Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-296/2024-17
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja ĐG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Ružiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Ružić i Tin Ružić iz Čakovca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 16. srpnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, dana 10. kolovoza 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe čl. 2.1. i 2.4. ugovora o kreditu broj 340688, sklopljenog dana 13.09.2006. godine između pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb kao kreditora i tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a koji je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec br. OU-1445/06-1, u dijelu koji se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno Odlukama o kamatama i naknadama kreditora.
II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 8 ugovora o kreditu broj 340688, sklopljenog dana 13.09.2006. godine između pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb kao kreditora i tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a koji je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec br. OU-1445/06-1, u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja kao korisnika kredita da otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 347,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.385,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom računatom od:
- na iznos od 5,17 € od 01.04.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,17 € od 01.05.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,17 € od 01.06.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,17 € od 01.07.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,17 € od 01.08.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,17 € od 01.09.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,17 € od 01.10.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,17 € od 01.11.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 5,17 € od 01.12.2008 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,21 € od 01.01.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,21 € od 01.02.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,21 € od 01.03.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,21 € od 01.04.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,21 € od 01.05.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,21 € od 01.06.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,21 € od 01.07.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,21 € od 01.08.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 8,21 € od 01.09.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.10.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.11.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.12.2009 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.01.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.02.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.03.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.04.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.05.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.06.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.07.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.08.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.09.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.10.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.11.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.12.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.01.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.02.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.03.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.04.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.05.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.06.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.07.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.08.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.09.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.10.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.11.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.12.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.01.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.02.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.03.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.04.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.05.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.06.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.07.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.08.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.09.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.10.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.11.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.12.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.01.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.02.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.03.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.04.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.05.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.06.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.07.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 11,26 € od 01.08.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 12,21 € od 01.09.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 21,83 € od 01.01.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 15,05 € od 01.02.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 15,27 € od 01.03.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 20,72 € od 01.04.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 19,32 € od 01.05.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 35,33 € od 01.06.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 37,51 € od 01.07.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 33,99 € od 01.08.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 46,43 € od 01.09.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 52,71 € od 01.10.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 35,00 € od 01.11.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 50,91 € od 01.12.2010 godine pa do isplate;
- na iznos od 60,74 € od 01.01.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 53,61 € od 01.02.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 54,66 € od 01.03.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 49,53 € od 01.04.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 51,11 € od 01.05.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 81,80 € od 01.06.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 70,99 € od 01.07.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 90,26 € od 01.08.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 67,27 € od 01.09.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 72,35 € od 01.10.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 72,07 € od 01.11.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 70,88 € od 01.12.2011 godine pa do isplate;
- na iznos od 74,84 € od 01.01.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 79,20 € od 01.02.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 79,33 € od 01.03.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 56,68 € od 01.04.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 44,52 € od 01.05.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 79,33 € od 01.06.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 77,57 € od 01.07.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 77,72 € od 01.08.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 76,10 € od 01.09.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 73,06 € od 01.10.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 76,75 € od 01.11.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 78,09 € od 01.12.2012 godine pa do isplate;
- na iznos od 77,89 € od 01.01.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 72,54 € od 01.02.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 75,91 € od 01.03.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 91,11 € od 01.04.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 75,14 € od 01.05.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 70,16 € od 01.06.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 67,39 € od 01.07.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 69,94 € od 01.08.2013 godine pa do isplate;
- na iznos od 71,30 € od 01.09.2013 godine pa do isplate;
po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.989,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dana 10. kolovoza 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 14. siječnja 2022. podnio tužbu protiv tuženika Sberbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, s koji je tuženik kasnije preimenovan u Novu hrvatsku banku d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, u kojoj se tužbi radi utvrđenja i isplate navodi:
- da parnične stranke sklopile su dana 13.09.2006. Ugovor o kreditu broj 340688 i to pravni prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, da Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec broj OU- 1445/06-1 dana 14.09.2006.; da predmetni je ugovor bio namjenski i to za kupnju vozila, iznos kredita bio je 24.517,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, kamatna stopa iznosila je u trenutku ugovaranja 5,10%, rok vraćanja kredita iznosio je 84 mjeseci; da odredbom čl. 2.1. predmetnog ugovora propisana je promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom tuženika o kamatama i naknadama; da odredbom čl. 8. predmetnog ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 347,67 CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB za devize na dan dospijeća (valutna klauzula); te da tužitelj je predmetni kredit u cijelosti isplatio tuženiku;
- da odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne i ne proizvode nikakve pravne učinke među parničnim strankama; da navedene su odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su te odredbe nepoštene, a time i ništetne; pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., sudsku praksu Europskog suda, presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/12-2 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215 od 13. prosinca 2016., rješenje Vrhovnog suda Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.; te da svako je povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF- a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika ;
- da tužitelj ovom tužbom postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), te ovom tužbom potražuje i isplatu onoga što je tuženik primio na temelju ništetnih odredbi ugovora, pozivom na odredbe čl. 1111 st. 1, 2 i 3 ZOO-a i odredbu čl. 1115 ZOO-a;
- da tužitelj se prije pokretanja ovoga postupka obratio tuženiku s zahtjevom za dostavu relevantne dokumentacije potrebne za podnošenje tužbe, ali mu tuženik nije udovoljio, te tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev budući nije u mogućnosti pribaviti podatke od tuženika o tome kolika je razlika u iznosu onoga što je isplatio tuženiku i onoga što mu je ustvari bio dužan isplatiti imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga tužitelj pozivom na odredbu članka 186b Zakona o parničnom postupku predlaže da sud naloži tuženiku da dostavi potrebnu dokumentaciju u svezi predmetnog kredita.
1.1. Obzirom na navedeno, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne ugovorne odredbe čl. 2.1. i 2.4. ugovora o kreditu broj 340688, sklopljenog dana 13.09.2006. godine između pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb kao kreditora i tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a koji je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec br. OU-1445/06-1, u dijelu koji se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno Odlukama o kamatama i naknadama kreditora (točka I tužbenog zahtjeva); utvrđuje da je ništetna ugovorna odredba čl. 8 ugovora o kreditu broj 340688, sklopljenog dana 13.09.2006. godine između pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb kao kreditora i tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, a koji je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec br. OU-1445/06-1, u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja kao korisnika kredita da otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 347,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća (točka II. tužbenog zahtjeva); nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos zajedno sa zateznim kamatama, a koji iznos će tužitelj točno odrediti nakon što tuženik dostavi tražene podatke te prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe (točka III tužbenog zahtjeva); te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe (točka IV tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik je, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda.
2.1. Dalje tuženik navodi da tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani zbog sljedećih razloga: Potraživanje tužitelja je u zastari; Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te prigovora načinu postavljanja tužbenog zahtjeva.
2.2. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tužitelj osporava po tuženiku istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, te predlaže isti odbiti kao neosnovan.
4. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-18/2022-10 od 28. svibnja 2024. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari zbog prestanka postojanja pravne osobe tuženika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, te pozvana Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da kao univerzalni pravni sljednik Nove Hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari; koje je rješenje postalo pravomoćno dana 19. lipnja 2024.
5. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-296/2024-3 od 5. veljače 2025. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, a koje je rješenje postalo pravomoćno dana 25. veljače 2025.
6. Tužitelj je ostao u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te tužbeni zahtjev specificirao podneskom od 19. svibnja 2026., sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mag.oec. Jambrečić Natalije od 28.04.2026., na način da pod točkom III tužbenog zahtjeva tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.385,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne mjesečne iznose navedene u tom zahtjevu do isplate; pod točkom IV tužbenog zahtjeva traži naknadu troška parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe; dok su točke I i II tužbenog zahtjeva iz tužbe ostale neizmijenjene.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu , i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj 340688 od 13.09.2006., solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec 14.09.2006. pod brojem OU- 1445/06-1 (listovi br. 11-18 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu:
Specifikaciju izračuna (listovi br. 33-34 spisa), Otplatnu tablicu po kreditu (listovi br. 35- 42 spisa) i Rezultate izračuna (list br. 43 spisa); dokumentaciju po kreditu dostavljenu od strane tuženika za potrebe vještačenja: Prometnu karticu po kreditu broj 340688 na ime ĐG (listovi br. 76-84 spisa) i Otplatnu tablicu po kreditu (listovi br. 85-87 spisa).
7.1. Provedeno je i saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.
7.2. Nadalje je provedeno financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za područje ekonomije, grana financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec., iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 28.4.2026. (listovi br. 93-104 spisa).
8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.
9. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika, Volksbank d.d., kao kreditor, dana 13. rujna 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 340688.
9.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu od 24.517,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, sa ugovorenom redovnom kamatom, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, uz ugovorenu valutnu klauzulu da kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom otplate 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 347,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.
10. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci kreditora, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.
11. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
11.1. Prema odredbama članka 59. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
11.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
11.3. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
11.4. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
12. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
13. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
14. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
15. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
16. Tužitelj je u svojstvu stranke iskazao da to je bilo 2006., su odlučili, sa suprugom, normalno, u dogovoru, uzeti auto, i odlučili su se za Citroen u auto kući Panda, da kad su došli i našli auto koji su htjeli, nisu imali, normalno, novce kompletno, odlučili su se za kredit, uzeti ga na kredit, da u auto kući su im, kad su sve riješili oko vozila, uputili ih u Volksbanku, rekli su im da oni imaju s njima, da imaju s njima već sve dogovoreno, te da kad su došli u banku, sa računom koji im je auto kuća napravila za vozilo, predali su i oni su im odobrili taj kredit, bilo je to u poslovnici Volksbanke u [adresa], da znači, došli su u banku i u banci su im dali ugovor, već je sve bilo pripremljeno, taj ugovor, rekli su samo da nek ide kod javnog bilježnika, tu kad je došao kod javnog bilježnika, potpisao je, platio je i vratio ugovor u banku, da kredit je bio u švicarcima, a koliko točno iznos, sad se ne sjeća točno iznosa, to je bilo 2006. , tak je bilo kak piše u ugovoru. Na pitanje svog punomoćnika da li mu je netko u banci ili kod javnog bilježnika objašnjavao značenje odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, tužitelj je odgovorio da ne. Na pitanje da li je kredit otplatio u cijelosti, odgovorio je da da, 2012. Na pitanje da li mu je tijekom otplate kredita rasla rata kredita, odgovorio je da da, prva rata je bila oko 1.300,00 kuna, a zadnja je bila negdje na dvije i pol tisuće kuna, dvije hiljade petsto šezdeset kuna, tu negdje. Na pitanje da li je taj auto koristio za osobne ili poslovne potrebe, odgovorio je da za osobne.
17. Nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio pravni prednik tuženika Volksbank d.d., a da tužitelj i navedena banka kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane banke ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.
18. Nadalje, iz iskaza tužitelja, a koji iskaz nije ničime doveden u sumnju, proizlazi kako tužitelju prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita od strane službenika banke nije na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje ugovorene promjenjivosti kamatne stope, kao ni značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.
19. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
20. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
21. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
22. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
23. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
24. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
25. Naime, banka je (pravni prednik tuženika) i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
26. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih banaka, i u odnosu na pravnog prednika tuženika, Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), kojom je presudom utvrđeno da je u tom predmetu osmotužena Sberbank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ostale u tom sporu tužene banke u dijelu u kojem je utvrđeno da su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž -7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015.
28. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
29. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. /kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom sporu osmotužene Sberbank d.d., i vezano za promjenjivu kamatu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje/, potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je u odnosu na sve tužene banke, te i u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom predmetu osmotužene Sberbank d.d., utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Nadalje, navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u dijelu u kojem je utvrđeno da je pravni prednik tuženika, u tom predmetu osmotužena banka Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
30. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
31. U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP -a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.
32. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
33. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
34. Iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren i realiziran za kupnju vozila, radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužitelja kao fizičke osobe, za kupnju osobnog motornog vozila korištenog za privatne potrebe. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.
35. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
36. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoš tenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba n8poštena.
37. Shodno iznesenom, tužitelj se osnovano poziva na ništetnost u tužbi naznačenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je glavnica kredita odnosno otplata kredita vezana uz valutu CHF.
38. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO -a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
39. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
40. U presudi ĐGD i ĐGDL protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
41. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
42. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
43. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, što je na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO -a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
44. Budući da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
45. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, i to Nalazom i mišljenjem od 28.4.2026., utvrđeno je:
- da zbog promjene kamatne stope u razdoblju od isplate kredita do njegove otplate u cijelosti više je plaćeno 661,85 EUR, sa Specifikacijom pojedinačnih iznosa (661,85 EUR) navedenih u Zaključku Nalaza i mišljenja vještaka;
- da zbog promjene tečaja CHF u razdoblju od isplate kredita do njegove otplate u cijelosti više je plaćeno 2.723,91 EUR, sa Specifikacijom pojedinačnih iznosa 2.723,91 EUR) navedenih u Zaključku Nalaza i mišljenja vještaka.
46. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, a na koji nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi.
47. Osnovom svega iznesenoga tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog ukupnog iznosa od 3.385,76 EUR (661,85 EUR + 2.723,91 EUR), utvrđen je u cijelosti osnovanim.
48. Tužitelju na navedeni glavnični iznos pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, te u izreci presude, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
49. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a).
50. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
51. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (članak 215. st. 1. ZOO-a).
52. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
53. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to u odnosu na ovdje tuženika kako glede promjenjive kamatne stope tako i glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
54. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
55. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 14. siječnja 2022., po tuženiku istaknuti prigovor zastare u cijelosti je neosnovan.
56. Slijedom svega iznijetog, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u izreci presude.
57. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23; dalje: Tarifa/23).
57.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 14.1.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 12.8.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 14.4.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 3.6.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 19.5.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 16.7.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 10.8.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.300,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 325,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, sveukupno 1.989,04 EUR.
57.2. Tužitelju nisu priznati traženi troškovi sastava ostalih podnesaka, budući isti nisu bili neophodno potrebni za vođenje ove parnice, i to podneska od 26.4.2023. kojim je dostavljen dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu i podneska od 2.2.2026. kojim je dostavljen dokaz o uplati predujma za vještačenje, jer sud ima pristup podacima o uplatama sudskih pristojbi i predujmova, pa dostavljanje dokaza sudu o tome nije bilo potrebno, a niti je to od tužitelja traženo. Nadalje, tužitelju nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 dana 12.5.2023., koji je stupio na snagu dana 20.05.2023., izmijenjen članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a slijedom čega tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u ovom predmetu.
57.3. Shodno prednje iznesenom, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.989,04 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Čakovec, 10. kolovoza 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
