REPUBLIKA HRVATSKA

Upravni sud u Osijeku

Osijek, Vukovarska cesta 31

Us I-761/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice IS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Hrvoje Alagić, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, radi ocjene zakonitosti propuštanja donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela , 10. kolovoza 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Naređuje se tuženiku u roku 30 (trideset) dana, od dana primitka pravomoćne presude, donijeti rješenje u povodu zahtjeva tužitelja za povrat 50% plaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu 2.500,00 EUR (dvije tisuće pet stotina eura) uključujući PDV 25% i to u roku 60 (šezdeset) dana, računajući od dostave pravomoćne odluke o troškovima spora.

III. Preostali dio zahtjeva vezano za naknadu troška tužiteljici u ukupnom iznosu 1.375,00 EUR (tisuću tri stotine sedamdeset i pet eura) uključujući PDV 25% Sud je odbio kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tužbu pokrenula radi propuštanja tuženika da u zakonskom roku donese upravno rješenje o zahtjevu tužiteljice za povrat 50% plaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju članka 23. Zakona o obnovi i razvoju grada Vukovara (Narodne novine, broj: 44/2001., 90/2005., 80/2008., 38/2009., 148/2013., dalje: Zakon). Ističe kako je podnijela zahtjev za povrat doprinosa za radnice za razdoblje od listopada 2021. do lipnja 2023. Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) je odbio izvršiti povrat i to putem dopisa, tvrdeći da radnice rade u Osijeku, unatoč dostavljenoj potvrdi Hrvatske odvjetničke komore da odvjetnički ured djeluje isključivo u [adresa]. Za razliku od HZMO-a, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje udovoljio je istovrsnom zahtjevu. Budući da tuženik nije donio formalno rješenje sukladno propisima, tužiteljici je onemogućeno podnošenje pravnog lijeka, čime je ostvaren pravni interes za podnošenje tužbe zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela. Slijedom navedenog predlaže da se donese rješenje kojim se usvaja zahtjev za povrat iznosa od 50% doprinosa za mirovinsko osiguranje, odnosno da se tuženiku naredi donošenje rješenja o zahtjevu za povrat doprinosa uz naknadu troška upravnog spora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor stvarne nenadležnosti upravnog suda jer refundacija doprinosa prema Zakonu nije upravna stvar, niti se u ovom postupku donosi upravni akt. Također, ističe se prigovor promašene pasivne legitimacije jer HZMO samo administrativno-tehnički objedinjuje podatke, dok o pravu i isplati povrata na teret vlastitog financijskog plana odlučuje Fond za obnovu i razvoj grada Vukovara. Podredno, tuženik navodi da je tužba prijevremena i nedopuštena jer tužiteljica prije pokretanja spora nije iscrpila propisana pravna sredstva protiv postupanja prvostupanjskog tijela sukladno Zakonu o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP), a dodatno još nije ispravila pogrešno evidentirani podatak o sjedištu svoje djelatnosti.

Predlaže da Sud odbaci tužbu.

3. Sud je 6. srpnja 2026. održao javnu raspravu kako bi se u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024. i 39/2026., dalje: ZUS), strankama dala mogućnost izjasniti se o navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i službene osobe tuženika.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja Sud je pročitao spis, spis upravnog postupka te isprave priložene istom te na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren je na donošenje pojedinačne odluke koja nesporno nije donesena u propisanom roku (članak 3. stavak 1. točka 3. ZUS-a) pa tužitelj ima mogućnost podnošenja tužbe putem koje traži donošenje takve odluke, na način kako je i navedeno u tužbi.

6. Člankom 101. stavkom 1. ZUP-a propisano je da je službena osoba dužna u slučajevima neposrednog rješavanja na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da je službena osoba dužna u slučajevima vođenja ispitnog postupka na zahtjev stranke rješenje donijeti i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva.

7. Stavkom 3. istoga članka određeno je da ako službena osoba u propisanom roku ne donese rješenje i dostavi ga stranci, stranka ima pravo izjaviti žalbu, odnosno pokrenuti upravni spor.

8. Uzimajući u obzir da tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava tužbene navode u pogledu nedonošenja odluke o zahtjevu tužiteljice u zakonom propisanom roku, to ovaj sud nije mogao otkloniti navode iz tužbe o tome da o zahtjevu tužiteljice nije odlučeno od strane tuženika sve do danas. Pri tome valja naglasiti kako tužiteljica pravilno navodi da se u smislu članka 96. stavka 1. ZUP-a o upravnoj stvari odlučuje rješenjem te da donošenjem spornih dopisa nije postupljeno na zakonit način, s obzirom na to da je ista onemogućena u ostvarenju prava na žalbu ili upravni spor, ako nije zadovoljna s odlukom.

9. Nastavno na navedeno sud utvrđuje kako tuženik ističe tri prigovora: prigovor stvarne nenadležnosti Upravnog suda, tvrdeći da povrat doprinosa nije upravna stvar; prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da je isključivo nadležan Fond za obnovu i razvoj grada Vukovara dok tuženik obavlja samo administrativno-tehničke poslove; te prigovor nedopuštenosti tužbe, tvrdeći da tužiteljica nije iscrpila pravna sredstva. U pogledu citiranih navoda iz odgovora na tužbu sud prvenstveno ističe kako je tuženik, ako je smatrao da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka, u smislu članka 41. stavka 2. ZUP-a, zahtjev mogao odbaciti odgovarajućim rješenjem. Ovo posebno nakon što je tužiteljica ponovila zahtjev, odnosno izjavila žalbu zbog nedonošenja odluke, a putem kojega je osporila stajalište tuženika da ne ostvaruje pravo na povrat 50% plaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje. Međutim, tuženik nije postupio na takav način niti je eventualno ukazao kome bi se tužitelj trebao obratiti sa svojim zahtjevom, već isti u odgovoru na tužbu ulazi u osnovanost samog zahtjeva te obrazlaže zbog čega se tužiteljici ne može izvršiti povrat 50% plaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje, a ustaljeno je upravnosudsko stajalište da se putem odgovora na tužbu ne može zamijeniti ili nadopuniti eventualno propuštanje donošenja meritorne odluke u svezi zahtjeva podnesenog tijekom upravnog postupka.

10. Dakle, uzimajući u obzir ovako utvrđeno činjenično stanje ovaj sud je stajališta da se u konkretnom slučaju radi o upravnoj stvari u svezi koje tužitelj ima pravo na zaštitu pred upravnim tijelom. Također, proizlazi da se tužitelju treba na odgovarajući način dati odgovor na koji način može ostvariti svoje pravo, a kako tuženik nije donio odluku o zahtjevu tužitelja u zakonom propisanom roku i u formi rješenja, što je isti bio dužan, stoga i sud podnošenje predmetne tužbe smatra osnovanim.

11. Ocjenjujući prigovor tuženika o preuranjenosti i nedopuštenosti tužbe, sud isti nalazi neosnovanim. Prema članku 101. ZUP-a, javnopravno tijelo dužno je u propisanom roku donijeti rješenje o urednom zahtjevu stranke. Tuženik u konkretnom slučaju nije donio upravni akt u formi rješenja, već je o pravu tužiteljice odlučivao putem neformalnih dopisa (dopisi od 11. prosinca 2023. i 4. travnja 2024.). Javnopravno tijelo ne postupa zakonito kada o zahtjevu stranke za povrat doprinosa odlučuje neformalnim odgovorima ili dopisima umjesto donošenja rješenja, jer se time stranci onemogućuje korištenje redovitih pravnih lijekova. Time što je tuženik odbijao donijeti formalno rješenje, ostvarene su pretpostavke za pokretanje upravnog spora zbog propuštanja donošenja odluke prema Zakonu o upravnim sporovima.

12. Sud odbija i prigovor stvarne nenadležnosti te promašene pasivne legitimacije tuženika. Iako se tuženik poziva na to da postupak povrata ne predstavlja upravnu stvar, novija sudska praksa jasno prepoznaje zahtjeve za povrat plaćenih javnih davanja kao upravnu stvar. Tuženik je tijelo javne vlasti koje je dužno provesti postupak utvrđivanja činjenica i donijeti meritorno rješenje, a okolnost da se sama isplata vrši na teret financijskog plana Fonda za obnovu i razvoj grada Vukovara ne oslobađa tuženika obveze donošenja rješenja u upravnom postupku u granicama svoje nadležnosti. HZMO je obvezan provesti postupak utvrđivanja činjenica u svojoj nadležnosti (verifikacija doprinosa, status osiguranika) te o tome donijeti odgovarajući upravni akt. Navedenim shvaćanjem štiti se pravo stranke na pravično rješavanje o njezinim zakonskim pravima.

13. U pogledu same meritornosti zahtjeva, ključno je pitanje ostvaruje li poslodavac pravo na povrat doprinosa kada je sjedište odvjetničkog ureda na području posebne državne skrbi, dok je osobno prebivalište poslodavca izvan tog područja. Odlučujuća je stvarna lokacija obavljanja djelatnosti. Iz priložene potvrde Hrvatske odvjetničke komore nedvojbeno proizlazi da je isključivo sjedište ureda tužiteljice u [adresa]. Slijedom navedenog činjenica da tužiteljica osobno ima prebivalište u [adresa] ne može biti pravna osnova za uskraćivanje prava na povrat doprinosa za zaposlenice koje rade u uredu čije je sjedište u [adresa].

14. Člankom 117. stavkom 3. ZUS-a propisano je da ako sud utvrdi da javnopravno tijelo nije u propisanom roku donijelo pojedinačnu odluku koju je prema propisima trebalo donijeti, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev i sam riješiti stvar, osim kada to ne može s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni. Tada će tuženiku narediti donošenje odluke i za to mu odrediti primjereni rok.

15. Kako tužitelj putem postavljenog tužbenog zahtjeva traži donošenje rješenja o zahtjevu, odnosno traži od suda da naredi tuženiku donošenje odluke u pogledu podnesenog zahtjeva, to je i sud u skladu s člankom 47. stavkom 1. i člankom 117. stavkom 3. ZUS-a naredio tuženiku donošenje odluke i odredio mu primjereni rok kao u točki I. izreke presude.

16. U pogledu zatraženih troškova upravnog spora od strane tužiteljice, Sud je donio odluku primjenom članka 144. i 147. ZUS-a. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u ovom upravnom sporu, stoga joj pripadaju i troškovi spora. Rok za isplatu naknade troškova određen je u skladu s člankom 151. stavkom 2. ZUS-a. Tužiteljica je opravdano pokrenula ovaj upravni spor posebno imajući u vidu da o zahtjevu tužiteljice još uvijek nije odlučeno rješenjem, kako je to prethodno opisano, a što predstavlja i pravni osnov tužbe. Stoga je Sud stajališta kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu pa mu pripadaju i troškovi kako slijedi u nastavku.

16.1. S obzirom na to da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, to se u skladu s Tbr. 27. točkom 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23., 107/25. - dalje: Tarifa) i prema postavljenom zahtjevu priznaje nagrada 500 bodova za sastavljanje tužbe i 500 bodova za zastupanje na raspravi održanoj 6. srpnja 2026. prema Tbr. 27. točki 2. Tarife, što iznosi ukupno 1000 bodova. Prema Tbr. 54 Tarife, vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, što računanjem (1000 bodova x 2,00 EUR) sveukupno iznosi 2.000,00 EUR koji se priznaju tužiteljici. Na navedeni iznos tužiteljici treba priznati i trošak poreza na dodanu vrijednost 25% u iznosu 500,00 EUR, što joj pripada na temelju Tbr. 46. Tarife pa sveukupno priznati i dosuđeni trošak iznosi 2.500,00 EUR. Slijedom iznesenog, u pogledu troškova Sud je donio odluku kao u točki II. izreke presude.

16.2. Sud je tužiteljicu odbio s dijelom zahtjeva za naknadu troškova i to u vidu sastava podneska od 22. siječnja 2025. u iznosu 1.000,00 EUR plus PDV 25% s obzirom na to da navedeni podnesak nije bio potreban niti svrsishodan za rješavanje ove upravne stvari. Naime, sadržaj istog je takav da se radi o ponavljanju već rečenog (u tužbi), a isto tako navedeno je moglo biti istaknuto i na raspravi te podnošenje tog podneska nije imalo utjecaja na okončanje ovog upravnog spora. Također, tužiteljica je odbijena i sa zahtjevom za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 100,00 EUR plus PDV 25% s obzirom na to da na navedeno ročište nije pristupila. Slijedom iznesenog navedeni troškovi ne čine opravdani izdatak u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a te je u tom dijelu valjalo zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan (ukupno 1.375,00 EUR uključujući PDV 25%) i odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

Osijek, 10. kolovoza 2026.

SUDAC

Eugen Jakopović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. izreke presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a), dok je protiv točke II. i III. izreke presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku