Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-4597/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Sanda Jeromela, uz sudjelovanje zapisničarke Anite Burza, u upravnom sporu tužitelja KA, državljanina Afganistana, trenutno smješten u Prihvatnom centru za strance MUP-a RH, Ježevo, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik iz Zagreba, Tratinska ulica 62, protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, radi zadržavanja, 10. kolovoza 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, KLASA: NK-UP/I-216-03/26-03/30, URBROJ: 511-19-48-26-1 od 22. srpnja 2026.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći iznos od 1.250,00 eura (tisućudvjestopedeseteura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: NK-UP/I-216-03/26-03/30, URBROJ: 511-19-48-26-1 od 22. srpnja 2026. tužitelju, državljaninu Afganistana, izrečena je mjera zadržavanja smještajem u Prihvatni centar za strance na rok do 3 (tri) mjeseca.

2. Tužitelj osporava zakonitost pobijanog akta smatrajući da se radi o bitnim povredama pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Okolnosti da je tužitelj prethodno odustao od zahtjeva za međunarodnom zaštitom u RH, pa vraćen po dublinskom postupku i ponovno podnio zahtjev ne smije automatski voditi do zadržavanja. Konkretno izostala je individualna procjena postoji li opasnost da će tužitelj izbjeći vođenje ili dovršetak postupka međunarodne zaštite i nedostaju razlozi koji opravdavaju određivanje mjere zadržavanja odnosno zašto se svrha postupka ne može postići primjenom blažih mjera te nije proveden potpuni ispitni postupak. Navodi da nije bio upoznat s pravilima Dublinskog sustava niti pravilima o određivanju nadležne države za odlučivanju o zahtjevu za međunarodnu zaštitu odnosno smatrao je da zahtjev može podnijeti u bilo kojoj državi članici. Ističe kako tuženik nije obrazložio razloge izricanja najstrože mjere. Predlaže da ga se sasluša jer mu nije omogućeno izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima. Ističe da u postupku donošenja rješenja o ograničenju slobode kretanja nije saslušan niti je izveden ijedan dokaz iz kojeg bi se dalo zaključiti da postoje opravdani razlozi za ograničavanje kretanja te nema namjeru zlouporabiti postupak međunarodne zaštite, niti ima namjeru bježati.

3. Predlaže da tužba ima odgodni učinak te da Sud poništi osporeno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak i da mu se odobri besplatna pravna pomoć.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostao je kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja, da se tužitelj očitovao o svim činjenicama i okolnostima a kako postoji opravdan rizik od bijega istome je bilo potrebno odrediti zadržavanje. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Sud je 6. kolovoza 2026., održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 - dalje ZUS), dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem, ocijenivši ga nesvrsishodnim, a tužitelj je saslušan tijekom ovog postupka, što je razvidno iz zapisnika o saslušanju stranca od 22. srpnja 2026. Naime, Sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja nije propisano obveznim u postupku povodom pravnog lijeka Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u koji su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, a osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i Vijeća koja, dakle, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tužitelja. Stoga Sud navedeni dokaz nije provodio, a osobito jer tužitelj nije predložio utvrđivanje nikakvih novih okolnosti koje bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

7. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

8. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

9. Konačno, Sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., K (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te Direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene Direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te Direktive.

10. Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke i izvršen je uvid u spis tuženika.

11. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je osporavanim rješenjem tužitelju izrečena mjera zadržavanja smještajem u Prihvatni centar za strance na rok do 3 (tri) mjeseca, pozivom na odredbu članka 54.a stavka 11. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23., 17/25. i 59/26., dalje: ZMPZ).

13. Neosnovani su navodi tužitelja da nije proveden stvarni individualni razgovor s tužiteljem već upravo suprotno proizlazi da je tužitelj na okolnost ulaska i boravka u Republiku Hrvatsku saslušan 22. srpnja 2026., o čemu je i sastavljen zapisnik iz kojeg proizlazi da se isti izjasnio o razlozima vraćanja po dublinskom postupku i izlaska iz RH. Izjavio je da je ilegalno došao u RH i tražio azil od kojeg je odustao jer mu nije bila namjera ostati u RH već otići u Englesku, gdje ima brata, no zaustavila ga je belgijska policija i vraćen je u RH i ponovno je izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Isti je izjavio da nema članova uže obitelju u RH niti odobrenje boravka u drugoj državi članici EGP-a te da nema ništa za dodati. Stranac je obaviješten da će tijekom postupka međunarodne zaštite, biti zadržan u Prihvatnom centru za strance i da će mu biti uručeno rješenje o smještaju.

14. Člankom 54.a stavkom 1. točkom 4. ZMPZ-a, propisano je da se tražitelja i stranca u transferu može se zadržati u specijaliziranom objektu za zadržavanje ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno između ostaloga i zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, ako se opravdano pretpostavlja da traženjem međunarodne zaštite žele odgoditi ili otežati izvršenje rješenja o protjerivanju i/ili vraćanju donesenog sukladno odredbama zakona kojim se propisuju uvjeti ulaska, kretanja i boravka stranaca.

Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da se zadržavanje u specijaliziranom objektu za zadržavanje može odrediti ako se utvrdi da se ne mogu djelotvorno primijeniti druge manje prisilne mjere.

Stavkom 5. istog članka Zakona propisano je da se mjera iz stavka 1. ovoga članka primjenjuje ako na temelju okolnosti svakog pojedinog slučaja nazočnost tražitelja nije moguće postići mjerama propisanim člankom 54. stavkom 2. ovoga Zakona.

15. S obzirom na sve naprijed navedeno, Sud navodi da iz cjelokupnih podataka spisa proizlazi da je činjenično stanje kako je opisano u osporavanom rješenju i odgovoru na tužbu tuženika, pravilno utvrđeno, da je tužitelju određeno zadržavanje, zbog provedbe postupka prisilnog udaljenja, jer je na temelju objektivnih okolnosti, uzimajući u obzir da je tražitelj već imao mogućnost započeti postupak odobrenja međunarodne zaštite ali je višekratno napuštao RH, opravdano pretpostavljeno da traženjem međunarodne zaštite nakon izvjesnog vremena, želi odgoditi ili otežati izvršenje odluke o protjerivanju i/ili vraćanju donesene sukladno odredbama Zakona o strancima, budući je isti zatečen po policijskim službenicima u nezakonitom boravku.

16. Također, ističe se da tužitelj nema zakonit boravak, nije dragovoljno postupio po rješenju o napuštanju EGP-a, odnosno Republike Hrvatske, radi čega i Sud smatra da se kretanje ne može ograničiti drugim blažim mjerama. Konačno, ističe se da će i tijekom upravnog postupka odobrenja međunarodne zaštite tužitelju biti omogućeno da iznese sve činjenice i okolnosti bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite kao i da priloži sve dokaze.

17. Naime, na temelju prethodno opisanog činjeničnog stanja spisa, iskaza danog u postupku pred tuženikom, osnovano je zaključeno da postoje opravdani razlozi za zadržavanje tužitelja koje je naveo tuženik i pravilno je zaključeno da se drugim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha zadržavanja, čije trajanje je u konkretnom slučaju određeno sukladno zakonski predviđenom rasponu trajanja. U obrazloženju osporavanoga rješenja navedene su bitne činjenice i osobne okolnosti tužitelja, te je naveden propis na temelju kojeg je riješena upravna stvar, a primjenom kojeg propisa je tuženiku dana ovlast za zadržavanje tražitelja na određeno vrijeme iz jednog od zakonski nabrojenih razloga, pa se tužbeni prigovori ocjenjuju neosnovanima.

18. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke presude.

19. Kako iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći i dokaza dostavljenih ovome sudu uz tužbu proizlazi da tužitelj nema dovoljno novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, točkom II. izreke odobrena je besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine broj 140/15. i 155/22.).

20. Budući da je pravnu pomoć pružio odvjetnik Milan Banić, točkom III izreke naloženo je tuženiku da mu isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.). Odvjetniku je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura i trošak zastupanja na raspravi u iznosu do 500,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

21. Prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe nije osnovan.

22. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano. Prema stavku 2. članka 42. ZUS-a sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

23. Iz citirane odredbe proizlazi da se odgodni učinak može tražiti samo ako je to nužno radi otklanjanja štete koja bi se teško mogla popraviti. Tužitelj ne tvrdi niti ne dokazuje da bi mu izvršenjem osporenog rješenja nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, već odgodni učinak predlaže imajući u vidu razloge kojima osporava zakonitost rješenja tuženika.

24. Stoga nisu ispunjeni niti uvjeti za odobrenje odgodnog učinka tužbe iz članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, a iz prethodno iznesenih razloga zakonitog protjerivanja tužitelja, već je sud mišljenja da su svi izneseni tužbeni zahtjevi bili usmjereni samo na odugovlačenje postupka.

U Zagrebu, 10. kolovoza 2026.

Sutkinja:

Sanda Jeromela

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja putem e-komunikacije

2. tuženiku

3. U spis