REPUBLIKA HRVATSKA
Upravni sud u Osijeku
Osijek, Vukovarska cesta 31
Us I-210/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sucu Eugenu Jakopoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužitel jice HC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Antuna Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, radi poništenja rješenja, 10. kolovoza 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, KLASA: UP/II 140-03/24- 01/03058236277, URBROJ: 341-99-05/3-24-5411, broj spisa: 766950 od 30. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-03/24-01/03058236277, URBROJ: 341-99-05/3-24-5411, broj spisa: 766950 od 30. siječnja 2025. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Vinkovcima, KLASA: UP/I 140-03/24-01/03058236277, URBROJ: 341-22-05/3-24-9991 od 21. kolovoza 2024.
2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice za priznavanjem prava na obiteljsku mirovinu iza umrle PC kao neosnovan.
3. Tužiteljica u tužbi osporava rješenje tuženika od 30. siječnja 2025. kojim joj je odbijen zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu iza pokojne majke PC. Ističe da je pobijana odluka nezakonita zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je majku služila do njezine smrti, za što posjeduje ovjerene izjave svjedoka te tvrdi da referentice nadležnog ureda u Vukovaru nisu proslijedile potpunu dokumentaciju drugostupanjskom tijelu na odlučivanje. Naglašava da je živjela u zajedničkom kućanstvu s majkom koja ju je uzdržavala do smrti, što je bilo ključno za njezinu egzistenciju jer nema dostatnih vlastitih novčanih sredstava. Također ukazuje na svoju fizičku invalidnost uzrokovanu eksplozijom plinske boce 2013. te na potpuni gubitak radne sposobnosti i teško zdravstveno stanje. Smatra da ispunjava zakonske uvjete iz članka 23. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj:
157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022., dalje: ZOMO) jer ju je majka kao korisnica mirovine uzdržavala. Slijedom navedenog, traži od suda da poništi osporeno rješenje kao nezakonito te naloži donošenje novog rješenja kojim će joj se priznati pravo na obiteljsku mirovinu.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužba nije osnovana te da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u postupku i zakonskim propisima. Navodi da je za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu, sukladno članku 69. stavku 3. i članku 23. stavku 1. i 2. ZOMO-a, potrebno ispuniti uvjet potpunog gubitka radne sposobnosti, ali i uvjet uzdržavanja od strane preminulog osiguranika. Iako je činjenica potpunog gubitka radne sposobnosti tužiteljice nesporna, tuženik osporava ispunjenje uvjeta uzdržavanja. Ističe da je tužiteljica korisnica vlastite starosne mirovine koja je u vrijeme smrti majke bila veća od 66% svote najniže mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža. Budući da su odredbe ZOMO-a o cenzusu imperativne naravi, smatra se da je tužiteljica imala dovoljno vlastitih prihoda za uzdržavanje te se u normativnom kontekstu ne smatra da ju je majka uzdržavala. Tuženik se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (broj: U-III- 6089/2021) kojom je potvrđeno da mirovinski sustav nije predviđen za ublažavanje socijalnog stanja izvan propisanih cenzusa te da iznimke nisu predviđene. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.
5. Sud je 6. srpnja 2026. održao javnu raspravu kako bi se u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024., 39/2026., dalje: ZUS), strankama dala mogućnost izjasniti se o navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u odsutnosti tužitelja u skladu s člankom 91. stavkom 3. ZUS-a, a u prisutnosti službene osobe tuženika.
6. Ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja sud je pročitao spis, spis upravnog postupka te isprave priložene istom.
7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je tužiteljica podnijela zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu iza pokojne majke PC.
9. Među strankama nije sporno da je kod tužiteljice postojao potpuni gubitak radne sposobnosti na dan prije smrti majke, što je potvrdio i Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Tužiteljica je s majkom živjela u zajedničkom kućanstvu, njegovala ju je do njezine smrti, a u tužbi tvrdi da ju je majka stvarno uzdržavala jer sada, nakon njezine smrti, nema dostatnih novčanih sredstava za život.
10. Ključno materijalnopravno pitanje spora je ispunjenost uvjeta uzdržavanja kao pretpostavke za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu. Sud ispituje je li tuženik pravilno utvrdio imovinski status tužiteljice te ispravno primijenio članke 69. i 23. ZOMO-a. Prijepor leži u razlici između faktičnog uzdržavanja (zajednički život i njega) i zakonskog dohodovnog cenzusa. Sud mora ocijeniti predstavlja li visina starosne mirovine tužiteljice apsolutnu zapreku za stjecanje prava s obzirom na limit od 66% najniže mirovine, uzimajući u obzir i navodne procesne propuste pri utvrđivanju njezinog stvarnog socijalno-ekonomskog položaja.
11. Pravo na obiteljsku mirovinu propisano je odredbama ZOMO-a. Prema članku 69. stavku 3. ZOMO-a, dijete kod kojega nastupi potpuni gubitak radne sposobnosti nakon dobi do koje se djeci osigurava pravo na obiteljsku mirovinu, a prije smrti osiguranika, ima pravo na obiteljsku mirovinu ako ga je osiguranik ili korisnik prava uzdržavao do svoje smrti. Dakle, uzdržavanje iz navedenog članka definira se prema strogim, objektivnim kriterijima postavljenim u članku 23. stavku 1. točki 1. ZOMO-a. Prema toj odredbi, smatra se da je osiguranik uzdržavao člana obitelji ako je član obitelji živio s njime u zajedničkom kućanstvu i nema vlastitih prihoda dovoljnih za uzdržavanje, odnosno ako mu drugi stalni prihod u trenutku smrti osiguranika nije bio veći od 66% svote najniže mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža.
12. U ovom je predmetu nesporno utvrđeno, a što potvrđuje i tuženik u odgovoru na tužbu od 27. ožujka 2025. godine, da je kod tužiteljice na dan prije smrti njezine majke postojao potpuni gubitak radne sposobnosti. Međutim, ispunjenje medicinskog uvjeta potpunog gubitka radne sposobnosti predstavlja samo jedan, nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Da bi ostvarila pravo na obiteljsku mirovinu, tužiteljica je morala kumulativno ispuniti i zakonski uvjet uzdržavanja prema imovinskom cenzusu iz članka 23. ZOMO-a.
13. Iz činjeničnog stanja, utvrđenog u upravnom postupku i potvrđenog u odgovoru na tužbu, proizlazi da je tužiteljica u trenutku majčine smrti ostvarivala vlastitu starosnu mirovinu, koja je imala karakter stalnog prihoda. Iznos njezine mirovine bio je viši od iznosa 66% najniže mirovine za 15 godina mirovinskog staža. Ovaj sud ističe da je u primjeni članka 23. stavka 1. ZOMO-a mjerodavna isključivo stroga matematička i objektivna granica cenzusa. Ustaljena sudska praksa upravnih sudova dosljedno tumači ove odredbe na način da ostvarivanje vlastitog stalnog prihoda koji prelazi 66% navedene najniže mirovine imperativno isključuje status uzdržavane osobe, bez obzira na subjektivne okolnosti slučaja ili činjenicu potpunog gubitka radne sposobnosti. Navedeno stajalište izravno potvrđuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi Usž-3757/2022-2, u kojoj je zaključeno da, s obzirom na to da tužitelj ostvaruje vlastitu invalidsku mirovinu koja prelazi zakonom utvrđeni iznos od 66% svote najniže mirovine, nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu.
14. Sud naglašava kako Zakon o mirovinskom osiguranju u pogledu uzdržavanja ne predviđa diskrecijsku ocjenu stvarnih životnih potreba podnositelja zahtjeva niti sud može slobodno ocjenjivati dostatnost sredstava mimo propisanog cenzusa.
15. Tužiteljica u tužbi od 1. ožujka 2025. godine ističe da je u prvostupanjskom postupku došlo do povreda pravila postupka jer referentice u Vukovaru nisu proslijedile drugostupanjskom tijelu svu dokumentaciju, uključujući ovjerene izjave svjedoka. Navedeni dokazi kojima tužiteljica raspolaže, a čija je svrha dokazivanje činjenice da ju je pokojna majka stvarno uzdržavala i sufinancirala njezine životne i zdravstvene potrebe, prema ocjeni ovoga Suda nisu odlučni za rješavanje ove upravne stvari. Kada član obitelji ostvaruje stalni prihod koji premašuje propisani iznos od 66% svote najniže mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža, smatrat će se da ima osigurana vlastita sredstva, čime gubi pravo na priznanje obiteljske mirovine. Stoga, subjektivni iskazi svjedoka o stvarnom financijskom pomaganju unutar zajedničkog kućanstva ne mogu nadjačati objektivnu, matematičku okolnost visine stalnog dohotka (vlastite starosne mirovine). Eventualni propust tijela da detaljno cijeni izjave svjedoka nema utjecaja na zakonitost rješenja jer te izjave, i da su uvažene, ne mogu derogirati imperativnu zakonsku odredbu o cenzusu.
16. Uzimajući u obzir članak 69. i članak 23. ZOMO-a te utvrđeno činjenično stanje, ovaj Sud nalazi da je tuženik pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice. Obveza je primjene propisa jednaka za sve građane i temelji se na objektivnim kriterijima kako bi se osigurala jednakost i predvidljivost u ostvarivanju prava iz mirovinskog osiguranja. S obzirom na to da je u trenutku smrti osiguranice tužiteljica ostvarivala stalni prihod koji prelazi propisani cenzus, zakonski uvjet uzdržavanja nije ispunjen, zbog čega tužbeni zahtjev tuž iteljice nije osnovan.
16.1. Sud ističe da unatoč promjeni zakonske odredbe u konkretnom slučaju je o zakonitosti pojedinačne odluke bilo potrebno odlučivati na temelju ZOMO-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva te posljedično i donošenja kako prvostupanjskog tako i drugostupanjskog rješenja. Nesporno je da su oba akta donesena za vrijeme važenja ranijeg zakona pa naknadna promjena u tom smislu nije od utjecaja na drugačije rješavanje ovog upravnog spora. Međutim, napominje se da je tužiteljica ovlaštena ponovno podnijeti zahtjev za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu, a nadležna javnopravna tijela će odlučiti o navedenom primjenjujući novu zakonsku odredbu propisanu člankom 27. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 96/2025.).
17. Stoga je Sud osporeno rješenje tuženika ocijenio zakonitim i odlučio kao u izreci presude, u skladu s člankom 116. stavkom 1. ZUS-a.
18. Kako tužiteljica nije tražila naknadu troškova upravnog spora to Sud o istom nije odlučivao.
Osijek, 10. kolovoza 2026.
SUDAC
Eugen Jakopović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
DNA:
1. Tužiteljici
2. Tuženiku
