REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1004/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice NE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zrinki Prlić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 25. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice njezine punomoćnice odvjetničke vježbenice DE, te zamjenice punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice KE, dana 10. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012560349, sklopljenog 4. lipnja 2007. između prednika tužiteljice ZE i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., u dijelu kojim je ugovoreno da se pravni prednik tužiteljice obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženika naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita, a koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…".

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici NE iznos od 295,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od ‭238,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. kolovoza 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

Obrazloženje

1. Tužiteljica NE (ranijeg imena i prezimena RE) je 13. veljače 2025. ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je kao korisnica kredita i potrošač 13. srpnja 2011. s tuženikom sklopila I. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012560349, kojim je preuzela sve obveze iz osnovnog Ugovora o kreditu broj 9012560349 pod istim uvjetima kao i raniji korisnik kredita. Nadalje je navela da je raniji korisnik kredita, pok. suprug tužiteljice, ZE, preminuo **.**.2008., te da je tužiteljica, kao njegova nasljednica, preuzela sve obveze osnovnog Ugovora o kreditu od 4. lipnja 2007. Isto tako tužiteljica je navela da je Ugovorom o kreditu od 4. lipnja 2007. tuženik ranijem predniku tužiteljice, stavio na raspolaganje iznos od 33.309,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Tužiteljica je, također, navela da je rok otplate kredita iznosio 84 mjeseca i to na način da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu i uz promjenjivu kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 5,10%. Tužiteljica je još navela da je tuženik u odredbi čl. 11.3. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovoreno da će prednik tužiteljice prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. Dodala je i da je na temelju navedene ugovorne odredbe tuženik predniku tužiteljice obračunao i o naplatio jednokratnu naknadu za korištenje kredita u iznosu od 2.228,62 kuna, odnosno 295,79 EUR. Tužiteljica smatra da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da je ista predstavljala sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Osim toga tužiteljica je navela i da njezin prednik nije imao nikakav utjecaj na sadržaj te odredbe te smatra da je navedena odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Naime, tužiteljica je istaknula da njezinom predniku nije bio objašnjen odnos između iznosa naknade i pruženih usluga, odnosno nije mu bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Konačno, tužiteljica je navela i da je navedena odredba protivna prisilnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zlouporabe prava).

2. Stoga tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi, a ispravljenim u odnosu na ime tužiteljice na ročištu 25. lipnja 2026., traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012560349, sklopljenog od 4. lipnja 2007. između pravnog prednika tužiteljice ZE i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno da se pravni prednik tužiteljice obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita, a koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…". Navedenim tužbenim zahtjevom tužiteljica, nadalje, od tuženika s osnove plaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 295,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2007. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost potraživanja tužiteljice, te je istaknuo prigovor zastare. Tuženik je, nadalje, naveo da tužiteljici Ugovorom o kreditu nisu povrijeđena prava, kao potrošača, te da ista nije niti dokazala da bi ona i njezin pravni prednik bili potrošači. Isto tako tuženik je naveo da se ne radi o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, te da je naknada plaćena prilikom obrade kredita, pa da je s danom pokretanja tužbe 2025. to potraživanje u zastari, pri čemu je napomenuo da nije došlo do prekida zastare jer se za isto nisu ispunile pretpostavke određene zakonom, dok se kolektivna presuda „Potrošač“ ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio je tuženik istaknuo i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije. Osim toga tuženik smatra da, s obzirom na to da je kondemnatorni zahtjev u zastari, da tužiteljica za postavljeni deklaratorni zahtjev nema pravni interes. Tuženik je nastavno naveo da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 295,79 EUR ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama jer je taj iznos neznatan u odnosu na ukupnu isplatu kredita. Tuženik je istaknuo i da su uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i plaćanje naknade, jasni, nedvosmisleni i transparentni, odnosno da se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi s kojom je korisnik kredita bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i koju naknadu je odmah i platio. Smatra da se radi o jasnoj i lako uočljivoj odredbi čime je ostvaren zahtjev transparentnosti. Tuženik je dodao i da je Ugovor o kreditu solemniziran kojom prilikom je javni bilježnik dodatno sudionicima objasnio smisao i sadržaj Ugovora i posljedice istog, te da takva isprava sadrži presumpciju istinitosti. Još je naveo da se korisnik kredita svjesno odlučio za Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti najviše odgovora. Slijedom navedenoga tuženik je zaključno naveo da nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe s obzirom na to da nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno, da je sporna odredba transparentna, uočljiva i jasna, da naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana, da je korisnik kredita bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe, da je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu i da nema zakonske osnove da se ista tumači, da je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika i da predstavlja javnu ispravu, da tužiteljica nije dokazala da su ona i njezin pravni prednik potrošači, da nema stjecanja bez osnove dok je tužiteljica ostvarila određene koristi, da su protekli svi rokovi koji određuju zastaru i da se radi o zastarjelom potraživanju, da nema neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da se nisu ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškove parničnog postupka tuženiku.

4. Na ročištu održanom 25. lipnja 2026. tuženik je učinio nespornim da mu je prednik tužiteljice ZE **.**.2007. uplati iznos od 295,79 EUR.

5. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku I. (prvog) dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012560349 od 13. srpnja 2011. (str. 41-46 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (str. 47-66 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 9012560349 od 4. lipnja 2007. (str. 67-72 spisa), presliku rješenja o nasljeđivanju javne bilježnice Nives Mirčetić, kao sudskog povjerenika Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj O-350/08, UPP-OS-156/08-7 od 3. rujna 2008. (str. 78-79 spisa), presliku rodnog lista tužiteljice izdanog od strane Matičnog ureda Velika Gorica (str. 164 spisa), rješenje Zagrebačke županije od 21. siječnja 2026. (str. 165 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 195 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 25. lipnja 2026. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

8. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012560349 od 4. lipnja 2007. sklopljenog između prednika tužiteljice ZE i tuženika, u dijelu u kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, te zahtjev za isplatu plaćenog iznosa na temelju navedene ništetne odredbe u iznosu od 295,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2007. do isplate.

9. Nadalje, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 9012560349 od 4. lipnja 2007. (str. 67-72 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) da je prednik tužiteljice ZE, kao korisnica kredita, isti sklopio s tuženikom kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 33.309,93 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), uz kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10% godišnje, te koja se obračunavala u CHF i koja je bila sadržana u anuitetima i dospijevala na naplatu zajedno s njima (čl. 4. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 6.2. Ugovora ugovoreno da se kredit i kamate otplaćuju u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Također je utvrđeno da je kao namjena kredita ugovorena kupnja vozila (čl. 2.1. Ugovora o kreditu). Uvidom u navedeni Ugovor još je utvrđeno da se u odredbi čl. 11.3. korisnik kredita, između ostalog, obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci (tuženiku) naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita.

10. Uvidom u presliku I. (prvog) dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012560349 od 13. srpnja 2011. (str. 41-46 spisa) utvrđeno je da je isti zaključen između ovdje tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora. Nadalje je uvidom u navedeni I. Dodatak (čl. 2. i 3.) utvrđeno da je istim tužiteljica, kao nasljednica ZE, preuzela sve obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu pod istim uvjetima kao i raniji korisnik kredita, te da se obvezala iznos duga podmiriti tuženiku na način i u rokovima kako je to određeno u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu.

11. Uvidom u presliku rodnog lista tužiteljice izdanog od strane Matičnog ureda Velika Gorica (str. 164 spisa) i presliku rješenja Zagrebačke županije od 21. siječnja 2026. (str. 165 spisa) utvrđeno je da tužiteljica promijenila ime iz RE u NE, te da se u pravnom prometu novim imenom služi od 4. veljače 2026.

12. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je predmetni Ugovor o kreditu 2007. s tuženikom zaključio njezin pok. suprug ZE. Navedeni Ugovor o kreditu je njezin pok. suprug podigao radi kupnje novog automobila te je sredstvima kredita i kupio automobil Toyota Auris. Taj automobil je koristio njezin suprug sve do svoje smrti za svoje osobne potrebe te ga nikada nije koristio u druge svrhe i nikada s njime nije obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost. Nakon smrti njezinog supruga ona je koristila navedeni automobil sve do prošle godine kada ga je poklonila unuku, te niti ona s tim automobilom nikada nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost, nego ga je koristila za osobne svrhe. Nije bila nazočna kada je njezin suprug zaključio predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom, ali zna da je bio nezadovoljan kada je došao doma te je rekao da je bio zatečem s činjenicom da je morao platiti naknadu za obradu kredita te misli da se radilo o iznosu od oko 490,00 CHF. Rekao joj je da ga na to nitko nije upozorio te da nije mogao zaključiti kredit bez da plati tu naknadu, a niti ga je upozorio na druge odredbe Ugovora o kreditu, već je samo mogao zaključiti ili ne zaključiti Ugovor o kreditu. Nakon što je njezin suprug umro ona je zaključila Dodatak ugovora o kreditu kojim je preuzela sve obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu te nije mogla promijeniti odredbe osnovnog Ugovora o kreditu i još je morala platiti solemnizaciju tog Dodatka. Osnovni ugovor o kreditu je njezin suprug zaključio u valuti CHF, a ne zna zbog čega se odlučio na zaključivanje baš takvog Ugovora o kreditu. Također je navela da joj je suprug rekao da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva bila u visini od 1,50%.

13. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužiteljice jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

14. Prije svega valja reći da je prednik tužiteljice prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva imao svojstvo potrošača, a kasnije je isto svojstvo imala i tužiteljica. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP). određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji vozila, dok je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je taj automobil koristio njezin suprug sve do svoje smrti za osobne potrebe te ga nikada nije koristio u druge svrhe i nikada s njime nije obavljao bilo kakvu poslovnu djelatnost, kao i da je nakon smrti supruga tužiteljica sve do otplate kredita (kredit otplaćen 8. rujna 2014., kako to proizlazi iz dopisa tuženika- str. 74 spisa) koristila navedeni automobil za osobne svrhe. Stoga se, kraj navedenog, po ocjeni ovog suda, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokaza da je prednik tužiteljice predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, nalazi na tuženiku, pa kako tuženik takve činjenice nije dokazao, niti one proizlaze iz provedenih dokaza, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim. Pored toga neosnovan je i prigovor promašene pasivne legitimacije s obzirom na to da je tuženik zaključio predmetni Ugovor o kreditu, kao i I. Dodatak Ugovora o kreditu.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se korisnik kredita, obvezao platiti prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita, te ista u tom dijelu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Naime, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je njezin suprug, korisnik kredita, bio zatečem s činjenicom da je morao platiti naknadu za obradu kredita, te da joj je rekao da ga na to nitko nije upozorio i da nije mogao zaključiti kredit bez da plati tu naknadu, kao i da ga nitko nije upozorio na druge odredbe Ugovora o kreditu, već je samo mogao zaključiti ili ne zaključiti Ugovor o kreditu. Stoga je utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način korisnik kredita kao potrošač bio stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu, u navedenom dijelu visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, te stoga ista uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Predniku tužiteljice je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade, te mu objasniti na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda prednik tužiteljice je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno predniku tužiteljice ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je istom, uz obvezu otplata mjesečnih obroka, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to ista nije bio informiran na transparentan i potpuni način, te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer u istoj osim visine naknade (1,50% od iznosa kredita), nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenoga, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog predniku tužiteljice, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

17. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese prednika tužiteljice kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi, a kako je to navedeno, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju je prednik tužiteljice kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, pa stoga, po ocjeni ovog suda, tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok prednik tužiteljice kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev- 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da prednik tužiteljice nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da mu bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, prednik tužiteljice nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

18. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da je ništetna predmetna ugovorna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojom se prednik tužiteljice, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

19. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade), te je stoga tuženik u obvezi platiti tužiteljici, kao pravnoj sljednici korisnika kredita, iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

21. Kako je među strankama nesporno, a i proizlazi iz presliku knjigovodstvene kartice (str. 53 spisa), da je prednik tužiteljice platio tuženiku s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) iznos od 295,79 EUR (2.228,62 kn) dana 11. lipnja 2007., tako je u t. II. izreke ove presude, sukladno gore citiranim odredbama, naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos. Na navedeni dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja tuženiku istog iznosa, dakle, od 12. lipnja 2007. pa do isplate, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te je isti predniku tužiteljice predložen s unaprijed pripremljenim sadržajem. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

22. Konačno, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako t. I. izreke ove presude još nije pravomoćna, tako u konkretnom slučaju za potraživanje tužiteljice nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 295,79 EUR.

24. Troškovi su, nadalje, odmjereni prema troškovniku stranke i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

25. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 218,75 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 13. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podnesaka od 7. travnja 2025. i 23. travnja 2026. u iznosu od 12,50 EUR za svaki (6,25 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), sastavljanja podneska od 29. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 25. lipnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 43,75 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR i za presudu u zatraženom iznosu od 13,27 EUR. Stoga su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‭238,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 10. kolovoza 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

26. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužiteljica presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga činjenica da je nagrada za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda propisana u Tbr. 9/3 Tarife ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.

Zagreb, 10. kolovoza 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjerka, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 30,00 EUR

2. Tuženiku po pun.