REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
Psp-23/2025-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojed incu, u pravnoj stvari tužiteljice DB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Aleksandru Aleksovskom, odvjetniku Odvjetničkog društva Juršetić & Aleksovski d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika FB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukeliću, odvjetniku u Bjelovaru, Antuna Mihanovića 8B, radi smetanja posjeda, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 26. lipnja 2026. godine, u prisutnosti odvjetnika stranaka, te tužiteljice, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 10. kolovoza 2026. godine,
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:
„Utvrđuje se da je tuženik FB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], samovlasno i protupravno smetao tužiteljicu DB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u posljednjem mirnom posjedu psa D, broj čipa 191035000062132 na način da je tuženik oduzeo ranije navedenog psa iz mirnog posjeda tužiteljice i uzeo ga u svoj posjed, pa se tuženiku nalaže uspostaviti ranije posjedovno stanje kakvo je bilo u času smetanja posjeda i to predajom u posjed predmetnog psa tužiteljici, te se tuženiku zabranjuje svako takvo ili slično smetanje ubuduće, pod prijetnjom novčane kazne, sve to u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u zatraženom iznosu od 957,34 Eura, zajedno s zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate, u skladu s čl. 29. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.“
II. Tužiteljica DB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], je dužna tuženiku FB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 Eura u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi smetanja posjeda.
2. U tužbi je istakla da je vlasnica i zadnja mirna posjednica psa D, koji ima broj čipa 191035000062132, te da je do 16. listopada 2025. godine, imala faktičnu vlast u vezi navedenog psa, odnosno imala ga je u svom posjedu, a taj posjed je bio miran, zakonit, istinit i pošten. Naime, tužiteljica je naglasila da je navedeni pas živio na adresi prijavljenog prebivališta tužiteljice u [adresa], a na kojoj adresi inače tužiteljica živi sa svoje dvoje malodobne djece.
3. Međutim, tužiteljica ističe da je posjed navedenog psa izgubila, navedenog dana 16. listopada 2025. godine, te je mislila da je pas odlutao iz dvorišta kuće u kojoj tužiteljica stanuje, pa je tužiteljica tražila zbog toga navedenog psa, ali bezuspješno, a i javno je objavila informaciju da je navedeni pas izgubljen, te je za pronalazak istog, odnosno za ikakve informacije o tom psu, ponudila novčanu nagradu.
4. Nadalje, tužiteljica tvrdi da je dana 19. listopada 2025. godine, saznala kako navedeni pas nije odlutao, odnosno da se nije izgubio jer joj je UB navela kako je vidjela njezinog psa u posjedu neke muške osobe, a dana **.**.2025., NB, koji je inače susjed tuženika, javio je ocu tužiteljice, ČB, kako se navedeni pas nalazi u posjedu tuženika na adresi u [adresa], F [adresa], koju informaciju je ČB, prenio tužiteljici istoga dana.
5. Tužiteljica je naglasila kako su stranke bivši bračni drugovi, te da nisu u dobrim odnosima, pa je stoga tužiteljica posumnjala da je tuženik protupravno navedenog psa uzeo iz dvorišta tužiteljice. Tužiteljica je istakla i da je dana 21. listopada 2025. godine, izvanbračna supruga tuženika, ĆB, na svom facebook profilu objavila sliku sa navedenim psom, čime je evidentno potvrđeno da se taj pas nalazi u posjedu tuženika.
6. Prema tome, tužiteljica smatra kako iz svega navedenog jasno proizlazi da je tužiteljica bila mirna, zakonita, istinita i poštena posjednica navedenog psa, te kako ju je tuženik smetao u posjedu na način da joj ga je samovlasno oduzeo, pa je u smislu čl. 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV), podnijela predmetnu tužbu, a tužbenim zahtjevom, pobliže navedenim u izreci ove odluke je zatražila zaštitu zbog opisanog smetanja posjeda.
7. Podneskom kojeg je sudu dostavila dana 24. prosinca 2025. godine, očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu (kojim je ovaj u bitnome tvrdio da nije osobno tužiteljici oduzeo posjed spornog psa, već je istog psa, kao vlasnik psa, preuzeo od osobe koja je psa zatekla kako luta bez nadzora), tužiteljica je istakla da je tuženik znao da je upravo tužiteljica bila posljednji mirni posjednik navedenog psa (jer su stranke bile u braku od 16. kolovoza 2012. godine, do 08. lipnja 2024. godine, a kada se tuženik odselio sa adrese na kojoj i sada tužiteljica živi, sa njihovom malodobnom djecom, na toj istoj adresi je nastavio živjeti i navedeni pas), te da brat tužiteljice, TB nije bio posjednik psa, a cijela obitelj je tužiteljici pomagala u pokušaju da ona pronađe psa. Istakla je da TB nije nikada tužiteljici osporavao posjedovanje spornog psa, te unatoč tome što su brat i sestra, tužiteljica je navela da ona i TB, žive u kućama koje se nalaze neposredno jedna do druge. Tužiteljica je osporila da bi tuženik dana 15. listopada 2025. godine, uzeo psa u posjed jer je pas tek slijedećeg dana odlutao iz dvorišta tužiteljice, zbog čega je tuženik po uvjerenju tužiteljice najranije psa mogao preuzeti u posjed baš 16. listopada 2025. godine, no ta činjenica nije niti bitna jer da ga je tuženik preuzeo i 15. listopada 2025. godine, a tužiteljica tvrdi da nije, to ne utječe na pravovremenost tužbe tužiteljice, obzirom da je tužiteljica tek dana 19. listopada 2025. godine, saznala za čin smetanja, a dana 20. listopada 2025. godine i za počinitelja. Tužiteljica smatra kako je u ovom slučaju nebitno da li je pas dana 16. listopada 2025. godine, odlutao iz kuće u kojoj tužiteljica živi ili ga je tuženik kriomice uzeo iz dvorišta kuće u kojoj tužiteljica živi (a ovu drugu mogućnost, baš bez ikakvog dokaza o tome, tužiteljica posredstvom odvjetnika smatra vjerojatnijom), obzirom da je po tužiteljici nedvojbeno da se u oba slučaja radi o samovlasnom smetanju mirnog posjeda tužiteljice od strane tuženika (ovaj stav tužiteljice je potpuno promašen i neosnovan – opaska suca). Obrazlažući taj svoj stav tužiteljica je posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, navela da sukladno čl. 19. ZV., posjed traje dok traje posjednikova faktična vlast glede stvari, ali on ne prestaje niti se prekida, ako je smetanje ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo po svojoj naravi samo privremeno, pa tužiteljica tvrdi kako njezin posjed nije niti prestao, niti je prekinut, time što je pas odlutao od tužiteljice (koja tvrdnja nema veze niti sa istinom, niti sa sudskom praksom u ovakvim slučajevima – opaska suca). Svoje stajalište tužiteljica potkrepljuje i čl. 28.st.1. ZV, pa kako je tužiteljica bila u mirnom posjedu psa sve do tuženikovog smetanja posjeda, predlaže da se usvoji tužbeni zahtjev naveden u izreci ove odluke.
8. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je podneskom od 09. prosinca 2025. godine, osporio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti. Naime, tuženik je osporio navode iz točke II., historijata tužbe, istaknuvši kako su isti neistiniti. Pri tome je prvo tuženik naglasio kako je pitanje vlasništva određene stvari potpuno neodlučno u parnicama za smetanje posjeda, te da se o tome ni ne raspravlja u ovakvim parnicama, već je u ovakvim predmetima potrebno samo utvrditi posljednji mirni posjed i čin smetanja. Međutim, očitujući se ipak o iznesenoj činjenici od strane tužiteljice u historijatu tužbe, odnosno o tvrdnjama tužiteljice da je ona vlasnica i zadnja mirna posjednica psa D, te kako je dotična do 16. listopada 2025. godine, imala faktičnu vlast nad psom i imala je psa u posjedu koji je navodno bio miran, zakonit, istin i poštem, tuženik je naveo da su ti navodi neistiniti i kontradiktorni dokazima priloženim uz samu tužbu.
9. Tuženik je istakao da je tužiteljica uz tužbu dostavila materijalne dokaze iz kojih proizlazi da je TB dao facebook objave u vezi nestanka psa, a ne tužiteljica , time da je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio materijalni dokaz u vidu Zapisnika Državnog inspektorata, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Bjelovar od 12. studenog 2025. godine, a vezano uz prijavu protiv tuženika glede posjedovanja spornog psa, a ta prijava nije niti podnesena od strane tužiteljice, nego od strane njezinog brata, TB koji je tvrdio kako je nestao njegov pas i kako je pas bio u njegovom mirnom posjedu, a ne tužiteljićinom posjedu.
10. Tuženik je u odgovoru na tužbu, potvrdio i priznao da je sporni pas, čiji je inače upravo tuženik vlasnik, u njegovom posjedu i napomenuo je da nikome nije oduzeo posjed tog psa, već da je tog psa čiji je tuženik vlasnik, zatekao mnogo puta kako luta bez nadzora po [adresa], a 15. listopada 2025. godine, je tuženika nazvao CB, njegov bivši susjed, kod koga je pas dolutao, te ga je tuženik od te osobe i preuzeo.
11. Zbog navedenog, tuženik smatra kako navodni posjed tužiteljice nije prestao dana 16. lsitopada 2025. godine, već 15. listopada 2025. godine, kada je tuženik preuzeo psa (koji je bio bez nadzora i ni u čijem posjedu), od bivšeg susjeda CB, pa je tuženik osporio i tvrdnje tužiteljice o njezinom posljednjem mirnom posjedu nad psom, a osporio je i tvrdnje o činu smetanja posjeda od strane tuženika, te tuženik tvdi kako pas nije protupravno došao u njegov posjed, već je isti lutao gradom bez nadzora, dakle bez ičijeg vršenja posjedovnih čini, a kako je taj pas registriran kao vlasništvo tuženika, tuženik ga je preuzeo kako ne bi sebe izložio bilo kakavoj odgovornosti prema nadležnim tijelima, a prvenstveno da psu omogući hranu i smještaj.
12. Radi razrješenja spornih i odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, a ujedno su bili saslušani svjedoci ČB (list 60-61) i CB (list 61-62), te tužiteljica (list 58-59) i tuženik (list 59- 60) u svojstvu stranaka.
13. Kako je nakon saslušanja navedenih osoba, ali i uvida u raspoložive materijalne dokaze, bilo u potpunosti razjašnjeno činjenicčno stanje, te se samo radilo o primjeni materijalnog prava na utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, na zadnjoj raspravi su odbijeni svi ostali dokazni prijedlozi stanaka kao nepotrebni, tim više što je baš svaki sud u smislu čl. 10. ZPP, dužan postupak provesti sa što manje troškova (a ne te troškove povećavati, izvođenjem sasvim nepotrebnih dokaza) i u što kraćem roku (a ne postupak bespotrebno odugovlačiti zbog izvođenja svih predloženih dokaza, kojima se ništa bitno ne bi utvrdilo u kontekstu već utvrđenih bitnih činjenica u ovoj parnici) , pa je bilo sasvim suvišno i neekonomično izvoditi bilo koji od preostalih predloženih dokaza po strankama, za donošenje meritorne odluke.
14. Svi izvedeni dokazi su bili ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.
15. Tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen u cijelosti neosnovanim.
16. Između stranaka nije bilo sporno da su stranke bivši bračni drugovi i da su nakon razvoda braka, stranke ostale u lošim međuljudskim odnosima, unatoč činjenici da imaju dvoje zajedničke malodobne djece, time da je uslijed poremećaja u bračnim odnosima tuženik iselio iz kuće u kojoj je do tada živio u [adresa] u [adresa] na drugu adresu, odnosno da su u toj kući nakon iseljenja tuženika, ostali živjeti tužiteljica, dvoje malodobne djece stranaka i pas D.
17. Između stranaka također nije sporno da je navedeni pas D u vezi kojeg je tužiteljica i podnijela ovu tužbu radi smetanja posjeda, od mjeseca listopada 2025. godine, doista u posjedu tuženika, odnosno njegove sadašnje partnerice.
18. Sporno je između stranaka da li je tuženik baš dana 15. listopada 2025. godine ili slijedećeg dana, 16. listopada 2025. godine, preuzeo psa U u svoj posjed, odnosno kojeg je od ta dva dana pas odlutao iz dvorišta tužiteljice, te na koji način je tuženik preuzeo posjed psa (potajno, kriomice, na način da ga je protupravno, bez znanja i odobrenja tužiteljice, uzeo iz dvorišta u [adresa] u [adresa] ili da ga je preuzeo kod CB koji živi u [adresa] u ulici, Željka Markovića 15), odnosno da li je tuženik smetao tužiteljicu u posljednjem mirnom posjedu tog psa, a ako jest, da li su ispunjeni zakonski uvjeti da se tužiteljici pruži u cijelosti zaštita zbog smetanja posjeda navedenog psa, kakvu je predložila predmetnim tužbenim zahtjevom.
19. Obzirom da su isključivo iskazi stranaka o tome kada je točno, odnosno kojeg dana, odlutao pas iz dvorišta tužiteljice (o čemu je kazivala tužiteljica, tvrdeći da je to bilo 16. listopada 2025. godine), ali i kada je psa U, tuženik preuzeo u posjed (o čemu je kazivao tuženik, navodeći da to nije bilo 16. listopada 2025. godine, nego baš jedan dan ranije i da ga je preuzeo od CB), bili različiti samo u vezi jednog, jedinog dana, cijeneći okolnost da je predmetnu tužbu tužiteljica podnijela dana 14. studenog 2025. godine, sud utvrđuje (kako je to uostalom opravdano i navela tužiteljica posredstvom svog punomoćnika u podnesku kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu), da je za razrješenje predmeta spora potpuno nebitno da li je pas odlutao iz dvorišta tužiteljice 15. ili 16. listopada 2025. godine, odnosno da li ga je tuženik prvog ili drugog navedenog dana preuzeo od ili kod CB, tim više što niti jedan jedini izvedeni dokaz u ovoj parnici, sa sigurnošću ne upućuje na to da li se čin preuzimanja psa od stane tuženika od CB ili čin da je pas odlutao iz dvorišta tužiteljice, zbio 15. ili 16. listopada 2025. godine, bez obzira što je tužiteljici pristrani svjedok (otac tužiteljice) tvrdio da je pas odlutao baš 16. listopada 2025. godine.
20. Dakle, kako tijekom ove parnice nije bila niti bitna, niti odlučna činjenica za razrješenje predmeta ovoga spora, da li je pas D odlutao iz dvorišta tužiteljice 15. listopada 2025. godine ili je to ipak bilo slijedećeg dana, odnosno da li je tuženik preuzeo posjed tog psa 15. ili 16. listopada 2025. godine, sud se u opisanim okolnostima slučaja, imajući u vidu utvrđene činjenice u ovoj parnici fokusirao na one bitne činjenice koje su bile dostatne za donošenje meritorne odluke.
21. Prije svega valja naglasiti da je tužiteljica u svojoj tužbi iznijela dvije neistine od kojih je jednu iznijela kao tvrdnju ili činjenicu (koju uopće nije dokazala, a iz izvedenih dokaza u ovoj parnici, proizlazi sasvim suprotno), a to je da je tužiteljica vlasnica psa D (jer je u ovoj parnici na temelju materijalnog dokaza i iskaza tuženika, bez sumnje bilo nedvojbeno utvrđeno da je upravo tuženik bio vlasnik psa u sporno vrijeme tijekom mjeseca listopada 2025. godine, odnosno i 15. i 16. listopada 2025. godine), dok je drugu iznijela samo kao svoju pretpostavku, a to je da je posumnjala da je tuženik protupravno psa U uzeo iz njezinog dvorišta jer je s tuženikom, tužiteljica u lošim odnosima, a koja pretpostavka (koja je očito bila i razlog da tužiteljica podnese baš ovakvu tužbu radi smetanja posjeda, a ne primjerice radi predaje psa) nije dokazana kao istinita u ovoj parnici i u vezi koje pretpostavke tužiteljice ne postoji niti jedan, jedini dokaz izveden u ovome postupku, koji bi upućivao da je ista doista istinita, a to je bilo od bitnog značaja za razrješenje predmeta ovoga spora, po uvjerenju ovoga suda jer sud smatra da je za ovu parnicu u smislu sadržaja meritorne odluke, bilo od presudnog značaja, na koji je točno način tuženik došao u posjed psa N.
22. Naime, u kontekstu utvrđene činjenice u ovoj parnici o tome, da je pas D ostao živjeti sa tužiteljicom i djecom stranaka, nakon što je tuženik napustio kuću u kojoj je s njima živio u [adresa] u [adresa], uslijed poremećaja u bračnim odnosima stranaka (o tome su na jedinstven način kazivale obje stranke), da je kojim slučajem u ovoj parnici tužiteljica dokazala da je istinita bila njezina navedena pretpostavka, odnosno da je dokazala tijekom ove parnice (a što inače nije dokazala) da je tuženik samoinicijativno i protupravno, dakle bez znanja tužiteljice i njezinog odobrenja, primjerice pod okriljem noći ili iskoristivši prilku na neki drugi način, upravo iz dvorišta tužiteljice na adresi u [adresa] u [adresa], uzeo psa U, nema dvojbe da bi se u tom slučaju radilo o smetanju posjeda tužiteljice od strane tuženika u vezi psa D, bez obzira što je tuženik bio vlasnik tog psa kritičnog dana. U tom slučaju bi bio i osnovan istaknuti predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice, no kako tužiteljica nije dokazala tijekom ove parnice da bi tuženik psa U uzeo iz dvorišta tužiteljice, te da bi ju upravo na taj način smetao u posjedovanju psa, valjalo je odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.
23. Naime, osim što ni sama tužiteljica nije vidjela taj čin tuženikovog samoinicijativnog ili protupravnog smetanja posjeda na način da bi tuženik iz njezinog dvorišta odveo ili uzeo psa U, a tako nešto uostalom tužiteljica nije niti tvrdila u tužbi ili tijekom ove parnice (već je samo tako nešto pretpostavila, kada je od trećih osoba, saznala da je pas D u posjedu tuženika), te ne postoji niti jedan opravdan razlog ili dokaz u ovom provedenom postupku za utvrđenje da je tuženikovo preuzimanje psa D bilo protupravno (neovisno o tome, da li se to desilo 15. ili 16. listopada 2025. godine) na način da ga je ovaj uzeo ili odveo baš iz dvorišta tužiteljice, pored kuće u kojoj je živjela u [adresa] u [adresa], na sasvim suprotno preuzimanje psa D od strane tuženika je tuženik uputio još u odgovoru na tužbu, a tu tvrdnju tuženika je uostalom potvrdio saslušani svjedok CB, dakle da je psa Č tuženik preuzeo ne iz dvorišta tužiteljice, nego na adresi svjedoka CB (koji doduše, prema vlastitom iskazu, živi samo jednu kuću dalje od kuće tužiteljice) u vrijeme kada tužiteljica nije više faktički bila u posjedu tog psa, niti je u tom trenutku imala faktičku vlast nad psom, dakle već u vrijeme nakon što je pas D odlutao iz dvorišta tužiteljice.
24. Iz u bitnome suglasnih iskaza tuženika i svjedoka CB, ali i njihovih pojedinih iskaza, proizlazi slijedeće:
- da se nakon poremećaja u bračnim odnosima stranka, koje su dovele do toga da tuženik iseli iz kuće u [adresa] u [adresa], pas D, nalazio u posjedu tužiteljice,
- da je taj pas D znao dolaziti zbog druženja sa muškim psom CB koji se inače nalazio u boksu, do dvorišta CB (koji CB je u to vrijeme imao saznanja da je Hera vlasništvo tuženika), te su se ta dva psa znala njuškati prilikom tih susreta, te da se tako desilo i kritičnog dana tijekom mjeseca listopada 2025. godine, kada je tužiteljica primjetila da je D odlutala iz njezinog dvorišta,
- da je tog kritičnog dana (15. ili 16. listopada 2025. godine), nakon što su djeca dala do znanja CB, da je pas D opet došao u njihovo dvorište, te su se zbog toga na određen način i preplašila, CB kontaktirao zajedničkog prijatelja, svog i tuženika, PB, rekavši mu da je pas D u njegovom dvorištu, zamolivši da o tome obavijesti tuženika, da ovaj dođe po psa, a ubrzo je PB i došao sa tuženikom (koji je bio u pratnji svoje sadašnje supruge) po psa,
- da je u trenutku kada je tuženik došao po psa kod CB, pas bio u susjednom dvorištu od Bohačekovog, nakon što ga je tuženik u dva navrata pozvao po imenu D, pas je odmah došao kod tuženika, visoko skačući, a tuženik je otvorio bunker od automobila u koji je pas D sam uskočio i na taj način je tuženik faktički preuzeo posjed pa D,
- da CB nije ništa o tom događaju kada je tuženik preuzeo psa U, pričao tužiteljici,
- da je od tog opisanog preuzimanja psa od strane tuženika u opisanoj situaciji, dakle na poziv CB, a u vrijeme kada pas nije bio više u faktičnom posjedu tužiteljice, pas D cijelo vrijeme u posjedu tuženika na adresi tuženikovog prebivališta, odnosno u posjedu sadašnje supruge tuženika.
25. Tuženik je saslušan u svojstvu stranke, izričito negirao da bi psa U preuzeo ili uzeo, odnosno odveo sredinom mjeseca listopada iz dvorišta tužiteljice, te je potvrdio da ga je preuzeo kod CB, koji mu je kritičnog dana i potvrdio da je pas D došetao do njegovog dvorišta, a psa je tuženik toga kritičnog dana preuzeo prije svega jer je bio vlasnik tog psa i obzirom da ga je komunalni redar već opomenuo, tražeći od njega da se pobrine za psa U jer se pas u više navrata nalazio na otvorenom prostoru, bez nadzora, no tuženik je u to vrijeme imao zabranu prilaska tužiteljici, pa nije mogao ništa ranije niti poduzimati povodom navedene obavijesti i opomene komunlanog redara (što je rekao komunlanom redaru, koji ga je upozorio da će upravo tuženik snositi odgovornost, kao vlasnik psa, ukoliko pas nešto učini), a u konkretnom slučaju je uzeo k sebi psa, imajući u vidu i da mu je tadašnja supruga ĆB, predložila da ga odvedu k sebi i zadrže i što je bas bio njemu poklonjen, time da je tijekom ove parnice sadašnja supruga tuženika, postala vlasnica psa N.
26. Tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke potvrdila da psa U nije više nikada imala u posjedu nakon što je odlutao 16. listopada 2025. godine, te da je UB dojavila preko društvenih mreža da je vidjela psa kojeg je tužiteljica tražila kod trgovine Kaufland u prisutnosti neke snažne muške osobe, a kasnije je i od oca čula da mu je NB, koji živi u istoj zgradi u kojoj sada živi tuženik, potvrdio da je vidio psa U u posjedu tuženika. Istakla je da je pas D i ranije, prije kritičnog dana, znao otići iz njezinog dvorišta, iako ima ograđeno dvorište, odnosno prošetati se po naselju jer postoji jedan pas u susjedstvu i potom se D sama znala vratiti u dvorište tužiteljice, te je navela da su joj u traženju psa kada je kritičnog dana odlutao pomogli brat, TB i otac, ČB, kao i još neki njezini prijatelji i susjedi. Priznala je da je tuženik tijekom mjeseca listopada bio registriran kao vlasnik psa, no bilo joj je poznato da je u međuvremenu prenio vlasništvo na svoju sadašnju suprugu.
27. Otac tužiteljice, ČB je potvrdio ono što je već bilo istaknuto u tužbi i o čemu je tužiteljica kazivala saslušana u svojstvu stranke, govoreći da je pas iz dvorišta tužiteljice nestao 16. listopada 2025. godine, te da su ga potom tražili i tužiteljica i sin svjedoka i svjedok u okolici i po gradu i da je sin svjedoka, TB objavio posredstvom društvenih mreža oglas kojim poziva ljude koji bi eventualno vidjeli psa U da im jave, a ubrzo se javila jedna ženska osoba sinu svjedoka posredstvom društvernih mreža, koja je njemu dala do znanja da je vidjela psa prema tom opisu u posjedu jedne muške osobe kod trgovine Kaufland, pa kako je opis te muške osobe odgovarao opisu tuženika, svjedok je zamolio svog poznanika da provjeri da li je pas D u posjedu tuženika, a radi se o OB, koji je javio svjedoku da je doista vido tog psa na balkonu tuženika, što je svjedok prenio svojoj kćerci, tužiteljici.
28. Ovako utvrđene bitne činjenice koje se odnose na temu u čijem je posjedu bio pas D, neposredno prije nego li je odlutao iz dvorišta tužiteljice sredinom listopada 2025. godine, kamo je točno taj pas odlutao i na koji je način tuženik saznao gdje se pas nalazi, odnosno na koji način je tuženik uopće došao u posjed tog psa su bile sasvim dostatne da se bez izvođenja bilo kakvih drugih (potpuno nepotrebno ili suvišno predloženih dokaza u kontekstu već navedenih utvrđenih saznanja) predloženih dokaza po strankama, može donijeti meritorna odluka.
29. Odredbom čl. 21.st.1. ZV je propisano da pravo na zaštitu posjeda ima onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo. Stavkom 2., istoga članka je propisano da posjednik koji je posjed stekao samovlasno ga oduzevši drugome silom, potajno ili zlouporabom povjerenja, ima pravo štititi svoj posjed, jedino ga nema pravo štititi od one osobe kojoj ga je bio samovlasno oduzeo, no smjet će to i protiv nje nakon što mu posjed postane miran.
30. Nadalje, čl. 19.st.1. ZV, propisuje da posjed traje dok traje posjednikova faktična vlast glede stvari, ali on ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo po svojoj naravi samo privremeno . Iako je odredbom čl. 22.st.2. ZV, propisano da sud pruža zaštitu posjeda u posebnom hitnom postupku, prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed (dakle, bez obzira na vlasništvo nad određenom stvarju), pravni temel j posjeda i poštenje posjednika, stavkom. 3., istoga članka je propisano da se pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje nije bilo samovlasno.
31. Kako je u ovom slučaju tuženik osporio još u odgovoru na tužbu, uz posljednji mirni posjed tužiteljice u kritičnom trenutku kada je on preuzeo posjed psa D i čin smetanja posjeda, sud utvrđuje u kontekstu nedvojbene činjenice koja je utvrđena u ovom postupku o tome da je tijekom listopada 2025. godine, tuženik bio vlasnik psa N, da je tuženik u opisanoj situaciji kada ga je CB posredstvom zajedničkog prijatelja obavijestio da je D došla kod njega u dvorište i pozvao da ju preuzme, imao pravo na poduzimanje posjedovnih čini u vezi psa N, dakle da kao vlasnik tog psa istog preuzme u svoj posjed, pred CB koji ga je i zvao zbog toga, tim više što se pas nije niti nalazio tada u posjedu tužiteljice ili barem u dvorištu tužiteljice, bez obzira što je do toga dana tužiteljica posjedovala tog psa, ali tužiteljičin faktični posjed nad psom nije bio samo prekinut nego se i izgubio u trenutku kada je pas toga kritičnog dana „odlutao“ iz dvorišta tužiteljice.
32. Ne ulazeći u specifičnosti izuzetno loših međuljudskih odnosa između stranaka, što je očito i na što upućuju neki od materijalnih dokaza koji se nalaze u ovome spisu, unatoč tome što stranke imaju zajedničku malodobnu djecu, te bi ako ni zbog čega drugoga, upravo zbog toga trebale kao punoljetne i zrele osobe , svojim lošim međuljudskim odnosima, podrediti zajedničke interese oba malodobna djeteta, a ujedno zatomiti ili barem potisnuti sve što je između stranaka loše bilo, nije na odmet primijetiti da je tuženik imao zabranu prilaska tužiteljici u kritičnom razdoblju tijekom mjeseca listopada 2025. godine, ali i ranije, te ne ulazeći u utvrđivanje istinitosti dijela iskaza tuženika, kada ovaj ponukan sugestivnim pitanjem svog odvjetnika o tome da li mu je komunalni redar prijetio kakvim globama, navodi da mu je komunalni redar rekao da će tuženik odgovarati, kao vlasnik psa N, ukoliko pas nešto (ovo se jasno odnosi na nekakvu štetu) napravi na javnom mjestu, sud svakako mora primijetiti da je doista istina kako bi za bilo kakvu štetu koju pas D eventualno učini (u slučaju da pas nekoga napadne ili nešto uništi, izgrize neku ili nečiju stvar ili izazove prometnu nezgodu), upravo tuženik u kritično vrijeme, tijekom mjeseca listopada 2025. godine, kao vlasnik tog psa, odgovarao.
33. Stoga je tuženik po uvjerenju ovoga suda u opisanim okolnostima slučaja, bio aktivno legitimiran da zadrži tog psa U u svom posjedu ili svakako legitimiran da ga preuzme ili uzme kod kuće CB, odnosno kao vlasnik psa je upravo tuženik u situaciji u kojoj pas nije bio kod ranije posjednice (tužiteljice), imao pravo na poduzimanje posjedovnih čini, ne samo stoga što je bio vlasnik psa i želio ga u svom posjedu, nego i stoga, što bi se tuženik nastavio izlagati riziku da osobno odgovora za svu štetu koju bi taj pas eventualno počinio dok je bio u posjedu tužiteljice, ali i kada bi odlutao iz dvorišta tužiteljice, što je očito D znala činiti i prije kritičnog događaja jer su o tome kazivali i svjedočili ne samo CB i tuženik, nego i sama tužiteljica.
34. Tužiteljica nije u pravu u drugu ruku, kada smatra da se radilo o samovlasnom smetanju njezinog posjeda, nad psom D, od strane tuženika u opisanim okolnostima slučaja, prije svega stoga što u trenutku preuzimanja psa N od strane tuženika, tužiteljica nije više niti bila u faktičnom posjedu tog psa (da bi ju tuženik samovlasno ili protupravno smetao u posjedu), njezin posjed nije bio samo prekinut, nego je zapravo prestao, a osim toga, što je tužitelj, kao osoba koja je inače vlasnik psa u situaciji kada ga je CB pozvao da preuzme psa i kada mu daje do znanja da D i inače zna dolaziti sama do njega, dužan, kao dobar gospodar, voditi računa o psu kojeg ima u svom vlasništvu i svojim aktivnim činima, spriječiti ili otkloniti bilo kakvu potencijalnu mogućnost nastanka štete, koju životinja (pas D), bez nadzora vlasnika ili neke druge njoj bliske osobe, može nanijeti drugim osobama ili tuđim stvarima.
35. Naime, CB je i sam ukazao da su njegova djeca njemu rekla da je pas došao u njihovo dvorište, te da su bila u strahu, a pas je kao životinja, bez obzira koliko njega vlasnik (tuženik) ili psu bliske osobe (tužiteljica, njezin brat i njezina djeca), smatraju pitomim i „dobrim“, tzv. opasna stvar, koja ne samo da može nauditi tuđoj djeci, primjerice malodobnim nezaštićenim osobama, nego i odraslim ljudima ili stvarima, te se često i u javnosti šire vijesti kako se dogodio nesretan slučaj, kada je pas napao ovu ili onu osobu, kada je nekog ugrizao ili ozlijedio ili kada je nanio štetu na tuđim stvarima.
36. Činjenica jest da je tuženik u situaciji u kojoj se nalazio sa mjerom zabrane približavanja tužiteljici u kritično vrijeme i uslijed loših međuljudskih odnosa, od kojih se stranke očito ne mogu tako lako izdići, neovisno o tome što imaju zajedničku djecu , praktički iskoristio priliku, na poziv CB da preuzme svog psa i dođe u posjed psa N, bez da se pri tome približi tužiteljici, no ta okolnost samo govori u prilog činjenice da tužiteljica nije znala držati pod kontrolom i u kontinuiranom posjedu psa U na adresi u [adresa] u [adresa] jer je ovaj pas po kazivanju obje stranke, ali i CB i prije kritičnog događaja znao odlutati iz dvorišta tužiteljice i kretati se bez nadzora njemu bliske osobe (neovisno o tome, radi li se o vlasniku – tuženiku ili tužiteljici, bratu tužiteljice ili djeci stranaka), a što je sa aspekta odgovornih i punoljetnih osoba, posve neprimjereno i nedopustivo ponašanje, bez obzira napravio pas neku štetu u tim trenucima ili ne.
37. Nadalje, tužiteljica posredstvom svog odvjetnika sasvim pogrešno smatra da se u trenutku kada je pas D „odlutala“ iz dvorišta tužiteljice ili bolje reći samoinicijativno napustila dvorište tužiteljice jer je bila bez ikakvog nadzora tužiteljice ili nekog boksa, tj. prostorije iz koje se ne može samostalno udaljiti na javnu površinu, radilo samo o privremenom prestanku posjedovanja Here od strane tužiteljice jer je sudska praksa već ukazala da je pas „izgubljena pokretna stvar“ u trenutku kada izađe iz dvorišta i slobodno luta cestom ili susjednim dvorištima ili ulicama, obzirom da niti vlasnik ili dotadašnji posjednik (kao u ovom slučaju, kada je tužiteljica kao nevlasnica posjedovala psa) više nemaju neposredni posjed nad psom. Stoga je u pravnom smislu, nedvojbeno da svatko tko zatekne psa na cesti ili u svom dvorištu ili na nekom drugom javnom prostoru, postaje „nalaznik“, a to je postao CB, koji je postupio u cijelosti primjereno, pozvavši vlasnika psa da ga preuzme.
38. Prema tome, tužiteljica je u trenutku kada je po njezinim riječima pas „odlutao“ iz njezinog dvorišta, izgubila faktičnu vlast nad psom, a da je tome tako i da je ta vlast ostala izgubljena zauvijek, dokazuje i činjenica da ga je bezuspješno pokušala naći i da ga nikada više od tada nije vratila u svoj posjed jer ga sada posjeduje i ima faktičnu vlast nad njim tuženik sa svojom sadašnjom suprugom. Tužiteljica je imala samo i isključivo faktičnu vlast nad D, sve dok ju je držala u dvorištu ili dok se pas sam nalazio dvorištu, dok se nalazio eventualno u kući u kojoj živi tužiteljica ili na povodcu u šetnji s tužiteljicom ili ga je kontrolirala na neki drugi način, kakvih u praksi može biti jako puno, no njezina faktična vlast je prestala u trenutku kada je D kritičnog dana napustila dvorište tužiteljice i od tada više tužiteljica nije niti bila u posljednjem mirnom posjedu psa N, pa joj kao takvoj više niti ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu u smislu čl. 21. st.1. i 2. ZV u odnosu na tuženika, uslijed čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
39. Dakle, imajući u vidu opisane okolnosti slučaja sud je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio jer tužiteljica nije bila u posljednjem mirnom posjedu psa N u trenutku kada je tuženik preuzeo posjed tog psa od nalaznika, te joj zbog toga ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu, pogotovo ne u odnosu na osobu koja je tijekom listopada 2025. godine, bila vlasnik psa i koja je trebala voditi računa da se pas ne nalazi bez nadzora na javnoj površini ili u dvorištu nepoznatih osoba. Osim toga, tužbeni zahtjev tužite ljice je odbijen kao neosnovan jer se tuženikov čin, kada dolazi na poziv nalaznika psa (CB), da preuzme svog psa (kojem je vlasnik) od ili kod nalaznika psa (dakle, ne kod tužiteljice ili iz dvorišta tužiteljice), ni po čemu ne može okarakterizirati kao čin samovlasnog smetanja tužiteljice u posjed u psa D.
40. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP.
41. Parnični trošak tuženika je odmjeren s obzirom na vrstu predmeta spora u smislu Tbr. 7.t.2. Odvjetničke tarife, na način da je tuženiku priznata jednokratna nagrada u iznosu od 500,00 Eura, te još 125,00 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost na taj trošak, a tužiteljica je obvezana tuženiku isplatiti iznos od 625,00 Eura, na ime naknade opravdanih parničnih troškova.
U Bjelovaru, 10. kolovoza 2026. godine.
Sudac
Sanjin Milošević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 11. kolovoza 2026. godine, a putem ovoga suda.
