REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Poslovni broj: Us I-616/2026-6
Osijek, Vukovarska cesta 31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Krešimir Bogdan, odvjetnik u Slavonskom Brodu, A. Cesarca 15, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, radi ocjene zakonitosti propuštanja donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, 10. kolovoza 2026.,
r i j e š i o j e
I. Upravni spor se obustavlja.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu ovom Sudu 20. travnja 2026., protiv uvodno označenog tuženika radi ocjene zakonitosti propuštanja donošenja pojedinačne odluke u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom 3. i člankom 38. stavkom 2. točkom 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS), u predmetu priznavanja prava na tjelesno oštećenje.
1.1. Iz tužbe proizlazi da je tužitelj 12. kolovoza 2025. podnio žalbu protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa] KLASA: UP/I 141-06/25-01/03490770247, URBROJ: 341-16-05/3-25-11184 od 15. srpnja 2025. o kojoj tuženik nije odlučio u roku od 60 dana u skladu s odredbom članka 121. Zakona o općem upravnom postupku (Narode novine, broj 47/09. i 110/21.). Stoga je predložio Sudu naložiti tuženiku donošenje rješenja o njegovoj žalbi, uz naknadu troška upravnog spora.
2. Tuženik je odgovorom na tužbu od 12. svibnja 2026. obavijestio Sud da je 5. svibnja 2026. donio odluku o žalbi tužitelja, rješenje UP/II 141-06/25- 01/03490770247, URBROJ: 341-16-05/3-25-5490 kojim je njegova žalba odbijena. Predložio je Sudu obustaviti spor i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troška spora iz razloga što se radi o „jednostavnom“ sporu“ koji ne donosi nikakav rizik za tužitelja, odnosno o „jednostavnoj“ tužbi, koju ZUS omogućava podni jeti Sudu na zapisnik uz pravnu pomoć Suda, a traženi iznos od 1.000,00 eura za sastavljanje takve tužbe je previsok te stoga u konkretnom slučaju zastupanje stranke po odvjetniku smatra neopravdanim.
3. Odgovor na tužbu i rješenje od 5. svibnja 2026. su dostavljeni tužitelju na očitovanje u skladu s propisanim člankom 6. stavkom 1., a u vezi s člankom 100. stavkom 1. ZUS-a, te se tužitelj podneskom od 20. svibnja 2026. očitovao navodeći kako je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu te da neće proširiti tužbeni zahtjev radi novonastalih okolnosti, pa predlaže obustaviti spor uz naknadu troška za sastav tužbe od 1.000,00 eura uz pripadajući iznos PDV-a od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura s zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Dakle, tužitelj nije proširio tužbeni zahtjev na osporavanje po njega negativne odluke tuženika, a provjerom u podacima eSpis-a utvrđeno je kako nije podnio niti zasebnu tužbu protiv istoga.
5. Budući da je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu, ispunjene su pretpostavke za primjenu odredbe članka 106. stavka 1. točke 2. ZUS-a, jer su nastupili razlozi propisani člankom 103. stavkom 1. ZUS-a, te je stoga odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.
6. Ali, u vezi zatraženog troška spora, prema članku 8. stavku 1. ZUS-a, predviđeno je da će sud upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku.
6.1. Člankom 147. stavkom 8. ZUS-a stranka koja zlouporabi prava koja joj pripadaju u sporu, nema pravo na naknadu troškova.
6.2. Iz svega prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije imao niti sada ima stvarni interes za osporavanje merituma upravne stvari, već mu je cilj bio isključivo podnošenje tužbe zbog šutnje uprave radi stvaranja procesne situacije u kojoj bi mogao ostvariti naknadu troškova upravnog spora, jer je odmah prihvatio negativno rješenje tuženika kao zadovoljavajuće. Na taj način je pokazao da mu cilj nije bio ispraviti eventualnu nezakonitost u odlučivanju tuženika već isključivo steći troškove zastupanja. Navedeno postupanje ukazuje na zlouporabu prava jer tužitelj nije tužbu podnio radi zaštite svojih prava, nego radi pokušaja ostvarivanja financijske koristi.
6.3. Slijedom iznesenoga, Sud je takvo procesno ponašanje tužitelja ocijenio protivno svrsi instituta tužbe zbog šutnje uprave kojim se osigurava učinkovita sudska zaštita u slučaju nepravodobnog postupanja javnopravnog tijela, a ne kako bi se stvorile okolnosti u kojima bi se moglo ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja bez postojanja stvarnog interesa za rješavanje upravne stvari.
6.4. Stoga su u konkretnom predmetu ostvareni elementi zlouporabe prava u objektivnom smislu jer način na koji je tužitelj koristio pravo na tužbu odstupa od legitimne svrhe tog procesnog instituta i usmjeren je prema stjecanju financijske koristi, a ne prema zaštiti subjektivnih prava. Prihvaćanje takvog postupanja dovelo bi do poticanja prakse podnošenja tužbi isključivo radi naknade troškova, što je protivno temeljnim načelima upravnog spora (navedeno pravno stajalište je izraženo u relevantnoj sudskoj praksi, u rješenju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-4481/2025-2 od 5. ožujka 2026., Usž-2274/2026-2 od 23. srpnja 2026. i dr.).
6.5. K tome, opravdano tuženik upire u mogućnost tužitelja da u slučaju ovakvog „jednostavnog“ postupka podnese tužbu na zapisnik uz pravnu pomoć Suda (članak 9. ZUS-a) te da angažiranje odvjetnika kao opunomoćenika nije nužno niti opravdano, te je nesrazmjerno učinjenom predviđen visoki trošak spora.
6.6. Stoga, s obzirom na navedeno i imajući u vidu propisano člankom 8. stavkom 1. ZUS-a i dužnost Suda da onemogući zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika te posljedično i predviđeno člankom 147. stavkom 8. ZUS-a da stranka koja zlouporabi prava koja joj pripadaju u sporu, nema pravo na naknadu troškova, Sud je odbio priznati tužitelju zatraženi trošak jer je isti ocijenio zlouporabom prava i neopravdanim u ovom sporu. Postupanje tužitelji je korištenje ovlaštenja kojemu je dopustila pravna norma, ali je protivno njenom cilju, iz čega proizlazi da se ovdje radi o zloupotrebi prava.
6.7. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 147. stavka 8. i članka 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno je kao izreci rješenja pod točkom II.
U Osijeku 10. kolovoza 2026.
Sutkinja
Valentina Grgić Smoljo
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja (članak 128. stavak 3. ZUS-a).
DNA:
1. Tužitelju, po opunomoćeniku
2. Tuženiku, uz podnesak tužitelja od 20. svibnja 2026.
