuje ili mijenja vlasništvo poslužne nekretnine, već isključivo temeljem odredbe istog članka 159. ali stavak 3. koji kaže: "Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja";

- da je tužiteljev posjed dokazan, istinit, zakonit i pošten da potvrđuju i gore naznačene presude posl.br. P-101/18 i posl.br. Gž-469/19 od 15. travnja 2020. godine, u toj parnici je tužena također bila Republika Hrvatska;

- da put preko k. č. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina], u vlasništvu RH postoji oduvijek a ĐV vrši posjed služnosti neprekidno puno više od dvadeset godina, čemu se RH nikada nije protivila, pa je time sukladno članku 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dosjelošću stekao pravo služnosti provoza i prolaza dijelom te nekretnine označenim crvenom bojom na kopiji katastarskog plana, a putanju i širinu postojećeg puta tužitelj će sukladno odredbi članka 186.b stavak 2. ZPP-a naknadno precizirati nakon provedbe mjerničkog vještačenja.

1.2. Slijednom svega navedenog, predlaže se sudu usvojiti tužbeni zahtjeva kojeg je po provedenom dokazu očevidom i geodetskim vještačenjem tužitelj precizirao na ročištu od 30. lipnja 2026. godine sadržaja kao u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu od dana 10. ožujka 2026. godine tužena osporava tužiteljeve navode i tužbeni zahtjev u cijelosti smatrajući da se tužitelj i njegovi pravni prednici nisu ispunili zakonsku pretpostavku poštenog i istinitog posjeda radi stjecanja prava stvarne služnosti dosjelošću i potrebiti rok dosjedanja iz odredbe čl. 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

2.1. Tužena ističe, da tvrdnja tužitelja da njegov posjed dokazan kao istinit, zakonit i pošten presudama iz predmeta posl. br. P-101/18 i Gž-469/19, nije primjenjiva na predmetnu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer ta nekretnina nije ni bila predmetom spora u navedenim postupcima te da upravo suprotno, u tim predmetima, u kojima je tužitelj sudjelovao u istom svojstvu kao i ovdje, notorno je da su nekretnine koje okružuju k. č. br. [katastarska čestica] u vlasništvu Republike Hrvatske. Stoga da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da ovdje predmetna k. č. br. [katastarska čestica] pripada tuženici, a samim time njegov posjed nije pošten, a svakako nije ni samostalan. Nadalje, da tužitelj u tužbi izostavlja detaljan opis, sadržaj i način vršenja odnosno korištenja predmetnog puta i prolaza na njemu, a isto tako da izostavlja činjenicu da je u tim postupcima utvrđeno da je cjelina koju čine k. č. br. [katastarska čestica] (tadašnji dio 5660/1), omeđena suhozidom sa sjeverne, zapadne i istočne strane i time jasno odvojena od, između ostalih, ovdje predmetne k. č. br. [katastarska čestica]. Dakle, da ne postoji razdoblje u kojemu je tužitelj, u dobroj vjeri, imao razloga vjerovati da je posjed kojim su njegovi pravni prednici ili on vršili služnost prolaza preko k. č. br. [katastarska čestica], pošten i istinit. Tužena tvrdi da je upravo suprotno i da tužitelj potajno izvršava služnost prolaza, a u postupku kojim je utvrđeno vlasništvo na tadašnjem djelu k. č. br. [katastarska čestica] (sada 5660/3) tužitelj ni u jednom trenutku nije naveo kojim putem dolazi do svojih nekretnina, a dostavljajući skicu izmjere iz 2017. godine, potvrđuje da je znao, odnosno morao znati, da je Republika Hrvatska vlasnica predmetne nekretnine, te ovim putem pokušava ishoditi služnost puta bez plaćanja naknade. Slijedom navedenog, tužena tvrdi da je tužiteljev posjed služnosti prolaza, ako je taj posjed uopće postojao, nepošten i da je vršen potajno, a Republika Hrvatska, s obzirom na svojstva te osobe kao takve, očito nije mogla vršiti neposredan nadzor. Člankom 18. stavak 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima da je propisano da se poštenje i istinitost posjeda pravne osobe prosuđuje prema poštenju i postupanju one fizičke osobe koja je za tu pravnu osobu ovlaštena poduzimati čine stjecanja ili izvršavanja posjeda. Također, da sukladno članku 229. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dosjelošću se ne može osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva, što da je očito ovdje slučaj. Nadalje, pored činjenice da tužena tužitelja drži nepoštenim posjednikom, tvrdi da iz tužbe proizlazi da taj posjed nije vršen u trajanju potrebnome za stjecanje služnosti dosjelošću. Naime, da potpuno su pogrešni i neosnovani navodi tužitelja kojima tvrdi da bi stjecanje prava služnosti prolaza i provoza, kao drugačije od stjecanja prava vlasništva dosjelošću nad zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, povlačilo računanje rokova iz članka 159. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kojim bi takav rok bio dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a ne rok iz stavka 4. koji uređuje trajanje zakonitog, istinitog i/ili barem poštenog, u dvostrukom vremenu od onoga iz stavka 2. i 3. istog članka. Da na ovaj način tužitelj pokušava zaobići stroži, odnosno duži rok potreban za stjecanje prava služnosti prolaza i provoza na predmetnoj nekretnini, znajući pritom u čijem je ona vlasništvu. Da je vrijeme proteklo za dosjelost trebalo bi trajati 40 godina (članak 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske), dakle, s obzirom da je tužba podnesena 27. studenog 2024. godine, a zahtjev za mirno rješavanje spora 2. travnja 2024., početak takvog potencijalnog izvršavanja posjeda trebao bi biti najranije 2. travnja 1984. godine. Međutim, člankom 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima proizlazi da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske od 11. lipnja 2009. odnosi se samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koja je omogućavala retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. Na konkretan slučaj da bi se mogla eventualno primijeniti pravila OGZ-a prema kojima se moglo steći pravo služnosti dosjelošću protekom roka od 40 godina u skladu s paragrafom 1472 OGZ-a pod uvjetom da je posjed bio istinit i pošten. Stoga, da bi tužitelj dokazao da je stekao pravo služnosti prolaza i provoza na zemljištu u vlasništvu tuženice mora dokazati da je preko svojih pravnih prednika kao istinit i pošten posjednik izvršavao sadržaj tog prava 40 godina do 6. travnja 1941. godine. Osvrt tužitelja da je njegov posjed nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] takve kakvoće da mu se ne može prigovoriti manjak zakonitosti, istinitosti i poštenja potpuno je irelevantan za predmetni postupak, jer te nekretnine nisu predmet postupka i kakvoća tužiteljeva posjeda na tim nekretninama ni na koji način ne utječe na utvrđenje osnivanja stvarne služnosti na predmetnoj k. č. br. [katastarska čestica]. Zaključno, tuženica navodi da tužitelju ni u kojem slučaju nije moglo ostati nepoznato da predmetna nekretnina, na kojoj pokušava ishoditi služnost puta bez plaćanja naknade, nije njegovo vlasništvo.

2.2. Slijedom navedenog, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, sud je proveo sljedeće dokaze:

- uvidom u izvadak iz zemljišne knjige (list 5-7, 9-10);

- uvidom u izvod iz katastarskog plana (list 8, 12, 19);

- čitanjem lokacijske informacije (list 13-15);

- uvidom u skicu izmjere izrađenu po Geokliman d.o.o. od 29. studenoga 2017. godine (list 16, 41);

- čitanjem povijesti promjena na katastarskim česticama od 29. studenoga 2022. godine (list 17-18);

- uvidom u preslik zk. ul. [broj ZK uloška] (list 20-26);

- čitanjem diobnog ugovora iz zapisnika od 12. ožujka 1976. godine (list 55-57);

- čitanjem nalaza i uvid u fotoprilog vještaka geodetske struke (list 72-78);

- uviđajem provedenim dana 20. ožujka 2026. godine uz sudjelovanje vještaka geodetske struke Milke Kosanović, dipl. ing. geod. (list 72-73);

- saslušanjem svjedoka CV i ŽV na ročištu od 20. ožujka 2026. godine (list 72-73);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 20. ožujka 2026. godine (list 73).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je određen zahtjevom tužitelja za utvrđenje prava stvarne služnosti puta i to provoza i prolaza na teret poslužne nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica] u vlasništvu Republike Hrvatske, a u korist povlasnih nekretnina k. č. [katastarska čestica] u vlasništvu tužitelja, sve u k. o. [katastarska općina], koja trasa puta se proteže preko postojećeg makadamskog puta prikazan u skici vještakinje Milke Kosanović, dipl.ing.geod., plavom bojom, prosječne širine 3 metara, u dužini od 75 metara, koja je sastavni dio presude, kao i da je tuženica dužna trpjeti da tužitelj upiše pravo stvarne služnosti u zemljišnim knjigama.

6. Između parničnih stranaka nije sporno:

- da je tužitelj vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] maslinjak, gospodarska zgrada, Kalandra 6D i spremište površine 2176 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] i k. č. br. [katastarska čestica] Monsporco, pašnjak pov. 2534 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška];

- da je tužena vlasnica k. č. br. [katastarska čestica] Španidigo, pašnjak pov. 4553 m2.

7. Sporno je između stranaka je li tužitelj osobno i putem svojih prednika izvršavao sadržaj stvarne služnosti i to prolaza i provoza na teret nekretnine tuženice u razdoblju duljem od 20 godina, a da se tuženica tome nije protivila.

8. Naime, prema odredbi čl. 229. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - u daljnjem tekstu ZV) stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio. Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine silom, potajno ili na zamolbu do opoziva (čl. 229. st. 2. ZV-a).

9. Stjecanje stvarne služnosti dosjelošću na jednak je način bio reguliran i odredbom čl. 54. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ 6/80., 36/90., 53/91 i 91/96 - dalje: ZOVO) kojom je propisano da se stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasnog dobra faktično ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Stvarna služnost ne može se steći dosjelošću ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužnog dobra, silom, prijevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva.

10. Radi utvrđenja spornih činjenica i identifikacije nekretnina dana 20. ožujka 2026. godine proveden je dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke dipl. ing. geod. Milke Kosanović kada se po istoj, nakon pokazanog postojećeg makadamskom puta po tužitelju kao predmeta raspravljanja, potvrdilo da predmetni sporan put vodi od evidentiranog javnog puta makadam k. č. [katastarska čestica], preko k. č. [katastarska čestica], u smjeru jug-sjever prateći njegovu istočnu među definiranu suhozidom gdje pri vrhu zaokreće prema istoku do prve predmetne k. č. [katastarska čestica] u vlasništvu tužitelja, a sve i dalje preko k. č. [katastarska čestica] u dužini od 75 metara i prosječnoj širini od 3 metra. Dakle, vještakinja je potvrdila da pokazani put po tužitelju prolazi isključivo preko predmetne poslužne k. č. [katastarska čestica] s obzirom su međe-suhozidi vidljivo sačuvani duž cijele trase puta.

10.1. Vještakinja je svoj nalaz upotpunila prilogom br. 1. na kojem izvodu iz katastarskog plana je plavom bojom označila postojeći sporan put, a uz to dostavila i ortofotosnimak sa oznakom puta i međe i fotodokumentaciju trase puta pregledanog na dan provedenog uviđaja.

10.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Milke Kosanović, dipl. ing. geod. s obzirom da je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a na koji nalaz i mišljenje primjedbe nisu imale niti parnične stranke.

11. Svjedokinja KV (rođena 1950. godine) iskazala je o svojim neposrednim saznanjima glede predmetnog puta od rana djetinjstva kada je na nekretninama svojih roditelja u susjedstvu čuvala krave u vrijeme dok su i stanovali na tom području. Svjedokinja tvrdi da od kada znade kao dijete, predmetni put je oduvijek na istom mjestu i tako omeđen suhozidom sa desne strane iza kojeg suhozida su bili vlasnici nekretnine obitelj Đ, a po optiranju to postalo vlasništvo Republike Hrvatske. Tvrdi da tužitelj jedino ovim putem može iz javnog puta doći do svojeg maslinika i kućice i da je to oduvijek tako, a imovinu on naslijedio od svojih roditelja pomenuvši majku U koji su isti put koristili od kada ona znade zasigurno od 1956. godine, na isti način kao i tužitelj, a možda i prije.

12. Svjedok ŽV (rođen 1944. godine) iskazuje sudu od razdoblja svoje 10 godine života jer u blizini nekretnina tužitelja svega 100 metara ima i on svoj maslinik kojeg je naslijedio od oca pa je već kao dijete u dobi od 10 godina čuvao ovce na tom području kada su tužiteljevi roditelji već bili na tom imanju, a poznati nadimkom " C". Tvrdi da su Slavkovi roditelji Ž i U već imali masline na tom imanju, a do toga dolazili po tom spornom putu od ceste, koji je oduvijek takav jer oni drugog pristupa nemaju, a ono da održava i nasipava ĐV.

13. Tužitelj je su cijelosti potvrdio iskaze saslušanih svjedoka pojašnjavajući da je maslinik naslijedio od oca UV kojega bi isti kupio 1931. godine kada je došao u [adresa], a od svojih najranijih sjećanja 7-8 godina života (rođen 1950. godine) pamti da su oduvijek i samo taj put koristili, jer drugog nema, a ovaj oduvijek omeđen suhozidom i po njima održavan. Takvo stanje pamti poslijednih 60 godina, a osobno put održava u širini od prosjeka 3 metra dovoljno da pristupi kamion s drvima ili odvozom ubranih maslina.

14. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka kao vjerodostojne jer su iskazivali detaljno, životno logično i u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu, a takvim je prihvaćen i iskaz tužitelja koji odgovara utvrđenom stanju na uviđaju.

15. Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da predmetni put koji povezuje javni put makadam k. č. [katastarska čestica], do nekretnina tužitelja jeste jedini pristupni put koji se vidljivo održava i koristi i kao takav vidljiv i na ortofotosnimku priloženom uz nalaz vještaka o kojem svjedoci iskazuju da postoji od zasigurno sredine 1950-ih godina, 1954-1956. godine i korišten po prednicima tužitelja pok. K, a onda i na isti način i po njemu samome, nakon razvrgnuća nekretnina sa braćom 1976. godine kada je njemu pripala povlasna nekretnina (list 55-57).

16. Navod tuženice o tome da su tužitelji odnosno njegovi prednici put koristili potajno nije osnovan. Naime, možebitna okolnost da tuženica nije znala da tužitelj i njegovi prednici koriste predmetni put i to iz razloga statusa tuženice (država) ne znači da je posjed izvršavan potajno ili zlouporabom povjerenja. Da je posjed izvršavan potajno značilo bi da se izvršava namjerno u vrijeme kada vlasnik ne može to vidjeti, dakle da se vodi računa da to vlasniku ostane skriveno. Međutim, u ovome je postupku utvrđeno da su tužitelj i njegovi prednici posjed prava stvarne služnosti izvršavali kontinuirano i dugi niz desetljeća i na očigled svima o čemu su iskazivali svjedoci. Uostalom utvrđeno je da je predmetni put održavan, nasipan i zabilježen na ortofotosnimkama koje su sačinjene od strane Državne geodetske uprave i da je put potreban za pristup sagrađenom objektu i radi održavanja maslinika, pa očito korištenje puta nije bilo potajno kada je i državno tijelo postojanje istog evidentiralo na svojim snimkama. Tužitelj i njegovi prednici nisu put koristili niti zlouporabom povjerenja jer je tužitelj vjerno objasnio, a to potvrdili svjedoci, da je predmetni put nastavio koristiti isto kao i njegovi roditelji kako se isti nastavlja na javni put makadama k. č. [katastarska čestica] što je i logično kako je i sam sud pristupio na dan uviđaja tim jedinim pristupnim putem koji nije evidentiran u katastarskom operatu, a uz sam rub međe proteže se na nekretnini u vlasništvu tuženice.

17. Dakle, tužitelj je dokazao da je u poštenom i istinitom posjedu prava stvarne služnosti puta u korist svojih nekretnina kao povlasnih, na teret poslužne nekretnine tuženice zasigurno preko 20 godina prije podnošenja tužbe u ovom predmetu. Stoga, neosnovano tuženica osporava poštenje posjeda prednika tužitelja i tužitelja jer su o poštenom posjedu u postupku iskazivali svjedoci i to neposredni susjedi predmetnim nekretninama za razdoblje od njihova najranija djetinjstva, a ujedno i sukladno odredbi čl. 18. st. 5. ZV-a valja naglasiti da se pošteni posjed presumira.

18. Vezano uz prigovor tuženice da tužitelj nije mogao dosjelošću steći pravo stvarne služnosti na nekretninama u društvenom vlasništvu odnosno vezano i za navode tužene o potrebi primjene pravnih pravila OGZ-a, valja istaknuti prije svega kako je na temelju čl. 55. ZOVO-a, koji je stupio na snagu 01. rujna 1980. godine i koji je bio na snazi do donošenja Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima do 08. listopada 1991. godine, brisana ova odredba kojom je bilo propisano da se stvarna služnost na nekretnini koja je društveno sredstvo u društvenoj pravnoj osobi ne može steći dosjelošću, što posljedično znači da je od 08. listopada 1991. godine bilo moguće stjecati pravo služnosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, ali ne i prije toga. No, prvotno je odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a koji je stupio na snagu 01. siječnja 1997. godine, bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama, dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ovu odredbu je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom od 18. studenoga 1999. godine stavio izvan snage, međutim, u smislu stajališta Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Hrvatske, broj: 35298/04 od 11. lipnja 2009. godine i odluku Radomilija i dr. protiv Hrvatske, broj: 37685/10 od 28. lipnja 2016. godine i Jakeljić protiv Hrvatske, broj 22768/10 kao i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-291/14, Rev X-974/17 te Rev-215/22) u rok za stjecanje stvarnih prava, imajući u vidu da je predmetna nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva, računa se i vrijeme posjedovanja prije 08. listopada 1991. godine.

18.1. Nadalje, ukazuje se da je neosnovan i navod tužene o potrebi primjene pravnih pravila OGZ-a i da je služnost dosjelošću trebala biti stečena do 06. travnja 1941. godine protekom roka od 40 godina u skladu s paragrafom 1472. OGZ-a pod uvjetom da je posjed bio istinit i pošten.

18.2. Naime, odredba iz čl. 229. st. 1 ZV-a, a prije toga niti odredba čl. 54. ZOVO-a, za dosjelost stvarne služnosti, za razliku od dosjelosti prava vlasništva, ne razlikuju tzv. redovnu i izvanrednu dosjelost niti propisuju dvostruke rokove dosjedanja kada je riječ o nekretninama u javnom vlasništvu, već za sve slučajeve dosjelosti stvarne služnosti propisuju jedan jedinstveni rok od 20 godina poštenog posjeda. Stoga je predmetni 20-godišnji rok zasigurno počeo teći 08. listopada 1991. godine, kada je na snagu stupio Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i istekao nakon 20 godina.

19. Slijedom navedenog, kada se prednja utvrđenja povežu sa odredbom čl. 54. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i odredbom čl. 229. ZV-a, zaključak je ovoga suda da tužitelj bio pošten posjednik služnosti od 08. listopada 1991. godine i da je protekom 20 godine do 08. listopada 2011. godine stekao pravo stvarne služnosti stoga je primjenom materijalnog prava iz čl. 229. st. 1. i 2. ZV-a i u vezi čl. 228. st. 1. i 2. ZV-a, sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci ove presude.

20. Tužitelju je stoga priznata jednokratna nagrada prema Tar. br. 7.2. u visini 250 bodova kako je riječ o postupku radi služnosti, a koja obuhvaća četiri radnje u koje su uključene: sastav tužbe od 27. studenoga 2024. godine, zastupanje na ročištima od 12. studenoga 2025. godine, 20. ožujka 2026. godine i 30. lipnja 2026. godine, uvećano za PDV 125,00 eura, odnosno ukupno na ime zastupanja 625,00 eura, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu 136,55 eura i troškove vještačenja i sudskog uviđaja u iznosu 469,75 eura odnosno ukupno iznos od 1.231,30 eura.

20.1. Sud nije priznao traženu naknadu za sastav obrazloženog podneska od 09. rujna 2025. godine, odnosno traženih dodatnih 125,00 eura s obzirom je tužiteljevo očitovanje uslijedilo bez prethodnog odobrenja suda niti je isto bilo predviđeno planom upravljanja postupkom čl. 299.a st. 4. ZPP-a.

20.2. Slijedom navedenog, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku i primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7.2, 46. i 54.) naloženo tužiteljici s obzirom je u cijelosti izgubila parnicu da tuženiku naknadi troškove izazvane vođenjem ovoga postupka kao u točki II. izreke ove presude.

U Rovinju, 11. kolovoza 2026. godine

Sutkinja:

Alessandra Gržinić-Matika

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Rok za žalbu ne teče od 01. do 15. kolovoza sukladno odredbi čl. 348. ZPP. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.